Oznake

, , , ,

U neku ruku s potpunim pravom bivši malezijski premijer dao je kritiku europskom ekonomskom modelu i europljanima, kasnije ćemo kojima, te pozvao na sučeljavanje s realnošću, a to je put u siromašno društvo. Članak možete pročitati na Index.hr.

Očekivao sam više od osobe koja je reformirala i vodila zemlju koja bi mogla poslužiti kao primjer dobro organizirane slobodnotržišne ekonomije, no otišao je on u lamentiranje nedovoljne spremnosti na rad, na bankarske špekulacije, spomenuo je i problem konkurentnosti no nije spomenuo kako upravo europski birokrati čine sve da bi konkurentnost zatrli te su ovi tako ostali pošteđeni. Opet će kritika ići na konto kapitalizma, ljudske pohlepe iz čega bi mali ljudi trebali izvlačiti vlastite poučke.

Kritiku će najviše k srcu uzeti upravo ti mali ljudi koji će u njoj vidjeti sebe kao nedovoljno motivirane radnike i ljude koji su skloni odlaziti u banke rješavati probleme danas manje investicijskog, a više egzistencijalnog karaktera. To je svakako ozbiljan problem no nisu ti ljudi, koji ne sudjeluju u zakonodavnom i izvršnom procesu, odgovorni za nastalu situaciju. Oni se snalaze u okviru mogućnosti koje preregulirani svakodnevni život pred njih postavlja. No tko regulira? Ponovno su vlade te koje svojim intervencionizmom utječu na prirodne tokove ljudskih postupaka – poduzimanje i potrošnju. “Neobično” ponašanje ljudi na tržištu upravo je refleks na nespretne državne intervencije. Taj intervencionizam smanjio je potrebu za radom, stvorio gap između cijene po kojoj se rad poduzetniku isplati i cijene za koju je radnik spreman raditi. Cijene su često zakonski regulirane, po državnom tumačenju za dobrobit ljudi, no ovi ipak ostaju bez poslova, i sve češće gladni jer cijene proizvoda na takvom tržištu ne privlače kupce (ovih dana aktualni su problemi s otkupom mlijeka i konstatacijom uprave Dukata da će cijene mlijeka skočiti u ekstrem ukoliko se povisi već ionako neopravdana otkupna cijena. Više na Jutarnji.hr, a svakako može poslužiti za prikaz ovoga što sam ukratko napomenuo). Sasvim sigurno je da mlijeko po 9HRK u Hrvatskoj neće naći kupca ali sigurno je ukoliko seljaci isposluju višu otkupnu cijenu da će se prodavati više uvoznog mlijeka iste kvalitete (nevjerni neka se ne zavaravaju da je hrvatsko mlijeko po ičemu bolje od njemačkog ili bosanskog) ali duplo niže cijene. Za usporedbu možete pogledati otkupne cijene mlijeka u tržišno konkurentnim zemljama. Indikativno je i gomilanje rezervi onoga što preregulirana država uspije proizvesti. Kada se skladišta osakaćene industrije počnu prepunjavati poluproizvodima smatram da je tržište na rubu kolapsa.

Vratimo se ukratko na malezijske špotancije i analizirajmo poziciju iz koje je kritika upućena. Svakako je dio kritike vrijedan spomena, a to je da je cijena rada i nekonkurentnost jedan od najvećih problema u Europi. Malo je drugačija ta relacija ako na kritiku gleda jedan Francuz ili Nijemac, a drugačija je ako na nju gleda Hrvat koji se fura na prethodno spomenute, no i to je otegotna okolnost za Hrvate, činjenica da se smatramo po vrijednosti jednakima ovima, često i vrijednijima, a iz čega stvarna vrijednost proizlazi manje nam je bitno.

Usporedba nekih proizvoljno odabranih društveno-ekonomskih pokazatelja Hrvatske i Malezije, side-by-side:
* podaci su preuzeti dijelom sa Google public data explorera, a dijelom sa DZS, zadnja dostupna usporediva stanja.

Mislim da nije potrebno posebno objašnjavati kako Malezija, u usporedbi s Hrvatskom, ima neusporedivo slobodniju tržišnu politiku, a rezultati su očiti. Poreza na dodanu vrijednost nema pa iako je porez na dobit nešto veći tvrtke su opet u boljoj poziciji upravo zbog nepostojanja dodatnog poreza. Stopa oporezivanja osobnog dohotka je upola manja nego u HR, za neke kategorije čak i ne postoji. Rad u Maleziji je bitan. Vlasti je također bitno da ljudi zarade i to se vidi po stopi nezaposlenosti i relativno visokom BDP-u po glavi stanovnika. Nemojte tu uspoređivati 1:1 sa Hrvatskom jer si za vrijednost zarađenog novca Malezijac u Maleziji može priuštiti znatno više komocija nego Hrvat u Hrvatskoj sa svojim novcem.

Nedvojbeno je da je socijalizam zauzeo prijestolje globalnih centara odlučivanja. Europa je socijalistička više nego što je ikad prije bila. Socijalističke vlade, pa tako i naša, guraju svoje građane u jamu punu govana (oprostite na ilustraciji), a oni jadni u beznađu situacije u kojoj su se našli ponovno pružaju ruku toj istoj vlasti i traže od nje da ih izvuku iz te jame. Paradoks.

Svako dobro,
vaš Kapitalac