Oznake

, , ,

Od danas više ne pijem mlijeko, a ako se eventualno predomislim to zasigurno neće biti hrvatsko mlijeko. Traktorske blokade udruženih mljekara jednostavno su mi taj napitak zgadile ponajviše zbog toga što su u punom svjetlu prikazale istinu o njihovim problemima na njihovu vlastitu sramotu.

Sramota je prije svega baviti se poduzetništvom, a ne biti sposoban s kupcem dogovoriti cijenu te onda za inat blokirati ceste širom hrvatske na štetu svih koji njima prometuju ne bi li se dokazalo što? Sramota je zatim tražiti od Vlade i na račun poreznih obveznika da se za litru mlijeka isplaćuje neka zajamčena minimalna cijena te dodatna intervencija u obliku poticaja.

Kada sam poticaje spomenuo treba znati da jedan mljekar, uz aktualno zazivanje dodatnih interventnih poticaja, trenutno prima poticaje po litri proizvedenog mlijeka, po grlu goveda, po hektaru zemlje (za druge ne znam), a ima olakšice na gorivo koje koristi kao i pozamašne poticajne kredite za nabavku strojeva i opreme. Svojevremeno vlast je pokrivala 50% svih troškova nabavke strojeva i opreme kako bi potaknula ljude na proizvodnju mlijeka. Sve to isplaćeno im je iz proračuna, dakle na račun poreznih obveznika, da bi na kraju mlijeko bilo nekonkurentno čak i na domaćem tržištu. Ukupni iznos poticaja mljekarima iznosi godišnje 700.000.000 HRK. To je zadnji podatak. Otkupna cijena mlijeka je sada veća nego igdje drugdje u Europi.

Da bi se toliki novac uopće mogao tim ljudima isplatiti država sasvim logično podiže poreze i prebacuje teret na porezne obveznike. Time se smanjuje kupovna moć onih koji bi kao krajnji potrošači uopće trebali kupovati to mlijeko, a industriji mlijeka se smanjuje konkurentnost. Konkurentnost se smanjuje do te mjere da je uvozno mlijeko danas mnogo jeftinije od domaćeg i to je sasvim logično. Večerašnji dnevnik na HRT-u po tom pitanju reportirao je da je u Njemačkoj otkupna cijena niža nego u Hrvatskoj kao i poticaji dok u Mađarskoj državnih poticaja nema, cijena mlijeka za krajnjeg kupca je vrlo niska, a posebno su naglasili kako su mađarski mljekari zadovoljni. Zanimljivo, a od poticaja ni forinte. Možda bi i naši mljekari mogli nešto naučiti iz mađarskog modela.

U Otvorenom sukobili su se predstavnici mljekara, zadrugari i vlast. Zadrugari su pozivali na zajedničko definiranje otkupne cijene po litri mlijeka, vlast je ponavljala kako neće dati dodatne poticaje uz sve već aktualne poticaje dok su mljekari malo konkretnije isticali probleme s kojima se sada susreću. Jedan od njihovih predstavnika, Branko Zorić, ujedno vlasnik farme s 300 krava koji zapošljava 6 radnika ima 75.000 HRK mjesečno investicijskog kredita nalazi se u velikim i bezizlaznim problemima unatoč tome što se tijekom emisije obznanilo da godišnje primi 750.000 HRK državnog poticaja. Dakle 10 mjeseci u godini on ima pokriven kredit na račun hrvatskih građana. Unatoč tome on je i dalje na gubitku, a mlijeko ima nekonkurentnu cijenu pa se u trgovinama logično prodaje uvozno, jeftinije mlijeko. Nekonkurentno, domaće mlijeko tako stoji u skladištima Dukata, Vindije ili Megglea (kojima je usput rečeno vlast nametnula obvezu otkupa svog mlijeka proizvedenog u Hrvatskoj – riječi ministra Jakovine), pa je sasvim moguće da unatoč svemu postoji realan gubitak iako u to nisam potpuno siguran. No ako i jest tako, jesu li hrvatski porezni obveznici dužni dati g. Zoriću 750.000 HRK godišnje iz svojih đepova samo ne bi li se spasilo velebno hrvatsko mljekarstvo? Mislim da ne. Jesu li dužni ukupno godišnje odreći se 700.000.000 HRK za hrvatsko mlijeko koje ne kupuju? Također ne. No neće se mljekari tako lako odreći tih besplatnih i bespovratnih sredstava i zato su sada na cestama. Da nađu način da prisile vlast da vam i dalje taj novac otima iz đepa i preusmjerava njima.

Lamentirali su u emisiji i o tome kako se cijena otkupa mora uskladiti s onom u EU kako bi se postigla “ravnoteža” na tržištu ali spomenuli su i nekoliko zemalja u kojima je cijena i 12% niža od prosjeka pa, logično, prodaju više mlijeka od ostalih te su se onda u diskusiji opet vratili na potrebu da nižom cijenom konkuriramo tim tržištima te sami sebi kontrirali i uskakali u usta. Znači malo bi fiksne cijene, a malo bi ipak konkurirali i prodavali više, što na kraju krajeva i jest smisao tržišnog natjecanja i poduzetništva. Blago rečeno pojma nemaju ni o čemu ali bitno da na televiziji predstavljaju najbolje od struke s jedne strane i intelekta s druge. Toliko o korisnosti forsirane ravnoteže cijena kada jedino što je bitno jest da krajnjem kupcu mlijeko bude cijenom što pristupačnije.

I to će biti tako dokle god i zadnja kuna poticaja mljekarima bude isplaćivana iz državnog proračuna (vrijedi i za sve ostale vrste poticaja).

Prenosim još link na blog Zorana Šprajca i članak koji je napisao o ovoj problematici s još nekim detaljima uvelike vrijednim spomena – Poticaji u zemlji mlijeka i meda.

Svako dobro,
vaš Kapitalac