Liberalna misao (4)

Oznake

kolektivist, liberal

Liberal konstantno razmatra i gotovo nikad ne zaključuje, dok kolektivist (anti-liberal) konstantno zaključuje i gotovo nikad ne razmatra.

O dumpingu i monopolu

Oznake

Cijene, izvoz, poticaji, price dumping, uvoz

Jedan komentator teksta o inspekcijama postavio je dobro pitanje pa isto prenosim, kao i odgovor;

“Ako ukinemo poticaje, kako se zaštititi od robe koja je proizvedena koristeći poticaje, čime te države u neku ruku idu s damping cijenama?”

1. nižim porezima
2. carinom
3. zabranom uvoza te robe.

Niži porezi su po meni pravi smjer jer jačaju konkurentnost domaćih proizvođača, djeluju poticajno na spuštanje cijena i omogućuju ulazak novih poduzetnika na tržište, također i povećavaju šansu za bolju izvoznu stopu.

Dakle dok politika zemlje iz koje dolazi takva roba svoje građane oporezuje kako bi mogla poticati gospodarstvo posljedično dovodi svoje građane u sve lošiji financijski položaj i takvo stanje nije dugoročno održivo. Klin se klinom ne izbija u ovom slučaju, na jeftinu (poticanu) uvoznu robu, domaća politika mora kontrirati nižim oporezivanjem građana i pojačati im kupovnu moć, dakle povećati zonu financijske autonomnosti unutar koje sami mogu odlučiti čak i kupiti skuplju domaću robu (domaći kupci) ali i pojeftiniti proizvodnju domaće robe (domaći proizvođači). Kontriranje poticajima je sasvim sigurno krivi smjer, smjer koji su dosadašnje vlasti odabrale i zbog toga smo danas nekonkurentni i život baziramo na dugu, baš poput Amerikanaca i baš suprotno od Južno-koreanaca.

Treba razumijeti da se ukidanjem poticaja direktno povećava kupovna moć građana. Poticaji su doista novac građana i ako im se on ne uzme to sasvim sigurno djeluje na njih pozitivno. Godišnje Hrvatska ubere od građana 11mlrd HRK koje onda daje za poticaje, da bi se na toj politici stvarale ogromne anomalije, primjerice politika poticaja stvorila je više od 50.000 mljekara. Zašto? Čija vizija je to bila i u kakvu utopiju je vjerovao kreator tog balona? Mislim da taj primjer dobro ilustrira problematiku poticaja. Još gora stvar je bila s maslinovim uljem. Obje sam spomenuo i u tekstu.

Kada govorimo o price dumpingu, o čemu zapravo govorimo? (retoričko pitanje). Govorimo o spuštanju cijena, a to je pozitivno jer građani koji kupuju proizvod ili uslugu to mogu za manje novca. Okrenimo na drugu stranu, zašto bi bio cilj građana da se bore za višu cijenu nečega?

Recimo sada imamo višu cijenu mlijeka, zbog poticajne politike koja je stvorila bazu za ogromne troškove koje sada mljekari imaju u proizvodnji, pa stalno traže višu cijenu kako bi mogli platiti tu utopiju na koju su nagovoreni od vlasti, dok istovremeno na tržištu imamo ponuđeno jeftinije i jednako kvalitetno mlijeko iz zemalja u okruženju u kojima nema takvih poticajnih politika i porezi su niži, cijene niže, a građani imaju više novca (plaće, štednja itd.)

Kada govorimo o monopolima onda je državni monopol u pravilu uvijek najštetniji mogući monopol koji se koristi kao sredstvo ucjenjivanja građana bez mogućnosti izbora (primjerice monopoli u energetici), no kada govorimo o tržišnom monopolu koji nije nastao na državnom intervencionizmu već na izvrsnosti proizvoda onda govorimo o nečemu što je očito uz tu izvrsnost prepoznato od kupaca koji to nagrađuju kupujući proizvod. Primjerice Appleov iPhone je na početku bio apsolutni vladar tržišta smartphoneova i neću pogriješiti ako kažem da je u tom momentu imao status tržišnog monopolista – ali to je opravdano očekivanjima kupaca.

Što se dalje dešavalo s iPhoneom i njegovim statusom? Trebalo je neko vrijeme potencijalnim konkurentima da nađu način kako parirati Appleu, trebalo je razviti pandan iOS operativnom sustavu, dakle cijela mašinerija globalnog tržišta morala je spontano raditi na poboljšanju alternativnih sustava ne bi li danas Apple imao pravog konkurenta u Android platformi, a o Samsungovim smartphoneovima da ne govorim. Časopisi koji obrađuju tematiku mobilnih telefona govore kako je Samsungov telefon znatno bolji i napredniji od najnovijeg Appleovog. Dakle priča se posložila, no za to su trebale suze, krv i znoj nebrojenih ljudi, a ne politika državnih poticaja.

Cilj i jedne i druge tvrtke je dostaviti kupcu što kvalitetniji uređaj za što manje novca. I to je dobro, oni se moraju međusobno natjecati za naklonost kupaca.

Dumping, koji primjerice HAKOM sprječava u domaćim telekomunikacijama, također je loš za građane. Kako? Možemo reći da osim dumpinga cijena postoji i dumping usluga tj. netko može ponuditi na tržištu uslugu kakvu konkurencija nije u stanju ponuditi.

Tako je i HT bio u stanju omogućiti građanima najnapredniju optičku tehnologiju i dostaviti najbrži internet svakome tko to želi, no HAKOM je to sprječio zbog uvjerenja da HT time ide na štetu konkurenciji. Nadam se da je apsurd HAKOM-ovog djelovanja vidljiv. Oni umjesto da se bave sprječavanjem malverzacija i lopovluka bave se razradom tržišnih scenarija, u kojima paze da jedan ne bi “naštetio” drugome na način da svojim korisnicima ponudi bolju uslugu. Definicija štete u pravilniku tog regulatora je očito kriva.

Vrijedi razmisliti da li je uopće moguće, da rušenje cijena (govorimo o istom proizvodu, iste kvalitete), u slobodnoj tržišnoj ekonomiji – neometanoj od bizarnosti metoda državnog intervencionizma i regulacije, poput primjera HAKOM-a, znači nešto loše?

Mislim da ne. Ako netko ponudi proizvod toliko jeftinije od konkurencije, da ih time izbacuje s tržišta zbog tolike neisplativosti daljnjeg bavljenja tim poslom, korisnici novog monopolista uživaju u istoj usluzi za puno manje novca, a razlika im ostaje u osobnom budžetu i djeluje pozitivno na njihovu kupovnu moć i poboljšava financijsku stabilnost.

I to je dobro i poticajno za korisnike. Ako se davatelj usluge “razbahati”, što i jest najčešća primjedba, pa podigne cijene, u slobodnom tržištu to je signal za ulazak konkurencije natrag u igru, dakle više nema dumpinga i korisnicima konkurencija opet nudi izbor.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Čudesno doba, a ljudi nezadovoljni

Oznake

Kapitalizam, Louie CK, podjela rada

Većina ljudi sva dostignuća kapitalizma uzima zdravo za gotovo.

Primjerice stvari poput automobila, mobitela, komercijalnih letova avionom – pače nevjerojatno sigurnih letova avionom(!) – jeftinih i sigurnih letova avionom (hej za 150HRK letite u Njemačku, halo!), pa i letova u svemir namijenjenih običnom čovjeku, svemirskom turistu, a ne isključivo profesionalnom i godinama školovanom superpilotu, stvari poput računala i tableta, superbrzog interneta… superbrzog interneta U AVIONU (hehej!)…., vešmašine, nape koja vam izbacuje smrad iz kuće, klime koja vas hladi da ne bi slučajno kapljica znoja usred ljeta potekla niz čelo, uf te klimatske promjene – “nekad ni bilo tak vruće” – JOK! Nekad se nismo klimatizirali pa nismo ni znali kaj znači vruće!, pa stvari poput štednih žarulja koje su stvorene da vam za manje novca donesu više svjetla usred noći kada po prirodi svjetla ni ne treba biti, pa i rolete koje možete usred dana spustiti i imati svoj vlastiti mrak…

Svaka stvar, koju danas smatramo za nekakvo vlastito pravo, stvorena je isključivo i jedino zbog kapitalističkog načina razmišljanja svih ljudi s klikerom koji su ta čuda omogućili i dali svijetu na korištenje u najvećoj mogućoj mjeri, i na sve to ne možemo nikada polagati osobno pravo jer realno radi se o velikoj privilegiji.

Kapitalizam je kroz podjelu rada omogućio i nevjerojatan društveni napredak, jer nam je više toga dostupno u kraćem vremenu i za nižu cijenu. Zbog toga svatko od nas danas u prosjeku radi mnogo manje nego naše bake i djedovi, a uživa nemjerljivo veću korist i mogućnost izbora.

Evo jednog duhovitog, već vremešnog skeča poznatog komičara Louisa CK-a o ovome:

I zato cijenimo više svijet oko sebe, potičimo i štitimo vlastita prava na slobodu i sasvim sigurno ćemo doživjeti još svakojaka, danas nezamisliva čuda.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Je li moguće privatizirati inspekciju?

Oznake

Arthur's day, Guinness, inspekcija, pivo, slobodno tržište

Prije svega par pitanja svima, zapišite odgovor na komad papira ili ga zapamtite do kraja teksta:

1. Je li moguće da inspekcijski nadzor bude u rukama privatnika? (DA/NE)
2. Može li privatna inspekcija obavljati kvalitetan nadzor? (DA/NE)
3. Je li dobro da privatna inspekcija ima ovlasti izdavati dozvole za obavljanje nekog posla ili prava na korištenje nekog imena i/ili prodaju nekog proizvoda? (DA/NE)

1725. godine, u irskom selu Celbridge, rođen je Arthur Guinness. Po prezimenu možete zaključiti o kome se radi, a onima s dilemom potvrđujem da Arhtur ima veze i sa slavnim tamnim pivom ali i slavnom knjigom rekorda. S knjigom doduše osobno ima manje dodirnih točaka, jer je živio u drugo vrijeme i o njoj neću nastavljati ali o pivu hoću jer me priča o njegovom nastanku fascinira u svim svojim povijesnim etapama, a naročito u poslovnim procesima koji se u tvrtci odvijaju čak i u ovom trenutku.

Guinness! Najveća pivovara na svijetu – u proizvodnji tamnog i svima dobro poznatog te izuzetno cijenjenog piva! Priča o Guinnessu započinje 27 godina nakon Arthurovog rođenja kada po oporuci svojeg kuma, nadbiskupa Cashela, koji je zapošljavao njegovog oca Richarda kao upravitelja imanja, dobiva u nasljedstvo £100. Taj novac iskoristio je par godina kasnije kao polog za pokretanje vlastite pivovare u Dublinu. Naime, za spomenuti iznos Arthur je ušao u najam kompletne pivovare St. James’s Gate Brewery, uključujući pravo na korištenje vode, i to u trajanju od 9000 godina (!), a godišnji najam, nastavno na to, iznosio je cijelih £45.

Kada bismo mogli procijeniti kolika bi danas bila cijena najma slične pivovare i prava na korištenje vode u narednih 9000 godina imali bismo konkretan uvid u stopu povećanja novčane mase tj. inflacije u proteklih 250 godina. U svakom slučaju radi se o velikoj multiplikaciji. Osim meni bizarne multiplikacije inflacije većini ljudi vjerojatno je bizarnija pomisao da netko može dobiti dozvolu za korištenje vode u takvom ugovoru, a još bizarnija je i pomisao da se ugovorom to može jamčiti 9000 godina. U današnjem sistemu društvenih vrijednosti tako nešto gotovo je ravnomjerno napadu na samu bit društva – neki bi rekli napad na “tekovine civilizacije”.

U ovom slučaju imamo lijepu ilustraciju nečega što liberal smatra ključnim problemom (inflacija) i onoga što anti-liberal tj. zagovornik države u užem smislu (vlasti), kao društveno-ekonomskog upravitelja, smatra ključnim problemom (pravo na korištenje vode). Da ne zaglibim u analizu svakog detalja u priči, gdje vidim mnoštvo sličnih problema, vraćam se pivovari i objektivnijem pristupu.

Arthur osim što je platio najam pivovare poput suhog zlata, u ondašnjim vrijednostima, imao je prilično male izglede za uspjeh. Prije svega riskirao je već na osnovnoj ideji, proizvodnji tamnog piva – oni ga nazivaju porter ili stout (malo jači porter, načelno s duplo više hmelja), koji se do tada nije proizvodio igdje u Irskoj već je bio relativno nova vrsta piva izvorno nastala i konzumirana u Engleskoj. Athur je tamo i došao u kontakt s porterom, naučio metodu proizvodnje i došao do zaključka kako je upravo porter ono što će u Irskoj imati dobru “prođu”.

Rizik mu se isplatio, Irci su prihvatili novo pivo i pivovara je dobila vjetar u leđa. U narednih deset godina, dakle do 1769 ono je postalo opće prihvaćeno i točeno u irskim pubovima na veselje i zadovoljstvo svih Iraca. Iste godine prvi puta su brodom izvezli pivo, 6 i pol barela, u Englesku. Srećom, ili prije pametnim planiranjem, pivovara je izgrađena u neposrednoj blizini vodenog kanala (Grand Canal, izgrađen 1750.) tako da je distribucija gotovog piva većinom bila bazirana na transportu brodovima tj. bačvama kroz kanal pa na brodove. Proizvodnja je u punom zamahu.

1775. Arthur po prvi puta dolazi u konflikt s vlastima, naime po nalogu dublinskog gospodarskog vijeća poslan je šerif sa zadatkom da naplati korištenje vode ili u suprotnom oduzme pivovari pravo na korištenje iste. Oduzimanje tog prava uključivalo je doslovno i uništenje izvora iz kojeg je crpljena meka izvorska voda, pa je sa šerifom poslana i šačica mišićavih šljakera sa pijucima koji su trebali odraditi manualni dio represivnog čina.

No sam čin oduzimanja tog prava uključivao je zanemarivanje prava iz Arthurovog ugovora, dakle vlast se odlučila ispriječiti između pojedinca i ugovora, a na nepravdu Arthur je navodno bio vrlo osjetljiv. Kako bi obranio svoja prava pred navalom vlasti iščupao je pijuk iz ruku jednom od mišićavaca, i nije dozvolio šerifu provedbu svoj naloga i nauma gospodarskog vijeća. Kako su ondašnja irska vlast i pravosuđe ipak znali prepoznati problem slučaj je riješen u Arthurovu korist i sud je potvrdio valjanost ugovora i pravo na korištenje vode narednih 8975 godina. U ovom primjeru vidimo čemu bi između ostaloga trebala služiti država – da osigura pravovaljanost ugovora i zaštiti sudionike ugovora od vanjskih utjecaja i samovolje drugih, a u te druge spada i sama država – gradske vlasti u ovom slučaju.

Nakon toga povijest govori o konstantnom rastu i širenju koje nije stalo do danas uz male stagnacije tijekom prvog i drugog svjetskog rata i recesije početkom 30-ih godina 20. stoljeća koja je posljedica širenja američke velike depresije. Vrijedi još napomenuti kako su 1914. kupili prvi parobrod koji je 1917. torpediran i uništen, a 1931. kupili su novi brod izgrađen isključivo za namjenu transporta piva. Godina 1932. obilježena je englesko-irskim trgovinskim ratom, koji je bio ništa drugo do li rat državne birokracije dviju zemalja ispunjem obostranim štetnim odlukama vlasti. Jedna od najštetnijih odluka bila je vezana za ograničavanje vlasništva privatnim tvrtkama od strane države pa je Guinness na zahtjev svojih dioničara spakirao kofere i preselio u London gdje je nastavio svoje poslovanje. “Rat” je prekinut pod pritiskom građana i poduzetnika obiju država koji nisu vidjeli smisao sprječavanja slobodne trgovine između dviju zemalja, a naročito zbog činjenice da su tijekom te blokade profitirale jedino državna kasa i birokrati zahvaljujući naplaćivanju kojekakvih ograničavajućih taksi. Irski protekcionizam ipak je u određenoj mjeri preživio. Tek sedamdesetih, uključivanjem u europske ekonomske tokove, dolazi do određenog povećanja liberalizacije.

I u ovom slučaju evidentno je, kao i u slučaju Arthurovog sukoba sa šefirom i gradskim vlastima, kako su se građani u ono vrijeme znali i mogli učinkovito suprotstaviti besmislenim odlukama i represiji vlasti. Samovolja vlasti nikad nije potrajala ni približno dugo samovolji kakvu danas provode vlasti širom EU, a naročito u Hrvatskoj. Širina te današnje političke samovolje osobito je problematična.

Ekspanzija na tržišta širom svijeta započela je u drugoj polovici 19. st., a nastavlja se nezaustavljivo do kraja 20.st.. Guinness danas proizvodi pivo u 50 zemalja širom svijeta, a pivovara s najvećom proizvodnjom ne nalazi se u Dublinu (iako je najveća) već u Nigeriji gdje je otvoren pogon 1950. godine. Afričko tržište je u tom smislu Guinnessovo najjače tržište, pače toliko cijenjeno da njihov razvojni laboratorij konstantno eksperimentira s receptima prema želji afrikanaca i njihovim specifičnim zahtjevima. Foreign Extra Stout blend je unatoč svemu najzastupljeniji širom svijeta.

Ciklus proizvodnje piva počinje na proljeće, sjetvom ječma na mnogobrojnim irskim poljima. Guinness nema vlastita polja, za taj dio zaduženi su ratari privatnici koji siju ječam na svojim poljima. Idealno vrijeme za žetvu je kolovoz kada je pitanje zrelosti i kvalitete uroda ono što čini razliku između uspjeha i možebitne propasti ratara. Guinness otkupljuje čak dvije trećine svog irskog ječma. Isti omjer, dakle 66% ratara od svojeg posla u konačnici ima veliku financijsku korist jer upravo njihov ječam odgovara strogim standardima kvalitete koje Guinness postavlja pred svakoga tko želi istovariti svoju prikolicu u njihovom dvorištu. Kontrolni procesi tijekom proizvodnje i otkupa ječma su složeni, a jedan od bitnijih je vlažnost sjemena koja mora biti oko 17% ,u vrijeme žetve, i oko 15% u trenutku otkupa. Ovih 17% predstavlja jedan od signala svakom rataru da je došlo vrijeme za žetvu i udarnički tempo kako bi se u najkraćem mogućem roku sav urod dostavio na Guinnessova vrata.

Onih 33% manje s(p)retnih ratara koje Guinness odbije na ulazu, okreću svoje traktore s prikolicama punim ječma i odlaze kućama. Svoj ječam prodat će nekom drugom, a najčešće kao stočnu hranu za neusporedivo nižu cijenu koja im osigurava skroman standard do slijedećeg proljeća, nove sjetve i nove šanse.

Nema u priči o ovim ratarima države niti ministara. Otkup ratarima nitko ne garantira, on ovisi o kvaliteti ječma, a ne zakonskom aktu kako je to kod nas u Hrvatskoj u poljoprivredi. Isto tako otkupnu cijenu ne određuje država već Guinness, a ona je u pravilu toliko stimulativna da niti jednom sudioniku tog slobodnotržišnog procesa ne pada na pamet dozivati državu da se u njega petlja.

Ovakva priča moguća je samo ako postoji kvalitetan proizvod kojeg tržište (kupci) žele i kupuju, i naravno – slobodno tržište koje to omogućuje. Ako odaziv kupca izostane znači da je proizvod nepotreban, loš ili skup, i badava svima u toj priči trud jer rezultat neće doći.

Hrvatska izostanak odaziva kupca rješava politikom poticaja, dakle ako političar smatra da je Hrvatska “zemlja mlijeka” (na njegovo mišljenje utječe štetan lobi, a na njegove postupke antiliberalno političko opredjeljenje) on će upumpati milijarde HRK-a poreznih obveznika u pokretanje proizvodnje mlijeka – rezultate vidimo. 50.000 ljudi navedenih na krivu odluku da postanu proizvođači, nepovratna sredstva za izgradnju pogona, jamčena otkupna cijena mlijeka itd. Uz sve to, skladišta otkupljivača su puna neprodane i ukiseljene sirovine dok na tržištu prolazi jeftinije i jednako kvalitetno mlijeko iz uvoza. Osobito bizaran primjer poticaja, u primjeru proizvodnje maslinovog ulja koje je također stimulirano novcem građana, jest i odluka vlasti da isplati poticaje kupcima maslinovog ulja. Dakle na ionako lošu intervenciju uvedena je još jedna jednako loša, ako ne i gora.

Osim poticaja država može ograničiti uvoz ili uvesti tarife za izvoz, baš poput Iraca i Engleza u ono vrijeme. Carina je jedan od elementarnih oblika ograničenja na promet i prodaju robe iako opće prihvaćena i u pravilu izostavljena u svakoj ekonomskoj diskusiji. Ograničenje uvoza, kao naredni korak, bit će potpuna blokada uvoza onih dobara za koje država smatra vrijednim očuvanja proizvodnje unutar vlastitih granica. Koliko je takva politika općenito loša ne bih posebno obrazlagao već dajem čitateljima na razmatranje. Kroz povijest se sakupilo dovoljno primjera iz kojih se može dobiti uvid u tu štetu. U tom smislu EU možda nametne neko pravilo koje će sprječiti ograničenja tog tipa ali šteta koju s druge strane njena birokracija čini u monetarnoj i fiskalnoj politici u ovom trenutku vjerojatno će nadjačati sve ekonomske intervencije jedne države.

Još jedan primjer štetnog petljanja vlasti u hrvatsku ekonomiju možemo vidjeti i u ovoj vijesti s Indexa.  Vlast predlaže, a Sabor gotovo bezuvjetno izglasava, politiku poticanja investicija i unapređenja investicijskog okruženja kroz koju će se za velike kapitalne investicije poduzetnicima davati porezna olakšica do 100%, a za svako otvoreno radno mjesto i novčani poticaj (za preko 10 zaposlenih ljudi). Dakle sve manje tvrtke u Hrvatskoj, koje čine preko 65% domaće ekonomije, ovim aktom ostaju zakinute, ne za novac ili poreznu olakšicu, već za ravnopravni položaj na tržištu sa svim ostalim tvrtkama u branši i izvan nje. Naime, Vlast će oprostiti porez samo velikim investitorima, ne malima. Novčane poticaje za zapošljavanje davat će samo onima koji zapošljavaju iznad 10 ljudi, a ne onima koji zapošljavaju do 10 ljudi itd. I sav taj cirkus još će se financirati proračunskim novcem kojeg u tu zajedničku kasu pune građani i, pogađate, ove manje tvrtke koje osim što su zakonom stavljene u lošiji položaj od ovih koje se povlašćuje, još sada i svojim porezom nadomješćuju u proračunu ono što vlast u njemu očekuje naći, a povlašteni bili oslobođeni uplatiti. Budite sigurni kako će ovakva politika u investicijama i tržištu rada stvoriti nove neravnoteže baš kao što je to učinila politika razvoja i poticaja u poljoprivredi i mljekarstvu. Općenito zbog uplitanja politike u ekonomiju u konačnici i dolazi do kriza.

Što bi bilo dovoljno u tom smislu? Spustiti poreze svim poduzetnicima na 15%, ukinuti parafiskalne namete – uključujući članarine u kojekakvim komorama i plaćanje spomeničkih renti te slične idiotarije koje je osmislila dosadašnja politička suita, ukinuti zakonski regulirane cijene, tarife i licence, fleksibilizirati tržište rada (omogućiti jednostavnije i jeftinije zapošljavanje radnika – pod ‘jeftinije’ prije svega mislim na troškove plaće radnika koje poslodavac mora platiti državi) jer drugi parametri ugovora nisu ničija briga već dogovor između poslodavca i radnika, i na kraju prepustiti ekonomiju slobodnom tržištu, a to znači u ruke svima koji se žele baviti poduzetništvom ili se zaposliti.

Vratimo se u pivovaru.

Nakon rigorozne i pedantne selekcije ječma počinje proces proizvodnje piva. Odmah nakon otkupa ječam se “oživljava” namakanjem čime se potencira klijanje. U određenom trenutku klijanje se prekida isušivanjem i zrno odlazi u pržionicu. Potrebno je 2 sata pržiti ga na 225°C kako bi dobilo jednoličnu crnu boju ali i zadržalo udio vlažnosti između 1,25-2%. S obzirom da se radi o visokoj temperaturi kojoj je zrno izloženo u dugom vremenskom intervalu postoji mogućnost da se ono zapali i tako propadne šarža. Kako bi to sprječili Guinness je inovirao sustav prskanja prženog ječma vodom netom prije zapaljenja. Njihova najpoznatija inovacija je ‘widget’ – šuplja plastična kuglica koja se nalazi u konzervama s pivom, punjena tekućim dušikom, koja omogućuje da se, nakon otvaranja konzerve i izjednačavanja tlaka, stvori poznata bijela kremasta pjena na vrhu tako što se oslobađanjem dušika iz kuglice ona počinje rotirati i pjeniti pivo ne bi li se postigao učinak istovjetan točenju piva u nekom pubu. Općenito Guinness je uveo mnoge inovacije u industriju piva, a svaka je praćena zahtjevima tržišta i ispunjavanju želja kupaca.

Prženo zrno zatim se melje i nastavlja se proizvodni proces. Da ne ulazim u tanane u svaki pojedini dio procesa možete potražiti info na njihovom web siteu ali vrijedi napomenuti kako osim ječma za proizvodnju piva koriste još hmelj (biljka srodna kanabisu) koji kontrolira gorčinu, slad dobiven iz ječma u fazi prije prženja, čista izvorska voda – u Irskoj to je voda s planine Wicklow južno od Dublina, i naravno tajni sastojak koji je poznat samo nekolicini zaposlenih. Navodno kompletan recept za proizvodnju tamnog Guinnessa poznaje samo troje ljudi unutar tvrtke, a izvan nje nitko.

Guinness jako drži do kvalitete svojeg proizvoda. Iz njihove perspektive to je neupitno i nužno. Kako bi tu kvalitetu sačuvali u svakom trenutku i za sva vremena u proizvodni proces implementirali su nebrojene i stroge kontrole ali isto vrijedi i u fazi postprodaje. Za ilustraciju uzet ćemo upravo Irsku gdje oko 2000 pubova nosi naziv Guinness. Nisu to pubovi u vlasništvu Guinnessa već sve redom privatni pubovi koji nose pravo korištenja Guinnessovog imena i točenja Guinnessa svojim gostima uz svima istovjetne i strogo propisane uvjete. Čak i pubovima je u interesu da poštuju te uvjete jer njihovi gosti prije svega tamo dolaze zbog Guinnessa kojeg žele ispijati onakvog kakav treba biti, i u društvu prijatelja.

Kako bi kvaliteta točenog piva u pubovima bila konstantna Guinness ima vlastiti inspekcijski odjel koji zapošljava 230 inspektora sa zadatkom konstantnog nadzora pubova i uvjeta distribucije piva. Godišnje oni izvrše 250.000 inspekcija, u pubovima koji nisu njihovo vlasništvo već vlasništvo druge osobe, drugog privatnika. Uprosječimo to – svaki inspektor obavi nešto više od 1000 inspekcija godišnje, a uzevši u grubo broj radnih dana – to su otprilike 3-4 inspekcije dnevno.

Tijekom inspekcije inspektor provjerava brojne parametre, od unutarnjeg transporta puba, uvjeta skladištenja, temperature uskladištenog piva, razine CO2 i dušika unutar bačve, vrijeme slijeganja istočene pive, debljinu i gustoću pjene na vrhu, ispravnost i podešenost točionika te brojne druge parametre. Neke nedostatke inspektor može otkloniti na licu mjesta podešavanjem, za otklanjanje drugih potrebna je asistencija kvalificiranih tehničara, a o većini pub mora voditi računa sam – primjerice naučiti barmena da se čaša Guinnessa toči 119,5 sekundi što zahtjeva izuzetnu vještinu i posvećenost tom poslu. Ukoliko pub ne poštuje stroge Guinnessove uvjete Guinness može prekinuti suradnju i oduzeti pravo na korištenje imena. Što to znači? To znači da pub više neće moći točiti svojim gostima Guinness pivo, koje gosti evidentno žele, dakle sasvim sigurno izgubit će vrijedne goste, izvor prihoda i u konačnici će propasti.

Doduše tako nešto dešava se izuzetno rijetko, no to govori samo za sebe. Nikome u cijeloj priči nije u interesu da vlastitom neozbiljnošću i neodgovornošću ugrozi konačan cilj – prodaju najkvalitetnijeg piva zadovoljnom kupcu – koji to zna cijeniti – i koji kupuje u dobroj volji i neprisiljeno. O konačnom cilju, prodaji piva, ovisi velik broj ljudi počevši od irskih ratara, do zaposlenika Guinnesa te zaposlenika ovih 2000 pubova širom Irske, kao i ljudi zaposlenih u i oko 50 Guinnessovih pivovara širom svijeta.

Budite uvjereni kako Guinnessovog inspektora nitko na svijetu ne može potkupiti da lažira rezultate provedenih testova jer loše pivo osjetit će pivopije na svojim nepcima, a glas nezadovoljnog kupca, znamo, daleko se čuje. To je ujedno najgora kazna lošem poduzetniku na slobodnom tržištu. Zaista, ima li učinkovitije kazne od one da ljudi više ne žele imati posla s vama?

Podsjetimo se sada pitanja s početka teksta. S obzirom na priču o Guinnessu i rigoroznoj inspekciji koja je sastavni element postprodaje pokušat ću odgovoriti na njih prema vlastitom osjećaju.

1. Je li moguće da inspekcijski nadzor bude u rukama privatnika? (DA/NE)
DA – očito je moguće. Ukoliko je osigurano slobodno tržište u kojem se trguje temeljem slobodne volje, a o uspjehu proizvoda odlučuju kupci – gledajte na to kao glasovanje novcem – onda je moguće da privatnik koji nastoji zadovoljiti kupca bude u poziciji kontrolora standarda koji štiti interese kupca. Pače, u ovom slučaju inspekcija je čak u interesu svih strana, dakle Guinnessa, pubova i kupaca.

Državne inspekcije, kakve poznajemo u Hrvatskoj, u pravilu funkcioniraju na potpuno drugačijem principu – one izvršavaju volju zakonodavca, uključujući i njegovu samovolju. Zamislite sada kako izgleda državna inspekcija u nekoj mljekari, stvorenoj na poticajnoj politici vlasti umjesto na osnovama slobodnog tržišta. Meni to izgleda poput neozbiljne igre sa jako štetnim efektima po ekonomiju i društvo. Da ne spominjem kuloarske priče o sklonostima državnih inspektora da primaju mito – možda ste čuli i sami nešto o tome.
Dakle u liberalnoj državi koja omogućuje slobodno tržište moguća je jedino privatna inspekcija dok u neslobodnom tržištu ni jedna inspekcija ne može učiniti za ljude ništa dobro pa tamo ni državna inspekcija.

2. Može li privatna inspekcija obavljati kvalitetan nadzor? (DA/NE)
DA – dobro obavljen nadzor znači omogućiti krajnjem kupcu dostupnost proizvoda kojeg želi kupiti svojim novcem. Isključivo privatna inspekcija u slobodnom tržištu može činiti kvalitetan nadzor. Državna inspekcija u slobodnom tržištu može trčati jedino za porezima. Osobno ne vidim ni jednu točku u Guinnessovoj priči gdje ima mjesta ili potrebe za državnom inspekcijom. Pače, državni inspektor, koji kontrolira uvjete skladištenja Guinnessa u jednom pubu, će prije primiti mito od vlasnika puba kako bi zataškao nedostake i osigurao dostupnost Guinnesovoj licenci i pivu, nego što će to učiniti Guinnessov inspektor koji zna da svoju plaću dobiva isključivo zahvaljujući prodaji samo najboljeg piva. Državni inspektor ne ovisi o prodajnim rezultatima nadzirane tvrtke jer mu se plaća isplaćuje iz državnog proračuna u kojem je udio poreza tvrtke nad kojom vrši inspekciju neznatan – tako da ima znatno niže moralne standarde. O poslovnoj etici jednog državnog inspektora da ne govorim.

3. Je li dobro da privatna inspekcija ima ovlasti izdavati dozvole za obavljanje nekog posla ili prava na korištenje nekog imena i/ili prodaju nekog proizvoda? DA – Guinness izdaje pubovima dozvolu za točenje piva, korištenje imena i prodaju (ne samo piva već i drugih Guinnessovih proizvoda poput memorabilije). U slobodnom tržištu ovaj primjer možemo preslikati na bilo koju drugu dobrovoljnu interakciju između tvrtki. Kada govorimo o ‘dozvoli’ ona je u ovom slučaju definirana zbog visokih standarda i zadovoljenja kupca, a posrednici (u primjeru to su pubovi) je dobrovoljno traže. Državne dozvole postoje zbog ograničavanja i kontrole određenih postupaka i korisnici ih moraju ishodovati po sili zakona bez obzira žele li oni to ili ne.

Uzmimo najbanalniji primjer – Vozačku dozvolu. Ne zanima državu to što vi znate voziti automobil i imate usvojena znanja o prometnim pravilima, ona postavlja administrativni uvjet unutar kojeg vi morate platiti određene takse i proći određene testove iako možda to ne želite i ne trebate da biste bili sposobni upravljati vozilom. U konačnici nikakvo posjedovanje dozvole očito ne sprječava nepoštivanje prometnih pravila, nesreće niti dokazuje sposobnost upravljanja vozilom. Svi smo sudionici prometa (pješaci, …, vozači) i možemo se prisjetiti nebrojenih primjera suludih postupaka vozača s vozačkom dozvolom. Ne želim reći kako je u ovom primjeru baš sve zlo već želim ukazati na ograničenje slobodnog postupanja čovjeka od strane drugog kojemu je pridodana viša društvena rola i to je ono što prije svega vrijedi razmatrati.

Dozvole koje izdaje država šire se u svim smjerovima, od dozvola za uvoz i izvoz roba, uporabnih, građevinskih, radnih, boravišnih, radiofrekvencijskih i na tisuće drugih dozvola na svakom koraku, čija je jedina svrha naplatiti taksu i napuniti državni proračun, a državna inspekcija potrudit će se zataškati sve nepravilnosti za odgovarajući iznos mita (o ovim stvarima se priča u kuloarima, npr. šleper robe stoji na carini jer carinik želi jednu jaknu) i osigurati punjenje proračuna.

*kamioni na carini. Nego, ima li što za carinika?

Toliko što se tiče odgovora na postavljena pitanja. Ne očekujem naravno da čitatelji prihvate moje teze kao nepobitan dokaz ispravnosti gledišta. Uvjeti u kojima se odvija ekonomija kao i interferencije države trebaju se razmatrati konstantno. Činjenica je da je razvoj događaja nakon uvođenja čak i male državne kontrole nekog društvenog procesa sklon kompliciranju koje vodi prema prihvaćanju štetnih pravila i daljnje potenciranje neprirodnog ponašanja ljudi.

Liberal očekuje od države samo jasno definiran okvir unutar kojega može razviti maksimum osobnih potencijala i ostvariti maksimalnu osobnu korist u dobrovoljnoj suradnji s drugima, zatim bezuvjetnu zaštitu u poštivanju ugovora između sebe i drugih osoba što znači arbitražu u slučaju nesporazuma te provedbu brzih sudskih postupaka, kroz vladavinu prava – a ne vladavinu čovjeka (suca), ukoliko se radi o bilateralno nerješivoj situaciji.

Od 2009. godine u spomen Arthuru Guinnessu obilježava se “Arthurov dan”. Guinness tim povodom organizira velike fešte u Guinness pubovima širom Svijeta. S obzirom da i u Hrvatskoj ima mnogo ljudi koji cijene Arthurovo osebujno pivo pozivam sve da 27.09.2012 i 28.09.2012 , na “Arthurov dan” (ove godine to se rastegnulo na dva), u njegovo ime ispiju jednu čašu hladnog, tamnog Guinnessa te razmislimo usput i o ovom “Guinnessovom poučku o inspekcijskom nadzoru”.

“Drink deep and stay silent“

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što je bruto, a što neto plaća?

Oznake

bruto, doprinosi, mirovinsko, neto, plaća, porezi, zapošljavanje, zdravstveno

Bruto i neto plaća osnovni su pojmovi vezani za plaće radnika. Vrlo mali broj ljudi zna reći što predstavlja bruto iznos, a još manji broj zna kako se taj iznos na kraju pretvori u neto.

Većini je poznato da je bruto iznos veći, ali isto tako ljudi znaju da na ruke dobiju neto pa se u pravilu sa tom mističnom bruto brojkom i ne zamaraju. Ona je samo neka brojka na isplatnoj listi.

U razgovoru sa ljudima oko sebe stekao sam iskustvo kako se oni čak i ne žele upuštati u diskusije o razradi plaće, ne zanima ih kako se od tog bruta izgubi velika količina novca do konačnog neto iznosa, smatraju da diskusija nije vrijedna truda jer se oko toga “ionako ništa ne može učiniti”.

Poznato je, u grubo, da se negdje između skrivaju porezi, a od njih se plaća zdravstvo i mirovinsko i tu se prema mišljenju većine više nema što diskutirati – to svima treba. Ima li iznos s kojim participiramo u tim troškovima smisla, je li on prevelik i neracionalan pitanja su koja u razgovoru sada već stvaraju lagani pritisak i uglavnom se okreće tema u drugom smjeru.

Mišljenja sam kako je to vrlo loš stav prema vlastitom radu, prema percepciji poslodavca kao i prema državi koja se od tog rada financira. Ali ne samo prema tim stvarima već i prema vlastitom zdravlju i starosti. Dakle unutar te bruto-neto razlike je novac koji odvajamo za to da država brine o našoj zdravstvenoj dobrobiti ali i o tome da u budućnosti imamo kakvu-takvu sigurnost u mirovini. S obzirom da se radi o prepuštanju brige o mnogim pitanjima državi u ruke, a sve financirano našim vlastitim novcem, neodgovorno je postavljati se ignorantski prema poznavanju tog računa. Iz tog razloga volio bih na najjednostavniji način prikazati tu razradu, bez kojekakvih beskrajnih tabličetina kakvima Porezna uprava zbunjuje građane i dodatno umanjuje njihovu želju da računicu spoznaju. Idemo zato redom upoznati osnovne pojmove.

Što je bruto plaća?
Bruto plaća iznos na koji se obračunava mirovinsko, porezi i prirez. Računovođe još koriste i termin bruto1, i to je taj mistični veliki iznos koji stoji na vrhu vaše platne liste, a nikada na izvatku vašeg tekućeg računa. No na isplatnoj listi ima i jedan veći iznos, bruto2.

Što je bruto2?
Bruto2 je iznos kojeg vaš poslodavac mora zaraditi da bi vama na kraju u ruke došla vaša neto plaća. Drugim rječima bruto2 je ukupni trošak vašeg zaposlenja u nekoj firmi. I drugim riječima bruto2 je minimalni iznos koji vi morate stvoriti radom u firmi da bi firma bila na financijskoj nuli s vama kao radnikom, ako firma ne stvori taj novac za vašu bruto2 plaću dolazi do gubitka za firmu. Ako firma nema kapitala s kojim može pokriti razliku do vaše bruto2 plaće ona ima momentalni gubitak i postaje nelikvidna (ne može izvršavati financijske obveze).

Dovoljno je već prihvatiti bruto2 kao iznos novca koji poslodavac daje za vas, i on je znatno veći od iznosa koji većina misli da im poslodavac daje – neto iznos.

Što je neto?
Neto plaća je novac koji primite u konačnici na vaš račun. To nije iznos vašeg rada. Iznos vašeg rada je bruto2, ali razliku do neto iznosa jednostavno morate podijeliti s državom. I to je nepobitna činjenica, čak i bolna, no ljudi su s vremenom razvili obrambene mehanizme kojima sprječavaju negativne fizičke manifestacije koje se mogu pojaviti suočavanjem s činjenicom. Od tuda uostalom i ignoriranje potrebe da se bruto-neto račun nauči jer tako živimo s manje boli. Neto je dakle novac koji pipate pod rukama nakon što država uzme dio koji vam ne dozvoljava da pipate.

Usporedimo grafički Bruto i neto plaću. Stavit ćemo na okomitu os (y) bruto iznos, na vodoravnu os (x) neto iznos plaće i iscrtati krivulje. Ako su vam brojevi presitni kliknite na sliku kako bi se otvorila veća i jasnija slika.

Dakle plava linija je bruto plaća s vrha vaše platne liste, zelena linija predstavlja bruto2, ili iznos koji poslodavac vas plaća za posao koji radite, a crvena linija je neto plaća ili iznos koji na poslijetku dođe vama u ruke i od kojeg većinom živite sve do naredne plaće.

Mislim da je već na prvi pogled očita nevjerojatna razlika između iznosa neto plaće i one koju poslodavac odvaja za vas. Ispada da što je vaša plaća veća to ona predstavlja veći trošak za vašeg poslodavca. Primjerice kada za vaš rad poslodavac odvoji 22.000 HRK, tek pola tog iznosa doći će vam na ruke, a druga polovica završit će u bespućima državnog proračuna i to većini građana nije važno, pače nebitno im je. Stavite se u položaj poslodavca, on za vas odvaja 22.000HRK, a vama ostane tek 11.000HRK. Puno je to novaca ali razlika u pojmu vrijednosti rada između poslodavca i vas je 100%.

Približimo iznose s grafa hrvatskoj realnosti, dakle pogledat ćemo isti graf sa iznosima oko prosječne plaće.

Okomita crta predstavlja zonu prosječne neto plaće (cca 5500HRK). Dakle možete vidjeti kako neto plaća od cca 5500HRK vašeg poslodavca košta čak 9100HRK. Omjer je dakle 60% vama, a 40% državi. Sav trošak plaća poslodavac.

Na ovom grafu vidljivo je kako na crvenoj liniji, neto plaća, imamo dvije stepenice, a mislim da se vidi i kako nakon svake stepenice crta ima sve manji nagib i možemo reći “teži prema x”. O čemu se tu radi i zašto neto plaća opada, a bruto i bruto2 i dalje rastu istim smjerom prema gore?

Hrvatski porezni sustav, kao i porezni sustavi mnogih drugih zemalja (svih u EU), se prema vašoj većoj plaći odnosi pohlepnije što je ona viša. Doslovno. Ukoliko zarađujete više iz perspektive naših poreznjaka nije dovoljno što ćete time plaćati više poreza već se viša plaća oporezuje po još višim stopama. To se zove progresivno oporezivanje.

Dakle ove dvije stepenice na crvenoj liniji pokazuju kako se između njih nalaze tri zone s različitim poreznim stopama, a te zone su ovakve:

od 0 do 2.200 HRK vaše neto plaće prethodno je oporezovano s 12%
od 2.200 do 8.800 HRK s 25%, a sve više od toga s 40%. Znači vaša plaća je podijeljena na te zone i unutar svake je oporezovan dio prema odgovarajućoj poreznoj stopi. Bitno je također imati na umu da je za vašu plaću od 2.200 HRK poslodavac isplatio cca 3.200 HRK (45% više), za plaću 5.500 HRK isplatio je ranije spomenutih 9.100 HRK (63% više), a za plaću 11.000 HRK čak 21.000 HRK (100% više).

(Dodatak) Zakonskim izmjenama nakon 1.siječnja 2015. granica ulaska u poreznu stopu od 40% pomaknuta je s dosadašnjih 8.800 HRK na 13.200 HRK, a neoporezivi dio dohotka sa 2.200 na 2.600 HRK što je dovelo do efektivnog povećanja plaća svih radnika ili pak do smanjenja troškova rada poslodavcima. Više o efektima ove reforme pročitajte ovdje ili ovdje. S obzirom da se ovaj tekst bavi teorijom dohotka i troškova zapošljavanja nastavit ću sa parametrima koji su vrijedili do 1.siječnja 2015., a za drugu priliku ću pripremiti novi, pojednostavljeni tekst na istu temu, sa aktualnim vrijednostima.

Često možemo čuti prigovore građana na račun poslodavca, kako im ovi ne mogu isplatiti ni primjerice bijednih 2.200 HRK plaće, no većina nije svjesna da poslodavac mora isplatiti 45% više kako bi radnik u konačnici dobio svoj dio od 2.200 HRK na ruke. U toj razlici moguće je tražiti i uzroke mnogih problema jer mnogi poslodavci zaista su na tankoj liniji između mogućnosti i nemogućnosti isplate plaća pa tih 1000HRK može predstavljati ozbiljnu prepreku. Graf također pokazuje kako vaša plaća što je viša sve više stagnira dok se trošak poslodavca i dalje penje istim tempom i stvara se sve veća razlika između cijene vašeg rada i koristi koju vi u konačnici od njega imate.

Učinak progresivnog oporezivanja možete vidjeti i na slijedećem grafu (kliknite za veću sliku)

Zelena linija i okomita os su vaša neto plaća, na vodoravnoj osi je vaša bruto plaća, dok plava opadajuća linija pokazuje kako vam od neto plaće porez sve više oduzima kako ona raste (zelena linija). Kada bi plava linija bila vodoravna kroz cijeli graf to bi značilo da se sva primanja oporezuju jednakim postotkom. Takav porezni sustav zove se “flat tax” i primijenjuju ga ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta, npr. Hong Kong.

Progresivno oporezivanje jedan je od osnovnih razloga zbog kojeg više Hrvata nema veću neto plaću, jer kao što sam prikazao do sada, za plaću radniku od 11.000 HRK poslodavac mora svaki mjesec istresti pravo malo bogatstvo pa se iz tog razloga više poslodavaca odlučuje zadržavati plaće u nižim poreznim kategorijama. I to kao što vidimo nije dokaz eksploatiranja radnika već učinka progresivnog poreza na trošak poslovanja tvrtke i u pravilu predstavlja razliku između likvidne i nelikvidne tvrtke.

Većina hrvatskih plaća tako je u zoni od 25%, i unutar nje na grafu vidimo nesrazmjer. Tako je razlika bruto2-neto koju oduzme porez i ostali troškovi koje država postavlja pred vašeg poslodavca, za vašu plaću od 2.200 HRK, cca 1.000HRK, dok je razlika bruto2-neto za plaću 8.800HRK čak 6.500 HRK. Dakle za radnika s 4x većom plaćom platiti će 6x više poreza.

U flat tax sustavu, sa ukupnim porezom i davanjima od primjerice 20%, 3.200HRK bruto2 oporezovan po navedenoj stopi značio bi vašu neto plaću 2.560 HRK (sada je 2.200), a bruto2 15.321HRK značio bi vašu neto plaću 12.256,8HRK (sada je 8.800). Prva plaća u državni proračun tako donosi  640HRK, a druga plaća 3.064 HRK. Dakle veća plaća i u flat tax sustavu donosi više u državni proračun, a element pravednosti je prikazan u jednakoj stopi iz koje se ti iznosi dobivaju (20%). Dakle ni u ovom primjeru, zagovornici socijalne pravednosti ne mogu prigovoriti ništa – oni s većim plaćama proračun evidentno pune više od onih s manjim plaćama.

Prigovor ovome može se dati na konto poslodavčevog troška plaće, pa će zagovaratelji progresivnog oporezivanja reći da bi poslodavac u flat tax sustavu radniku i dalje isplaćivao istu, staru plaću, a razliku spremao sebu u džep. Moguća su dva scenarija: 1. Da, spremit će novac u džep. Prije svega radi se o njegovoj firmi, dakle imovini, a na uvjete rada radnik bi trebao dobrovoljno pristati ili ne pristati. Srećom još nas nitko ne prisiljava da radimo silom neki posao. 2. Višak novca poslodavac će potrošiti na zapošljavanje novog radnika. Dakle moći će zaprimiti više posla što znači da firma raste, a to je dobro jer djeluje pozitivno na rast opće ekonomije i BDP-a i na rast opće zaposlenosti populacije.

Mirovinsko osiguranje
Prva stavka koja smanjuje onaj mistični prvi bruto na isplatnoj listi jest uplata u mirovinsko osiguranje.

Iako govorim u jednini u pravilu imamo 2 mirovinska osiguranja – prvi i drugi stup.
Oba stupa shvatite kao nekakav račun u koji se uplaćuje novac iz plaća radnika, a iz njega se isplaćuju mirovine postojećim umirovljenicima. Još mali dio radne populacije, visoke dobi, uplaćuje samo u prvi stup iz kojega će danas-sutra ostvarivati mirovinska prava.

U prvi stup svaki radnik doprinosi sa 15% svoje bruto plaće. U usporedbi s neto plaćom to je naravno znatno više, a treba uzeti u obzir i ove progresivne mjere koje tu razliku još više pojačavaju kako je radnikova plaća veća. Ovaj stup još se naziva i stup međugeneracijske solidarnosti.

U drugi stup uplaćuju danas mlađi radnici kako bi jednog dana iz njega ostvarivali svoja mirovinska prava. Iznos uplata u njega je 5%.

Iz ovog proizlazi jednostavan zaključak – za današnje umirovljenike izdvajamo 3x više nego što izdvajamo za vlastitu starosnu mirovinu. Na ovu izjavu mogli bi se naljutiti postojeći umirovljenici pa reći kako su i oni za radnog vijeka odvajali za svoje mirovine i kako na njih danas imaju pravo.

No ta izjava je u potpunosti pogrešna. Naime, radnici u bivšoj državi pod centralističkim socijalističkim upravljanjem (političko upravljanje ekonomijom i društvom) odvajali su tijekom rada novac u mirovinski fond no već prije raspada Jugoslavije politička kasta činila je svakojake makinacije s tim novcem, primjerice izgradila Đerdap, Benkovac i ulagala u druge mahom megalomanske infrastrukturalne projekte pa je fond ispražnjen do zadnje pare. Umirovljenici su tako ostavljeni na milost i teret vlastitoj djeci. Od tuda i potreba za solidarizacijom pa je tako naziv “međugeneracijska solidarnost” ušao u mentalnu podsvijest građana kroz dobro osmišljenu propagandu socijalističke vlasti.

Posljedice te politike, na primjeru mirovinskog sustava, osjećamo danas. Čemu se primjerice može nadati današnja radna mladež gledajući svojih 5% za mirovine kada znamo da 15% koje odvajamo nisu dovoljni za dostojne mirovine današnjih pokradenih umirovljenika? Umirovljenici, bez obzira kako će to sada shvatiti, uglavnom ne pokazuju nikakvu empatiju prema radnicima koji im danas omogućuju primitak mirovine, ne pomišljaju na to da preuzmu na svoja leđa dio neodgovornosti koju su činili u prošlom sustavu prepuštajući se apsolutističkoj volji partijske politike, već svjesno prepuštaju teret ovoj i budućoj generaciji radnika, svojoj djeci i unucima koji će biti nositelji budućih mirovinskih solidarnih sustava.

Na jednak način ignorira nas i ismijava i vlast koja dijeli povlaštene mirovine šakom i kapom čineći time dodatan pritisak na radnu populaciju usput dodatno ignorirajući da to što rade više nalikuje na Ponzijevu piramidu spremnu na kolaps nego što nalikuje ikakvoj solidarnosti.

Pogledajmo na grafu kako i u ovom trošku radnici s većom plaćom doprinose nesrazmjerno više od onih s nižom plaćom te se i u njemu očituje progresivnost.

Dakle sam postotak mirovinskog iznosa je 20%, rast vidimo na plavoj liniji i on je linearan no kada usporedimo neto plaću (crveno) i sa udjelom mirovinskog u neto plaći (zeleno) vidimo kako veća plaća stavlja u mirovinsko više. Molim stoga umirovljenike da barem pokažu minimalni respekt prema onima s višom plaćom jer je korist po mirovinski sustav od takvih evidentno veća. Pače, kada bismo imali više ekonomske slobode i niže porezno opterećenje koje bi pokrenulo opću ekonomiju u realnom privatnom sektoru sasvim sigurno bismo imali sve više radnika s višim plaćama pa bi s vremenom možda koja generacija otplatila taj međugeneracijski minus i nastavila odvajati samo za sebe. Nadajmo se barem.

Zdravstveno osiguranje
Za vlastito zdravlje odvajamo 15% na bruto plaću (do 01.04.2014 stopa je bila 13%). Neću posebno analizirati graf jer  pokazuje sličnu korelaciju parametara kao i mirovinski graf.

Sa 19% (povećanje od +3% sa 01.04.2014) neto plaće u zdravstvu sudjeluju oni s nižom plaćom, sa 21% (+3%) oni s prosječnom, a sa 27% (+2%) oni s visokom plaćom.

Osim zdravstvenog osiguranja plaćamo još doprinos za zapošljavanje (1,7%) i doprinos za ozljede na radu (0,5%). Samo dragi Bog zna kakve malverzacije se čine tim novcem i koliko ga u konačnici bude korišteno sa smislom, a koliko se izgubi u sistemu.

Razmotrimo sada i sam izračun, pa još usput i neke parametre koje nisam spomenuo do sada. Poslužit ću se kalkulatorom s moj-posao samo zbog lijepšeg prikaza iz kojeg ću kreirati sliku:

Ovdje vidimo razradu vaše neto prosječne plaće od cca 5.516 HRK. U praksi uglavnom gledamo samo zadnju stavku ali sada ćemo krenuti od vrha.

BRUTO je 7.800 HRK, od njega se oduzima 15% za prvi i 5% za drugi mirovinski stup. Ta razlika čini doprinose iz bruto plaće (bruto1 plaće). Porezna olakšica je iznos koji vam porezna neće oporezivati ukoliko zadovoljavate neke njihove poglede na svijet. Tako je osnovna olakšica, socijalna rekli bismo, 2200 HRK. Svi koji imaju plaću do tog iznosa neće platiti ni kune poreza. Ukoliko uzdržavate člana obitelji, imate dijete, živite u području za koje vlast misli da treba posebnu skrb ta olakšica može se znatno povećati. Primjerice za petero djece to je čak 4.180 HRK, a još ako živite u planinskom području dodajte 200HRK na to, ako uzdržavate i suprugu država će vam ukupno zanemariti primitke do 7680 HRK.

Lijep iznos ali poruka koju nam vlast šalje je čudna, naime ovom poreznom politikom oni nam poručuju kako je dobro da odemo živjeti u brdsko-planinsko područje s petero djece i nezaposlenom suprugom i ako odlučimo tako, vlast je tu da nam pomogne u ostvarenju te zamisli. 🙂

Nastavimo s izračunom. Dakle maknimo s bruta mirovinsko i porezne olakšice da bismo dobili poreznu osnovicu. To je iznos na koji se primijenjuju stope od 12%, 25% i 40% kako sam već u primjerima ilustrirao. Kada računajući stopu po stopu dobijemo ukupni iznos poreza taj iznos treba prirezati. Prirez je dodatni iznos koji se računa kao postotak od oporezovanog iznosa i koji završava u gradskim i općinskim kasama. Zato na obrascu prijave poreza upisujete u kojem gradu ili općini živite kako bi se iz državnog proračuna prebacio ispravan iznos u gradski ili općinski proračun. Iz sume tako sakupljenog novca općinari grade nogometna igrališta, autobusna okretišta unutar školskih dvorišta ili grade spektakularne fontane.

Nadalje vidimo i ovaj najveći iznos, bruto2. On je bruto1 uvećan za doprinose zdravstvenom osiguranju, zapošljavanju i ozljedama na radu. To je cijena koju poslodavac plaća za vaše radno mjesto. Usporedite još jednom vašu neto plaću kroz koju vi gledate poslodavca i poslodavčev bruto2 kroz koji on gleda vas. Dakle 5.516 HRK neto u usporedbi sa 9.141,60 HRK bruto2.

Bruto1 umanjen za mirovinsko umanjen za poreze vaš je konačni neto iznos tj. vaša plaća.

Dakle od bruta do neta dešava se svašta, na velikom novcu koji se nalazi u toj zoni koju namjerno ignoriramo počiva sva naša sigurnost, zdravlje i starost. Nažalost i ne samo to, naime uža državna birokracija koju čini neposredna vlast, ministarstva, agencije i ostalo pojede više od pola novca koji se skupi u zajednički proračun. Ispada tako da potrošnju državne birokracije, koja nas svakodnevno ograničava u svakom našem koraku, jednako svesrdno financiramo kao što i financiramo tu spomenutu vlastitu sigurnost, zdravlje i starost. I ne samo jednako svesrdno financiramo nego jednakom svesrdnošću toj birokraciji dopuštamo da upravlja novcem koji odvajamo za vlastitu sigurnost, zdravlje i starost.

Sadašnji umirovljenici, vrijedi spomenuti ovu analogiju, opekli su se na istom principu. Velik novac, vlastiti novac, dali su u ruke prejakoj vladajućoj političkoj vrhuški na povjerenje da bi ova to povjerenje izigrala do zadnje mrvice u roku od 45 godina postojanja jedne države. Nadam se, da će građani shvatiti da se u ovoj priči radi o njihovom radu, odricanju, ulozima, riziku i da će s vremenom naučiti kritički pristupati pitanjima javnog financiranja i potrošnje radi vlastite dobrobiti i manjeg rizika od novih masovnih proračunskih krađa.

Sjetite se sada kako je nedavno vlast pokušala novac iz drugog mirovinskog stupa današnjih radnika utopiti u prvi stup i tim novcem pokrivati kratkoročne obveze po kreditima koje svojevoljno podižu u svijetu, kao i manjkove u proračunu tzv. deficit i sve to ponovno na naš račun. Drugi stup srećom ima određene mehanizme koji su uspjeli sprječiti tu makinaciju. Za koje vrijeme, pokazat će vrijeme.

Naučio sam u međuvremenu kako uploadati file na wordpress pa sam stavio excel sa detaljnim izračunom u media library i možete ga skinuti sa adrese: https://kapitalac.files.wordpress.com/2012/09/razrada_poreza_v2.xlsx

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (3)

Oznake

Kapitalizam, socijalizam

U kapitalizmu, oni koji se trude i rade više kapitalizam nagrađuje više, a oni koji to ne rade nagrađuje manje – no i dalje više od socijalizma jer opće dobro koje stvaraju oni koji prihvaćaju kapitalizam donosi benefite i onima koji ga ne prihvaćaju. Neistomišljenike najviše boli ta jednostavnost.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (2)

Oznake

poduzetnik, poduzetništvo, politika, političar

Kvalitetan poduzetnik se ne miješa u politiku kao što se i kvalitetan političar ne miješa u poduzetništvo!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Njemačka ne želi spašavati EU!

Oznake

EU, fašizam, fond za spas, Njemačka

Evo zanimljive vijesti s Večernjeg!

I tako izgleda da proces stvaranja socijalne utopije ipak ima konkretnu cijenu, pa kada se ispostavi račun za nešto što očito ne funkcionira dolazimo do “malog” problemčića zar ne?

Nijemci se očito više ne žele igrati, ali vidi vraga – njihovi vlastiti ustavni suci su očito na istom heavy-socialism potencijalu poput francuskog predsjednika, a iz odluke suda proizlazi da su dužni participirati u Fondu za spas EU sa čak 190 mldr EUR, iako to nije u interesu baš ni jednog nijemca kojima je taj novac uzet iz džepa – no to je u smislu ostvarenja utopije sasvim mala žrtva. A o čemu to toliko pričaju liberalni blogeri ako ne upravo o tome kao izvorištu svih nepravdi današnjeg čovjeka? 🙂

E pa ako nećemo u liberalnom smjeru možemo samo još više zaglibiti u financiranju ovog cirkusa kojem se veselimo pridružiti iduće godine. I dokle će se težiti ostvarenju “jedinstvene EU”? Dok se utopija ne bude održavala pod cijenu života građana, a već sada je vidljivo da je smisao postojanja nepovratno izgubljen jer se u startu krenulo krivim putem. Fašizam se ponovno žestoko zarolao.

Držte gaće i čuvajte se državnih hulja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ludilo rang liste

Oznake

bodovni prag, državne škole, Kaštel Štafilić, obrazovanje, privatne škole, SŠ "Braća Radić", teorija neobrazovanosti

U srednjoj školi “Braća Radić” u Nehaju, na samom rubu Kaštel Štafilića, ovih dana se odvijala svojevrsna životna drama za 42 učenika i njihove roditelje. Radi se o većem srednješkolskom centru koji provodi obrazovne programe uglavnom vezane uz poljoprivrednu struku ali ima i opći gimnazijski smjer. Uz većinom četverogodišnje obrazovne programe (gimnazijski i tehničarski smjerovi) provode i programe dvogodišnjeg (pomoćni cvjećar, mesar) i trogodišnjeg obrazovanja (cvjećar, mesar – jedinstveni model obrazovanja koji se sastoji od tjedne izmjene teoretskog i praktičnog dijela). Da ne duljim o Školi ukoliko vas zanima više ovdje se nalazi njihova web stranica sa svim informacijama.

Sa upisima u srednje škole i gimnazije kao i sistemom bodovanja upoznati smo svi, manje više. Dovoljno je napomenuti da se kroz funkciju obrazovnog sustava, počevši od Ministarstva obrazovanja, pa nadalje svih škola, definirao sustav bodovne validacije ovisno o složenosti pojedinog obrazovnog programa koji može biti dodatno korigiran subjektivnim odlukama o ratingu/ popularnosti same škole. U tom smislu gimnazijski program općenito je ocijenjen kao najkompleksniji i sustav mu dodijeljuje najveći broj potrebnih bodova za upis, zatim slijede srednješkolski tehničarski programi te na kraju strukovni programi obrazovanja. Tako učenici završnih razreda osnovne škole imaju zadatak kroz uspjeh u određenim predmetima (ovisno koji program namjeravaju odabrati i u kojoj školi) kao i opći uspjeh na kraju školske godine, ostvariti što bolji mogući rezultat i osigurati si upis željenu školu tj. program obrazovanja.

U slučaju Škole “Braća Radić” gimnazijski programi ocijenjeni su bodovnim pragom od 46, srednješkolski-tehničarski sa 36, a strukovni bez bodovnog praga tj. upis je slobodan bez obzira na rezultat postignut u osnovnoj školi.

Problem u ovoj priči, za 42 učenika, nastao je vjerojatno još u srpnju prilikom upisa u srednju školu odnosno u trenutku odabira programa obrazovanja. Naime njih četrdesetdvoje nije imalo minimalno 36 bodova kako bi mogli odabrati neki četverogodišnji program, no meni i široj javnosti nepoznat razvoj događaja u tom trenutku tek sada ukazuje na to kako je ravnatelj škole na vlastitu inicijativu, što se jučer moglo vidjeti i čuti u raznoraznim tv vijestima, odlučio učiniti iznimku te na vlastitu ruku omogućiti upis tih učenika u srednješkolske-tehničarske programe.

Iako su bodovni pragovi i sistem predefinirani on je učinio iznimku, po tome bi mogao zaslužiti kritiku – no to će sada odraditi viša instanca tj. Ministarstvo. Govori se da broj kandidata na upisu nije bio problematičan tj. da škola ima dovoljno kapaciteta i može educirati još tih 42 učenika po tehničarskom programu pa s te strane ravnatelj može zaslužiti i pohvalu zbog namjere da toj djeci na neki način pomogne u stjecanju višeg stupnja stručne spreme. No ne želim sada niti kritizirati niti odobravati postupak ravnatelja ili roditelja. Želim uputiti na sustav validacije koji stoji iza svega toga i povući paralelu sa sustavom državnog obrazovanja.

Sustav validacije, odnosno model koji definira bodovne pragove za upise u škole, zapravo je statistički sustav temeljem kojeg određene državne instance balansiraju kvote obrazovnih programa i broj kandidata/ polaznika/ učenika unutar državnog sustava obrazovanja. Ovisno o prethodnim godinama, interesu za postojeće programe kao i uvođenju novih, rade se projekcije koje bi barem u tekućoj godini trebale rasporediti sve nove učenike u što više obrazovnih programa. Pri tome se koristi varijabla bodovni prag čijim korekcijama se usmjerava populacija učenika kandidata.

Državni sustav obrazovanja možemo okarakterizirati kao obrazovnog monopolista koji se financira iz državnog proračuna, a državni proračun, znamo, pune svi radno aktivni građani (fizičke i pravne osobe). Obrazovni monopolist samostalno tj. uz pomoć vlastitih struktura (MZOS i Agencije za obrazovanje) definira program obrazovanja kojeg građani nisu u mogućnosti ni na koji način kritizirati, a kamo li osporavati, jer to nije dozvoljena opcija u ovom društvenom sustavu.

Dakle za novac koji vam se oporezuje dobijete to što dobijete, a sustav validacije daje rigidnu i diskutabilnu mogućnost krajnjeg odabira kojeg čini učenik/ roditelj. Sustav vas zapravo prisiljava da unutar vrlo uskog okvira silom bodovanja nešto odabirete, a dok to činite imate osjećaj kako vam je na izbor dano sve što obrazovanje per se može ponuditi u skladu sa “trendovima u 21. stoljeću”. Istovremeno živite u uvjerenju kako vama tj. vašoj djeci taj sustav daje iste obrazovne uvjete i iste šanse i svi plaćate istu cijenu za to.

Istina je da u trošku državnog obrazovnog sustava svi participiramo s istim postotkom, što je samo po sebi pravedno, no za tu cijenu dobivamo prilično različitu vrijednost koja se temelji na postignutom uspjehu obrazovanja u jednom kratkom vremenskom intervalu, a za posljedicu ima mogućnost ili nemogućnost nastavka ili odabira vrijednijeg programa obrazovanja u budućnosti.

Dijete/ čovjek ima svoje uspone i padove i može se desiti da baš u 7. i 8. razredu osnovne škole postiže minimum svojeg potencijala i zbog toga će biti stigmatizirano do kraja obveznog državnog obrazovanja – iako to nije njegov maksimalni doseg. Razlozi koji dovode do pada potencijala mogu biti bezbrojni, od obične zaigranosti, do česte nekompetencije nastavnika koja stimulira nezainteresiranost učenika, osobnih trauma i slično. Tek rijetki učenici, koji su imali tu nesreću da nisu iskoristili puni potencijal u vrijeme validacije, će dosegom poslovne sposobnosti u budućnosti iskoristiti mogućnost privatnog obrazovanja te steći neki viši stupanj sukladno realnom potencijalu koji je bio zanemaren/ neprepoznat/ ignoriran u ranijem periodu, unutar državnog obrazovnog sustava.

S obzirom da u cijeni državnog obrazovanja svi participiramo jednakim omjerom pokušajte se sada staviti u poziciju roditelja ovih 42 učenika iz SŠ “Braća Radić”. Dakle kao poslovno sposobni i pretpostavljam većinom zaposleni ljudi oni plaćaju obrazovni sustav koji njihovu djecu svrstava u nižu kategoriju na ljestvici društvene vrijednosti.

Naravno, oni za svoju djecu žele najbolje, i tu nema mjesta za ikakvu zamjerku, a iako možda ne razmišljaju o cijeni koju kroz poreze plaćaju za sustav obrazovanja, potpuno je opravdano da dijete dobije obrazovanje u skladu sa time što roditelj plati pa iako sustav to ne nudi oni imaju pravo očekivati više od toga i inzistirati na tome.

Nažalost sustav to ne prepoznaje, formalna zamolba upućena od Škole i roditelja prema MZOS je odbačena, a da odluka dobije na težini u Školu se uputio i sam ministar valjda kako bi nastala halabuka stala odmah nakon njegovog odlaska. I tako državni obrazovni sustav, koji tvrdi da je državni monopol u obrazovanju, financirano kroz porezni sustav, jedino pošteno obrazovno rješenje za vaše dijete, postupa “pravedno”. O pravednosti oporezivanja pisao sam u prošlom postu pa se i ovaj na neki način može povezati s njime.

S druge strane pitanje je i da li je obrazovni program za zvanje “mesar” u ikojem smislu lošiji od programa obrazovanja za zvanje “veterinarski tehničar”, a još je veće pitanje da li je uopće realno smatrati kako je isplativije u konačnici biti veterinarski tehničar ili mesar. Ja bih osobno čak radije postao mesar nego veterinarski tehničar jer mislim da se od tog posla može živjeti bolje. No to je moja subjektivna procjena. Roditelj će u većini slučajeva svojem djetetu dati drugačiju preporuku koja će naginjati usmjeravanju u što više moguće obrazovanje koje može osigurati i relativnu financijsku prednost ukoliko se ostvari maksimum koji taj smjer nudi. Svakako, poželjno je težiti višem cilju no treba biti svjestan da to u pravilu nosi sa sobom i veći rizik od neuspjeha u realizaciji – iako se to djetetu prezentira na drugačiji način, čisto motivacijski, a najmanje racionalno razmotreno, pa mu se govori kako napornim učenjem jednog dana neće morati raditi naporno kao mesar, a istovremeno će uživati znatno veću korist od njega. Rekao bih da je konačan ishod u većini slučajeva drugačiji tj. obrnuto je proporcionalan očekivanom.

Dakle ostaje “problem” koji državno obrazovanje nosi u svojem genomu, a vidimo mu obrise u primjeru SŠ “Braća Radić”. Što učiniti po pitanju toga da učenik za plaćenu vrijednost dobije obrazovanje kakvo želi i koje bi njegove potencijale dovelo do maksimuma?

Školstvo tj. obrazovanje treba liberalizirati. Građani bi trebali imati izbor svojim novcem odlučiti u kakvom obrazovnom sustavu, po kojem programu i u kojoj školi će se obrazovati. To podrazumijeva mogućnost ulaska u obrazovanje nezavisnim, privatnim školama ali i izuzimanje financiranja postojećeg monopolista kroz porezni sustav. To bi bila jednaka početna pozicija za sve građane. Ne mislite da je to pravedno? A da li je pravedno da u ovom slučaju roditelj, čije dijete po bodovnom pragu ne može ostvariti više obrazovanje, kroz porez plaća obrazovanje nekog gimnazijalca, a da pri tome svoje dijete školuje za cvjećara ili mesara, što nije nimalo bitno – nemam namjeru vrijeđati ikoje zanimanje i sva izrazito poštujem, tj. za zanimanje koje niti njegovo dijete niti on sam kao roditelj ne želi?

U ovom primjeru čak je svedena na istu mjeru financijska moć građana, isto je da li je on siromašan ili bogat, radi se o mogućnosti izbora koja sada ne postoji, a postojala bi da umjesto monopolističkog obrazovnog sustava s MZOS na čelu imamo liberalan sustav koji se bazira na realnoj cijeni i u kojem škole međusobno konkuriraju kvalitetom obrazovnog programa i uvjetima boravka.

Istovremeno, iznad zanemaren slučaj su i djeca nezaposlenih roditelja – je li općenito pravedno uvesti i održavati obavezno obrazovanje ukoliko roditelj ne može priuštiti svojem djetetu školovanje? Mislite da jest? Znači pravedno je i da roditelj djeteta iz priče SŠ “Braća Radić” plati posredno kroz porez u cijelosti školovanje tuđeg djeteta, roditelja koji ne sudjeluje u proračunu, dok njegovo vlastito dijete može ostati u potpunosti zakinuto za obrazovanje, samo i isključivo zbog rang liste tj. sustava manipulacije kvotama na koju ga se silom stavlja? Krasno.

Pitanje je kakvu sigurnost imamo u postojećem modelu i kakva je perspektiva naše djece s obzirom da ih se kroz ludilo rang liste i konstantno bodovanje, uvedeno isključivo zbog manipulacije kvotama, tjera da postaju nešto što ne žele postati i za cijenu koju su prisiljeni plaćati jer nemaju drugog izbora – pače, osnovnoškolsko obrazovanje je obavezno po sili zakona što dodatno otežava provođenje ikakve pozitivne promjene u monopolističkom sustavu.

Naslov za ovaj tekst inspiriran je jednim poglavljem knjige TEORIJA NEOBRAZOVANOSTI – Zablude društva znanja, autor Konrad Paul Liessmann, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, koju preporučam vezano za naslovnu problematiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Porezna pravednost

Oznake

državna potrošnja, PDV, porez, Porezna pravednost

“Porezna pravednost”?

Oporezivanje je, ukratko, otuđenje imovine vlasniku i stavljanje u funkciju državi (u užem smislu, dakle vlasti i državnoj administraciji). Iz samog čina oporezivanja ne proizlazi da će isti novac biti utrošen za ikakvu društvenu korist, iako to političari uvijek zdušno garantiraju. Povijest i iskustvo govori upravo o tome kako se oporezovani novac utočen u javni proračun itekako neracionalno koristi i uglavnom je platforma za malverzacije uskog kruga povlaštene političke kaste i njihovih odabranika.

Našim novcem političari financiraju vlastite kampanje za dolazak na vlast (ovo je naročito bizarno), samostalno troše na državne investicije ili potiču skupine kronista prema vlastitoj perspektivi na štetu većine koja to financira i samim time direktno oštećena – omogućuju JPP poslove u kojima u pravilu surađuju sa svojim kumovima, rodbinom ili “partnerima u kriminalu” gdje zahvaljujući danom poslu primaju mito.

Osim toga novcem iz državne blagajne potiču socijalnu ovisnost građana davajući im raznorazne novčane stimulanse (naknade za nezaposlenost, povlaštene mirovine, poticaji po hektaru, grlu stoke, litri mlijeka i slično) čime utječu na njihovo ponašanje, manipuliraju njihovim odlukama ali i neposredno kupuju glasove na izborima. Novcem građana.

Novac potiče ili stimulira moć. Tu nema dvojbe. Problematično je što novac u rukama onoga koji ga otme drugome, stvara neusporedivo veći hazard po okolinu od novca u rukama onoga koji ga stvori kroz vlastitu ideju, rad, rizik i sve ostalo što čini kategorija “poduzetništva” ili čak samo osobnog rada s kojim se mogu poistovjetiti svi radnici zaposleni kod nekog poslodavca. Zamislite samo koliku moć jednom premijeru, zamjeniku premijera i ministrima daje činjenica da raspolažu proračunom od preko 120.000.000.000 HRK. Dakle jedna šačica ljudi, politička kasta, ima moć odlučivati o prikupljanju i trošenju tolikog budžeta, a sve do jedne kune osigurano je kroz zakonski legaliziranu otimačinu tj. oporezivanje, a ne kroz aktivnosti bazirane na radu i poduzetništvu.

Nema poduzetnika u ovoj zemlji koji raspolaže tolikim kapitalom, čak niti ukupno privatno gospodarstvo od kojega se namiče taj silni novac u državni proračun direktno ili preko potrošnje (poduzetnika i zaposlenih građana) ne raspolaže s tolikom masom neto novca (ostvarena dobit) da bismo mogli reći kako postoji i približno moćan subjekt koji bi bio u stanju parirati moći koju vlast ima zahvaljujući tom novcu. I unatoč tome živimo u masovnoj zabludi kako su svi poduzetnici i poslodavci pokvareni, a Vlast, daleko moćnija od svih njih i nas zajedno gotovo nikada nije predmet kritike. Osim novca i izostanak kritike potiče moć i to politička kasta vrlo dobro koristi.

Fiskalna odgovornost vlasti, kojom se razmeće ministar financija, nije garancija racionalnog trošenja oporezovanog novca već predstavlja obećanje da će se javni proračun puniti odgovorno. Ukoliko novca u proračunu nedostaje vlast preuzima odgovornost da ga od građana namakne. Prilično licemjerna vrsta odgovornosti. To naravno ne znači ništa dobro za građane koji ga pune, a fiskalnu odgovornost vidimo na djelima – povećanje PDV-a, uvođenje poreza na nekretnine i slično.

Vlast bi trebala smanjiti troškove državnih institucija, počevši od ministarstava, agencija i inih instituta – koji su sve redom žderači našeg novca – podsjećam kako 182 agencije u Hrvatskoj godišnje pojedu gotovo 70.000.000.000 HRK. Većina građana nije u stanju nabrojati više od 5 državnih agencija, niti u kojem smislu im njihovo postojanje olakšava život, o ostalih 177 da ne govorim – ali eto, one su tu i troše naš novac.

Taj novac shvatite doslovno kao vaš novac koji vama više nije na raspolaganju ni u kojem smislu. O njegovoj potrošnji nemate pravo odlučivati. Također subjektivna vrijednost koju će vam država vratiti ponudom svojih usluga koje “garantira” kroz proračunsku redistribuciju je neusporedivo manja od vrijednosti koju biste ostvarili samostalno raspolažući tim novcem. Primjerice, kada bi suma poreza umjesto današnjih 50-70% bila oko 30% korekcija bi godišnje u džepu građanina s prosječnom plaćom uštedila cca 20.000 HRK. Zvuči kao dobar start za neki posao ili ulaganje koji se kroz vrijeme mogu višestruko uvećati. Već obična vezana štednja bi kroz 20 godina stvorila veliku vrijednost za vas ili primjerice vaše dijete.

Što imamo ovako? Već 20 godina, umjesto da raspolažemo svojim novcem, odričemo ga se kroz suludo porezno opterećenje, vjerujući bezpogovorno političkoj propagandi i obećanjima o Hrvatkoj kao prosperitetnoj zemlji, kao “maloj Švicarskoj” i što nam je to vlast ostavila umjesto realne koristi? Ostavila je dug od preko 300 milijardi HRK ili opipljivije rečeno 70.000 HRK po glavi stanovnika. To je taj često spominjani hrvatski dug koji svako dijete rođeno u Hrvatskoj i koje odluči u Hrvatskoj živjeti dobije oko vrata da ga nosi kroz život. A što je s političarima? Oni zaista žive u skladu sa svojim geslima, na naš račun, u nabujalom i nakaradnom sistemu popunjenom sa stotinama tisuća birokrata zaposlenima u nebrojenim državnim tijelima i agencijama koje ne stvaraju društvu ikakvu korist ili barem prednost koja bi se drznula opravdati otimačinu novca građana u toj mjeri u kojoj to radi.

Upravo zbog toga, građanin koji cijeni sam sebe i ono što stvara, trebao bi se prema oporezivanju uvijek odnositi kritički. Naročito na spomen uvođenja novih poreza, a osobito zbog toga što je imao nevjerojatnu (ne)priliku biti poučen dosadašnjim iskustvom. Koja bi bila krajnja svrha rada ako se odričete većine rezultata u korist povlaštenih skupina (vlast ih definira po vlastitom viđenju) i pri čemu sami ostajete zakinuti za ono što vam pripada? Što bi u konačnici trebalo motivirati čovjeka, kojem država otme većinu imovine, da nastavi jednakom voljom raditi to što radi? Za koga radi ako ne za sebe? Tko onda radi za njega?

Iz toga proizlazi još jedan dobro nam poznati paradoks, a to je progresivno oporezivanje (dakle tko zarađuje više je oporezovan po većem postotku) koje još više demotivira čovjeka da radi to što donosi profit. Da ne bi riječ “profit” kategorizirali pogrdno morate shvatiti da se progresivno oporezivanje u Hrvatskoj odnosi na dohodak od rada, dakle na plaću i to po stopama od 12%, 25% i 40%, dok je dobit tvrtki fiksno oporezovana s 20%. Iz ovih postotaka mogli bi se izvesti raznorazni primjeri koji bi zorno prikazali koliko progresivna stopa opterećuje one koji rade više, iz njih cijedi enorman novac, koji se onda daje onima koji rade manje ne bi li se izvršila neka socijalna pravda. Zaista, što je pravedno u tome da onaj tko radi manje ili jednostavno nije u životu uspio ostvariti viši potencijal sada preuzima zasluge rada onoga koji to jest uspio? Ne bi li bilo pravednije da svi imamo iste polazne šanse u tom smislu, dakle da svi plaćamo isti postotak poreza? O nepravednosti progresivnog oporezivanja proljetos je na blogu Monopolizam objavljen dobar tekst kojeg preporučam pročitati kako biste dobili osnovnu percepciju o tom pojmu – http://monopolizam.wordpress.com/2012/03/23/kada-bi-pivo-placali-kao-sto-placamo-porez/

Vlast često spominje termin “nelojalna konkurencija” pri čemu najčešće adresira rad na crno kao njima krajnje nemoralnu rabotu. No i progresivna porezna stopa se može povezati s terminom “nelojalna konkurencija” i to na tržištu rada, gdje čovjek s manjom poreznom stopom nedvojbeno konkurira onome koji podliježe većoj poreznoj stopi. Poslodavcu je svakako milija opcija držati radnika na samom rubu niže porezne kategorije jer već mali pomak plaće na više predstavlja multiplikaciju poreznog opterećenja i obveze prema državnom proračunu. To je jedan od razloga zbog kojeg više Hrvata ne zarađuje više.

Govoriti o tome kako je porez pravedan je otprilike jednako racionalno kao i tvrditi kako je obavljati nuždu navučenih gaća praktično.

Svako dobro,
vaš Kapitalac