Oznake

, , ,

Ako imamo problema sa slobodnotržišnim kapitalizmom, u što je uvjerena većina građana, kako to da sada gledamo mljekare kako prosvjeduju protiv preniskih cijena mlijeka koje je definirala vlast u talu s otkupljivačima, i to samo odabranim firmama koje su ovlaštene za otkup mlijeka (nemojte misliti da svatko može otkupiti mlijeko, a jok), i kako to da se u priču miješa ministar poljoprivrede ako je tržište to koje rješava problem i istovremeno kapitalizam taj koji ga stvara (masa je uvjerena u oprečnost, što je bizarno samo po sebi), pa usput dijeli “mliječne pakete” financijske pomoći koji su ništa drugo nego oporezovani novac građana, i ne samo “mliječne pakete” već ukupno 3,8 mlrd HRK poticaja iz proračuna za agrarne programe?

To je okvirno 2000 HRK godišnje po zaposlenom građaninu (razlika otpada i na tvrtke koje plaćaju porez) – a taj iznos za jednog građanina znači cca 400 litara mlijeka godišnje ako litru kupi po 5 HRK (osobno kupujem za cca 0,5 HRK manje) – hmm… pa mi ne popijemo ni približno toliko mlijeka niti umutimo palačinki da bi mi se poticanje te svinjarije na ikoji način isplatilo, pače tih 2000 HRK mi oporezuju da bi se ja tek nakon toga što prisilno platim tih 400l, koje nikada ne vide mojeg frižidera ali od tog novca si mljekar priušti raznih dobara, zaputio u trgovinu po litru mlijeka, a kad tamo uvozno mlijeko 20% jeftinije od domaćeg – i naravno jer nemam za skuplje hrvatsko u košarici završi jeftinije uvozno! To je zapravo normalno i logično. Na taj način odlučuju kupci s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze i budžet s kojim raspolažu.

No ništa čudno u tome, imali smo svojevremeno čak 60.000 registriranih proizvođača mlijeka koje je vlast navukla na priču o prosperitetnom i bogatom hrvatskom selu i koji su odlučili iskoristiti sve blagodati koje im je vlast širokogrudno nudila, a građani zamazanih očiju i zatrovanih propagandom financirali svojim novcem čime su direktno naštetili sami sebi. Sve te farme, traktore, kombajne, automobile i ostalo naravno treba amortizirati no kada se zagrize prevelik komad kolača lako se u njemu ugušiti. Mljekari još nisu naučili kako ispljunuti takav zalogaj već žele da im vlast gurne i drugi i dok im oči ispadaju i ostaju bez zraka ništa im nije jasno. Mogli bi se ugledati malo u kolege agrarce s Novog Zelanda koji su sami došli do zaključka kako su poticaji štetni i zatražili od vlasti reformu i ukidanje istih – danas su jedna od najjačih agrarnih sila svijeta: linkam sjajan tekst s bloga “Monopolizam” http://monopolizam.wordpress.com/2011/10/18/poljoprivreda-bez-poticaja/

Pisao sam i sam u veljači tijekom prvih većih mljekarskih prosvjeda s blokadama prometnica o ovom problemu. Priča danas se ni po čemu ne razlikuje od prethodne, već se nazire i određena paterna u periodičnosti pojave prosvjeda tog tipa (gađam da će idući prosvjedi biti negdje u ožujku 2013, a možda i ranije ako zima bude oštrija pa krave pojedu više sijena nego što ovi planiraju), a novo je to što su došli na ideju o blokadama granica kako bi se građanima onemogućila dostupnost jeftinijeg mlijeka. Iz perspektive mljekara oni su ti koji odlučuju hoće li vama uopće biti dana mogućnost da kupite i pijete mlijeko ili ne, naravno ta mogućnost odnosi se samo na domaće mlijeko koje bi vam mljekar želio prodati po barem duplo većoj cijeni od uvoznog kako bi bajka o bogatom seljaku ostala održiva.

Socijalnoj utopiji i socijalnoj državi bliži se kraj. Vrijeme je da ekonomija prestane biti pitanje političke diktature vladajućih stranaka i njihovih koalicija i da se bazira na pravim i slobodnim tržišnim osnovama, odnosno na kapitalizmu. Zapravo je realnije očekivati da će vlast nastaviti sve više komplicirati situaciju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac