Index prenosi vijest Media servisa o održanom “1. susretu otočnih trgovaca Hrvatske obrtničke komore”
Uglavnom radi se o tome da otočni trgovci imaju problema s računicom u poslovanju u usporedbi s konkurentskim trgovcima s kopnenim adresama. Sasvim razumljiv problem jer je prijevoz brodom do otoka jamačno neusporedivo skuplji od prijevoza cestom po trasi iste duljine. Trajekt troši puno više od bilo kojeg drugog konvencionalnog prijevoznog sredstva koje bi obrtnicima uopće trebalo služiti prilikom obavljanja posla. Ako uzmemo u obzir more kao elementarnu prirodnu prepreku koja da bi se premostila nosi sa sobom uvećane troškove poduzimanja i konačna cijena usluga koje trgovci otočani nude svojim strankama nužno je veća od usluga njihovih kopnenih konkurenata – koje oni nude na kopnu.
I što sad sugeriraju otočni trgovci nakon svojeg susreta? Da nisu u ravnopravnom položaju s kopnenima i da bi država trebala ispraviti tu nepravdu! Uostalom zbog toga su i udruženi u obrtničku komoru da se lakše izbore za što god hoće pa tako i ispravljanje nepravdi uzrokovanih geografskim prirodnim “anomalijama” poput života i poduzetništva na otocima.
Sugeriraju niz apsurdnih ideja:
1. Povlaštenu cijenu trajektnog prijevoza – i to do te mjere da se trošak prelaska trajektne trase izjednači s troškom prelaska trase ceste iste duljine.
2. Povlaštenu cijenu vode – cijena da bude ista kao i na kopnenom djelu županije kojoj otok pripada.
3. Od Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice traže sufinanciranje brodara kod prijevoza turista na otoke.
Traže još i mogućnost prijevoza opasnih tvari – benzina, nafte, plina i drugoga trajektima. To ne smatram ni po čemu apsurdnim, ali isto tako smatram da bi otočani trebali sami dogovarati s prijevoznicima način i uvjete prijevoza tih tvari, a ne lobirati preko obrtničke komore da se ta ideja ostvari. Rizik prijevoza opasnih tvari sasvim sigurno nosi sa sobom i razumljivu cijenu koja otočanima vjerojatno ne bi odgovarala i zato je i taj dio naveden u zaključcima Susreta. Taj problem traži reakciju, a reagirat će kriva strana – država sa nekim oblikom intervencije.
Zašto su njihovi zahtjevi apsurdni?
1. Povlašteni prijevoz po sistemu “koliko cestom – toliko morem”; sama ideja sadrži i odgovor koji upućuje na nelogičnost zahtjeva. Prijevoz morem ne može cijenom parirati prijevozu cestom. Barem ne u obliku koji je potreban obrtnicima u opskrbi resursima potrebnim za njihovo poslovanje. Trajekt je skuplji od kamiona, a more je površina koja se savladava neusporedivo teže od ceste. Stoga je apsurdno da se subvencijama (novcem poreznih obveznika) ispravlja “nepravda” koju je otočanima nanjela majka priroda smjestivši ih na otoke.
2. Povlaštena cijena vode: kao i u prethodnom primjeru, trošak dopreme vode jest ono što čini veliku većinu njezine cijene. Jeftinije je razviti vodoopskrbnu mrežu na kopnu nego dovesti vodu do otoka (ukoliko otok nema svoje izvore). Također je apsurdno tražiti od poreznih obveznika da financiraju ovaj zahtjev.
3. Sufinanciranje brodara za prijevoz putnika; ovo skriva jedan “podapsurd”, teško vidljiv na prvi pogled, dakle otočani ne žele da se subvencioniraju jeftinije karte za turiste nego da se subvencionira brodar što nikako ne znači jeftinije karte za turiste. Možda i znači ali mogli su to i reći ako su na to mislili. Bilo kako bilo, ne slažem se niti s time. Zašto? Cijena karte mora u sebi imati svoju ekonomsku računicu, a putnik treba biti svjestan da put na otok košta više od puta cestom, na dionici iste duljine, i to mora biti spreman platiti, a ne živjeti u utopiji prijevoza brodom po cijeni vožnje autom i to na račun poreznih obveznika (od kojih se većina uopće tim brodom ne vozi).
Život na otoku skuplji je od života na kopnu. Poduzetništvo na otoku relativno je i skuplje od poduzetništva na kopnu. Nije tome krivac otočanin niti kontinentalac niti bi koja od tih strana trebala ispravljati kakve nepravde kojih, budimo realni, nema sve dokle smo svjesni realnosti. Najveća nepravda desila bi se u momentu kada bi se uvele subvencionirane obrtničke trajektne cijene čime bi se upravo otočanima omogućilo da postanu stimulirana konkurencija trgovcima na kopnu dok bi se kopnene trgovce destimuliralo na trgovinu na otocima zbog skupljeg prijevoza robe na otoke. No o tome se mislim i radi. Otočanima otoci nisu dosta i žele jeftinije preko mora, a da njima u zonu ne ulazi nitko s kopna. Fino zamišljeno.
Moj prijedlog im je da otvore sjedišta tvrtki na kopnu i rješe se problema oko isplativosti poduzimanja, ostave se lobiranja preko komora kao i ćoravog posla na račun poreznih obveznika.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
