Ovaj post ću derivirati iz komentara koje sam dao svojem prijatelju u javnoj diskusiji koja je bila potaknuta člankom Jutarnjeg Lista o korporaciji Apple. Trigger za početak rasprave, na sajtu spomenutog lista, bio je jedan briljantan potez Stevea Jobsa. Na upit predsjednika Obame, kada namjerava preseliti proizvodnju iPhonea natrag u USA, ovaj je odgovorio “nikad”. Primjer je to neuspješnog pokušaja uplitanja vlasti u slobodno tržište, uplitanja u posao privatne tvrtke koja je svojim uspjehom i inovativnošću postala najvećom tvrtkom na svijetu, a pri tome je očito zadržala dovoljno murdosti da ne popusti političkom pritisku. Ako se to i desi jednog dana, možemo biti sigurni da će taj atak biti proveden kroz zakonsku represiju, rezultat će po njih, a u konačnici po dobrobit zaposlenih i krajnjih kupaca, biti vrlo loš. Svi gube.
Antikapitalisti u pravilu nisu u stanju suočiti se s racionalnim pogledom na problem koji ih muči i suštinski ne razumiju pojam kapitalizma. Ja bih se u ulozi antikapitalista pitao zašto je to tako, no to bi bilo racionalno, pa većina ne dolazi niti do tog stadija. Analogno tome oni kapitalizam ne razumiju. No to ih ne sprječava u iznošenju subjektivnih kritika i zaključaka na račun kapitalizma.
Kapitalizam im je sinonim za svekoliku nesreću. Čak i nečija obična tuga, kao emocija, može po tome biti uzrokovana kapitalizmom. Sve loše ili negativno tako proizlazi iz kapitalizma. Kapitalizam je sinonim za nešto pogdrno. I većina ljudi koji čak ne sudjeluju u javnim raspravama tako misli jer im je to mišljenje nametnuto.
Sami sebe ne vide kao kapitaliste već smatraju da su oni žrtve tog nametnutog sustava i da ga jednostavno ne mogu izbjeći koliko god se trudili. Zapravo se ne trude, oni suštinski jesu kapitalisti no ne razumiju porijeklo stvari koje koriste niti funkciju vlastitog rada, napretka i akumulacije onoga što svakodnevno stvaraju (to je kapital).
Kapitalizam nije nekakav zli mainstream, kako ga se karakterizira, niti on predstavlja neku jednoznačnu formulu po kojoj se neki bogate, a neki ne – i to zbog ovih prvih. To je upravo suprotno od onoga što na račun kapitalizma govore antikapitalisti.
Većina antikapitalista spominje skandinavske zemlje kao dobar primjer nečega čemu treba težiti. I tu sami sebi uskaču u usta i otkrivaju koliko zapravo ne razumiju iz čega je proizašlo to skandinavsko bogatstvo. Skandinavske zemlje, uz Kanadu, Australiju i Novi Zeland, sinonim su za slobodno tržište i kapitalizam, zahvaljujući kojem si oni kao nacija mogu priuštiti stvari koje su nama, izrazito socijalističkoj zemlji, socijalističkog mentaliteta, nezamislive ali nevjerojatno poželjne. Privlači ih to što Skandinavija ima? Naravno, oni su svojim radom i slobodom stvorili nešto što je predmet želja mnogih pa tako i želja koje opterećuju antikapitaliste. Skandinavija je bogata regija zahvaljujući kapitalističkom načinu razmišljanja njezinih stanovnika. Antikapitalisti se u pravilu neće složiti s time (prijeći će na neke nove primjere, a ovaj zanemariti jer im odjednom više ne ide u prilog) ali to je činjenica. Oni su produktivniji, inovativniji i radišniji od većine ljudi na svijetu. Radom su sakupili zavidan kapital i zato si mogu priuštiti to na čemu im zavidimo.
Država im zbog toga za sakupljene poreze omogućuje čuda. Kod nas, država uzme, a za to ne dobijaš apsolutno ništa. To bi antikapitaliste trebalo smetati ali još uvijek ne vide u tome problem. Ili ne žele vidjeti. Razlog sveg lošeg i dalje mora biti u kapitalizmu!
1.000.000 Kineza (karikiram, ali brojka je možda i veća) koji su zahvaljujući nečijem poduzetničkom duhu (u primjeru se radi o Jobsovom poduzetničkom umijeću) i sposobnosti dobili priliku da rade na slobodnijem tržištu od onoga kakvo su imali u predkapitalističkom dobu, će s vremenom sakupiti kapital i postati nečija težnja kao što su Skandinavci danas nama. Prosječan Kinez je zahvaljujući kapitalizmu dobio priliku započeti život dostojan razvijenog svijeta, plaća mu je porasla 3,5x u odnosu na prosjek zemlje, a broj samoubojstava u toj populaciji smanjio se 2x. Antikapitalisti to i dalje vide kao nešto loše, kao porobljavanje ljudi.
Tastatura po kojoj tipkamo zaposlila je vjerojatno 1000 ljudi koji su sudjelovali u njenom razvoju da bi je mogli koristiti sada. Sve potpuno dobrovoljno, win-win pozicija za sve. U tom procesu svi su zaradili, nahranili se od uloženog truda i sakupili kapital koji dalje koriste za što žele. Miš također, monitor, šalica za kavu, post-it blokić, apsolutno sve oko nas je nastalo na načelu slobodnog tržišta i kapitalizma. Pa i ona lopata s kojom bi se u potrazi za iskonskom srećom antikapitalisti vratili na polje je proizvod nečije vizije i sposobnosti te ima svoju cijenu. Uz to, lopata je učinila čovjeka naprednijim u odnosu na onoga koji kopa golim rukama. Tako čovječanstvo napreduje i to nas razlikuje od špiljskog čovjeka. Koja je antikapitalistička alternativa napretku? Kako je napredak uopće moguć ako bi se svačija poduzetnička inicijativa ugušila i kaznila? Kakav je antikapitalistički poduzetnik uopće? Kako bi Kinezi napredovali iz rižinih polja u ovo što su danas, da se nisu otvorili iz socijalizma prema slobodnom tržištu? Kako bi antikapitalist nahranio svoju gladnu obitelj da nema dućana gdje će kupiti hranu? Idemo na polja opet?
Antikapitalist mora priznati da nije ni po čemu nesretan, kao ni ja, koliko god je teško živjeti ipak imamo više nego ikad prije, nismo gladni niti žedni, niti realno oskudjevamo u ičemu. Daleko smo od skandinavaca ali smo daleko i od Biafre.
Unatoč svim racionalnim argumentima oni će se uvijek držati svojih subjektivnih uvjerenja. Smatraju da je kapitalizam toliko plitak da uopće o njemu ne trebaju razmišljati. Dovoljno je usput smišljati neke primjere, nažalost zla u svijetu ima previše, pa sve to trpati paušalno na teret kapitalizma.
“Crony capitalism” je devijacija nastala udruživanjem vlasti i krupnog kapitala. On raste kroz intelektualne napore njegovih režisera, bez namjere da pravom inovativnošću dođu do kapitala, ali s namjerom da to učine kroz korupciju i malverzacije, na štetu običnog, malog čovjeka. Vjerujem da je ta pojava u velikoj mjeri odredila njihov stav o kapitalizmu. Ipak, kapitalizam je daleko od toga što stvara probleme koji mu se stavljaju na račun. No da bi se to shvatilo potrebno je htjeti istražiti taj pojam.
Preporučam, zainteresiranima za uvod u problematiku kapitalizma, antologijski strip Irwina Schiffa “How an economy grows and why it doesn’t”. Može se skinuti on-line sa mnogih sajtova.
Svako dobro,
vaš Kapitalac