Oznake
obrtnici, obrtnička komora, otočani, subvencije, sufinanciranje
Index prenosi vijest Media servisa o održanom “1. susretu otočnih trgovaca Hrvatske obrtničke komore”
Uglavnom radi se o tome da otočni trgovci imaju problema s računicom u poslovanju u usporedbi s konkurentskim trgovcima s kopnenim adresama. Sasvim razumljiv problem jer je prijevoz brodom do otoka jamačno neusporedivo skuplji od prijevoza cestom po trasi iste duljine. Trajekt troši puno više od bilo kojeg drugog konvencionalnog prijevoznog sredstva koje bi obrtnicima uopće trebalo služiti prilikom obavljanja posla. Ako uzmemo u obzir more kao elementarnu prirodnu prepreku koja da bi se premostila nosi sa sobom uvećane troškove poduzimanja i konačna cijena usluga koje trgovci otočani nude svojim strankama nužno je veća od usluga njihovih kopnenih konkurenata – koje oni nude na kopnu.
I što sad sugeriraju otočni trgovci nakon svojeg susreta? Da nisu u ravnopravnom položaju s kopnenima i da bi država trebala ispraviti tu nepravdu! Uostalom zbog toga su i udruženi u obrtničku komoru da se lakše izbore za što god hoće pa tako i ispravljanje nepravdi uzrokovanih geografskim prirodnim “anomalijama” poput života i poduzetništva na otocima.
Sugeriraju niz apsurdnih ideja:
1. Povlaštenu cijenu trajektnog prijevoza – i to do te mjere da se trošak prelaska trajektne trase izjednači s troškom prelaska trase ceste iste duljine.
2. Povlaštenu cijenu vode – cijena da bude ista kao i na kopnenom djelu županije kojoj otok pripada.
3. Od Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice traže sufinanciranje brodara kod prijevoza turista na otoke.
Traže još i mogućnost prijevoza opasnih tvari – benzina, nafte, plina i drugoga trajektima. To ne smatram ni po čemu apsurdnim, ali isto tako smatram da bi otočani trebali sami dogovarati s prijevoznicima način i uvjete prijevoza tih tvari, a ne lobirati preko obrtničke komore da se ta ideja ostvari. Rizik prijevoza opasnih tvari sasvim sigurno nosi sa sobom i razumljivu cijenu koja otočanima vjerojatno ne bi odgovarala i zato je i taj dio naveden u zaključcima Susreta. Taj problem traži reakciju, a reagirat će kriva strana – država sa nekim oblikom intervencije.
Zašto su njihovi zahtjevi apsurdni?
1. Povlašteni prijevoz po sistemu “koliko cestom – toliko morem”; sama ideja sadrži i odgovor koji upućuje na nelogičnost zahtjeva. Prijevoz morem ne može cijenom parirati prijevozu cestom. Barem ne u obliku koji je potreban obrtnicima u opskrbi resursima potrebnim za njihovo poslovanje. Trajekt je skuplji od kamiona, a more je površina koja se savladava neusporedivo teže od ceste. Stoga je apsurdno da se subvencijama (novcem poreznih obveznika) ispravlja “nepravda” koju je otočanima nanjela majka priroda smjestivši ih na otoke.
2. Povlaštena cijena vode: kao i u prethodnom primjeru, trošak dopreme vode jest ono što čini veliku većinu njezine cijene. Jeftinije je razviti vodoopskrbnu mrežu na kopnu nego dovesti vodu do otoka (ukoliko otok nema svoje izvore). Također je apsurdno tražiti od poreznih obveznika da financiraju ovaj zahtjev.
3. Sufinanciranje brodara za prijevoz putnika; ovo skriva jedan “podapsurd”, teško vidljiv na prvi pogled, dakle otočani ne žele da se subvencioniraju jeftinije karte za turiste nego da se subvencionira brodar što nikako ne znači jeftinije karte za turiste. Možda i znači ali mogli su to i reći ako su na to mislili. Bilo kako bilo, ne slažem se niti s time. Zašto? Cijena karte mora u sebi imati svoju ekonomsku računicu, a putnik treba biti svjestan da put na otok košta više od puta cestom, na dionici iste duljine, i to mora biti spreman platiti, a ne živjeti u utopiji prijevoza brodom po cijeni vožnje autom i to na račun poreznih obveznika (od kojih se većina uopće tim brodom ne vozi).
Život na otoku skuplji je od života na kopnu. Poduzetništvo na otoku relativno je i skuplje od poduzetništva na kopnu. Nije tome krivac otočanin niti kontinentalac niti bi koja od tih strana trebala ispravljati kakve nepravde kojih, budimo realni, nema sve dokle smo svjesni realnosti. Najveća nepravda desila bi se u momentu kada bi se uvele subvencionirane obrtničke trajektne cijene čime bi se upravo otočanima omogućilo da postanu stimulirana konkurencija trgovcima na kopnu dok bi se kopnene trgovce destimuliralo na trgovinu na otocima zbog skupljeg prijevoza robe na otoke. No o tome se mislim i radi. Otočanima otoci nisu dosta i žele jeftinije preko mora, a da njima u zonu ne ulazi nitko s kopna. Fino zamišljeno.
Moj prijedlog im je da otvore sjedišta tvrtki na kopnu i rješe se problema oko isplativosti poduzimanja, ostave se lobiranja preko komora kao i ćoravog posla na račun poreznih obveznika.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Slažem se. Ja bih još dodao kontraprijedlog. Ako su poduzetnici na otocima obespravljeni time što ih geografija nije mazila, onda oni trebaju priznati da su turističke tvrtke u Podravini također obespravljene što ih geografija nije mazila (nigdje mora!). To znači da bi za svakog turista koji nešto potroši na otoku trebalo otočkim poduzetnicima uzeti dio novca kako bi se Podravcima nadoknadilo to što svi turisti idu na otoke. Nije u redu da hoteli u Virovitici imaju manje prometa i profita samo zato jer se nalaze na kontinentu i nemaju more.
nešto slično apsurdno mi je palo na pamet, primjerice da Dalmacija subvencionira autoceste putnicima s kontinenta koji su zakinuti za momentalno korištenje mora tj. prepreka im je “put”, ali reko pametnom dovoljno 🙂
Imam ja bolji prijedlog.
Nek otočani sufinanciraju turistima prijevoz do njihovih turističkih kapaciteta pa će više zaraditi od turizma ili ako žele da im to država (mi porezni obveznici) sufinancira neka s tom državom (nama koji plaćamo poreze) podijele svoju zaradu od turizma plaćajući veće poreze, npr. PDV u turizmu od 50%.
Isto vrijedi i za autoceste, ako Dalmacija želi motorizirane turiste neka uloži u autoceste, a s obzirom da je država za njih već uložila u autoceste neka sada podijele svoju zaradu s državom (povećati PDV u turizmu!)
Ne znam baš … iako mi je libertarijanska opcija najbliža, nekako ipak vjerujem da bi država možda trebala nešto pripomoći otočanima. Naravno, na korketan, razuman, fer i pošten način (hm, postoji li takav, uopće?)
Jer, ako se prihvatimo logike da ćemo raditi samo ono što je isplativo, možda će Lastovo postati pusto Lastovo? Vis napušteni Vis?
Volio bih da me demantirate ili sugerirate nešto bolje.
Smatram da bi svaki poduzetnik trebao izvesti ekonomsku računicu vlastitog poslovanja na način da ona ne uključuje paušalnu financijsku pomoć treće strane – a to je subvencija.
Takvu pomoć može im omogućiti jedino vlast i to na način da taj novac, prije nego ga pokloni njima, oduzme nekome drugome, u ovom ali i svakom drugom poznatom slučaju to su porezni obveznici. Kada država jednom subjektu uzme novac automatski ga stavlja u lošiji položaj od onoga kome će taj novac pokloniti.
U ovom slučaju porezni obveznici plaćaju, a sami od toga nemaju apsolutno ništa. Korist ima jedino otočki poduzetnik koji će pokriti trošak premošćivanja kopna i svog otoka na tuđi račun.
Cijene roba i usluga na otocima, s obzirom na postojeće uvjete i resurse koji su potrebni za poslovanje na otocima, jednostavno su više od cijena istih roba i usluga na kopnu.
Razmislite malo. Zašto bi trebalo inzistirati na naseljenosti nekog područja? Ogromne površine su puste s razlogom. Nisu dovoljno atraktivne za život! E sad mene zanima, ako se na nekom otoku ne isplati živjeti, zašto bismo mi kao društvo trebali inzistirati da netko tamo živi? Pa nije valjda iz estetskih razloga? Dajte mi jedan valjan razlog zašto Lastovo ili Vis mora biti naseljeni otok.
A nešto drugo. Da recimo Lastovo ili Vis odluče odvojiti se od Hrvatske i pripojiti recimo…. Kataru ili Kuvajtu?
To je kompleksno pitanje na koje ne postoji gotov odgovor. U pravilu, ljudi moraju imati pravo živjeti u političkoj zajednici u kojoj žele. Međutim, što ako je 51% Lastovljana za Kuvajt, a 49% za Hrvatsku? Ili obratno? Što ako imaš Bosnu 1992, koja je etnički vrlo šarena? Kako bi ju podijelio?
U svakom slučaju, ako si mislio reći da moramo subvencionirati otoke jer će se inače odcijepiti… ne vidim zašto. Otok može biti i nenaseljen, recimo kao Brijuni ili Kornati, i svejedno biti dio Hrvatske.
Mislim da se u ovoj priči ne radi o kakvom, pa ni hipotetskom, iseljavanju s otoka, a još manje o odcjepljivanju otoka od Hrvatske.
Da bi se održavala identična razina kvalitete života na otoku jednostavno je potrebno za to izdvajati više novca nego što bi bilo potrebno na kopnu. To je činjenica. Analogno tome je i poduzetništvo na otocima.
Ne vidim ni jedan validan razlog zbog kojega bi kontinentalci, odnosno svi porezni obveznici od kojih je većina na kontinentu, trebali subvencionirati dostizanje usporedive kvalitete života otočanima.
Što dobroga uopće donosi poreznim obveznicima to što će biti uskraćeni za svoj novac u korist otočana?
Sto se tice BiH za nju bi najbolje bilo da se podijelila na 3 dijela.
Naravno slazem se s kapitalcem da kontinentalci ne bi trebali subvencionirati otocane.
Ali isto tako smatram da otocani imaju pravo odvojiti se, ako smatraju da ce im tako biti bolje. I oni placaju neki porez, a mozda smatraju da ce im samima biti bolje. Valjda je to posteno?
Naravno u idealnom svijetu bez poreza, velikog utjecaja drzave itd itd itd ne bi bilo potrebe za odvajanjem, ali u ovakvom o kojem sad diskutiramo itekako je opcija za razmisliti.
Sasvim točno, kontinentalci ne bi trebali subvencionirati otočane, jer “Ogromne površine su puste s razlogom. Nisu dovoljno atraktivne za život! E sad mene zanima, ako se na nekom otoku ne isplati živjeti, zašto bismo mi kao društvo trebali inzistirati da netko tamo živi?” I tu se slažem u potpunosti.
Ali, ali … ekonomska računica nije uvijek jedino ono što se računa. Meni se recimo ne isplati uzgajati i hraniti moju djecu – jer gladano kroz novac, potrošiti ću na njih bogatstvo, a oni će mi možda uzvratiti na taj način da će me jednog dana progalsiti dementnim i strpati u ubožnicu. (ok, nije baš umjesna usporedba, nije ni vjerojatna, ali je eto moguća).
Isto tako je i Barunessa Thatcher branila Falklande – i bojim se da cijela ona vojna i armada koja se tamo skupila da bi obranila komad bespuća – i nije imala ekonomskog smisla. Međutim, Britanci su, ako sam dobro upoznat – i te kako podržali akciju i nije bilo prosvjeda koji bi bili kontra tog načina trošenja novca poreznih obveznika, naprotiv.
S obzirom da su u igri ne samo ekonomske zakonitosti, nego i politička dimenzija, emocije i naravno, duboka iracionalnost ljudi kao vrste – možda bi ipak trebalo razmisliti o načinu na koji održati “život na otocima”.
Fer, poštenom i isplativom načinu.
Život na otocima je održiv i ni u kojem smislu nije upitan. Ako je bio održiv prije 100 godina kada se do otoka veslalo čamcima onda je održiv i danas kada je tehnološki napredak omogućio gotovo bezbolno premošćivanje morske barijere raznoraznim plovilima, a motorizirani čamac ima vjerojatno svaki drugi otočanin. U tom smislu besmisleno je iznalaziti ikakve metode pomoći tim ljudima na konto odricanja većine. Ti ljudi nisu u dispoziciji ni u kojem smislu.
Ovdje se radi o problemu koji je isključivo vezan uz konkurenciju poslovanja na samim otocima. Mnogi otočani uhvatili su se nekog posla i međusobno se natječu, uz to na otoke dolaze i veći trgovački lanci koji se radi svoje veličine lakše nose s morskom barijerom, odnosno ne predstavlja im veliki problem. Također je vjerojatno da iz dana u dan sve teže pronalaze računicu kojom bi održali postojeći posao. Treba li većina financirati utopiju održivosti nekog poslovnog subjekta uz sve ostale pogodnosti života na otoku? Mislim da ne. Također mislim da nije fer niti pošteno, a još manje isplativo da to sve financiraju ljudi koji nemaju nikakve veze s otocima, a to je u ovom slučaju većina populacije tj. porezni obveznici. Ako je nešto neodrživo po prirodi stvari onda se ne treba održavati na silu/štetu drugih. Iracionalno je inzistirati na održavanju neodrživog. 🙂
Ajmo vidjeti što bi se desilo da otočani isposluju to što traže:
1. Jeftini trajekt – otočani se voze jeftinije na kopno pa i lakše šire posao s otoka na kopno. Kontinentalci se voze ne otoke skuplje i teže šire posao na otoke. Uz to iz njihovog novca se većinom subvencionira takav položaj. Znači dok je za otočane ta situacija korisna za kontinentalce je štetna.
2. Jeftinija voda – isto kao i pod 1. Kontinentalci moraju nadoknaditi razliku u višoj cijeni izgradnje sustava opskrbe vodom otočanima kako bi ovi mogli plaćati vodu po istoj cijeni kao i kontinentalci čiji sustav opskrbe nije toliko skup.
3. Sufinanciranje brodara – mogli su zatražiti jeftinije karte za turiste, no da li je ta cijena ekonomski proračunata. Može li trajekt kojem je do otoka potrebno 100l nafte doći do tog istog otoka s 80l? Naravno da ne! Zašto bi onda bilo logično da se pokrije 80% cijene karte od koje se financira trošak prijevoza i brodar umjesto ukupnog ekonomskog i racionalnog iznosa? Zašto bi se razlika trebala pokrivati iz državnog proračuna koji puni 99,99% ljudi koji se uopće neće voziti tim brodom?
Sve redom nelogične i apsurdne stvari. Nadam se da im se želje neće ispuniti jer to će biti na štetu svih poreznih obveznika koji će samim time ostati zakinuti za dio svojih osobnih primanja. Takvih subvencija nažalost država daje godišnje toliko da bi svaki čovjek, kada ne bi ostao uskraćen za ta sredstva, mogao sebi i svojoj obitelji platiti 10 dana godišnjeg odmora bilo gdje na Jadranu.
Pingback: Do ravnopravnosti protiv Majke prirode | Austrijanci
Zar uzrok visoke cijene trajektnog prijevoza nije monopol Jadrolinije ?
to je svakako jedan od najvećih problema,
uzmi u obzir još i opterećenje koje poduzetnici imaju u obliku 20% poreza na dobit, 25%PDV-a, parafiskalije, minimalna plaća… cijena stoga ne može biti niska kako god da okreneš jer čim upališ brod već si dužan državi brdo para, a da nisi još nikoga ni prevezao nit prometa vidio u kasi. 😉
Na moj prijedlog da otočani ili porezni obveznici sufinanciraju turistima troškove prijevoza kako bi, uz povećanje PDV-a u turizmu, svi skupa više zaradili od turizma država je odgovorila povećanjem cestarine i cijena trajektnog prijevoza kako bi državne tvrtke više zaradile na štetu otočana i vjerojatno svih poreznih obveznika – manje turista, manje PDV iz turizma i manja ukupna zarada.
Možda će poskupljenjem prijevoza Jadrolinija i Hrvatske ceste kratkoročno više zaraditi, ali dugoročno vladinim odlukama o poskupljenju prijevoza svi gubimo i otočani i porezni obveznici pa i te državne tvrtke. Vlada očito nema viziju dugoročnog razvoja, a državne tvrtke normalno žele profit sada i odmah, a to i Vlada od njih očekuje, nažalost na štetu općeg interesa.
Vjerujem da bi povećanjem PDV-a u turizmu država mogla zaraditi više novaca od turizma i iz tako zarađenog novca sufinancirati i cestarinu i trajekt što bi dovelo do povećanja broja turista (i putnika na cestama i trajektima) i njihove povećane potrošnje na korist otočana, HAC-a, prijevoznika i svih poreznih obveznika.
Predlažem da detaljnije razmotriš svoj prijedlog,
naime predlažeš da se porezni obveznici odreknu svojeg novca kako bi se turisti jeftinije prevozili u Hrvatskoj, a sve zbog toga da oni usput ne osjete neku razliku u povećanju cijene nauštrb većeg PDV-a koji će plaćati na sve što troše u HR, ne bi li se i od toga slilo više novaca u državni proračun.
Punjenje državnog proračuna se u ovom slučaju dešava dva puta, prvi puta kada se građanima uzme novac koji će se dati za subvencionirani prijevoz, a zatim drugi puta će se puniti i od PDV-a. To nije samo tvoj primjer, to je realnost u kojoj živimo, većina puni, a povlaštene manjine troše – uz blagoslov vlasti.
Gdje je tu korist za građane koji pune proračun? Bitno je napomenuti da se građane ništa ne pita, država im samo uzima, po slovu zakona. Da je PDV niži, bile bi niže i cijene svega, pa sasvim sigurno bismo imali i više turista koji bi željeli boraviti u HR.
Šteta koja je učinjena građanima u ovom slučaju jest da ih se financijski oslabljuje. Uz sve druge oblike subvencija koje država danas dijeli šakom i kapom sasvim sigurno je da se sve manje hrvata (punitelja proračuna) odlučuje otići na ljetovanje ili kakav odmor – oni si to ne mogu priuštiti jer plaćaju između ostaloga i prijevoz otočanima i mlijeko mljekarima, i sadnice maslinarima, penzije penzionerima…. dakle građani se odriču svojeg novca za tuđe dobro posredstvom socijalne utopije koju konstantno stimuliraju sve dosadašnje vlade u HR pa tako i ova. Prisiljava nas se da na račun socijalne “države blagostanja” plaćamo sve i svašta, a od svega toga što platimo ne osjetimo ni 1% koristi. Kao da ti uzmu 100HRK iz novčanika i vrate ti 1 HRK natrag i ti sretan 🙂
Upravo je problem u mastodontskoj socijalnoj državi i utopiji blagostanja koja se polako privodi kraju. Dovoljno mi je da pogledam poreznu karticu na kraju godine i zbrojim direktno otet novac na konto oporezivaog rada i dodam još 25% na ostatak, koji je otišao na PDV, i dobijem cifru koja je od mojeg rada završila u državnoj kasi i od koje se smrznem. Za taj novac svake godine mogao sam si priuštiti s familijom proputovati barem jedan kontinent u trajanju mjesec dana… no u zadnjih 20 godina nisam se ni jednom uputio dalje od 300 kilometara od grada… u avionu sam se vozio jednom, do Pule… krasno zar ne? Mogao sam s tim novcem pokrenuti kakav posao, zaposliti ljude, ostvariti profit… ovako si to ne mogu priuštiti. Ali bitno je da se turisti voze na moj račun, da mljekari kupuju traktore od 1mn HRK, maslinarima da plaćam 50% svake litre ulja koje proizvedu i koje si na kraju gotovo nikad ne priuštim jer je 30% skuplje od konkurentskog uvoznog itd.
Pardon, meni je to horor situacija.
Problem je prije svega u ljudima u ovoj zemlji koji su ograničeni, poput balkona.
Kapitalac, mudro zboriš, potpisujem sve što si napisao,
ali opet naglašavam da se ne slažem s povećanjem cijena trajektnog prijevoza i cestarina jer mislim da su to kontraproduktivne odluke, državni autogolovi.
Zalažem se za jedinstvenu stopu PDV-a kao jedino pravedno rješenje (po mogućnosti 10%), a državne subvencije podržavam samo u obliku investicija koje će se višestruko isplatiti (npr. ulaganja u infrastrukturu, željeznice, autoceste, trajekte, sustave navodnjavanja u poljoprivredi, energetska postrojenja i dr.).
Možda nisam u pravu, ali čini mi se da bi država mogla zaraditi subvencioniranjem prijevoza turistima. Mislim da bi državno ulaganje u prijevoz turista moglo uroditi većim prihodima od turizma, ali samo pod uvjetom da PDV u turizmu bude dovoljno visok da i država dobije svoj dio zarade.
Najavljeno selektivno smanjenje PDV-a u turizmu smatram najvećom glupošću državne uprave, a podržavam ga ako će se PDV smanjiti jednako u svim djelatnostima.
Državu blagostanja podržavam samo u okviru mogućnosti fiskusa, koliko para toliko muzike, protiv sam svakog deficita državnog proračuna i zaduživanja budućih generacija.
S obzirom da nam je sadašnja država preskupa mislim da bi realno trebalo smanjiti državnu administraciju za 50%, npr. ured Predsjednika Republike ne treba imati više od 10 zaposlenika, Hrvatski sabor ne treba imati više od 80 zastupnika, Vlada ne treba imati više od 10 ministarstava, a sva ministarstva treba brojčano prepoloviti, reorganizirati i smisleno povezati u funkcionalne cjeline.
Veličina države mora biti priuštiva poreznim obveznicima, a mi se očito ne možemo priuštiti sadašnju veličinu.
Dakle, rješenje vidim u stalnom usklađivanju državnih rashoda s prihodima te u daljnjem upornom smanjenju državnih prihoda (poreza i drugih nameta) do razine na kojoj će nam gospodarstvo postati toliko konkurentno da zaposli sve nezaposlene i barem polovinu sadašnjih umirovljenika.
Eh, da mi je samo pet minuta vlasti, gdi bi mi bio kraj?