Oznake
državna tvrtka, konkurentnost, Petrokemija, planska ekonomija, porez, privatizacija, tržište, Željko Klaus
Prenosim svoj odgovor na blogu Komentar tržišta kapitala, vezano za članak objavljen na danas.hr, u kojem predsjednik nadzornog odbora Petrokemije govori kako bi tvrtka propala da je podlegla pritisku privatizacije.
Meni je zapravo čudno s kolikom sigurnošću ljudi govore o relativnim stvarima, npr. spomenuti član NO Petrokemije je siguran da bi tvrtka propala da je bilo privatizacije. Govoriti o nečemu što nije moguće pretpostaviti da bi se desilo, jer se tim smjerom nije ni išlo, nije niti vrijedno ozbiljnog shvaćanja.
Nije sporno da su za vrijeme bivšeg socijalizma ili danas u vrijeme “demokratskog” socijalizma, državne tvrtke u stanju funkcionirati. Diskutirati se može o tome da li bi ta tvrtka funkcionirala bolje kao privatna ili je bolje da ostane državna. Mogli bi i o genezi državnih tvrtki diskutirati no to je poprilično široka povijesna materija – ipak bitno je spomenuti da je većina državnih tvrtki nekada bila u privatnom vlasništvu te je silom socijalističke prisile nacionalizirana i oduzeta svojim vlasnicima bez da je država vodila računa o moralnosti tog postupka.
Cijela ideja centralne ekonomije proizašla iz socijalizma je po prirodni inertna. Što to znači? To znači da se na reakcije sa tržišta reagira sa velikim delayom jer dok se informacija o turbulenciji prenese tijelu koje u tom sustavu odlučuje, te dok ono odredi novi plan kojim će se turbulenciji suprotstaviti, već je debelo zakasnila u reakciji u odnosu na privatne tvrtke gdje se odluke donose neposredno, a signali na tržištu se tumače na najbolji mogući način – to je iskustvo i znanje poduzetnika kapitalista koji se uopće i krenuo baviti nekim poslom i konkurirati na tržištu.
Dokaz inertnosti planske ekonomije jest i u činjenici da je PDV u HR 23%, a u Sloveniji 8% kada govorimo o gnojivima. Dakle očito je da je porez previsok pa naša roba biva povoljnija kupcu na stranom tržištu nego kupcu na domaćem tržištu i sve što se od planske ekonomije očekuje jest da korigira tu poreznu stopu i stavi robu u konkurentski položaj. No to se ne dešava. Dakle samo treba korigirati jednu brojku no ništa – sustav je toliko inertan da to nije u stanju procesirati.
Vrlo jednostavna stvar je kod kapitala ključna, privatni kapital – doslovno novac koji neki čovjek hrabro ulaže u svoju ideju i poduzme neki posao će uvijek biti korišten od tog čovjeka na najracionalniji način jer o toj racionalnosti ovisi njegova vlastita egzistencija. Kada je novac u rukama državnih planera onda ta racionalnost izostaje jer gubitak za njih same ne predstavlja rizik. Ako firma i propadne njima se to ne piše kao teret i ne snose posljedice loše procjene. Privatnik ih snosi.
Planska ekonomija svoje gubitke tako prenosi na porezne obveznike. Nikad ne priznaje poraz dokle god postoji i zadnji čovjek od kojega novac mogu uzeti za sanaciju gubitaka. Hrvatska je na plansku ekonomiju u zadnjih 10 godina potrošila 50 milijardi HRK. Danas imamo deficit i balonski proračun. Mislim da je sve jasno iz navedenog i moguće je preispitati ove teze puno detaljnije.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Nedavno sam razgovarao s prijateljem koji je mladost proveo u splitskom brodogradilištu, zatim kao inspektor po brodogradilištima širom svijeta, a danas radi u brodogradilištu u Singapuru. I on mi kaže “znam da će ti zvučati nevjerojatno, ali radnici u splitskom brodogradilištu su neusporedivo sposobniji nego radnici u Singapuru. Projekt koji bi u splitskom brodogradilištu napravili u 6 mjeseci, i to kvalitetno, u Singapuru nam treba 9 mjeseci, a naprave ga katastrofalno loše. Bit će potrebno toliko popravaka da se to ni ne može zvati završenim poslom, a već smo probili sve rokove i plaćamo penale. Za Brodosplit treba mrvicu želje, sposobna i poštena uprava. Tko kaže da Brodosplit ne može poslovati s profitom – laže. Može, i to vrlo uspješno.”. White collar, 6 digit salary (u eur).
Ne možemo znati “što bi bilo da je bilo”. A Petrokemiju vidim kao klasičnu hrvatsku (socijalističku) priču. Mislim da sam time sve rekao. Koktel svega o čemu smo ovdje pisali. Ali u kratkim crtama, koliko je to moguće. Danas je situacija drukčija, ali vratimo se u vrijeme o kojem govori Klaus. Petrokemija ostvaruje ogromne gubitke usprkos tome da im INA prodaje plin po 0,73kn, a plaća ga dobavljaču (Rusima) 1,83kn. Zato i INA ostvaruje gubitak na plinu 714 milijuna kuna godišnje. Istina, Ina crpi plin i iz bušotina u HR, ali to ne znači da je taj plin narodno vlasništvo i da prodajom tog plina ispod tržišne cijene INA ne gubi. U Petrokemiji kažu da im INA mora prodati plin ispod cijene jer i oni moraju prodavati gnojivo seljacima ispod cijene (kao još jedan vid poticaja poljoprivredi). To je istina, ali 60% gnojiva izvoze, ne vidim zašto dajemo poticaj seljacima u inozemstvu. Ok, time su ostvarili zaposlenost, zbog nižih cijena osnovne sirovine (plina) PTKM može izvoziti tj. biti konkurentna na inozemnom tržištu, time smo zaposlili ljude, seljaci su također sretni zbog jeftinijeg gnojiva, jedini tko (naizgled) gubi je INA. U Petrokemiji kažu da im je tokom rata nanesena velika šteta. Istina, ali koja firma nije pretrpjela štetu tokom rata. Zbog svega navedenog nisu u mogućnosti platiti INI potrošen plin, a INA kaže da im u tom slučaju više neće isporučiti plin, a to znači zatvaranje tvornice. I tad stave Vladu pred dvojbu (koju vlada ne bi imala da ja ili ti ne možemo platiti plin). S jedne strane imaju 3000 ljudi koji blokiraju ceste. Ako na njih pošalju policiju, prolit će se krv, a kao što smo naveli u članku o poticaju mljekarima, javnost je senzibilna na krv radnika. Ali čak i ako Vlada ne posustane i zaista pritvore prosvjednike, što time dobije. 3000 ljudi na zavodu za zapošljavanje. Većina tih radnika su u srednjovječni, ni mladi ljudi ne mogu naći posao (a Hrvati ne vole putovati, primjer Kanfanara i TDZ), što znači 75% plaće 6-9 mjeseci + 50% plaće određeno vrijeme. Nakon toga u (prijevremenu) mirovinu, opet na teret budžeta. Privatniku odnosno dioničaru je profit prije radnika. To je ok, ako je u skladu s zakonom. Državi, kao vlasniku, su glasovi prije profita.
Sa svime se slažem osim sa pretpostavkom da je privatniku profit prije radnika. Da bi se profit ostvario potreban je, između ostaloga, zadovoljan i motiviran adnik. Ako zadovoljnog radnika nema firma ne može prosperirati. U priče o potlačenim radnicima ne vjerujem. Radnik i poslodavac potpisuju ugovor o radu u kojem je sve definirano i na koji obostrano pristaju bez ikakve ucjene. Ako se ugovor ne poštuje može se raskinuti i svako fino na svoju stranu. Nekorektan poduzetnik privatnik će propasti (znači nema profita,pa je pretpostavka da je profit prije radnika zapravo površna), a radnik će potražiti posao na mjestu koje ispunjava njegove zahtjeve. Angažman radnika je poslovni dogovor. Privatnik mora imati računicu zaposliti nekoga i potpuno pravo na ostvarivanje profita adekvatno njegovoj sposobnosti da se na tržištu izbori. Ako je radnik potplaćen, bit će nezadovoljan, samim time neproduktivan što će iskoristiti konkurentni privatnik i ponuditi ovome utoliko više da radnik pređe k njemu u firmu. Evo, na taj način sam ja napredovao u svojoj karijeri. Poboljšanje uvjeta desilo mi se isključivo prelaskom u konkurentsku tvrtku za bolje uvjete. Kod starih poslodavaca ostala je rupa, do danas nisu našli substitut. Na tom iskustvu mogu reći da ona stara jugo-komunistička parola “nitko nije nezamijenjiv” u potpunosti pada u vodu.
Naravno, želio sam skratiti komentar (koliko je to moguće). Parolu “profit prije radnika” smo mogli vidjeti prilikom prosvjeda radnika HT-a. Naime, od kad je DT preuzeo HT otpušteno je 6000 radnika. Iz tog podatka dolazimo do informacije da je u trenutku preuzimanja u HT-u bilo 6000 radnika viška. Ali postoji mnogo boljih primjera. B16a2 je priložio (preveo) članak blogera iz Mađarske pod nazivom “Evo zašto vas neću zaposliti”, vjerujem da si ga pročitao. Ja ću taj tekst “prevesti” kao “zašto ću vas otpustiti”. Iako postoje razlike između zakona o radu u Mađarskoj i Hrvatskoj, možemo primijetiti da je bitak isti.
Primjer, vlasnik si firme koja uslijed ekonomske krize trpi pad prihoda. Jasno da napredak ne možeš temeljiti na smanjenju troškova (jer ih ne možeš beskonačno smanjivati), ali si izračunao kako ćeš biti prisiljen otpustiti najmanje jednog radnika. Među radnicima nema neradnika, izabrao si najbolje što tržište rada nudi, ali si ipak prisiljen nekog otpustiti. Nedavno si na kavi s kolegicom doznao da planira iznajmiti stan s dečkom, iz toga si zaključio da će se vjerojatno ubrzo zaručiti, udati i ići na dijete. Zaključak se nameće sam od sebe. Nakon što joj obaviš tužnu vijest, reći će da si gad kojoj joj je uništio život. Zbog otkaza mora promijeniti sve planove, ne može plaćati stan, a time izravno odgađa vjenčanje i dijete. I da ti je profit prije radnika. Ali što je alternativa, gomilati gubitke dok te država prisilno ne pošalje u stečaj odnosno likvidaciju jer ne možeš platiti doprinose i pdv? To je još gora opcija jer će tad država morati platiti naknadu za nezaposlene svima (osim tebi kao vlasniku), umjesto da se iz njihovih primanja uplaćuje u budžet. Plaćeno im je i zdravstveno osiguranje dok su na hzz, itd.. a stariji radnici će otići u prijevremenu mirovinu i pasti na teret mirovinskog osiguranja.
Zaboravio sam napomenuti, Petrokemija je kroz uplatu doprinosa i poreza uplatila u budžet mnogo više no što im je država “poklonila” kroz povlaštenu cijenu plina. Ali to vrijedi i za stotine privatnih firmi čiji radnici su se našli na HZZ-u u posljednjih nekoliko godina.
Umjesto male privatne firme koja trpi pad prihoda zbog financijske krize, možemo slobodno uzeti i HT. Primjer, došao si na mjesto predsjednika uprave HT-a postavljen od strane novog vlasnika, Deutsche Telekoma. Prvi potez ti je bio okupiti kolege te napraviti studiju napretka. U toj studiji ste zaključili kako postoji prostor za smanjenje troškova otpuštanjem prekomjernog broja zaposlenih, čime bi NPM povećali s 5% na 23-25%, odnosno neto dobit s 500 milijuna na više od 2 milijarde kuna. Da sam ja na mjestu tog predsjednika uprave, ne bih dvojio što napraviti, zadržati radnike (jer je radnik prije profita), ili ih otpustiti, s obzirom da će to donijeti (mnogo) veći profit. Ipak, moj posao je povećati profit, odgovoran sam prema vlasniku tj. dioničarima.
Na to sam mislio kad sam rekao “profit prije radnika”, a ne na to da bi izrabljivao ili zapošljavao nesposobne radnike koji su spremni raditi za nižu plaću što bi rezultiralo padom kvalitete usluge te dugoročno padom prihoda.
i to je vrlo diskutabilno. Onda bi HT mogao otpustiti sve radnike pa ostvariti apsolutni profit. Ili ne baš? 🙂
Imaju apsolutno pravo racionalizirati trošak. Ako se preračunaju, razina tržišne kompetencije će im pasti, a konkurencija ojačati, samim time i asimilirati radnike koje su ovi otpustili.
No tržište nažalost ne reagira tako, kako bi u slobodnom trgovinskom sustavu reagiralo. Zašto? Zato jer je preregulirano od države. HAKOM kroji politiku svih telekoma na štetu krajnjih potrošača. HT momentalno može spustiti cijene svih usluga no to mu je zabranjeno jer bi se po zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja, koji je toliko relativistički napisan (baci oko i na taj papir, past ćeš u nesvjest kakvih nebuloza ima unutra), svrstao u kategoriju onih koji narušavaju konkurentnost drugih – što zakonski nije dozvoljeno. Agencija koja kontrolira taj zakon zapravo se bavi potpuno apsurdnim poslom i još k tome na krivi način. Interes bi trebao biti što jeftinija usluga za krajnjeg kupca, a ovi se bave politikom međusobnih odnosa telekom operatora i pri tome zaboravljaju na krajnjeg kupca.
Radnik prije profita je utopija socijalističke propagande, analizirao si i sam na jednostavan način tu tezu u replyju iznad i naravno da se jasno vidi da je garancija i obećanje sigurnosti ikome u tom smislu floskula. Očekivanje radnika da će se uhljebiti negdje do penzije, ili da mu poslodavac mora pružiti sigurnost u svim uvjetima u budućnosti, je također utopija hrvatskog radnika. Sve ovisi o tome koliko je poduzetnik uopće slobodan poduzimati i koliko je tržište regulirano. Te dvije varijable su obrnuto proporcionalne. Slobodno tržište znači mnogo koristi za radnika. Analogiju možemo povući na taxiste danas – trgaju se cijenom za svakog putnika. Kada bi kompletno gospodarstvo bilo slobodno poslodavci bi se trgali za radnike na tržištu i otimali ih jedan drugome, samo za razliku od taxista gdje cijena ide dolje, ovdje bi cijena rada išla gore.
“U toj studiji ste zaključili kako postoji prostor za smanjenje troškova otpuštanjem prekomjernog broja zaposlenih,..”. Ne mogu svi biti “prekomjerni”. HT je već šira tema, s jedne strane otpuštaju, s druge zapošljavaju studente. Što je u potpunosti u skladu s zakonom. Neki će reći “da, ali nije moralno”. Tad se otvara potpuno nova (ali islužena) tema – “da li je moralno ostvariti profit”. Ili u slučaju HT-a “da li je moralno ostvariti profit 2 milijarde kuna, a u isto vrijeme otpuštati radnike”. Koliko vidim, po tom pitanju imamo konsenzus. 🙂
A što se tiče “radnik prije profita”, takvu tvrtku si spomenuo u svom članku.
ok, slažemo se oko prava na ostvarivanje profita 🙂
Volio bih da proširimo diskusiju o radniku prije profita.
Po čemu je, po tvome mišljenju, Petrokemija više “radnik prije profita” tvrtka od primjerice telekoma (pa unutar te grane pojedinačno u odnosu na HT, Iskon, Amis, Optimu…svi ostvaruju profit)?
Dukat je recimo ostvario dobit od cca 4,5%, što je više od Petrokemije; da li to znači da je Dukat više “radnik prije profita” tvrtka od Petrokemije?
Zašto misliš da postoji korelacija između profita tvrtke i onoga što radnici osjećaju kao zadovoljstvo ili neki sličan osjećaj koji bi rekao kako se osjećaju dobro, ili onoga što u javnosti interpretira neki sindikat radnika? Npr. Google ostvaruje ono što neki kategoriziraju kao extra profit, radnici Googlea, znamo svi, su izuzetno zadovoljni njime kao poslodavcem.
edit:
baš gledam Petrokemijin RDG, ovogodišnji i lanjski, sada su u plusu, ali lani su bili cca. 260mn HRK u gubitku. Kako takva tvrtka može biti “više radnik nego profit”? Naravno, osim što po sili matematike tako ispada jer profita nisu imali pa je automatski radnik više (kakva god mjerna jedinica bila) 🙂
Po broju zaposlenih.
Konkurenti proizvedu 19-20 tisuća tona s 7000 zaposlenih, PTKM 1200 tona s 2300 zaposlenih. Sinoć sam naišao na podatak koji upravo pokušavam provjeriti jer nije realan. Naime, ispada da tvrtka s 520 zaposlenika proizvede 2500 tona gnojiva. Vjerojatno se radi o punionici (manjim dijelom proizvodnji), update-at ću komentar kad provjerim podatke.
HT u tom slučaju ispada više “radnik nego profit” tvrtka od Petrokemije, a profit im se uvelike razlikuje. Problem u tumačenju ovih korelacija jest što nije dovoljno tražiti konačno objašnjenje samo u promatranju njih dvije. Potrebno je razumijeti odnose stope obrta, stope prinosa kao i profitnu marginu specifične tvrtke pa čak i unutar iste grane slične tvrtke mogu djelovati potpuno drugačije iz čega slijede drugačiji rezultati.
David Ricardo je dao hipotezu da će porast plaća ohrabriti kapitaliste da supstituiraju rad strojem. To je nedostatno tumačenje upravo zbog iznad navedenog. Malo ekonomista se dotaklo ovog problema, čak ni Mises nije igdje iznio bitniju analizu, ali Hayek jest u “Individualizam i ekonomski poredak”, XI. poglavlje. Preporučam pročitati jer daje odgovor na ovo kompleksno pitanje.
Ne možemo uspoređivati telekom i proizvodnju gnojiva. HT bi trebalo usporediti s firmama u branši, ali to nema veze s Klausom ni Petrokemijom. Već sam naveo drugog proizvođača gnojiva – Yaru, inače konkurenta Petrokemiji i na hrvatskom tržištu. Branša je volatilna, dobit ovisi o kretanju cijene gnojiva na svjetskom tržištu kao i o cijeni plina i drugih sirovina. EBITDA Yare iznose 18 milijardi kuna i 100 milijuna kuna naspram ptkm 233 milijuna kuna. Proizvodnju sam već usporedio, a prihodi kažu da Yara godišnje ostvari malo više od 80 milijardi kuna prihoda, Petrokemija malo manje od 3 milijarde, Yara zapošljava 7200 ljudi, Petrokemija 2300. Koristim okrugle brojke jer nam nije potreban metar da bi ustanovili da je mjesec veći od slona. Teoretski, ako bi Yara kupila Petrokemiju, broj zaposlenih bi porastao s 7200 na 9500, a prihodi s 70 milijardi na 73 milijarde kuna. U potrazi za proizvođačem gnojiva koji bi bio najsličniji Petrokemiji sam pronašao (prije 3-4 godine) jednog proizvođača u Austriji. Mislim da je u međuvremenu zatvorio, ili je prodan. Proizvodnja 1800 tisuća tona, PTKM 1200 tisuća tona, s tim da je taj proizvođač imao 900 zaposlenih, a ptkm (tad) 2800.
Podaci koje sam spomenuo u prošlom komentaru, a koje nisam još stigao provjeriti, se odnose na prodaju dvije BASF-ove “tvornice” EuroChemu. Na temelju teksta ispada da Eurochem preuzima 330 + 190 radnika, te proizvodnju 2500 tisuća tona.
http://www.basf.com/group/pressrelease/P-11-434
Klaus u svom interview-u navodi:
“Ne da mislim nego sam uvjeren. Nije važno što sam ja uvjeren, nego su mnogi ljudi različitih profila i struka s odmakom od godinu ili dvije to vrlo jasno i precizno dokazali. Da se nismo suprotstavili, Petrokemija bi danas bila skladište koje bi eventualno pakiralo tuđu robu ili slično, s 300-tinjak zaposlenih. Ti planovi su postojali i zato su sindikati snažno važni, ako su upotrijebljeni za pravu stvar.”
Na temelju navedenih podatka dolazim do zaključka da je državi, kao većinskom vlasniku, važnije da PTKM zapošljava 2300 radnika, nego da bude efikasna podružnica Eurochema ili Yare s 300njak zaposlenih.
Naravno, ovo su okvirne brojke, a o tema je preopširna za jedan komentar. Započeo sam pisanje podužeg komentara o Petrokemiji kojeg namjeravam objaviti nakon što jedan od većih dioničara napusti poziciju.
iz navedenog ne slijedi da bi privatizacijom Petrokemija bila lošija u privatnom vlasništvu, kao niti da ne bi bila u stanju ostvariti relativno bolje rezultate od sadašnjih.
Ova branša nije ništa manje volatilna od bilo koje druge branše upravo zbog problema Ricardove hipoteze, prouči tu problematiku, i Hayekovo tumačenje – vrlo je detaljno i otkriva koliko toga se kod iznošenja ovakvih pretpostavki usput zanemaruje.
Teško je ukratko dotaknuti sve ali mogu svakako istaknuti da je položaj Petrokemije u odnosu na Yaru utoliko lošiji zbog drugačije ekonomsko-političke klime kojoj domicilno polaže račune. Porezni nameti uvelike utječu na trošak kao i konačnu cijenu koja zbog toga može biti posljedično nekonkurentna. U tom smislu državno vlasništvo nije moguće učiniti ništa više po pitanju konkurentnosti od privatnog. Država mora rasteretiti poduzetništvo da bi postalo konkurentno. Tek onda se eventualno mogu određeni parametri ovog tipa sukobljavati.
Na kraju krajeva, vidljivo je iz omjera broja radnika i bruto proizvedene mase gnojiva u usporedbi austrijskog proizvođača i Petrokemije zašto je cijena domaćeg još dodatno povećana – ima utoliko veći trošak radne snage, a pošto je ista u kategoriji troška s visokim obrtajem samim time je manje kapitalistička ali posljedično manje učinkovita.
Klaus se poziva na ekspertizu raznoraznih stručnjaka, heh kada bi ekonomija bila egzaktna znanost onda bi imalo smisla diskutirati o tome pa i pozvati Klausa da elaborira navod. Ovako sam sasvim siguran da bismo čuvši objašnjenje teorija iz kojih je dao ovakav zaključak zapravo vidjeli nebrojene nedostatnosti i previde.
Na kraju krajeva državna tvrtka koja posluje s gubitkom ne može biti ni dobra za radnika, posljedice će se pojaviti kad-tad bez obzira na socijalni protekcionizam. Radnici će ostati u konačnici bez posla, a zbog opterećenja opće ekonomije neće se moći zaposliti gdje drugdje na takvom tržištu. Gubitke državne tvrtke ta ista država pokriva novcem poreznih obveznika. 50mlrd HRK novog duga u 10 godina te deficit govore o apsurdu državne planske ekonomije – a greške tog sustava trpimo svi, htjeli-ne htjeli.
Evo, čekam taj članak pa možemo i detaljnije ući u problematiku 🙂
Upravo obrnuto, iz navedenog slijedi da bi u privatnom vlasništvu Petrokemija ostvarila (znatno) bolje rezultate od sadašnjih. Naravno, to navodim na temelju indicija, ali ako se sukladno zakonu može osuditi čovjeka na 30 godina zatvora na temelju zatvorenog kruga indicija, možemo i mi sebi dopustiti da donesemo zaključak na temelju indicija.
U članku se namjeravam dotaknuti i problematike iz naslova ovog članka. Naime, netko (pretpostavljam predstavnik jedne od mnogobrojnih udruga seljaka, zaboravio sam ime) je u emisiji otvoreno naveo da bi država trebala braniti interes građana. U njegovom slučaju govori o interesu seljaka te državi kao (većinskom) vlasniku Petrokemije. On smatra da Petrokemija ne bi trebala imati dobit 140 milijuna kuna (po tadašnjim pretpostavkama), a u isto vrijeme seljak plaćati gnojivo 30% skuplje nego prošle godine. Smatra da bi država kao vlasnik trebala u upravu Petrokemije postaviti ljude koji će štiti interes seljaka tako da znatno spuste cijenu gnojiva, odnosno do te mjere da Petrokemija posluje s “pozitivnom nulom”.
pa ja mislim da u svakom slučaju privatna tvrtka može funkcionirati bolje o državne, no to je također samo moje mišljenje, no kada je tržište ovako regulirano kao naše jednostavno nije moguće iznositi tvrdnje kakve Klaus iznosi jer ni jedna firma u ovim uvjetima ne može konkurirati ikome pa čak ni državna – osim ako koristi proračun za krpanje gubitka, što opet za posljedicu ima opću ekonomsku slabost zemlje. Uostalom zbog toga i propadamo pa je analogija jasna.
Seljaku je vjerojatno ime Branko Zorić, radi se o individui navučenoj na proizvodnju uz obilate poticaje (lani je primio 3mn HRK poticaja), i koji bi ispao apsolutni nesposobnjaković kada bi se morao svojim radom i sposobnošću izboriti za rezultat na nereguliranom tržištu. Ovako uz neograničeno filanje poticaja svatko može ulaziti u megalomanske projekte, pa taman da sve propadne rizik opet trpe građani koji pune proračun.
Lani je na konto poticaja svaki zaposleni čovjek, u produktivnom sektoru, izdvojio 11800HRK (broj sam izvukao iz rashoda proračuna, stavki ima još i po drugim kategorijama), dakle to je cca njegovih 1/6 godišnjih prihoda (u odnosu na prosječnu plaću). Što od tog odvajanja imamo svi mi, koje se uzelo, koji paušalno preuzimamo rizik bez da to realno želimo ili se možemo o želji izjasniti? Hrvatski mliječni proizvodi skuplji su i 30% od konkurentskih, skladišta su prepuna domaćih proizvoda, obrtaja nema i sve propada. To je rezultat planske ekonomije i mislim da nitko ne može to osporiti. U tom smislu zanima me što ćeš napisati kao definiciju “zajedničkog interesa”, što bi to bilo, kada se pod tom frazom koliko ja znam zapravo prodaje narodu vrući krumpir i stavlja teret promašenih planova na grbaču.
Nije Branko Zorić. 😉 Pronašao sam,
http://www.kutina.in/1999/politika/novi-ministar-ne-zna-ime-petrokemije-a-iz-nje-objasnjavaju-razliku-cijene-gnojiva-tu-i-u-sloveniji/
a tu je i cijela emisija
http://www.agroklub.com/video-prilozi/otvoreno-11-01-2012/363/
Ne možemo s sigurnošću reći što bi bilo, jer npr. Dalmacijavino, Jugovinil 3500 ljudi (Adriachem), Bagat (2800 radnika), Jugoplastika (13000 radnika), Pomgrad, Dalma, Metkovka, GP Dubrovnik,… i još mnoge druge firme koje su poslovale u doba socijalističkog samoupravljanja su u kapitalizmu otišle u stečaj. U Dalmacijacementu je nekad bilo zaposleno 5500 ljudi, danas 650. Ali vjerujem da bi eventualna privatizacija u bližoj budućnosti pozitivno utjecala na poslovanje Petrokemije. Sukladno zakonu moram napomenuti da sam dioničar Petrokemije i imam izravne koristi od rasta cijene dionice.
Naravno da ne možemo govoriti što bi bilo, ali pardon, kapitalizma na ovim prostorima nikad nije bilo tako da njihova propast zasigurno s kapitalizmom veze nema.
Osamostaljenje Hrvatske nije bio početak kapitalističke ere u Hrvatskoj, a često se taj moment smatra početkom kapitalizma. To je u potpunosti krivo.
Iz uvjerenja da je kapitalizam uzrokovao probleme, kakvi danas haraju globusom, proizlazi mnogo žestokih diskusija ali na vrlo niskoj intelektualnoj razini – problem nedostatka informacija, znanja ali odlučnog lamentiranja.
Mi smo do danas u kontinuiranom socijalističkom političko-ekonomskom sustavu, ovom kojeg prakticiramo usput je nametnut epitet “demokratski”, no odluke se u njemu donose kao i u starom sistemu – centralno, a narod se realno ne pita ništa. Nedjeljni komentar je dao zgodnu kritiku demokracije kakvu danas imamo “o autoritetu vlade – pasus ‘o odlučivanju'” http://nedjeljnikomentar.wordpress.com/2012/02/25/o-autoritetu-vlade-i-o-jednom-argumentu-anti-acta-gomile/
Šimun je svojevremeno objavio članak u kojem je naveo neke primjere uspješnih socijalističkih tvrtki koje su, gle čuda, bile privatne ali su silom nacionalizirane i oduzete vlasnicima, pa bismo mogli govoriti “što bi bilo da su ostale u rukama vlasnika i da nikada nije bilo socijalističke otimačine?” – članak Tko je industrijalizirao Hrvatsku i kada? http://usporedbe.wordpress.com/2012/01/07/tko-je-industrijalizirao-hrvatsku-i-kada/
Preporučam da preispitaš osnovne karakteristike socijalizma kao političke ideologije, te zatim kapitalizma kao društvenog uređenja, pa da testiraš koliko od njihovih karakteristika zapravo imamo danas oko nas u praktičnom smislu, jer bojim se da možda nismo te osnovne stvari definirali pa daljnje dokazivanje čega god već može odvesti u krive interpretacije.
Tema je nedvojbeno zanimljiva, već sam započeo čitati arhivu navedenih blogova i raduje me što sam pronašao blogove na kojima se raspravlja o ekonomiji na jednom višem stupnju apstrakcije. Vjerojatno te buni što ja na temu gledam s stajališta dioničara, ne ulazim u dijalektiku bitka. U skladu s tim za vrijeme prije demokratskih promjena koristim termin “socijalizam”, nakon demokratskih promjena “kapitalizam”. To neupitno nije ispravno, što možemo vidjeti i na primjeru Petrokemije, ali u protivnom bi svaki komentar bio esej. 🙂
ma bitno da se uskladimo terminološki pa je lako dalje 🙂
Inače smatram da bi traderi itekako profitirali u svojem poslu kada bi ušli dublje u ekonomsko-društveno-političku problematiku i povijest, jer dionicu tj. tvrtku se može promatrati na mnogo dublje načine. Inače, super ti je blog, osobito prvi post koji si bio objavio 🙂
Da rezimiramo stvar, i donesemo zaključak :
Ako bi kojim slučajem država prodala svoj udio u Petrokemija d.d. privatnoj, maximalnom profitu orijentiranoj kompaniji , kao što je Yara, ili BASF, ostvarivanje takve maximizacije profita neminovno bi za sobom povuklo drastično smanjenje broja radnika u Kutini. I to je ono čega se tamošnji Stožer za Obranu Petrokemije – očito opravdano – boji, jer to bi značilo i barem još 1000 kutinskih obitelji bez primanja. Zaključak : Stožer koji je bio dovoljno jak da slomi odluku jednog Tuđmana 1998. , sasvim sigurno nece i ne može ugroziti jedan političar Čačićeva kalibra, jer Čačić je ipak diplomat, i nece si dozvoliti da na zbog privatizacije jedne Petrokemije sebe izloži potencijalnim rizicima i očekivanom gubitku popularnosti. Jednostavno će naći nešto drugo za privatizaciju i ciao. Klaus je jak igrač, a dokazao je to u praksi. Takve ljude nije moguće slomiti, jer već po svojoj prirodi ljudi koji brane socijalistička uvjerenja i zalažu se za dobrobit svoje okoline jači su u pojedničanim duelima od bilo kojeg kapitalista, profit-makera,politčara, pa čak i samih predsjednika. A špekulante slome “malim prstom”, bez uvrede momci ali žao mi je da cu vas poslije gledati razočarane, ali doista, ipak bi nam dobrobit radnika iz Kutine i njihovih obitelji trebala biti ispred burzovne zarade, a ja iako imam dionica nešto PTKM , i rado bi ih prodao po 400 kn u privatizaciji, moram priznati da ne bih volio zaraditi na nesreći onih 1000 radnika koje bi BASF ili Yara sasvim sigurno otjerali u mirovinu. I to prijevremenu a možda i samo otpustili.
Hvala na objavi
slažem se s većinom opservacija glede karaktera socijalista u ovom replyju. Socijalist ne bira sredstva kojima će kupiti svoj položaj i glasove populacije, pa tako i u slučaju Petrokemije.
Ne radi se ovdje o tradingu na burzi, vidim ne možeš se odmaknuti od burze pa sve okolnosti vezane uz društvo, politiku i ekonomiju objašnjavaš kroz tu prizmu (vidi moj reply na “o autoru” gdje sam naveo osnovne probleme vas “socijalista”). Ovdje se radi o tome da se gubitci državnih tvrtki rješavaju novcem koji se otima cijeloj populaciji stanovnika unutar koje većina uopće nema nikakvu korist od gubitaške industrije, ta populacija zove se “porezni obveznici”.
I naravno, da će socijalistički birokrat na vlasti bez pardona oteti novac poreznim obveznicima kako bi kupio sebi glas i hvalu naroda, a radnicima nastaviti davati lažna obećanja o prosperitetnoj firmi u kojoj rade. 🙂
“Problem sa socijalizmom je taj što u konačnici vlast ostane bez novca građana kojeg može trošiti” – Margaret Thatcher
Ovaj citat sve objašnjava, no već znam da ćeš iz toga izvući neke apsurde prema vlastitom osjećaju umjesto da se spustiš na zemlju i pogledaš šire od burze i tradinga. 🙂
Zaista je ključno zainteresirati se za problematiku suštinski i krenuti u analizu pa nakon n godina bureš spreman rezimirati, a za zaključke nećeš nikada biti referentan kao ni jedan drugi čovjek u društvenim znanostima. I to ti je jedan dokaz vlastite nesvjesnosti zbilje – zaključivati se može u egzaktnim znanostima, a ekonomija i socijologija to nisu 😉
Svako dobro,
Kapitalac
E da, snimio sam ovu stranicu sa svojim komentarom gore, pa ako ga cenzurirate očekujte i sočan članak u novinama ovih dana, skupa sa ovom stranicom gdje par špekulanata raspravlja o lako mogucem rezanju broja radnika Petrokemije na pola, a istovremeno miču nepoželjne komentare .. U prijevodu : You R punked boyz 😉
Na liberalnim blogovima nikada ni jedan komentar neće biti cenzuriran osim onih koji napadaju slobodu autora da piše i objavljuje… za razliku od nekih istaknutih socijalističkih blogova gdje konstantno ostavljam komentare, a do dana današnjeg ni jedan nije objavljen 😉
Ostatak tvojeg replya uopće ne znam kako komentirati jer nemam blage veze o čemu pričaš “sočan članak u novinama”…. “You R punked boyz”… Je li sve u redu s tobom Kressho?