Oznake

, , , , , ,

Nedavno je prošlo godinu dana kako je čovječanstvo svjedočilo dosad neviđenoj tragediji u kojoj je zbog posljedica razornog potresa i neviđenog vodenog vala život izgubilo gotovo 15.000 Japanaca, njih nekoliko stotina tisuća ostalo je bez imovine, kuća, automobila i svega što se moglo urušiti ili biti odnešeno vodenim valom. Srušeno je gotovo 48.000 građevina, a 150.000 je oštećeno. Posljedice uništenja nuklearnih reaktora i kontaminacije radijacijom, isteklom iz nuklearne elektrane Fukushima, Japanci koji su živjeli u krugu 50km nosit će sa sobom do kraja života jer su ostali bez mogućnosti da se više ikada vrate na svoju zemlju. Kolabrirao im je tog dana energetski sustav, promet, telekomunikacije, obrana, svemirski program te su uništena mnoga kulturna obilježja te osebujne zemlje. Potres je potrajao 6 minuta nakon čega je uslijedio tsunami koji je rušio sve pred sobom i utapao još satima nakon inicijalnog udara o kopno.

Kako je događaj bio momentalan, čak i ako zanemarimo produžene efekte uzokovane vodenim valom, šteta koja je nastala bila je odmah vidljiva. No i nakon momentalnog uništenja do danas nisu zbrojene ukupne materijalne posljedice. Procijenjuje se da se iznos štete nastale samo potresom kreće u rasponu od 14,5 – 34,6 mlrd USD. Troškovi obnove porušene infrastrukture na 122 mlrd USD, a posljedice po ekonomiju na 235 mlrd USD.

Nesumnjivo je da se ovakva tragedija zbila na bilo kojem drugom dijelu svijeta, gdje je većina realno slabije razvijena od Japana, da bi posljedice bile daleko nesagledivije. Danas Japan izgleda drugačije. Posljedice tragedije u svakodnevnom životu i okolini Japanaca gotovo da nisu vidljive. Japan funkcionira bolje od većine zemalja svijeta koje nisu nikada otrpile ovakvu tragediju.

Ovom preambulom želio sam uputiti na slijedeće, kada se negativan događaj desi “momentalno”, posljedice su vrlo jasne i moguće ih je rekurzivno vrlo dobro opisati. Iako ni približno točno, vidljivo iz širokog raspona iznosa nastale materijalne štete, ali ipak donekle sagledivo. U ovakvom stanju našli su se Japanci pa je rezultat njihovog oporavka, uz neospornu radnu disciplinu te još neosporniji akumulirani kapital koji ih svrstava na 3. mjesto svjetske ekonomije, zasigurno proizašao iz sagledivosti štete. Bilo je samo potrebno sistematski rješiti očito nastalu štetu. To su i učinili.

Problem kod negativnih događaja, koji nisu momentalni već imaju tendenciju dugoročnog negativnog stanja, jest što šteta postaje nesaglediva, a stanje okoline postaje stvar realnosti iz kojeg se više ne teži pobjeći jer nesvjesni negativnosti stvaramo nove logičke premise koje nas dalje vode u život i udaljavaju od sposobnosti racionalnog razmišljanja. Tako bih ja opisao globalnu društveno-ekonomsku krizu čiji su se vidljivi znakovi ispoljili 2007. godine kroz kolaps američkog tržišta nekretnina pa nadalje kolapsa financijskog sustava i prežvakanog bailouta istog na račun građana te zemlje. Posljedice su se prelile na EU zonu gdje je i danas iz dana u dan situacija sve gora, bez ikakvih naznaka oporavka.

EU pa i Hrvatska birokratska mašinerija tako danonoćno donose mjere koje bi trebale dovesti do događaja koji bi posljedično rezultirali stabilizacijom krize pa i toliko željenim oporavkom (apsurdni optimizam) no zbog efekta nemomentalnog štetnog događaja gotovo sam siguran da nisu svjesni da se ne bave rješavanjem problema već letimičnim gašenjem požara kako se u kojem resoru pojavi. I to “gašenje” je prelijepa riječ za njihove postupke jer zapravo ta riječ opisuje pozitivan ishod – njihova djela više ih svrstavaju u kategoriju piromana nego vatrogasaca.

Uz sva nastojanja rješavanja ekonomske krize lijevi političari nastoje sačuvati socijalni položaj ljudi no i u tom planu svakodnevno nemaju pozitivnih pomaka, nažalost, realnost je da je položaj ljudi sve gori, nezaposlenost posvuda raste, novca je sve manje, porezi su sve viši, zakona je sve više, ograničenja slobode pojedinaca su sve veća, a glave političara lijeve Europe već su odavno zakuhale pa je svaki novi potez sve apsurdniji. Dovoljno je otvoriti dnevne news portale i pročitati naslove, jednostavno više ništa nigdje ne funkcionira.

Osim što se više okolina ne ponaša kako bi to činila u normalnim uvjetima (s velikom rezervom rečeno “normalnim”) tako se i ljudi više ne ponašaju normalno, a sve se opet dešava u realnosti nemomentalnog štetnog događaja, pa tako ljudi umjesto da pristupe rješavanju problema na najjednostavniji način svojom reakcijom zazivaju još više komplikacija i novih pravila ne bi li tako izborili nešto – valjda potaknuli pozitivniji subjektivni osjećaj kao refleks na okolinu koju nisu u stanju shvatiti – shvaćaju samo da nešto nije u redu. Zapravo nitko više ne zna što sam želi osim što želi da mu bude bolje. Zato većina zaziva vlast, s vrlo jednostavnim zahtjevima. Većina želi posao, sigurnost (jer im je ovog ludila dosta), izvjesnost, perspektivu, pravednost. Pa im tako sasvim logično postaje da je posao ljudsko pravo, a ne rezultat vještine, sposobnosti, nošenja s rizikom, žele sigurnost pa daju političarima pravo da se bave u njihovo ime dugoročnim strategijama koje isto tako na duge rokove ne daju vidljive rezultate, što ovima i odgovara jer tako mogu dulje održavati spin mase dok izgubljeni u situaciji smišljaju što pobogu učiniti, u svemu vide nepravdu pa lobiraju za pravednost kroz zazivanje fiksiranja svega pa i banalnih stvari u okvire zakona koji ih štite jedne pred drugima (dovoljno je pogledati widgete s komentarima ispod članaka na news portalima gdje se na apsolutno svaki problem reagira “potrebom za zakonom koji će to i takva pitanja za ubuduće regulirati”, a sve zbog pravednosti) itd.

Do svega ovoga došlo je zbog malo regulacije na početku lančane reakcije. Lančana reakcija započela je davno prije 2007. godine, ne na jednom mjestu, bila je to simultanka lijevo orijentiranih glava koje su iz sasvim dobrih namjera željele malo regulirati ne bi li imali kontrolu nad pojedinim događajima. Možda će čitateljima biti najlakše shvatiti na primjeru šefova u vlastitim firmama. Zasigurno su vam poznati šefovi koji svojim radnicima ne dozvoljavaju nimalo autonomije već u svakom pa i najmanjem segmentu finalizacije rada moraju imati svoj upliv. Zbog svoje želje za kontrolom oni nameću ljudima svakakva apsurdna pravila ne bi li zadovoljili svoju taštinu i uvjerili ih kako bez njih i njihovih metoda ništa od realnog ne bi funkcioniralo.

Rezultati takvih timova lošiji su od rezultata timova u kojima šef dozvoljava autonomiju svojim ljudima koji na najkreativnije načine postižu nadprosječne rezultate. Manje kontrolirane i slobodnije okoline dokazano su produktivnije od onih u kojima jedan vodi glavnu riječ, zbog kojega cijela okolina trpi posljedice loših postupaka i koja vegetira prakticirajući neprirodno ponašanje i rješavanje problema.

Banke su tako promijenile svoj način ponašanja jer su to bile prisiljene kroz razne neprirodne događaje u formi zakonske regulacije, centralizacije novca i polaganja vlasti na pravo regulacije novčanih tokova, kreiranja monetarnih politika i propisa poput npr. Basela, s kojima se banke nije učinilo nimalo sigurnijima već upravo suprotno, izdresiralo ih se da otpuštaju kapital za svrhe koje u nereguliranim uvjetima gotovo zasigurno nikada ne bi otpuštali. Novac je postao nestabilan element. Tako su potrošački krediti današnjice popularniji od zdravih investicijskih kredita u daleko slobodnijoj prošlosti. Problemi opće nelikvidnosti rješavaju se u centralnoj banci koja diktira pravila tržišnim bankama koje je ulovila u klopku. Novac štampa državna birokracija i regulira inflaciju. Ukratko navedena su neka obilježja neprirodne i neodržive okoline čije posljedice trpimo danas.

Ma potpuno je nepotrebno uz financijski sustav doticati se ijedne ekonomske grane posebno, jednostavno sve je regulirano, neprirodno i neizvjesno. Sustav koji je lijevica gradila ne bi li upravo eliminirao neizvjesnost postaje generator neizvjesnosti. Trebamo li opet nekim novim regulacijama ispravljati postojeći nakaradni sustav. Naravno da to ne bismo trebali. Ali s obzirom na nesvjesnost problema nova regulacija sve je veća. Kako će to kuluminirati pitam se.

Iza svih realnih problema današnjice stoje lijeve ideje koje teže prebaciti pravo odluke pojedinaca na jedno uniformno mjesto. Ako nekome to nije prihvatljivo evo jedne činjenice koju se može potvrditi osluškujući svakodnevicu, a to je da se za svaki problem koji se pred čovjeka postavi zaziva jedino vladajuću kastu da iznađe rješenje. Ljudi više ne rješavaju u svojem dvorištu niti najbanalnija pitanja, a većina već smatra da to ne bi ni trebali.

Čitajte Nedjeljnog komentara koji piše više o otklonu ljudskog razuma nego o ekonomiji, naročito postove u kojima prenosi apsurdne naslove iz dnevnih novina uz vrlo dobru kritiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac