Oznake

, , , ,

Prije svega par pitanja svima, zapišite odgovor na komad papira ili ga zapamtite do kraja teksta:

1. Je li moguće da inspekcijski nadzor bude u rukama privatnika? (DA/NE)
2. Može li privatna inspekcija obavljati kvalitetan nadzor? (DA/NE)
3. Je li dobro da privatna inspekcija ima ovlasti izdavati dozvole za obavljanje nekog posla ili prava na korištenje nekog imena i/ili prodaju nekog proizvoda? (DA/NE)

1725. godine, u irskom selu Celbridge, rođen je Arthur Guinness. Po prezimenu možete zaključiti o kome se radi, a onima s dilemom potvrđujem da Arhtur ima veze i sa slavnim tamnim pivom ali i slavnom knjigom rekorda. S knjigom doduše osobno ima manje dodirnih točaka, jer je živio u drugo vrijeme i o njoj neću nastavljati ali o pivu hoću jer me priča o njegovom nastanku fascinira u svim svojim povijesnim etapama, a naročito u poslovnim procesima koji se u tvrtci odvijaju čak i u ovom trenutku.

Guinness! Najveća pivovara na svijetu – u proizvodnji tamnog i svima dobro poznatog te izuzetno cijenjenog piva! Priča o Guinnessu započinje 27 godina nakon Arthurovog rođenja kada po oporuci svojeg kuma, nadbiskupa Cashela, koji je zapošljavao njegovog oca Richarda kao upravitelja imanja, dobiva u nasljedstvo £100. Taj novac iskoristio je par godina kasnije kao polog za pokretanje vlastite pivovare u Dublinu. Naime, za spomenuti iznos Arthur je ušao u najam kompletne pivovare St. James’s Gate Brewery, uključujući pravo na korištenje vode, i to u trajanju od 9000 godina (!), a godišnji najam, nastavno na to, iznosio je cijelih £45.

Kada bismo mogli procijeniti kolika bi danas bila cijena najma slične pivovare i prava na korištenje vode u narednih 9000 godina imali bismo konkretan uvid u stopu povećanja novčane mase tj. inflacije u proteklih 250 godina. U svakom slučaju radi se o velikoj multiplikaciji. Osim meni bizarne multiplikacije inflacije većini ljudi vjerojatno je bizarnija pomisao da netko može dobiti dozvolu za korištenje vode u takvom ugovoru, a još bizarnija je i pomisao da se ugovorom to može jamčiti 9000 godina. U današnjem sistemu društvenih vrijednosti tako nešto gotovo je ravnomjerno napadu na samu bit društva – neki bi rekli napad na “tekovine civilizacije”.

U ovom slučaju imamo lijepu ilustraciju nečega što liberal smatra ključnim problemom (inflacija) i onoga što anti-liberal tj. zagovornik države u užem smislu (vlasti), kao društveno-ekonomskog upravitelja, smatra ključnim problemom (pravo na korištenje vode). Da ne zaglibim u analizu svakog detalja u priči, gdje vidim mnoštvo sličnih problema, vraćam se pivovari i objektivnijem pristupu.

Arthur osim što je platio najam pivovare poput suhog zlata, u ondašnjim vrijednostima, imao je prilično male izglede za uspjeh. Prije svega riskirao je već na osnovnoj ideji, proizvodnji tamnog piva – oni ga nazivaju porter ili stout (malo jači porter, načelno s duplo više hmelja), koji se do tada nije proizvodio igdje u Irskoj već je bio relativno nova vrsta piva izvorno nastala i konzumirana u Engleskoj. Athur je tamo i došao u kontakt s porterom, naučio metodu proizvodnje i došao do zaključka kako je upravo porter ono što će u Irskoj imati dobru “prođu”.

Rizik mu se isplatio, Irci su prihvatili novo pivo i pivovara je dobila vjetar u leđa. U narednih deset godina, dakle do 1769 ono je postalo opće prihvaćeno i točeno u irskim pubovima na veselje i zadovoljstvo svih Iraca. Iste godine prvi puta su brodom izvezli pivo, 6 i pol barela, u Englesku. Srećom, ili prije pametnim planiranjem, pivovara je izgrađena u neposrednoj blizini vodenog kanala (Grand Canal, izgrađen 1750.) tako da je distribucija gotovog piva većinom bila bazirana na transportu brodovima tj. bačvama kroz kanal pa na brodove. Proizvodnja je u punom zamahu.

1775. Arthur po prvi puta dolazi u konflikt s vlastima, naime po nalogu dublinskog gospodarskog vijeća poslan je šerif sa zadatkom da naplati korištenje vode ili u suprotnom oduzme pivovari pravo na korištenje iste. Oduzimanje tog prava uključivalo je doslovno i uništenje izvora iz kojeg je crpljena meka izvorska voda, pa je sa šerifom poslana i šačica mišićavih šljakera sa pijucima koji su trebali odraditi manualni dio represivnog čina.

No sam čin oduzimanja tog prava uključivao je zanemarivanje prava iz Arthurovog ugovora, dakle vlast se odlučila ispriječiti između pojedinca i ugovora, a na nepravdu Arthur je navodno bio vrlo osjetljiv. Kako bi obranio svoja prava pred navalom vlasti iščupao je pijuk iz ruku jednom od mišićavaca, i nije dozvolio šerifu provedbu svoj naloga i nauma gospodarskog vijeća. Kako su ondašnja irska vlast i pravosuđe ipak znali prepoznati problem slučaj je riješen u Arthurovu korist i sud je potvrdio valjanost ugovora i pravo na korištenje vode narednih 8975 godina. U ovom primjeru vidimo čemu bi između ostaloga trebala služiti država – da osigura pravovaljanost ugovora i zaštiti sudionike ugovora od vanjskih utjecaja i samovolje drugih, a u te druge spada i sama država – gradske vlasti u ovom slučaju.

Nakon toga povijest govori o konstantnom rastu i širenju koje nije stalo do danas uz male stagnacije tijekom prvog i drugog svjetskog rata i recesije početkom 30-ih godina 20. stoljeća koja je posljedica širenja američke velike depresije. Vrijedi još napomenuti kako su 1914. kupili prvi parobrod koji je 1917. torpediran i uništen, a 1931. kupili su novi brod izgrađen isključivo za namjenu transporta piva. Godina 1932. obilježena je englesko-irskim trgovinskim ratom, koji je bio ništa drugo do li rat državne birokracije dviju zemalja ispunjem obostranim štetnim odlukama vlasti. Jedna od najštetnijih odluka bila je vezana za ograničavanje vlasništva privatnim tvrtkama od strane države pa je Guinness na zahtjev svojih dioničara spakirao kofere i preselio u London gdje je nastavio svoje poslovanje. “Rat” je prekinut pod pritiskom građana i poduzetnika obiju država koji nisu vidjeli smisao sprječavanja slobodne trgovine između dviju zemalja, a naročito zbog činjenice da su tijekom te blokade profitirale jedino državna kasa i birokrati zahvaljujući naplaćivanju kojekakvih ograničavajućih taksi. Irski protekcionizam ipak je u određenoj mjeri preživio. Tek sedamdesetih, uključivanjem u europske ekonomske tokove, dolazi do određenog povećanja liberalizacije.

I u ovom slučaju evidentno je, kao i u slučaju Arthurovog sukoba sa šefirom i gradskim vlastima, kako su se građani u ono vrijeme znali i mogli učinkovito suprotstaviti besmislenim odlukama i represiji vlasti. Samovolja vlasti nikad nije potrajala ni približno dugo samovolji kakvu danas provode vlasti širom EU, a naročito u Hrvatskoj. Širina te današnje političke samovolje osobito je problematična.

Ekspanzija na tržišta širom svijeta započela je u drugoj polovici 19. st., a nastavlja se nezaustavljivo do kraja 20.st.. Guinness danas proizvodi pivo u 50 zemalja širom svijeta, a pivovara s najvećom proizvodnjom ne nalazi se u Dublinu (iako je najveća) već u Nigeriji gdje je otvoren pogon 1950. godine. Afričko tržište je u tom smislu Guinnessovo najjače tržište, pače toliko cijenjeno da njihov razvojni laboratorij konstantno eksperimentira s receptima prema želji afrikanaca i njihovim specifičnim zahtjevima. Foreign Extra Stout blend je unatoč svemu najzastupljeniji širom svijeta.

Ciklus proizvodnje piva počinje na proljeće, sjetvom ječma na mnogobrojnim irskim poljima. Guinness nema vlastita polja, za taj dio zaduženi su ratari privatnici koji siju ječam na svojim poljima. Idealno vrijeme za žetvu je kolovoz kada je pitanje zrelosti i kvalitete uroda ono što čini razliku između uspjeha i možebitne propasti ratara. Guinness otkupljuje čak dvije trećine svog irskog ječma. Isti omjer, dakle 66% ratara od svojeg posla u konačnici ima veliku financijsku korist jer upravo njihov ječam odgovara strogim standardima kvalitete koje Guinness postavlja pred svakoga tko želi istovariti svoju prikolicu u njihovom dvorištu. Kontrolni procesi tijekom proizvodnje i otkupa ječma su složeni, a jedan od bitnijih je vlažnost sjemena koja mora biti oko 17% ,u vrijeme žetve, i oko 15% u trenutku otkupa. Ovih 17% predstavlja jedan od signala svakom rataru da je došlo vrijeme za žetvu i udarnički tempo kako bi se u najkraćem mogućem roku sav urod dostavio na Guinnessova vrata.

Onih 33% manje s(p)retnih ratara koje Guinness odbije na ulazu, okreću svoje traktore s prikolicama punim ječma i odlaze kućama. Svoj ječam prodat će nekom drugom, a najčešće kao stočnu hranu za neusporedivo nižu cijenu koja im osigurava skroman standard do slijedećeg proljeća, nove sjetve i nove šanse.

Nema u priči o ovim ratarima države niti ministara. Otkup ratarima nitko ne garantira, on ovisi o kvaliteti ječma, a ne zakonskom aktu kako je to kod nas u Hrvatskoj u poljoprivredi. Isto tako otkupnu cijenu ne određuje država već Guinness, a ona je u pravilu toliko stimulativna da niti jednom sudioniku tog slobodnotržišnog procesa ne pada na pamet dozivati državu da se u njega petlja.

Ovakva priča moguća je samo ako postoji kvalitetan proizvod kojeg tržište (kupci) žele i kupuju, i naravno – slobodno tržište koje to omogućuje. Ako odaziv kupca izostane znači da je proizvod nepotreban, loš ili skup, i badava svima u toj priči trud jer rezultat neće doći.

Hrvatska izostanak odaziva kupca rješava politikom poticaja, dakle ako političar smatra da je Hrvatska “zemlja mlijeka” (na njegovo mišljenje utječe štetan lobi, a na njegove postupke antiliberalno političko opredjeljenje) on će upumpati milijarde HRK-a poreznih obveznika u pokretanje proizvodnje mlijeka – rezultate vidimo. 50.000 ljudi navedenih na krivu odluku da postanu proizvođači, nepovratna sredstva za izgradnju pogona, jamčena otkupna cijena mlijeka itd. Uz sve to, skladišta otkupljivača su puna neprodane i ukiseljene sirovine dok na tržištu prolazi jeftinije i jednako kvalitetno mlijeko iz uvoza. Osobito bizaran primjer poticaja, u primjeru proizvodnje maslinovog ulja koje je također stimulirano novcem građana, jest i odluka vlasti da isplati poticaje kupcima maslinovog ulja. Dakle na ionako lošu intervenciju uvedena je još jedna jednako loša, ako ne i gora.

Osim poticaja država može ograničiti uvoz ili uvesti tarife za izvoz, baš poput Iraca i Engleza u ono vrijeme. Carina je jedan od elementarnih oblika ograničenja na promet i prodaju robe iako opće prihvaćena i u pravilu izostavljena u svakoj ekonomskoj diskusiji. Ograničenje uvoza, kao naredni korak, bit će potpuna blokada uvoza onih dobara za koje država smatra vrijednim očuvanja proizvodnje unutar vlastitih granica. Koliko je takva politika općenito loša ne bih posebno obrazlagao već dajem čitateljima na razmatranje. Kroz povijest se sakupilo dovoljno primjera iz kojih se može dobiti uvid u tu štetu. U tom smislu EU možda nametne neko pravilo koje će sprječiti ograničenja tog tipa ali šteta koju s druge strane njena birokracija čini u monetarnoj i fiskalnoj politici u ovom trenutku vjerojatno će nadjačati sve ekonomske intervencije jedne države.

Još jedan primjer štetnog petljanja vlasti u hrvatsku ekonomiju možemo vidjeti i u ovoj vijesti s Indexa.  Vlast predlaže, a Sabor gotovo bezuvjetno izglasava, politiku poticanja investicija i unapređenja investicijskog okruženja kroz koju će se za velike kapitalne investicije poduzetnicima davati porezna olakšica do 100%, a za svako otvoreno radno mjesto i novčani poticaj (za preko 10 zaposlenih ljudi). Dakle sve manje tvrtke u Hrvatskoj, koje čine preko 65% domaće ekonomije, ovim aktom ostaju zakinute, ne za novac ili poreznu olakšicu, već za ravnopravni položaj na tržištu sa svim ostalim tvrtkama u branši i izvan nje. Naime, Vlast će oprostiti porez samo velikim investitorima, ne malima. Novčane poticaje za zapošljavanje davat će samo onima koji zapošljavaju iznad 10 ljudi, a ne onima koji zapošljavaju do 10 ljudi itd. I sav taj cirkus još će se financirati proračunskim novcem kojeg u tu zajedničku kasu pune građani i, pogađate, ove manje tvrtke koje osim što su zakonom stavljene u lošiji položaj od ovih koje se povlašćuje, još sada i svojim porezom nadomješćuju u proračunu ono što vlast u njemu očekuje naći, a povlašteni bili oslobođeni uplatiti. Budite sigurni kako će ovakva politika u investicijama i tržištu rada stvoriti nove neravnoteže baš kao što je to učinila politika razvoja i poticaja u poljoprivredi i mljekarstvu. Općenito zbog uplitanja politike u ekonomiju u konačnici i dolazi do kriza.

Što bi bilo dovoljno u tom smislu? Spustiti poreze svim poduzetnicima na 15%, ukinuti parafiskalne namete – uključujući članarine u kojekakvim komorama i plaćanje spomeničkih renti te slične idiotarije koje je osmislila dosadašnja politička suita, ukinuti zakonski regulirane cijene, tarife i licence, fleksibilizirati tržište rada (omogućiti jednostavnije i jeftinije zapošljavanje radnika – pod ‘jeftinije’ prije svega mislim na troškove plaće radnika koje poslodavac mora platiti državi) jer drugi parametri ugovora nisu ničija briga već dogovor između poslodavca i radnika, i na kraju prepustiti ekonomiju slobodnom tržištu, a to znači u ruke svima koji se žele baviti poduzetništvom ili se zaposliti.

Vratimo se u pivovaru.

Nakon rigorozne i pedantne selekcije ječma počinje proces proizvodnje piva. Odmah nakon otkupa ječam se “oživljava” namakanjem čime se potencira klijanje. U određenom trenutku klijanje se prekida isušivanjem i zrno odlazi u pržionicu. Potrebno je 2 sata pržiti ga na 225°C kako bi dobilo jednoličnu crnu boju ali i zadržalo udio vlažnosti između 1,25-2%. S obzirom da se radi o visokoj temperaturi kojoj je zrno izloženo u dugom vremenskom intervalu postoji mogućnost da se ono zapali i tako propadne šarža. Kako bi to sprječili Guinness je inovirao sustav prskanja prženog ječma vodom netom prije zapaljenja. Njihova najpoznatija inovacija je ‘widget’ – šuplja plastična kuglica koja se nalazi u konzervama s pivom, punjena tekućim dušikom, koja omogućuje da se, nakon otvaranja konzerve i izjednačavanja tlaka, stvori poznata bijela kremasta pjena na vrhu tako što se oslobađanjem dušika iz kuglice ona počinje rotirati i pjeniti pivo ne bi li se postigao učinak istovjetan točenju piva u nekom pubu. Općenito Guinness je uveo mnoge inovacije u industriju piva, a svaka je praćena zahtjevima tržišta i ispunjavanju želja kupaca.

Prženo zrno zatim se melje i nastavlja se proizvodni proces. Da ne ulazim u tanane u svaki pojedini dio procesa možete potražiti info na njihovom web siteu ali vrijedi napomenuti kako osim ječma za proizvodnju piva koriste još hmelj (biljka srodna kanabisu) koji kontrolira gorčinu, slad dobiven iz ječma u fazi prije prženja, čista izvorska voda – u Irskoj to je voda s planine Wicklow južno od Dublina, i naravno tajni sastojak koji je poznat samo nekolicini zaposlenih. Navodno kompletan recept za proizvodnju tamnog Guinnessa poznaje samo troje ljudi unutar tvrtke, a izvan nje nitko.

Guinness jako drži do kvalitete svojeg proizvoda. Iz njihove perspektive to je neupitno i nužno. Kako bi tu kvalitetu sačuvali u svakom trenutku i za sva vremena u proizvodni proces implementirali su nebrojene i stroge kontrole ali isto vrijedi i u fazi postprodaje. Za ilustraciju uzet ćemo upravo Irsku gdje oko 2000 pubova nosi naziv Guinness. Nisu to pubovi u vlasništvu Guinnessa već sve redom privatni pubovi koji nose pravo korištenja Guinnessovog imena i točenja Guinnessa svojim gostima uz svima istovjetne i strogo propisane uvjete. Čak i pubovima je u interesu da poštuju te uvjete jer njihovi gosti prije svega tamo dolaze zbog Guinnessa kojeg žele ispijati onakvog kakav treba biti, i u društvu prijatelja.

Kako bi kvaliteta točenog piva u pubovima bila konstantna Guinness ima vlastiti inspekcijski odjel koji zapošljava 230 inspektora sa zadatkom konstantnog nadzora pubova i uvjeta distribucije piva. Godišnje oni izvrše 250.000 inspekcija, u pubovima koji nisu njihovo vlasništvo već vlasništvo druge osobe, drugog privatnika. Uprosječimo to – svaki inspektor obavi nešto više od 1000 inspekcija godišnje, a uzevši u grubo broj radnih dana – to su otprilike 3-4 inspekcije dnevno.

Tijekom inspekcije inspektor provjerava brojne parametre, od unutarnjeg transporta puba, uvjeta skladištenja, temperature uskladištenog piva, razine CO2 i dušika unutar bačve, vrijeme slijeganja istočene pive, debljinu i gustoću pjene na vrhu, ispravnost i podešenost točionika te brojne druge parametre. Neke nedostatke inspektor može otkloniti na licu mjesta podešavanjem, za otklanjanje drugih potrebna je asistencija kvalificiranih tehničara, a o većini pub mora voditi računa sam – primjerice naučiti barmena da se čaša Guinnessa toči 119,5 sekundi što zahtjeva izuzetnu vještinu i posvećenost tom poslu. Ukoliko pub ne poštuje stroge Guinnessove uvjete Guinness može prekinuti suradnju i oduzeti pravo na korištenje imena. Što to znači? To znači da pub više neće moći točiti svojim gostima Guinness pivo, koje gosti evidentno žele, dakle sasvim sigurno izgubit će vrijedne goste, izvor prihoda i u konačnici će propasti.

Doduše tako nešto dešava se izuzetno rijetko, no to govori samo za sebe. Nikome u cijeloj priči nije u interesu da vlastitom neozbiljnošću i neodgovornošću ugrozi konačan cilj – prodaju najkvalitetnijeg piva zadovoljnom kupcu – koji to zna cijeniti – i koji kupuje u dobroj volji i neprisiljeno. O konačnom cilju, prodaji piva, ovisi velik broj ljudi počevši od irskih ratara, do zaposlenika Guinnesa te zaposlenika ovih 2000 pubova širom Irske, kao i ljudi zaposlenih u i oko 50 Guinnessovih pivovara širom svijeta.

Budite uvjereni kako Guinnessovog inspektora nitko na svijetu ne može potkupiti da lažira rezultate provedenih testova jer loše pivo osjetit će pivopije na svojim nepcima, a glas nezadovoljnog kupca, znamo, daleko se čuje. To je ujedno najgora kazna lošem poduzetniku na slobodnom tržištu. Zaista, ima li učinkovitije kazne od one da ljudi više ne žele imati posla s vama?

Podsjetimo se sada pitanja s početka teksta. S obzirom na priču o Guinnessu i rigoroznoj inspekciji koja je sastavni element postprodaje pokušat ću odgovoriti na njih prema vlastitom osjećaju.

1. Je li moguće da inspekcijski nadzor bude u rukama privatnika? (DA/NE)
DA – očito je moguće. Ukoliko je osigurano slobodno tržište u kojem se trguje temeljem slobodne volje, a o uspjehu proizvoda odlučuju kupci – gledajte na to kao glasovanje novcem – onda je moguće da privatnik koji nastoji zadovoljiti kupca bude u poziciji kontrolora standarda koji štiti interese kupca. Pače, u ovom slučaju inspekcija je čak u interesu svih strana, dakle Guinnessa, pubova i kupaca.

Državne inspekcije, kakve poznajemo u Hrvatskoj, u pravilu funkcioniraju na potpuno drugačijem principu – one izvršavaju volju zakonodavca, uključujući i njegovu samovolju. Zamislite sada kako izgleda državna inspekcija u nekoj mljekari, stvorenoj na poticajnoj politici vlasti umjesto na osnovama slobodnog tržišta. Meni to izgleda poput neozbiljne igre sa jako štetnim efektima po ekonomiju i društvo. Da ne spominjem kuloarske priče o sklonostima državnih inspektora da primaju mito – možda ste čuli i sami nešto o tome.
Dakle u liberalnoj državi koja omogućuje slobodno tržište moguća je jedino privatna inspekcija dok u neslobodnom tržištu ni jedna inspekcija ne može učiniti za ljude ništa dobro pa tamo ni državna inspekcija.

2. Može li privatna inspekcija obavljati kvalitetan nadzor? (DA/NE)
DA – dobro obavljen nadzor znači omogućiti krajnjem kupcu dostupnost proizvoda kojeg želi kupiti svojim novcem. Isključivo privatna inspekcija u slobodnom tržištu može činiti kvalitetan nadzor. Državna inspekcija u slobodnom tržištu može trčati jedino za porezima. Osobno ne vidim ni jednu točku u Guinnessovoj priči gdje ima mjesta ili potrebe za državnom inspekcijom. Pače, državni inspektor, koji kontrolira uvjete skladištenja Guinnessa u jednom pubu, će prije primiti mito od vlasnika puba kako bi zataškao nedostake i osigurao dostupnost Guinnesovoj licenci i pivu, nego što će to učiniti Guinnessov inspektor koji zna da svoju plaću dobiva isključivo zahvaljujući prodaji samo najboljeg piva. Državni inspektor ne ovisi o prodajnim rezultatima nadzirane tvrtke jer mu se plaća isplaćuje iz državnog proračuna u kojem je udio poreza tvrtke nad kojom vrši inspekciju neznatan – tako da ima znatno niže moralne standarde. O poslovnoj etici jednog državnog inspektora da ne govorim.

3. Je li dobro da privatna inspekcija ima ovlasti izdavati dozvole za obavljanje nekog posla ili prava na korištenje nekog imena i/ili prodaju nekog proizvoda? DA – Guinness izdaje pubovima dozvolu za točenje piva, korištenje imena i prodaju (ne samo piva već i drugih Guinnessovih proizvoda poput memorabilije). U slobodnom tržištu ovaj primjer možemo preslikati na bilo koju drugu dobrovoljnu interakciju između tvrtki. Kada govorimo o ‘dozvoli’ ona je u ovom slučaju definirana zbog visokih standarda i zadovoljenja kupca, a posrednici (u primjeru to su pubovi) je dobrovoljno traže. Državne dozvole postoje zbog ograničavanja i kontrole određenih postupaka i korisnici ih moraju ishodovati po sili zakona bez obzira žele li oni to ili ne.

Uzmimo najbanalniji primjer – Vozačku dozvolu. Ne zanima državu to što vi znate voziti automobil i imate usvojena znanja o prometnim pravilima, ona postavlja administrativni uvjet unutar kojeg vi morate platiti određene takse i proći određene testove iako možda to ne želite i ne trebate da biste bili sposobni upravljati vozilom. U konačnici nikakvo posjedovanje dozvole očito ne sprječava nepoštivanje prometnih pravila, nesreće niti dokazuje sposobnost upravljanja vozilom. Svi smo sudionici prometa (pješaci, …, vozači) i možemo se prisjetiti nebrojenih primjera suludih postupaka vozača s vozačkom dozvolom. Ne želim reći kako je u ovom primjeru baš sve zlo već želim ukazati na ograničenje slobodnog postupanja čovjeka od strane drugog kojemu je pridodana viša društvena rola i to je ono što prije svega vrijedi razmatrati.

Dozvole koje izdaje država šire se u svim smjerovima, od dozvola za uvoz i izvoz roba, uporabnih, građevinskih, radnih, boravišnih, radiofrekvencijskih i na tisuće drugih dozvola na svakom koraku, čija je jedina svrha naplatiti taksu i napuniti državni proračun, a državna inspekcija potrudit će se zataškati sve nepravilnosti za odgovarajući iznos mita (o ovim stvarima se priča u kuloarima, npr. šleper robe stoji na carini jer carinik želi jednu jaknu) i osigurati punjenje proračuna.

*kamioni na carini. Nego, ima li što za carinika?

Toliko što se tiče odgovora na postavljena pitanja. Ne očekujem naravno da čitatelji prihvate moje teze kao nepobitan dokaz ispravnosti gledišta. Uvjeti u kojima se odvija ekonomija kao i interferencije države trebaju se razmatrati konstantno. Činjenica je da je razvoj događaja nakon uvođenja čak i male državne kontrole nekog društvenog procesa sklon kompliciranju koje vodi prema prihvaćanju štetnih pravila i daljnje potenciranje neprirodnog ponašanja ljudi.

Liberal očekuje od države samo jasno definiran okvir unutar kojega može razviti maksimum osobnih potencijala i ostvariti maksimalnu osobnu korist u dobrovoljnoj suradnji s drugima, zatim bezuvjetnu zaštitu u poštivanju ugovora između sebe i drugih osoba što znači arbitražu u slučaju nesporazuma te provedbu brzih sudskih postupaka, kroz vladavinu prava – a ne vladavinu čovjeka (suca), ukoliko se radi o bilateralno nerješivoj situaciji.

Od 2009. godine u spomen Arthuru Guinnessu obilježava se “Arthurov dan”. Guinness tim povodom organizira velike fešte u Guinness pubovima širom Svijeta. S obzirom da i u Hrvatskoj ima mnogo ljudi koji cijene Arthurovo osebujno pivo pozivam sve da 27.09.2012 i 28.09.2012 , na “Arthurov dan” (ove godine to se rastegnulo na dva), u njegovo ime ispiju jednu čašu hladnog, tamnog Guinnessa te razmislimo usput i o ovom “Guinnessovom poučku o inspekcijskom nadzoru”.

Drink deep and stay silent

Svako dobro,
vaš Kapitalac