Oznake
Da li ste znali da od veljače 2012. država propisuje tko i na koji način može pripremati burek i pizzu? Još uvijek vjerujete da nas uništava kapitalizam i slobodno tržište ili je možda problem upravo u onoj drugoj krajnosti – u politički diktiranom intervencionizmu?
E da, pazite da usput ne stavljate gljive na pizzu jer ako uberete koju u šumi i to ne prijavite možete dobit kaznu do 7.000 HRK.
Savako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
A tko jamči da je čovjek koji bere te gljive stručan za to? Pogrešna gljiva može ubiti.
Znači državno osposobljavanje za “berača gljiva” jamči da se pogrešne gljive više neće brati?
Znači li to i da svatko tko nije osposobljen od države da bere gljive sada odjednom mora prestati brati gljive?
Od kuda državi pravo da određuje tko je berač gljiva, a tko ne? Zar država posjeduje neko više znanje o gljivarstvu od ljudi koji gljivare? Kako je uopće moguće da država samostalno, a u ime naroda, donosi takvu odluku i tom istom narodu brani nešto što je do sada bilo u potpunosti normalno?
Ako je kazna 7000 kn, onda se valjda podrazumijeva da se radi o prodaji tih gljiva, a u tom slučaju oni koji ne poznaju gljive ne bi ih trebali brati i prodavati (brati za sebe mogu, na njima je rizik). Ja sigurno neću kupiti gljive od nekoga tko o njima nema pojma, a bere ih, ali kako ću znati čije gljive su “sigurne”, a čije nisu, ako nema nekakve zaštite za potrošača. Ako netko misli brati i prodavati te gljive, mora ih znati i poznavati. A kakve su regulacije oko toga, nemam pojma.
Zašto je građanima uopće važno što neki od njih čini s gljivom? Primjerice ja imam šumu, u istoj rastu raznorazne gljive, prema novoj zakonskoj odredbi ja moram državi platiti određeni iznos po kilogramu gljiva kojeg uberem u svojoj šumi, a maksimalno je dozvoljeno ubrati 2kg gljiva.
Nadalje, odlična je opservacija koju si rekao: “Ja sigurno neću kupiti gljive od nekoga tko o njima nema pojma, a bere ih,”
dakle sasvim sigurno nećeš kupiti gljive od nekoga tko o njima nema pojma, baš kao to nisi činio niti prije donošenja ovog zakona. Na isti način postupam i ja, osobno znam što je sunčanica i vrganj i ostalo ne jedem bez obzira tko mi gljivu nudio pa taman da je i član obitelji. Dakle zakon ne služi tome čemu većina građana misli da će služiti jer građani ionako već prakticiraju određene postupke prema gljivama i gaje prema njima određeni respekt.
“Ako netko misli brati i prodavati te gljive, mora ih znati i poznavati.” – Slažem se, i u pravilu gljive beru i prodaju oni koji ih poznaju. Nikakav državni certifikat tu ne mijenja na stvari, dapače samo će sprječiti postojeće poznavatelje i berače gljiva da ih slobodno i dalje beru.
Da, valjda negdje treba povući crtu, inače zakonodavstvo postaje bizarno.
A plaćanje za gljive u vlastitoj šumi me ljuti, pitanje je kada će to napraviti sa vrtovima iza kuće… mislim da se već sprema takvo nešto u nekim zemljama (SAD), tkz. “garden tax”.
Pingback: Pohlepa i Ucjena u svakodnevici | Neovisni portal