Prihode nećemo smanjiti!

Oznake

Linić, prihodi, proračun, rashodi, rezovi, SDP

Putem Facebooka i Twittera Vlada RH je prikupljala pitanja građana za ministra financija Slavka Linića. Većina pitanja bila je vezana uz šaradu oko podizanja PDV-a i njegovih korekcija u obliku uvođenja međustopa, no ja sam upitao nešto konkretnije pitanje vezano uz samu namjeru da se proračun smanji.

Proračun se prije svega smanjuje na prihodovnoj strani i to bi za porezne obveznike značilo da osjete isključivo manje porezno opterećenje, no vlast učestalo uvjerava narod da njihove aktivnosti na rezanju rashodovne strane imaju za svrhu postizanje istog učinka.

To naravno nije istina. Evidentno je da će država podizanjem poreza i uvođenjem novih prikupiti više novca, znači proračun će rasti, a taj novac onda će i u toj mjeri više trošiti. Dakle državni proračun raste, a osobni proračun građana se smanjuje.

Pitanje postavljeno Liniću, uz kritiku:
“Kada ćete smanjiti prihodovnu stranu proračuna?
Vaši problemi s rashodima ne znače ništa onima koji pune proračun.”

Linićev odgovor (transkript iz njegovog obraćanja putem Youtube-a):
“pa prihode se neće smanjivat jer smo uvjereni da ćemo imat veći broj zaposlenika, da ćemo imat veći broj investicija, da ćemo imat više tvrtki, prema tome možda ćemo pojedinačna opterećenja smanjit, ali prihode nećemo.”

Linićev odgovor je potvrda moje izjave, da će proračun rasti, i da osim što ne postoji namjera da se on smanji, svi navodi koje Vlada daje, govoreći da radi upravo na smanjenju proračuna, su obična obmana ljudi.
Zdravo tržište reagira upravo obrnuto od Linićevog odgovora – ako su porezi manji moguće su veće investicije, više tvrtki koje posljedično zapošljavaju veći broj ljudi.

No to bi, napominjem, bio slučaj da se za cilj ima stvoriti zdravo i slobodno tržište gdje se privatne tvrtke ravnopravno natječu. U bolesnom tržištu Vlada preuzima ulogu kreatora vizije gospodarstva, podiže poreze kako bi prikupila što više novca s kojim će onda sama, po vlastitoj viziji, poticati gospodarstvo (određivati što su investicije, otvarati državne tvrtke ili poticati nečije privatne tvrtke – crony capitalysm problem) i određivati smjer po kojem se vi kao pojedinci uopće možete razvijati i koliko brzo. Radi se o klasičnoj socijalističkoj šabloni upravljanja ljudima koju je civilizirani svijet već odavno odbacio – za primjer to su: Skandinavske zemlje, Australija, Novi Zeland, Kanada itd.

Koliko je postavljeno pitanje pogodilo srž problema možete vidjeti i po tome da je odabrano kao prvo u nizu. Linićev video odgovor na Kapitalčevo pitanje.

Svako dobro i držim vam svima fige jer ono što nas čeka uz ovakvu politiku neće biti dobro,
vaš Kapitalac

PDV apsurd

Oznake

Cijene, Grčić, HRT, Linić, Nova TV, PDV, Zdravstveno osiguranje

Protagonisti apsurda današnjih središnjih informativnih emisija na HRT-u i Nova TV bili su Slavko Linić i Željko Grčić.

Nastavljajući obranu motiva podizanja stope PDV-a, Grčić je za HRT izjavio kako će se višak sredstava prikupljen kroz povećanje stope PDV-a preliti direktno na pokrivanje razlika nastalih zbog snižavanja stope doprinosa za zdravstveno osiguranje sa 15 na 13% te da se radi o metodi prikupljanja sredstava, ne kroz direktne poreze, već indirektne. Ovako nešto glupo nisam čuo već stvarno dugo vremena. No ne sumnjam da je većina ljudi u ovoj sirotoj zemlji ostala uvjerena u nešto sasvim suprotno, osobito zbog toga što je spomenuti prilikom davanja izjave složio smrtno ozbiljnu facu.

Negdje istovremeno u središnjem dnevniku Nove TV Linić je uvjeravao gledateljstvo, koje očekuje porast cijena kao sasvim realan refleks povećanja stope PDV-a, da razloga za porast cijena nema, jer će se novac prikupljen od te razlike koristiti kao olakšica za gospodarstvo. Samim time ovi tobože nemaju opravdanje za povećanje cijena. To je bila lažna nada za naivce te prebacivanje tereta krivnje na trgovce koji će sasvim sigurno povisiti cijene.

I tako Grčić na HRT-u jedno, Linić na Novoj nešto drugo, oboje prosipaju neusuglašene, proste, šuplje i mediokritetske izjave za mediokritetsku masu kojoj je sasvim svejedno i koliko god da im se lagalo, ma koliko laži bile očite, oni će se uvijek sa svime slizati i sve u konačnici prihvatiti. Mediji su isti takvi, prožeti mediokritetom svakodnevno recikliraju već reciklirane teme, šablonski mijenjaju naslove članaka, pasusima mijenjaju redosljed ne bi li čitatelji pomislili da su napisali nešto novo. Kritike ni otkuda i sve nekako stoji bez ideje. Izgleda da su se i najveći zagovaratelji plana nove koalicije našli u nevjerici, razjapljenih čeljusti i izbezeknutog pogleda. Što to ovi rade?

Imam neki osjećaj, krajnje subjektivan, da će masa uskoro postati osjetljivija na slušanje i prihvaćanje liberalnih ideja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što kapitalizam nije, a što jest?

Oznake

antikapitalizam, Apple, crony capitalism, kapital, Kapitalizam, Kina

Ovaj post ću derivirati iz komentara koje sam dao svojem prijatelju u javnoj diskusiji koja je bila potaknuta člankom Jutarnjeg Lista o korporaciji Apple. Trigger za početak rasprave, na sajtu spomenutog lista, bio je jedan briljantan potez Stevea Jobsa. Na upit predsjednika Obame, kada namjerava preseliti proizvodnju iPhonea natrag u USA, ovaj je odgovorio “nikad”. Primjer je to neuspješnog pokušaja uplitanja vlasti u slobodno tržište, uplitanja u posao privatne tvrtke koja je svojim uspjehom i inovativnošću postala najvećom tvrtkom na svijetu, a pri tome je očito zadržala dovoljno murdosti da ne popusti političkom pritisku. Ako se to i desi jednog dana, možemo biti sigurni da će taj atak biti proveden kroz zakonsku represiju, rezultat će po njih, a u konačnici po dobrobit zaposlenih i krajnjih kupaca, biti vrlo loš. Svi gube.

Antikapitalisti u pravilu nisu u stanju suočiti se s racionalnim pogledom na problem koji ih muči i suštinski ne razumiju pojam kapitalizma. Ja bih se u ulozi antikapitalista pitao zašto je to tako, no to bi bilo racionalno, pa većina ne dolazi niti do tog stadija. Analogno tome oni kapitalizam ne razumiju. No to ih ne sprječava u iznošenju subjektivnih kritika i zaključaka na račun kapitalizma.

Kapitalizam im je sinonim za svekoliku nesreću. Čak i nečija obična tuga, kao emocija, može po tome biti uzrokovana kapitalizmom. Sve loše ili negativno tako proizlazi iz kapitalizma. Kapitalizam je sinonim za nešto pogdrno. I većina ljudi koji čak ne sudjeluju u javnim raspravama tako misli jer im je to mišljenje nametnuto.

Sami sebe ne vide kao kapitaliste već smatraju da su oni žrtve tog nametnutog sustava i da ga jednostavno ne mogu izbjeći koliko god se trudili. Zapravo se ne trude, oni suštinski jesu kapitalisti no ne razumiju porijeklo stvari koje koriste niti funkciju vlastitog rada, napretka i akumulacije onoga što svakodnevno stvaraju (to je kapital).

Kapitalizam nije nekakav zli mainstream, kako ga se karakterizira, niti on predstavlja neku jednoznačnu formulu po kojoj se neki bogate, a neki ne – i to zbog ovih prvih. To je upravo suprotno od onoga što na račun kapitalizma govore antikapitalisti.

Većina antikapitalista spominje skandinavske zemlje kao dobar primjer nečega čemu treba težiti. I tu sami sebi uskaču u usta i otkrivaju koliko zapravo ne razumiju iz čega je proizašlo to skandinavsko bogatstvo. Skandinavske zemlje, uz Kanadu, Australiju i Novi Zeland, sinonim su za slobodno tržište i kapitalizam, zahvaljujući kojem si oni kao nacija mogu priuštiti stvari koje su nama, izrazito socijalističkoj zemlji, socijalističkog mentaliteta, nezamislive ali nevjerojatno poželjne. Privlači ih to što Skandinavija ima? Naravno, oni su svojim radom i slobodom stvorili nešto što je predmet želja mnogih pa tako i želja koje opterećuju antikapitaliste. Skandinavija je bogata regija zahvaljujući kapitalističkom načinu razmišljanja njezinih stanovnika. Antikapitalisti se u pravilu neće složiti s time (prijeći će na neke nove primjere, a ovaj zanemariti jer im odjednom više ne ide u prilog) ali to je činjenica. Oni su produktivniji, inovativniji i radišniji od većine ljudi na svijetu. Radom su sakupili zavidan kapital i zato si mogu priuštiti to na čemu im zavidimo.

Država im zbog toga za sakupljene poreze omogućuje čuda. Kod nas, država uzme, a za to ne dobijaš apsolutno ništa. To bi antikapitaliste trebalo smetati ali još uvijek ne vide u tome problem. Ili ne žele vidjeti. Razlog sveg lošeg i dalje mora biti u kapitalizmu!

1.000.000 Kineza (karikiram, ali brojka je možda i veća) koji su zahvaljujući nečijem poduzetničkom duhu (u primjeru se radi o Jobsovom poduzetničkom umijeću) i sposobnosti dobili priliku da rade na slobodnijem tržištu od onoga kakvo su imali u predkapitalističkom dobu, će s vremenom sakupiti kapital i postati nečija težnja kao što su Skandinavci danas nama. Prosječan Kinez je zahvaljujući kapitalizmu dobio priliku započeti život dostojan razvijenog svijeta, plaća mu je porasla 3,5x u odnosu na prosjek zemlje, a broj samoubojstava u toj populaciji smanjio se 2x. Antikapitalisti to i dalje vide kao nešto loše, kao porobljavanje ljudi.

Tastatura po kojoj tipkamo zaposlila je vjerojatno 1000 ljudi koji su sudjelovali u njenom razvoju da bi je mogli koristiti sada. Sve potpuno dobrovoljno, win-win pozicija za sve. U tom procesu svi su zaradili, nahranili se od uloženog truda i sakupili kapital koji dalje koriste za što žele. Miš također, monitor, šalica za kavu, post-it blokić, apsolutno sve oko nas je nastalo na načelu slobodnog tržišta i kapitalizma. Pa i ona lopata s kojom bi se u potrazi za iskonskom srećom antikapitalisti vratili na polje je proizvod nečije vizije i sposobnosti te ima svoju cijenu. Uz to, lopata je učinila čovjeka naprednijim u odnosu na onoga koji kopa golim rukama. Tako čovječanstvo napreduje i to nas razlikuje od špiljskog čovjeka. Koja je antikapitalistička alternativa napretku? Kako je napredak uopće moguć ako bi se svačija poduzetnička inicijativa ugušila i kaznila? Kakav je antikapitalistički poduzetnik uopće? Kako bi Kinezi napredovali iz rižinih polja u ovo što su danas, da se nisu otvorili iz socijalizma prema slobodnom tržištu? Kako bi antikapitalist nahranio svoju gladnu obitelj da nema dućana gdje će kupiti hranu? Idemo na polja opet?

Antikapitalist mora priznati da nije ni po čemu nesretan, kao ni ja, koliko god je teško živjeti ipak imamo više nego ikad prije, nismo gladni niti žedni, niti realno oskudjevamo u ičemu. Daleko smo od skandinavaca ali smo daleko i od Biafre.

Unatoč svim racionalnim argumentima oni će se uvijek držati svojih subjektivnih uvjerenja. Smatraju da je kapitalizam toliko plitak da uopće o njemu ne trebaju razmišljati. Dovoljno je usput smišljati neke primjere, nažalost zla u svijetu ima previše, pa sve to trpati paušalno na teret kapitalizma.

“Crony capitalism” je devijacija nastala udruživanjem vlasti i krupnog kapitala. On raste kroz intelektualne napore njegovih režisera, bez namjere da pravom inovativnošću dođu do kapitala, ali s namjerom da to učine kroz korupciju i malverzacije, na štetu običnog, malog čovjeka. Vjerujem da je ta pojava u velikoj mjeri odredila njihov stav o kapitalizmu. Ipak, kapitalizam je daleko od toga što stvara probleme koji mu se stavljaju na račun. No da bi se to shvatilo potrebno je htjeti istražiti taj pojam.

Preporučam, zainteresiranima za uvod u problematiku kapitalizma, antologijski strip Irwina Schiffa “How an economy grows and why it doesn’t”. Može se skinuti on-line sa mnogih sajtova.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zašto je opće dobro nepopularno?

Oznake

Država, intervencija, opće dobro, PDV

Vlada, prema svemu sudeći, 1. ožujka 2012 podiže stopu PDV-a s 23% na 25%. Taj potez sami su kategorizirali kao nepopularan, istovremeno nužan ali i koristan. Radi se o trostrukom oksimoronu, složenoj namjeri Vlade kojoj je jedini smisao kroz propagandnu mašineriju uvjeriti ljude da ona ulaže velike napore iz kojih proizlaze kompleksni, rijetkima razumljivi zaključci poput “korisnosti oporezivanja”. S obzirom da vlast još uživa veliko post izborno povjerenje građana, tim naporima ovi dodijeljuju paušalnu etiketu racionalnosti i poželjnosti.

Elektronički mediji i socijalne mreže sa svojim “comment” widgetima donijeli su dobar uvid u svakodnevna razmišljanja ljudi. Tako na svaki članak koji se objavi na news portalima možete vidjeti ekspresnu reakciju ljudi različitih profila i ideoloških preferenci.

Na objavljivanje spomenutih nepopularnih mjera najčešće se javljaju kritičari neracionalne državne potrošnje, rijetko liberalnih pogleda, već više prointervenističkih. Kritika im ide u smjeru nevaljalosti načina na koji se vlast odnosi prema novcu poreznih obveznika ne bi li sami objavili svoja plitka viđenja načina potrošnje državnog novca u nekom “malo drugačijem” smjeru – suštinski se taj pogled podudara sa pogledima i praksama koje u tom trenutku provodi vlast. Zazivaju tako veće poreze ali uz nužnost dodatne regulacije i bolje kontrole novčanih tokova, ulaganje u strateške državne projekte, dodatno subvencioniranje svega i svačega, socijalnu osjetljivost i pri svemu tome već su odavno izašli iz realnih proračunskih okvira i potencirali još veće probleme.

Problem u takvom načinu razmišljanja jest što banalizira kompleksnost života i raznovrsnost odluka pojedinaca za čije dobro navodno funkcionira. To je paradoks ali vrlo realan. U nastojanju donošenja dobrih odluka vlast u konačnici mora odabrati jedan put – iako bi mogla odabrati n drugih – ali paralelnost u provedbi odluka nije moguća. Zbog nesavršenosti takvih metoda upravljanja društvom dešavaju se nepravde koje osjećaju svi pojedinci kojima bi vlast trebala biti u funkciji jer ona, ponavljam, banalizira i smatra da svi ljudi funkcioniraju upravo po njima zamišljenoj paterni.

Intervencionistički nastrojena vlast tako uvijek doživljava neuspjeh vlastitih provedenih odluka te sa “zakašnjenjem” kreće s korekcijama i implementacijom novih mjera za opće dobro. Pri tome ne pita puno za štetu koju je učinila pojedincima ili, u Hrvatskom primjeru, masi pojedinaca.

Opće dobro tako je obična utopistička fraza socijalizma. Njime se želi potencirati jednakost i prosječnost pri čemu se zanemaruju ekonomska načela stvaranja vrijednosti (koja bi mogla biti uprosječena u masi) i uloga pojedinaca koji svojim poduzimanjem i naporom zapravo stvaraju vrijednost koju društvo ima na raspolaganju. Što bi “opće dobro” trebalo biti? To je, po mojem mišljenju, kumulativ individualnog dobra. Ono se generira kao pozitivna posljedica individualnog prosperiteta i nije ga moguće potencirati jednostranim odlukama vlasti samim “htjenjem dobra za sve”. Opće dobro se javlja kao prirodni refleks zdravog društva, a ne kao potencirani događaj.

Kako je navedeno oprečno metodama koje vlast provodi u postizanju općeg dobra ono je sasvim logično i općenito nepopularno i doživljava stalnu kritiku. Za postizanje tog ekvilibrijuma potrebno je raditi na osobnom nivou, zadovoljavati osobne potrebe i težiti osobnim idealima, vodeći se pri tome respektiranjem prava drugih individualaca i njihove težnje za istim.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Bitka za štedne uloge građana je započela!

Oznake

Banke, Država, Kamata, Linić, Obveznica, Štednja

Vlada u posljednjih mjesec dana života svim silama pokušava namaknuti novac u proračun. Priprema se podizanje stope PDV-a te uvođenje poreza na imovinu. Oba poteza služe da bi država izvukla novac građana iz njihovih đepova te ga prebacila sebi na račun i raspolaganje – prava otimačina.

Usput možete čuti predstavnika financijskog resora g. Linića kako širi propagandne poruke građanima o tome kako je potrebno uspostaviti povjerenje na relaciji građani>vlada i da je potrebno da građani shvate (ili jednostavno samo prihvate) kako vlast zna upravljati njihovim novcem bolje od njih samih te da je, analogno tome, novcu bolje u državnoj blagajni nego u njihovim novčanicima (ili štednji). Tim riječima opravdava poteze izvlačenja novca građana iz prvog pasusa.

Danas je službeno i započela bitka za štedne uloge građana koji se nalaze po bankama. Radi se o pozamašnom iznosu od 160mlrd HRK. Prilično intrigantna cifra, osobito ako ste u poziciji ministra financija koji krpa proračunski deficit. Lova mu treba hitno pa je odlučio najaviti izdavanje državnih obveznica, čiji prinos je bolji od kamata koje na štednju daju banke, ne bi li povukao taj novac u svoj resor. I tako počinje državna propaganda i ministrovo pljuvanje po bankama ne bili dodatno zgadio njihov rating u očima građana uz istovremeno pozivanje na prebacivanje novca u državnu obveznicu. Građani bi zauzvrat od države dobili komad papira i garanciju da će im država plaćati godišnju kamatu, sada je cca 7%, a po dospijeću vratiti početni ulog. Radi se o dugoročnim obveznicama pa biste svoju glavnicu vidjeli ponovno za cca 10 ili više godina.

Problem za građane je taj što je država već sada u deficitu i novim kreditima rješava postojeće obveze. Veliki rizik stoga predstavlja potez prebacivanja štednje iz banke u državnu obveznicu jer kada dođe dan da vam država vrati glavnicu opet će se morati negdje zadužiti. No to je daleka budućnost, ali rating nam je nizak i nema garancije da će ministar uspijeti izvršiti tu obvezu. Heh, kada već i o budućnosti govorimo onda to ministru neće predstavljati problem jer dok će trebati vratiti glavnicu već će ionako odavno biti u mirovini, a ministara će se u međuvremenu izmijeniti nekoliko. Ukratko garancija države ne vrijedi ni pišljiva boba.

Bankama nije trebalo dugo da pokažu zube ministru. Počinju dizati kamate na štedne uloge ne bi li odgovorili ljude od povlačenja štednje i poklanjanja iste Liniću no prijete i podizanjem kamate na kredite čime će nadoknaditi gubitak. To je možda i spin koji će malo otvoriti oči socijali pa ministar neće ispasti osobito prosocijalan u ova teška vremena. Nažalost opet će banke ispasti negativci u cijeloj priči.

S obzirom da je i država veliki dužnik bankama vjerojatno je da je novac sigurniji u njihovim trezorima, s manjom kamatom, nego kod Linića u investicijskim projektima od “strateške važnosti za Hrvatsku”. Na kraju krajeva, da bi vam neki budući Linić nakon dospijeća obveznice mogao vratiti ulog, opet će morati u banku po kredit jer novaca u proračunu nema – zato uostalom i pikira na vašu štednju. Banka ipak nije institucija koja potencira zlo. U ovom slučaju njezin potez dizanja kamate na štednju izgleda kao zaštitna mjera u usporedbi s pokušajem još jedne otimačine vašeg novca od strane države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Halo Taxi!

Oznake

Konkurencija, liberalizacija, Pogodovanje, Taxi, Zagreb

Vijest o prestanku monopola na pružanje taksi usluga, koje je Udruženje Radio Taxi Zagreb imalo dugi niz godina pa zaključno sa 2010., više nije nova. Ali je sada zanimljivo promatrati kako se otvaranje tržišta konkurenciji odrazilo na tu djelatnost – govorim o Zagrebu. Sve vrvi taksistima, promet im je veći nego ikada u 110 godina koliko ta djelatnost postoji u gradu.

Dolazak konkurencije, ili bolje rečeno dopuštanje dolaska konkurencije od nadležnih u Gradu Zagrebu, za posljedicu je imao momentalni pad cijena usluge za više od 40% (trenutno i više) pa je za istu naglo poraslo zanimanje. Borba za najbolju cijenu i dalje traje pa svako malo možete pročitati na naslovnicama news portala kako je cijenu snizio jedan, pa malo za njim i drugi pružatelj usluge, i kako tržišna utakmica traje sve veći broj ljudi vozi se taksijem, a taksisti se guše od posla – gotovo sam siguran da nemaju pojma kakva drama se odvija u svijetu te se sprema obrušiti na Hrvatsku (recesija – depresija).

Iako je taksi prijevoz još uvijek pod jakom regulacijom – npr. broj licenci je i dalje ograničen kao i uvjeti vezani uz vozila, koje rijetko koja privatna osoba može zadovoljiti, pa su u toj branši konkurentne jedino veće tvrtke. Ipak pomak je napravljen u smjeru liberalizacije (Grad je nekim čudom dozvolio ukidanje cehovskog monopola) pa sa zadovoljstvom ističem ovaj primjer kao nepobitni dokaz kako tržište funkcionira čim se smanji doza regulacije – čak i malo slobode daje velike rezultate. Zamislite samo učinak pravog free marketa.

Istovremeno možemo svjedočiti događaju koji predstavlja pravi primjer gušenja tržišne utakmice i pogodovanja samo jednom igraču. Radi se o nabavci službenih vozila za potrebe ZG Holdinga (Gradska tvrka) koji je u javnom natječaju za nabavu istih istaknuo specifikaciju za tip vozila kakvo ima samo jedan trgovac automobilima. Detalji o tome su na Jutarnji.hr pa da ne trošim vrijeme na sažimanje priče molim vas da pročitate.
Zanimljiva podudarnost je da je upravo taj trgovac automobilima nedavno ušao na zagrebačko taxi tržište kroz novu tvrtku poznatog imena uz teatralan performans voznog parka održan na Trgu Bana Jelačića.

Iako je glumačka postava u obje priče ista, imaju li one veze jedna s drugom? Tko će znati. 😉

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Osnovnoškolske strepnje

Oznake

Osnovna škola, Savski Gaj, spaljena vrata

Ova fotografija je snimljena 08.01.2012.
Na što vas prvo asocira? Zatvor? Ulaz u neku urušenu tvornicu?

A ne, to je ulaz u Osnovnu školu Savski Gaj. Vrata su zapaljena negdje u proljeće 2011. godine. Sve do danas taj prizor svakodnevno dočekuje školarce i uvodi ih u nove školske avanture. Ulaz u remetinečki zatvor izgleda dostojanstvenije od ovoga no to ne brine previše ravnatelja škole Lovru Gvozdanovića, prof..

Veća briga mu je vrućina tijekom ljetnih mjeseci – kada u školi nema ni buhe – pa mu je logičnije koristiti školski budžet za postavljanje klimatizacije na zbornicu, urede administracije pa i vlastiti ured, nego da zamijeni spaljenu stolariju (usput i pola porazbijanih prozora čije krhotine vise iznad stazica uokolo škole).

Na jesen moje roditeljske brige će se intenzivirati, kćer postaje školarka, a ova škola nam je silom (ne)prilike prvi kandidat s obzirom da stanujemo relativno blizu.
Da ne kukam previše moram reći da postoji škola u Botincu, Sv. Klari i Trnskom pa bismo se mogli odlučiti i za neku od njih, što i ne bi bilo loše jer su u odnosu na školu u Savskom Gaju svjetlosnim godinama naprednije – u svakom pogledu.
No to postavlja pred nas roditelje nove izazove oko planiranja dnevne dinamike života pa smo, zbrojivši dva i dva, ustanovili da u tom slučaju nećemo moći uskladiti vlastito radno vrijeme sa rasporedom nastave te bi jedan od roditelja mogao postati žrtva, zbog odvoženja i dovoženja djeteta u školu, biti lišen zaposlenja pa time i prihoda što za posljedicu ima pad kućnog standarda.
Postoje naravno i privatne osnovne škole koje nude puno kvalitetniji program i s više pažnje se odnose prema svojim učenicima i inventaru, no nedostaje nam u kućnom budžetu dio sredstava s kojima bismo to platili. Nije to strašan iznos ali je taman toliko koliko nam država uzme na plaći svaki mjesec da bi nam ponudila OŠ Savski Gaj. No problem je što mi nemamo pravo izbora u ovom slučaju – ili Gaj ili “baj baj”.

I tako počinju naše osnovnoškolske strepnje.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ministrovo “Jasno poručujem!” za očuvanje ratinga

Oznake

investicije, Linić, Pad ratinga, poruka, S&P, željeznice

S&P je prošli tjedan srušio ratinge nekolicini zemalja Europske Unije pa su se zabrinuti novinari, u ime uplašenog hrvatskog naroda, brže bolje uputili ministru financija po riječi utjehe i novu dozu stimulansa sigurnosti.

Ministar ih je dočekao spremno stojeći na lijevoj nozi te uklonio sve sumnje da bi Hrvatsku moglo zadesiti nešto slično pa im objasnio da za pad ratinga kao ni strah ne postoji opravdan razlog jer vlada treba “poslati jasnu poruku“! (valjda S&P-u)
Poruka bi trebala postati konkretnija kada premijer iznese svoje viđenje efikasnih državnih investicija – to će ovaj obznaniti u skoro vrijeme – no usput ministar je napomenuo da se dodatno zadužio za potrebe financiranja projekata iz domene zaštite okoliša (bolni “rez” ključan za izlazak iz krize), kao i potrebu za novim ulaganjima u željezničku infrastrukturu, a osobito putnički promet. Dodao je kako su upravo to pokazatelji mogućeg rasta gospodarstva.

Meni naravno nije jasno kako to ulaganje u željeznice, a osobito u putnički promet, kao i ulaganje u projekte zaštite okoliša može stimulirati rast gospodarstva. Hmm, zapravo nije to rekao, rekao je da su to “pokazatelji mogućeg rasta”. Ovo je već izjava u kategoriji antologijske Kosoričine: “Na dobrom smo putu da dođemo na put izlaska iz krize”.

Na ove bljezgarije okupljeni novinari nisu imali dodatnih pitanja, sve im je jasno, pa su tako zaključili svoje tekstove pune riječi ohrabrenja i objavili ih po portalima. (npr. Index.hr)

Živi svjedok umirućeg gospodarstva

Oznake

autoshow, božićni sajam, free market, sajam, Velesajam

O propasti Zagrebačkog Velesajma (ZV) danas piše vecernji.hr

Uglavnom reakcija je to na postepeno propadanje te institucije – sajma u Hrvatskoj – čemu svjedoči otkazivanje svih većih sajmova, loše stanje samog objekta, velik broj zaposlenih koji strahuju za svoj posao i egzistenciju čekajući neku pametnu odluku Uprave koja im je kriva za cjelokupno stanje.

To stanje zabrinjava i Upravu ZV koja za sve krivi politiku bez vizije, a vizija Uprave ide u smjeru nužnosti izvlačenja vrijednosti iz samog zemljišta na kojem paviljoni leže kao guska na zlatnom jajetu prije nego li se sve uruši i propadne. Možda to i nije loša ideja, ne zbog urušavanja zgrada jer bi se one ionako morale srušiti da netko na toj zemlji sagradi nešto drugo, već zbog samog izostanka smisla forsiranja aktivnosti vezanih za fair trading u Hrvatskoj.

Kako bismo bolje razumijeli razloge lošeg stanja ZV treba znati da ostalim sajmovima na listi velesajamskih gradova ne ide nimalo loše, dapače. Većina sajmova diljem Europe ostvaruje odlične rezultate, prije svega na konto posjećenosti i ostvarenih velikih poslova. Posjećenost u ovom slučaju ne znači samo broj posjetitelja koji se šeću među štandovima već i sama populacija izlagača. Pravi trgovinski sajmovi tako su u biti zatvoreni samo za tvrtke, a u HR takvog nije bilo već godinama. Svi su kategorizirani kao mješoviti pa privlače sve i svakoga i uglavnom se ne ostvaruje nikakva trgovina (npr. Siemens izlaže novi MR, a njega radoznalo promatra umirovljenik iz Sloboštine).

Primjer je naravno hipotetski jer takve tvrtke već godinama nisu izlagale na ZV, a zašto i bi kada nema prilika na našem tržištu koje bi ih privukle. Ostaju tako jedino aktivni potrošački sajmovi koji promet ostvaruju na konto malih transakcija građana posjetitelja – Dani ljepote, Ambienta, Interliber, Eros4U i slični. No i oni su ugroženi. Male transakcije građana također stagniraju pa tako nije održan Božićni sajam 2011 jer njegov najveći izlagač – lunapark – nema računicu, a isto se sprema i nadolazećem Autoshowu.

Trgovinski sajmovi služe za dogovaranje velikih poslova s velikom vrijednošću. Na površinu sada izlazi osnovna razlika između onoga što se dešava zadnjih 10 godina na ZV i europskih sajmova. Analogno tome možemo reći da kod nas nema velikih poslova pa i ZV polako gubi svoj smisao postojanja. Propast ZV govori i o tome koliko je naše tržište zanimljivo stranim tvrtkama – nimalo.

U toj priči malo što može učiniti uprava ZV, koju radnici krive za stanje, ili država petljanjem u problem na način da samu sebe isključi kao uzrok problema. Dok promatramo otkinuti ud slobode hrvatskog gospodarstva (ZV) ne vidimo kako nam stradalnik (gospodarstvo) polako gubi svijest zbog nedostatka krvi koja mu istječe iz nastale rane.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Lajtmotiv

Oznake

EU, EU fondovi, Europska unija, socijalna pomoć

U poštanskom sandučiću danas se našla Vladina brošura “Sve što ste htjeli znati o EU”.
Sve što ste htjeli znati o EU jest da se ničija socijalna prava neće mijenjati i da “nas” u EU čeka brdo novca iz raznoraznih fondova – tim zaključcima kroz brošuru se obratila vlast svim svojim socijalnim narkomanima i unaprijed razrješila sve referendumske dvojbe.

Ulazimo u EU. To mi je sada jasno k’o dan.

Svako dobro,
vaš Kapitalac