Oznake

, , ,

Vlada, prema svemu sudeći, 1. ožujka 2012 podiže stopu PDV-a s 23% na 25%. Taj potez sami su kategorizirali kao nepopularan, istovremeno nužan ali i koristan. Radi se o trostrukom oksimoronu, složenoj namjeri Vlade kojoj je jedini smisao kroz propagandnu mašineriju uvjeriti ljude da ona ulaže velike napore iz kojih proizlaze kompleksni, rijetkima razumljivi zaključci poput “korisnosti oporezivanja”. S obzirom da vlast još uživa veliko post izborno povjerenje građana, tim naporima ovi dodijeljuju paušalnu etiketu racionalnosti i poželjnosti.

Elektronički mediji i socijalne mreže sa svojim “comment” widgetima donijeli su dobar uvid u svakodnevna razmišljanja ljudi. Tako na svaki članak koji se objavi na news portalima možete vidjeti ekspresnu reakciju ljudi različitih profila i ideoloških preferenci.

Na objavljivanje spomenutih nepopularnih mjera najčešće se javljaju kritičari neracionalne državne potrošnje, rijetko liberalnih pogleda, već više prointervenističkih. Kritika im ide u smjeru nevaljalosti načina na koji se vlast odnosi prema novcu poreznih obveznika ne bi li sami objavili svoja plitka viđenja načina potrošnje državnog novca u nekom “malo drugačijem” smjeru – suštinski se taj pogled podudara sa pogledima i praksama koje u tom trenutku provodi vlast. Zazivaju tako veće poreze ali uz nužnost dodatne regulacije i bolje kontrole novčanih tokova, ulaganje u strateške državne projekte, dodatno subvencioniranje svega i svačega, socijalnu osjetljivost i pri svemu tome već su odavno izašli iz realnih proračunskih okvira i potencirali još veće probleme.

Problem u takvom načinu razmišljanja jest što banalizira kompleksnost života i raznovrsnost odluka pojedinaca za čije dobro navodno funkcionira. To je paradoks ali vrlo realan. U nastojanju donošenja dobrih odluka vlast u konačnici mora odabrati jedan put – iako bi mogla odabrati n drugih – ali paralelnost u provedbi odluka nije moguća. Zbog nesavršenosti takvih metoda upravljanja društvom dešavaju se nepravde koje osjećaju svi pojedinci kojima bi vlast trebala biti u funkciji jer ona, ponavljam, banalizira i smatra da svi ljudi funkcioniraju upravo po njima zamišljenoj paterni.

Intervencionistički nastrojena vlast tako uvijek doživljava neuspjeh vlastitih provedenih odluka te sa “zakašnjenjem” kreće s korekcijama i implementacijom novih mjera za opće dobro. Pri tome ne pita puno za štetu koju je učinila pojedincima ili, u Hrvatskom primjeru, masi pojedinaca.

Opće dobro tako je obična utopistička fraza socijalizma. Njime se želi potencirati jednakost i prosječnost pri čemu se zanemaruju ekonomska načela stvaranja vrijednosti (koja bi mogla biti uprosječena u masi) i uloga pojedinaca koji svojim poduzimanjem i naporom zapravo stvaraju vrijednost koju društvo ima na raspolaganju. Što bi “opće dobro” trebalo biti? To je, po mojem mišljenju, kumulativ individualnog dobra. Ono se generira kao pozitivna posljedica individualnog prosperiteta i nije ga moguće potencirati jednostranim odlukama vlasti samim “htjenjem dobra za sve”. Opće dobro se javlja kao prirodni refleks zdravog društva, a ne kao potencirani događaj.

Kako je navedeno oprečno metodama koje vlast provodi u postizanju općeg dobra ono je sasvim logično i općenito nepopularno i doživljava stalnu kritiku. Za postizanje tog ekvilibrijuma potrebno je raditi na osobnom nivou, zadovoljavati osobne potrebe i težiti osobnim idealima, vodeći se pri tome respektiranjem prava drugih individualaca i njihove težnje za istim.

Svako dobro,
vaš Kapitalac