Sport, moral i povlaštene mirovine!

Oznake

mirovine, moral, povlastice, sport

Svako malo kada se kakva hrvatska sportska reprezentacija nađe u pobjedničkoj zoni Hrvati se ushite, proradi nacionalni ponos, podsjetimo se na one trenutke kada je Hrvatska ostvarila dugo očekivanu samostalnost – osjećaj je sličan, te se krene s pričama o potrebi za priznanjem muke sportaša koji svojim neprikosnovenim talentom i žrvtom tako plemenito propagiraju hrvatski duh u bijelome svijetu.

Sportska pobjeda je po svemu posebna jer nakon nje slijedi priznanje u obliku medalje, čast da se stoji na tronu i uz vlastitu, nad svima izdignutu zastavu pjeva nacionalna himna, pred poraženim protivnicima, očaranom publikom i masom gledatelja okupljenih oko same ceremonije, te onih koji bi pratili u tom trenutku svečanost proglašenja pobjede sportaša putem svojih TV prijamnika. U tome leži ljepota sporta i privilegija užitka tih ljudi, sportaša.

No hrvatima, sportskom lobiju i sportašima to očito nije dovoljno. Aktualiziralo se tako ovih dana pitanje potrebe za dodatnim nagradama za njihov doprinos u sportu i promociji Hrvatske, u obliku povlaštenih mirovina koje bi zasluženo morali primati jednog dana kada onemoćaju, a sve u spomen njihove plemenitosti – za koju su, usput rečeno, već bili nagrađeni u duhu sporta per se. No to je sada manje bitno.

Politika socijalističke vlasti, kakvu danas Hrvatska nedvojbeno ima, je odraz težnje ljudi koji su tu vlast izabrali na tron. Kod nas je to doslovno tron, gdje se postavilo ljude ne bi li ovi mogli pravedno prosuđivati i sipati nagrade zasluženima, gdje god oni bili, što god oni radili i ima li to veze s ekonomskom računicom i smislom. Ne žele ljudi zamarati svoje glave besmislicama logičkog izračuna već žele bezuvjeto priznanje za svakojaki trud u obliku novca i blagostanja.

Sportski lobi, skupina istih tih građana koji su postavljali vlast na tron, snašao se malo bolje od tupog prosjeka, te iskoristio zaista nedvojbeno veliki talent hrvatskih sportaša ne bi li uvjerio vlast kako njima za te zasluge pripada nešto što običnim ljudima ne pripada, nužna povlastica, a s obzirom da nije teško u činjeničnoj analizi doći do zaključka kako će sportaši ostariti i onemoćati, logičan zaključak jest bila povlaštena i podobna mirovina u starosti.

Nitko nema prigovora, nacija je zadovoljna, ponosna na njihove pobjede i odreći će se i vlastitih gaća ako treba ovima priznati neosporivo. Naravno, shvatila bi nacija kada bi ostala bez gaća koliko je tupa i zatrovana propagandom koju si je sama nametnula, pa bi im se stvorila na ramenima magareća glava baš kao likovima u crtiću Tom & Jerry u određenim scenama koje upućuju na njihovu naivnost i glupost.

Povlaštenih skupina, poput budućih povlaštenih sportaša, sada ima neopisivo mnogo i potpuno je besmisleno nabrajati ali ako bi tko želio kontrirati ovoj paušalnoj izjavi neka izvoli komentirati pa ću vrlo rado nabrojati, evo paušalno barem 20 takvih skupina. Gdje god pogledate vidjet ćete nekog povlaštenog. Svaki treći čovjek u ovoj zemlji je na neki način povlašten, a narod je zaista vrlo blizu ove scene s magarećom glavom, no poput protagonista tog crtića nesposoban je prije nego što ispadne glup razlučiti slijed događaja koji do konačnog ishoda vodi.

Najavljuje tako Jutarnji.hr da će vlast do kraja 2012. riješiti i to pitanje. Po nekom njihovom viđenju, nekom pravednom modelu, broju pobjeda, medalja, proputovanih kilometara, odvoženih slaloma, napravljenih kolutova unaprijed ili unatrag, sprinteva s reakcijom starta ispod 0,3s ili Bog zna već prema kojem kriteriju, Hrvatski sportaš ostvarit će pravo, uz sve već navedene nagrade moralnog karaktera sporta, i na povlaštenu penziju.

Kada istaknete u diskusiji kontru tom stavu onda će zagovornici ideje reći kako ima i sportaša koji nisu ostvarili uspjehe i ostali negdje u dvoranama neshvaćenog talenta, ili su se bavili sportom od kojeg nisu mogli živjeti i stvarati kapital tokom života te da im je takva nagrada i pomoć potrebna za starost.

Vrlo je upitno da li je uopće moguće da takav sportaš postoji ili da ih postoji u tolikom broju da bi se trebalo definirati neko opće pravilo za sve sportaše iz kojeg bi pravo na povlasticu proizlazilo. Zašto stavljam na preispitivanje tu pretpostavku? Zato jer se u tom slučaju radi o ljudima koji su, zbog izostanka vrhunskog rezultata i nagrade proizašle direktno iz bavljenja sportom, zasigurno morali raditi i nešto drugo u životu od čega su uopće mogli napuniti želudac pa i odlaziti na treninge. Bitno je i to da se za bavljenje sportom treba kvalitetno i dobro jesti, a takva prehrana je skupa, ili skuplja od prehrane prosječnog čovjeka pa je zasigurno radio i solidan posao uz bavljenje sportom. Od toga posla zasigurno je odvajao u mirovinski fond pa prema tome jednog dana imat će mirovinu zasluženu svojim radom. Zašto bi društvo trebalo nagraditi dodatno takvog čovjeka na konto njegove sportske prosječnosti? Pa ne bi.

Prosječnih sportaša ima cijelo čudo u ovoj zemlji, raznih sportova barem tisuću i načina na koji se ljudi istima bave, s koliko truda i vremena, još toliko. Kuda bismo došli financijski kada bismo svakome od njih priznavali trud davanjem novca? (hipotetski)

Na to će zagovornici povlastica reći da se ne radi o svim sportašima već samo onima koji ostvaruju vrhunske rezultate. O olimpijskim i svjetskim prvacima, prvacima u ligama i po rezultatu i svemu posebnim ljudima, profesionalnim sportašima. Profesionalni sportaš je čovjek poput svakog drugog čovjeka profesionalca u nekom nesportskom zanimanju, poput radnika zaposlenog u nekoj tvornici ili gdje drugdje na tržištu. Za taj angažman prima plaću, u slučajevima vrhunskih sportaša i atraktivnih sportova to su iznosi od kojih prosječnog čovjeka zaboli glava, i iz kojih sportaš po sili zakoa već izdvaja pozamašna sredstva u mirovinski fond iz kojeg će u budućnosti zasigurno imati iznadprosječnu mirovinu.

Uz tu činjenicu neosporno je i da zahvaljujući tom povećanom pristupu novčanim sredstvima tijekom radnog života sportaš stvori više kapitala od prosječnog čovjeka. Pri tome može se raditi o nekretninama, dionicama, dodatnim osiguranjima, plemetnitim metalima, novcu i koječemu već, a s čime u starosti može održati kvalitetu života dostojnu truda kojeg je tokom radnog vijeka ulagao u to sportsko zvanje.

Treba li onda takvom sportašu, koji je već dobio sva sportska priznanja i počasti, još i dodatak povlaštene mirovine koja će realno biti isplaćena na teret nesportaša i radnika iz druge, nepovlaštene skupine, i koju realno nitko nije pitao želi li se odreći dijela svojeg novca za račun ovih? Mislim da ne, no neka tko misli suprotno i slobodno argumentira, ako to želi, uzevši u obzir ovo što sam u članku ukratko napisao.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ključna razlika između privatnog i državnog poduzetništva

Oznake

državna tvrtka, konkurentnost, Petrokemija, planska ekonomija, porez, privatizacija, tržište, Željko Klaus

Prenosim svoj odgovor na blogu Komentar tržišta kapitala, vezano za članak objavljen na danas.hr, u kojem predsjednik nadzornog odbora Petrokemije govori kako bi tvrtka propala da je podlegla pritisku privatizacije.

Meni je zapravo čudno s kolikom sigurnošću ljudi govore o relativnim stvarima, npr. spomenuti član NO Petrokemije je siguran da bi tvrtka propala da je bilo privatizacije. Govoriti o nečemu što nije moguće pretpostaviti da bi se desilo, jer se tim smjerom nije ni išlo, nije niti vrijedno ozbiljnog shvaćanja.

Nije sporno da su za vrijeme bivšeg socijalizma ili danas u vrijeme “demokratskog” socijalizma, državne tvrtke u stanju funkcionirati. Diskutirati se može o tome da li bi ta tvrtka funkcionirala bolje kao privatna ili je bolje da ostane državna. Mogli bi i o genezi državnih tvrtki diskutirati no to je poprilično široka povijesna materija – ipak bitno je spomenuti da je većina državnih tvrtki nekada bila u privatnom vlasništvu te je silom socijalističke prisile nacionalizirana i oduzeta svojim vlasnicima bez da je država vodila računa o moralnosti tog postupka.

Cijela ideja centralne ekonomije proizašla iz socijalizma je po prirodni inertna. Što to znači? To znači da se na reakcije sa tržišta reagira sa velikim delayom jer dok se informacija o turbulenciji prenese tijelu koje u tom sustavu odlučuje, te dok ono odredi novi plan kojim će se turbulenciji suprotstaviti, već je debelo zakasnila u reakciji u odnosu na privatne tvrtke gdje se odluke donose neposredno, a signali na tržištu se tumače na najbolji mogući način – to je iskustvo i znanje poduzetnika kapitalista koji se uopće i krenuo baviti nekim poslom i konkurirati na tržištu.

Dokaz inertnosti planske ekonomije jest i u činjenici da je PDV u HR 23%, a u Sloveniji 8% kada govorimo o gnojivima. Dakle očito je da je porez previsok pa naša roba biva povoljnija kupcu na stranom tržištu nego kupcu na domaćem tržištu i sve što se od planske ekonomije očekuje jest da korigira tu poreznu stopu i stavi robu u konkurentski položaj. No to se ne dešava. Dakle samo treba korigirati jednu brojku no ništa – sustav je toliko inertan da to nije u stanju procesirati.

Vrlo jednostavna stvar je kod kapitala ključna, privatni kapital – doslovno novac koji neki čovjek hrabro ulaže u svoju ideju i poduzme neki posao će uvijek biti korišten od tog čovjeka na najracionalniji način jer o toj racionalnosti ovisi njegova vlastita egzistencija. Kada je novac u rukama državnih planera onda ta racionalnost izostaje jer gubitak za njih same ne predstavlja rizik. Ako firma i propadne njima se to ne piše kao teret i ne snose posljedice loše procjene. Privatnik ih snosi.

Planska ekonomija svoje gubitke tako prenosi na porezne obveznike. Nikad ne priznaje poraz dokle god postoji i zadnji čovjek od kojega novac mogu uzeti za sanaciju gubitaka. Hrvatska je na plansku ekonomiju u zadnjih 10 godina potrošila 50 milijardi HRK. Danas imamo deficit i balonski proračun. Mislim da je sve jasno iz navedenog i moguće je preispitati ove teze puno detaljnije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mljekarski prosvjedi – zaključak

Oznake

Hrvatska, Kapitalizam, mljekari, prosvjedi, selo, Zorić

Moji baka i djed su bili skromni seljaci, imali su 3 krave, pajceke i perad, njivu na kojoj se sijalo kururuz, pšenicu i zob. Bili su poput pravog seljaka samoodrživi jer to i jest karakteristika sela.

Novcem koji su dobili za mlijeko su plaćali struju. Drugih troškova nisu imali pa se novca s vremenom skupilo za mali “ferguson” kojeg su mogli amortizirati. Nikada nisu od ikoga tražili išta i bilo im je dobro! Pače, mi smo odlazili svaki vikend sa sela doma punog gepeka domaćeg paradajza, paprike, krumpira, brašna, jaja, mlijeka, sira, krmenadli i svega što su oni proizveli i imali viška. I dio viška tih proizvoda su na malo prodali pa je i tu koja kuna došla u kuću…

Ljudi koji su blokirali Hrvatske ceste nisu seljaci koji se mogu poistovjetiti s mojom bakom i djedom, niti ičijima koji se prepoznaju u ovome. Radi se o ljudima koji su zahvaljujući kleptokratskim političarima dobili na poklon novac poreznih obveznika da bi živjeli u političkom eksperimentu bogatog hrvatskog sela. To je socijalistički eksperiment jer i socijalizam je imao za svrhu stvoriti bogate ljude ali je kao ideologija preračunat jer nikada nije uzeo u obzir da većina robuje, a manjina ubire vrhnje.

Ono što Hrvatskoj treba jest pravi i zdravi kapitalizam, slobodno tržište, a od države jedino jaku vladavinu prava koja će štititi slobodu svakoga pred drugime. U takvom okruženju ovo ne bi bilo moguće jer bi ustavni sud već odavno shvatio da vlast narodu uzima i pumpa ovu bandu. Nema tu morala. I dobro je možda da se sve ovo sada desilo jer se objelodanilo puno toga. Ljudi će s vremenom progledati, siguran sam. Kako će država biti sve represivnija, porezi rasti, tako će se i oči otvarati jer kraj praznih đepova postoji samo jedna istina, a to je da se svako zna sam najbolje brinuti za svoj novac.

Ne treba nam vlast uzimati pa određivati po vlastitom sluhu kome drugome više treba. Toga je dosta.

p.s. tražim kakvu sliku seljaka, bake i djeda, preko Googlea da stavim na vrh članka. Kada parafrazirate “seljak” pogodite koje seljake ćete dobiti kao rezultat. Od bake i djeda ni traga tako da ništa od slike.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

E sad smo pokazali Siriji!

Oznake

EU, INA, nafta, sankcije, Sirija

Nemam volje išta pisati, evo link na jedan od članaka:

Jedan od članaka

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Sramota hrvatskog mljekara

Oznake

mlijeko, mljekari, poticaji, traktoristi

Od danas više ne pijem mlijeko, a ako se eventualno predomislim to zasigurno neće biti hrvatsko mlijeko. Traktorske blokade udruženih mljekara jednostavno su mi taj napitak zgadile ponajviše zbog toga što su u punom svjetlu prikazale istinu o njihovim problemima na njihovu vlastitu sramotu.

Sramota je prije svega baviti se poduzetništvom, a ne biti sposoban s kupcem dogovoriti cijenu te onda za inat blokirati ceste širom hrvatske na štetu svih koji njima prometuju ne bi li se dokazalo što? Sramota je zatim tražiti od Vlade i na račun poreznih obveznika da se za litru mlijeka isplaćuje neka zajamčena minimalna cijena te dodatna intervencija u obliku poticaja.

Kada sam poticaje spomenuo treba znati da jedan mljekar, uz aktualno zazivanje dodatnih interventnih poticaja, trenutno prima poticaje po litri proizvedenog mlijeka, po grlu goveda, po hektaru zemlje (za druge ne znam), a ima olakšice na gorivo koje koristi kao i pozamašne poticajne kredite za nabavku strojeva i opreme. Svojevremeno vlast je pokrivala 50% svih troškova nabavke strojeva i opreme kako bi potaknula ljude na proizvodnju mlijeka. Sve to isplaćeno im je iz proračuna, dakle na račun poreznih obveznika, da bi na kraju mlijeko bilo nekonkurentno čak i na domaćem tržištu. Ukupni iznos poticaja mljekarima iznosi godišnje 700.000.000 HRK. To je zadnji podatak. Otkupna cijena mlijeka je sada veća nego igdje drugdje u Europi.

Da bi se toliki novac uopće mogao tim ljudima isplatiti država sasvim logično podiže poreze i prebacuje teret na porezne obveznike. Time se smanjuje kupovna moć onih koji bi kao krajnji potrošači uopće trebali kupovati to mlijeko, a industriji mlijeka se smanjuje konkurentnost. Konkurentnost se smanjuje do te mjere da je uvozno mlijeko danas mnogo jeftinije od domaćeg i to je sasvim logično. Večerašnji dnevnik na HRT-u po tom pitanju reportirao je da je u Njemačkoj otkupna cijena niža nego u Hrvatskoj kao i poticaji dok u Mađarskoj državnih poticaja nema, cijena mlijeka za krajnjeg kupca je vrlo niska, a posebno su naglasili kako su mađarski mljekari zadovoljni. Zanimljivo, a od poticaja ni forinte. Možda bi i naši mljekari mogli nešto naučiti iz mađarskog modela.

U Otvorenom sukobili su se predstavnici mljekara, zadrugari i vlast. Zadrugari su pozivali na zajedničko definiranje otkupne cijene po litri mlijeka, vlast je ponavljala kako neće dati dodatne poticaje uz sve već aktualne poticaje dok su mljekari malo konkretnije isticali probleme s kojima se sada susreću. Jedan od njihovih predstavnika, Branko Zorić, ujedno vlasnik farme s 300 krava koji zapošljava 6 radnika ima 75.000 HRK mjesečno investicijskog kredita nalazi se u velikim i bezizlaznim problemima unatoč tome što se tijekom emisije obznanilo da godišnje primi 750.000 HRK državnog poticaja. Dakle 10 mjeseci u godini on ima pokriven kredit na račun hrvatskih građana. Unatoč tome on je i dalje na gubitku, a mlijeko ima nekonkurentnu cijenu pa se u trgovinama logično prodaje uvozno, jeftinije mlijeko. Nekonkurentno, domaće mlijeko tako stoji u skladištima Dukata, Vindije ili Megglea (kojima je usput rečeno vlast nametnula obvezu otkupa svog mlijeka proizvedenog u Hrvatskoj – riječi ministra Jakovine), pa je sasvim moguće da unatoč svemu postoji realan gubitak iako u to nisam potpuno siguran. No ako i jest tako, jesu li hrvatski porezni obveznici dužni dati g. Zoriću 750.000 HRK godišnje iz svojih đepova samo ne bi li se spasilo velebno hrvatsko mljekarstvo? Mislim da ne. Jesu li dužni ukupno godišnje odreći se 700.000.000 HRK za hrvatsko mlijeko koje ne kupuju? Također ne. No neće se mljekari tako lako odreći tih besplatnih i bespovratnih sredstava i zato su sada na cestama. Da nađu način da prisile vlast da vam i dalje taj novac otima iz đepa i preusmjerava njima.

Lamentirali su u emisiji i o tome kako se cijena otkupa mora uskladiti s onom u EU kako bi se postigla “ravnoteža” na tržištu ali spomenuli su i nekoliko zemalja u kojima je cijena i 12% niža od prosjeka pa, logično, prodaju više mlijeka od ostalih te su se onda u diskusiji opet vratili na potrebu da nižom cijenom konkuriramo tim tržištima te sami sebi kontrirali i uskakali u usta. Znači malo bi fiksne cijene, a malo bi ipak konkurirali i prodavali više, što na kraju krajeva i jest smisao tržišnog natjecanja i poduzetništva. Blago rečeno pojma nemaju ni o čemu ali bitno da na televiziji predstavljaju najbolje od struke s jedne strane i intelekta s druge. Toliko o korisnosti forsirane ravnoteže cijena kada jedino što je bitno jest da krajnjem kupcu mlijeko bude cijenom što pristupačnije.

I to će biti tako dokle god i zadnja kuna poticaja mljekarima bude isplaćivana iz državnog proračuna (vrijedi i za sve ostale vrste poticaja).

Prenosim još link na blog Zorana Šprajca i članak koji je napisao o ovoj problematici s još nekim detaljima uvelike vrijednim spomena – Poticaji u zemlji mlijeka i meda.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vlado, daj nam još poticaja!

Oznake

HGK, parafiskalni nameti, poticaj, spomenička renta, vodni doprinosi

9. sjednica Vlade RH donijela je i malo lijepih vijesti, ukida se neizravna spomenička renta, smanjuje se vodni i šumski doprinos te naknada za obavljanje poslova regulacije energetskih djelatnosti koju provodi Hrvatska energetska regulatorna agencija. Naravno prijedlozi još trebaju proći kroz saborsku proceduru no to je skoro pa gotova stvar. Ne znam slučaj da parlamentarna većina nije prihvatila prijedlog vlastite vlade. Korekcije su sitne ali ipak vesele, a naročito što su od vlasti okaraktezirane kao poticaj gospodarstvu. Navodno se i Vidošević odrekao dijela “komorarine”. Suma sumarum cca 400mn HRK više ostat će u rukama poduzetnika.

E pa Vlado, daj nam još ovakvih poticaja jer to je ono što poticaj jest – oslobođenje od tvoje porezne represije. Naročito kada nam konkurentost ruše tržišta Srbije, Bosne i Crne Gore koje sve redom imaju duplo manja porezna opterećenja na svoje tvrtke. Nije ni čudo da hrvatski mlijekari proljevaju mlijeko u šahtove dok se bosansko mlijeko, sa smanjenim udjelom poreza (pravo light mlijeko) prodaje kao nikad do sada u okviru HR granica. Konkurentost se ostvaruje poreznim rasterećenjem i cijenama koje se definiraju na slobodnom tržištu, a ne regulacijom i fiksiranjem istih s vaše strane.

Cijelo čudo parafiskalnih nameta nažalost i dalje ostaje vrlo prisutno. Nije ni moguće pobrojati sve formalne metode kojima država provodi otimačinu – mislim da je nedavno Šimun na Usporedbama nabrajao neke od njih, ispravi me Šimune ako sam nešto krivo povezao, ali ovakvi potezi osim što su pozitivni za gospodarske tokove ujedno i javnosti prikazuju apsurdnost tih metoda. Je li se zapitao tko što dovraga znači naknada za šume, spomenička renta, vodni doprinos (Hej, nije li bio jedan od predizbornih pamfleta svih da je voda javno dobro? Zašto onda država uzima ljudima taj paušal?), naknada za Heru? 🙂

Kada bi se sve to ukinulo, zajedno sa niškorisnim, pače štetnim komorama i agencijama, ostale bi poduzetnicima milijarde za nove privatne investicije i zapošljavanje možda upravo i tih komorsko-agentskih usidjelica. No to bi u teoriji bilo i lako izvedivo da spomenuti nisu zaštićeni sindikatima i ingenioznim kolektivnim ugovorima, a kao populacija su izrazito opasni jer su spremni i na najmanju naznaku oduzimanja stečenih prava dići se na noge i pojuriti u prosvjede. Naravno, do sada su prosvjedovale samo takve skupine ljudi dok realno produktivni i sposobni šute i rade koliko u ovim uvjetima mogu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Test političke opredijeljenosti

Oznake

politička opredijeljenost, test

Evo jednog zgodnog testa zahvaljujući kojem možete saznati svoju okvirnu političku opredjeljenost – Political Compass.

Nakon dovršetka testa dobit ćete rezultat uz objašnjenje. Unatoč tome što neka pitanja nisu u potpunosti neutralno koncipirana mogu reći da sam dobio dobar rezultat. Osim vlastitog rezultata bacite oko i na opredijeljenost poznatih svjetskih političara te koncentraciju populacije na tom chartu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Preračun

Oznake

deficit, prihodi, proračun, rashodi, vlada

Reže se proračun, mjere se gubitaši, opravdavaju se “radikalni” potezi nove vlasti, javnost odobrava, ankete potvrđuju spremnost na odricanje…

Ima li budnih u ovoj zemlji? Molim vas, javite se da otklonim mogućnost da sam zapravo ja taj koji spava jer štipanje mi očito ne pomaže, a ne bih baš gurao prste u struju da otklonim sumnje. Noćna mora još uvijek traje.

Otišao preračun u Sabor na izglasavanje, a on je u crticama ovakav:

• 1,5% veći nego u 2011.
• ukupno 5,7% više novca otetog poreznim obveznicima
• u tome je 35% više poreza na dobit od poduzetnika. Ovdje je i dividenda.
• 21% više na konto poreza i prireza na dohodak (manje novca ostaje ljudima u đepu)
• 35% više novca iz EU
• 9,8% više novca od prikupljenih državnih administrativnih naknada
• 44,6% više će se vlast zadužiti na račun poreznih obveznika nego u 2011.
• 4 mlrd HRK glavnice po prethodnim zaduženjima dolazi na naplatu
• deficit je manji ali je još uvijek tu i veći je od 9%, u projekcijama je vidljivo da će biti tu i narednih godina, no realno zaboli patka porezne obveznike za rashodovnu stranu proračuna i probleme koje vlastodršci imaju u preraspodjeli otetog novca

Od navedenog me najviše brine 35% više novca prikupljenog od poreza na dobit. Ta razlika nikako ne može korelirati sa očekivanjima oporezivanja dividendi ali može korelirati sa očekivanjima vlasti da će politika koju provode potencirati gospodarski rast u toj mjeri da se istaknuta razlika osigura. No očekivani rast BDP-a od 0,8%, što je očekivanje vlasti, opet ne ide u prilog toj razlici jer se od takvog rasta ne može namaknuti tolika razlika. Razlog za brigu su i stavke u projekcijama koje sasvim jasno dokazuju da se i nadalje vlast ne namjerava baviti stvarnošću no vratimo se na ovaj porez na dobit.

Dok masa zatupljenih u kuloarima trenutno vodi prepirke oko toga kako preračun nije 4mlrd HRK manji već 3,4mlrd HRK, ne imajući na umu da govore o rashodima koji s njima samima veze nemaju, 1,5% veća prihodovna strana provlači se neopaženo od očiju kritike poreznih obveznika, a vlast možda istovremeno smišlja kako bi se podizanjem poreza na dobit za 5 postotnih bodova razlika u toj stavci mogla anulirati. Takav scenarij izgledniji je od rebalansa proračuna koji bi ukazao na nerealnost aktualnog nacrta, koji će zasigurno biti u Saboru i izglasan, te da sve mjere i namjere aktualne vlasti nisu pomogle da on izgleda imalo drugačije od prošlogodišnjeg, HDZ-ovog proračuna. Horor koji bi mogao proizaći kao efekt ovakve politike je nezamisliv.

Uštipnite me.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

IT “IN”, poljoprivreda “OUT”!

Oznake

Darko Parić, informatizacija, IT, Ministarstvo uprave, poljoprivreda, poticaji, subvencije, Twitter, VladaUP

Za prvi VladaUP, vladino “druženje” s on-line zajednicom, KapitalacTwitt postavio je pitanje:
“Vidi li @VladaRH sebe kao predvodnika ili ravnopravnog sudionika u procesu digitalizacije u Hrvatskoj? #VladaUp “

Odgovor Darka Parića, pomoćnika ministra Uprave:
“Apsolutno Vlada vidi sebe kao predvodnika informatizacije Hrvatske, prije svega sami sebe, a onda i ostatka Hrvatske”

Odgovor na pitanje, ponovno prvo u nizu, možete pogledati na Youtubeu:

Prije svega želio bih naglasiti da je spomenuti VladaUP bio organiziran zbog namjere ministarstva Uprave da informatizacijom državne uprave ubrza administrativne usluge građanima RH. Moje pitanje malo je šireg scopea od nominalne problematike kojom se Vlada namjeravala baviti na spomenutom eventu no više se ne pokušavam baviti analizom ispravnosti njihovih pojedinih odluka i detalja koji ne stvaraju razliku u odnosu na stanje koje bi proizašlo i iz ne-bavljenja istom, već pokušavam shvatiti kakve reperkusije ima sumprodukt njihovih sitnih akcija i odluka na prava, slobodu i mogućnost pojedinaca u ovoj zemlji te kako skup pojedinaca reflektira njihove odluke.

Pomoćnikov odgovor nije ništa što nisam očekivao. Paušalno, egopodizačko pitanje na koje će se egocentrici uvijek upecati svojim iskrenim odgovorom otkriva iskrene namjere pa tako i u ovom slučaju. Namjera je vlasti ozbiljno se upetljati i u IT sektor, pače toliko ozbiljno da već sada smatraju sami sebe predvodnikom svega informatičkoga što će se dešavati u ovoj zemlji. Nije zaključak nimalo pretjeran. Radi se o tehničkom području, inovativnom i perspektivnom u kojem se kreću lucidni i sposobni ljudi sa bezbrojnim idejama i neograničenim potencijalom. Pravi rudnik resursa potrebnih za revolucionarne IT projekte. Nije čudo što je event pohodila masa visokopozicioniranih IT stručnjaka i vlasnika vodećih IT tvrtki u zemlji koji žele svom silom utjecati na Vlast svojim kompetencijama ne bi li izborili eventualno bolji položaj za sebe. Glupo bi bilo očekivati da su prisustvovali tom eventu iz bilo kojeg drugog razloga osim spomenutog. U prilog očekivanjima IT kompanija mogu navesti iskustvo s prošlogodišnje 16. HrOUG konferencije u Rovinju, gdje je glavna rasprava okruglog stola na Java danu, gdje su sjedili eminentni stručnjaci u tom području, bila svedena na nedovoljno razumijevanje države prema IT-u te nepostojanje subvencija toj perspektivnoj industriji. Posebna muka mi je bila gledati tako uspješne i poduzetne ljude koji zazivaju državu da im dodatno uskače u posao, umjesto da pričaju o javi, a dodatna muka je proizašla iz toga što se nisu mogli od te teme odmaknuti tijekom cijele diskusije.

Problem s tim ljudima u Rovinju, kao i s ovima koji su pohodili VladaUP, je u tome što načelno nisu poduzetnici, a najmanje su ekonomisti. Radi se o potpuno drugačijem mindsetu, ljudima koji razmišljaju 100% procesno, a 0% ekonomski, ne shvaćaju tržište kao okolinu u kojoj svojom konkurentnošću moraju izboriti poziciju iz koje će se njihova kompetentnost u području oblikovati u profit tvrtke. Zbog tih blokada u racionalnom razmišljanju od takvih glava vjerojatno nikada nećete čuti kritiku državnog intervencionizma, dapače, oni će zazivati intervencionizam ali u drugačijem obliku, njima više prikladnom. IT sektor u HR i dražva su slizani na svim razinama. Država je najveći potrošač IT proizvoda u HR, ujedno je siguran i brz platiša, ugovori se definiraju i podmeću gotovo besprigovorno i samim time za njih nema smisla izlagati se rizicima otvorenog tržišta gdje je za očekivati da će netko nužno i izgubiti utrku. Ne žele oni razvoj uz istovremenu konkurentnost već ciljaju na razvoj kroz državnu intervenciju i subvenciju. Poljoprivreda je tako postala OUT, kao zastarjela i još bitnije “primitivna” branša, te se tako od nove vlasti, zaluđenoj promjenama, očekuje da IT postane IN.

Odgovor pomoćnika ministra zvuči poput objave zaruka IT sektora i države, a uskoro, kada se aktualizira pitanje subvencioniranja tog perspektivnog sektora, zaista ćemo se osjećati kao na svadbi – svaki gost, porezni obveznik, donijet će mladencima svoju kovertu i poželjeti “dugu” i “sretnu” budućnost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ključ za razumijevanje cijena – marginalni parovi

Oznake

Böhm-Bawerk, Cijene, marginalni parovi, Mises

Austrijanci su objavili lijep tekst o načelu određivanja cijena na tržištu, deriviran iz djela Eugena von Böhm-Bawerka “The Positive Theory Of Capital”. (link ispod)

Na postizanje ekvilibrijuima u ponudi i potražnji na tržištu utječu isključivo odluke onih koji se na tom tržištu natječu. Jedino kroz slobodnu trgovinu moguće je postići situaciju u kojoj nema frustriranih kupaca ili prodavatelja. Proces trgovanja jednim dobrom može se proučavati na primitivnom tržištu gdje se nalazi jedan prodavatelj i jedan kupac, koji sasvim slučajno imaju poklopljenu zonu cijena u kojoj je jedan spreman prodati, a drugi kupiti, i trgovina se neizbježno zaključuje. No čak ni u tom jednostavnom slučaju, vidjet ćete, treća strana, koja promatra, ne može znati po kojoj cijeni će se trgovina zaključiti – ovisi isključivo o toj dvojici koji trguju.

U primjeru se situacija komplicira do 10 kupaca i 8 prodavatelja istovremeno gdje, iako je lako simulirati dinamiku natjecanja, dolazimo do zaključka da se radi o jakom tržištu, koje se u konačnici samo stabilizira, trgovine se zaključuju na zadovoljstvo svih. Svaki upliv igrača arbitra (onoga koji bi cijene određivao po nekom socijalnom načelu, npr. jednom igraču predmet natjecanja treba više nego drugome) u tu priču stvorio bi kaos. U takvom kaosu danas živimo, a arbitar je država.

http://mises.org/daily/5903/The-Mystery-of-the-Marginal-Pairs

Svako dobro,
vaš Kapitalac