Oznake

, , , ,

Jedan komentator teksta o inspekcijama postavio je dobro pitanje pa isto prenosim, kao i odgovor;

“Ako ukinemo poticaje, kako se zaštititi od robe koja je proizvedena koristeći poticaje, čime te države u neku ruku idu s damping cijenama?”

1. nižim porezima
2. carinom
3. zabranom uvoza te robe.

Niži porezi su po meni pravi smjer jer jačaju konkurentnost domaćih proizvođača, djeluju poticajno na spuštanje cijena i omogućuju ulazak novih poduzetnika na tržište, također i povećavaju šansu za bolju izvoznu stopu.

Dakle dok politika zemlje iz koje dolazi takva roba svoje građane oporezuje kako bi mogla poticati gospodarstvo posljedično dovodi svoje građane u sve lošiji financijski položaj i takvo stanje nije dugoročno održivo. Klin se klinom ne izbija u ovom slučaju, na jeftinu (poticanu) uvoznu robu, domaća politika mora kontrirati nižim oporezivanjem građana i pojačati im kupovnu moć, dakle povećati zonu financijske autonomnosti unutar koje sami mogu odlučiti čak i kupiti skuplju domaću robu (domaći kupci) ali i pojeftiniti proizvodnju domaće robe (domaći proizvođači). Kontriranje poticajima je sasvim sigurno krivi smjer, smjer koji su dosadašnje vlasti odabrale i zbog toga smo danas nekonkurentni i život baziramo na dugu, baš poput Amerikanaca i baš suprotno od Južno-koreanaca.

Treba razumijeti da se ukidanjem poticaja direktno povećava kupovna moć građana. Poticaji su doista novac građana i ako im se on ne uzme to sasvim sigurno djeluje na njih pozitivno. Godišnje Hrvatska ubere od građana 11mlrd HRK koje onda daje za poticaje, da bi se na toj politici stvarale ogromne anomalije, primjerice politika poticaja stvorila je više od 50.000 mljekara. Zašto? Čija vizija je to bila i u kakvu utopiju je vjerovao kreator tog balona? Mislim da taj primjer dobro ilustrira problematiku poticaja. Još gora stvar je bila s maslinovim uljem. Obje sam spomenuo i u tekstu.

Kada govorimo o price dumpingu, o čemu zapravo govorimo? (retoričko pitanje). Govorimo o spuštanju cijena, a to je pozitivno jer građani koji kupuju proizvod ili uslugu to mogu za manje novca. Okrenimo na drugu stranu, zašto bi bio cilj građana da se bore za višu cijenu nečega?

Recimo sada imamo višu cijenu mlijeka, zbog poticajne politike koja je stvorila bazu za ogromne troškove koje sada mljekari imaju u proizvodnji, pa stalno traže višu cijenu kako bi mogli platiti tu utopiju na koju su nagovoreni od vlasti, dok istovremeno na tržištu imamo ponuđeno jeftinije i jednako kvalitetno mlijeko iz zemalja u okruženju u kojima nema takvih poticajnih politika i porezi su niži, cijene niže, a građani imaju više novca (plaće, štednja itd.)

Kada govorimo o monopolima onda je državni monopol u pravilu uvijek najštetniji mogući monopol koji se koristi kao sredstvo ucjenjivanja građana bez mogućnosti izbora (primjerice monopoli u energetici), no kada govorimo o tržišnom monopolu koji nije nastao na državnom intervencionizmu već na izvrsnosti proizvoda onda govorimo o nečemu što je očito uz tu izvrsnost prepoznato od kupaca koji to nagrađuju kupujući proizvod. Primjerice Appleov iPhone je na početku bio apsolutni vladar tržišta smartphoneova i neću pogriješiti ako kažem da je u tom momentu imao status tržišnog monopolista – ali to je opravdano očekivanjima kupaca.

Što se dalje dešavalo s iPhoneom i njegovim statusom? Trebalo je neko vrijeme potencijalnim konkurentima da nađu način kako parirati Appleu, trebalo je razviti pandan iOS operativnom sustavu, dakle cijela mašinerija globalnog tržišta morala je spontano raditi na poboljšanju alternativnih sustava ne bi li danas Apple imao pravog konkurenta u Android platformi, a o Samsungovim smartphoneovima da ne govorim. Časopisi koji obrađuju tematiku mobilnih telefona govore kako je Samsungov telefon znatno bolji i napredniji od najnovijeg Appleovog. Dakle priča se posložila, no za to su trebale suze, krv i znoj nebrojenih ljudi, a ne politika državnih poticaja.

Cilj i jedne i druge tvrtke je dostaviti kupcu što kvalitetniji uređaj za što manje novca. I to je dobro, oni se moraju međusobno natjecati za naklonost kupaca.

Dumping, koji primjerice HAKOM sprječava u domaćim telekomunikacijama, također je loš za građane. Kako? Možemo reći da osim dumpinga cijena postoji i dumping usluga tj. netko može ponuditi na tržištu uslugu kakvu konkurencija nije u stanju ponuditi.

Tako je i HT bio u stanju omogućiti građanima najnapredniju optičku tehnologiju i dostaviti najbrži internet svakome tko to želi, no HAKOM je to sprječio zbog uvjerenja da HT time ide na štetu konkurenciji. Nadam se da je apsurd HAKOM-ovog djelovanja vidljiv. Oni umjesto da se bave sprječavanjem malverzacija i lopovluka bave se razradom tržišnih scenarija, u kojima paze da jedan ne bi “naštetio” drugome na način da svojim korisnicima ponudi bolju uslugu. Definicija štete u pravilniku tog regulatora je očito kriva.

Vrijedi razmisliti da li je uopće moguće, da rušenje cijena (govorimo o istom proizvodu, iste kvalitete), u slobodnoj tržišnoj ekonomiji – neometanoj od bizarnosti metoda državnog intervencionizma i regulacije, poput primjera HAKOM-a, znači nešto loše?

Mislim da ne. Ako netko ponudi proizvod toliko jeftinije od konkurencije, da ih time izbacuje s tržišta zbog tolike neisplativosti daljnjeg bavljenja tim poslom, korisnici novog monopolista uživaju u istoj usluzi za puno manje novca, a razlika im ostaje u osobnom budžetu i djeluje pozitivno na njihovu kupovnu moć i poboljšava financijsku stabilnost.

I to je dobro i poticajno za korisnike. Ako se davatelj usluge “razbahati”, što i jest najčešća primjedba, pa podigne cijene, u slobodnom tržištu to je signal za ulazak konkurencije natrag u igru, dakle više nema dumpinga i korisnicima konkurencija opet nudi izbor.

Svako dobro,
vaš Kapitalac