Oznake

, , , , ,

Država ne raspolaže s dovoljno novca da pomogne svakom građaninu. Ona stoga u pravilu pomaže da samo odabrani prosperiraju dok će ostatak građana biti iskorišten da kroz poreze financira prosperitet ove prve skupine.

Neki bi mogli reći kako socijalna pomoć, pa i najmanja, nema nikakve veze s prosperitetom no ukoliko čovjek X koji za primjer raspolaže s 0 HRK primi i 1 HRK na račun građana Y koji ostaje bez 1 HRK onda X u odnosu na Y nedvojbeno prosperira dok ovaj deteriorira. O mehanizmima redistribucije novca u ovom primjeru brine vlast, a radi se o klasičnom primjeru planske redistribucije kapitala posredstvom politike (karakteristika kolektivističkih ideologija poput socijalizma, fašizma, komunizma, nacionalizma) kao suprotnost redistribuciji kapitala posredstvom slobodnog tržišta (Liberalizam).

U primjeru tipa osobe X radi se o ljudima koji koriste vlast kako bi lakše ostvarili vlastite interese. Međutim nije problem u ostvarivanju vlastitih interesa, to svatko od nas radi (npr. odlaskom na posao ili neki poduzimanjem), već činjenica kako tome posreduje legitimna vlast pa se podrazumijeva, iz perspektive tipa osobe X, kako je ostvarivanje vlastitih ciljeva na taj način moralan i legitiman čin. Pače zakoni tako postavljene države napisani su da to omogućuju pa pravne greške nema. Postoje samo očite posljedice prakticiranja takve politike (segregacija, siromaštvo – često se spominje i 1:99 efekt). Jednu od osnovnih ljudskih osobina, pohlepu, na taj način se pretvara u vrlo štetnu osobinu.

Može li pohlepa uopće biti pozitivna i korisna?

Ako govorimo o osobi X koja svoju pohlepu zadovoljava kroz ostvarivanje koristi uz pomoć vlasti (pristup javnom proračunu, oslobođenje porezne obveze, povlastice i namješteni ugovori) stoga posljedično na štetu ostatka građana koji nemaju takve privilegije već samo obveze prema proračunu, onda je sasvim sigurno pohlepa loša stvar. No kažnjavati pohlepu neće rješiti problem. Problem jest okvir u kojem je uopće moguće ostvarivati vlastite interese kroz sustav vlasti, zakona pa čak i nedostataka u elementarnom državnom aktu – Ustavu. Dakle ne treba zanemariti da se bolest ne eliminira liječenjem simptoma već otklanjanjem uzroka bolesti pa tako vrijedi i u ovom slučaju. Pravosudna reforma nakon koje bi bila uspostavljena vladavina prava bio bi logičan početak rješavanja srži problema.

Postaviti ću stvari drugačije od ovoga kako su postavljene danas. Zamislimo da živimo u slobodnoj državi, a nju ću za primjer postaviti ovako (prema osnovnim liberalnim načelima):
Porezi su toliko niski da građanima ne predstavljaju bitno opterećenje (npr. flat tax od 15% u usporedbi sa hrvatskim porezima koji iznose od 50-70%), da postoje tek administrativni servisi za građane (ne mislim primarno na socijalne servise jer se tu vraćamo na potenciranje segregacije i siromaštva), zatim vlast koja je minimalna i nema mogućnost raspolagati enormnim proračunom (poput hrvatskog – vrijedi usporediti tu veličinu sa klasičnom ekonomskom mjerom BDP da se shvati koliko je našeg novca u rukama vlasti) i jednako bitno da ta vlast nema mogućnost miješati se u slobodne ekonomske tokove između građana, a nikako mogućnost da se u ime građana kreditno zadužuje na tržištima novca. Uz navedeno bitna je vladavina prava (a ne čovjeka) što znači da pravni akti moraju biti općeniti i nikako ne ulaziti u zone interesa pojedinih građana na štetu drugih (primjerice štetan i nepravedan zakon je Zakon o golf terenima u kojem je vlast omogućila da se osobi Y silom oduzme zemljište ukoliko osoba X želi graditi golf teren).

Vrijedi spomenuti kako je hrvatska vlast u proteklih 10 godina građane zadužila kreditima preko 50 milijardi HRK, a prema Ustavu taj dug dužni su vratiti građani. Osjećamo li na vlastitoj koži, ili kada pogledamo oko sebe, da smo prosperirali u čemu na račun tih milijardi? Moje mišljenje je da nismo, a potvrđuje se često da je to mišljenje činjenica jer kada se objavi novo stanje vanjskog duga vidimo da on konstantno raste. Građanima je poznatija analogija “dug po rođenom djetetu”. Istovremeno možemo naići i na primjere onih koji su prosperirali ekstremno, dakle na tipove osobe X koju provlačim kroz tekst.

Uz malu digresiju u prethodnom pasusu postavio sam za primjer liberalnu državu, u najosnovnijim okvirima u kojima građani imaju svu slobodu poduzimanja, rada i međusobne suradnje, za vlastitu korist, a sve idealno zaštićeno vladavinom prava i sustavima očuvanja sigurnosti građana (vojska i policija).

Što predstavlja pohlepa osobe X u ovom okviru i može li ona koristiti vlast, kao što to čini u hrvatskom okviru, za vlastite interese? Ne, vlasti nije dana moć da pogoduje osobi X, niti osobi Y niti nekoj trećoj osobi, dakle nikome se ne omogućuje besplatan novac iz zajedničkog proračuna, nikome se posebno ne umanjuje obveza sudjelovanja u zajedničkom proračunu, pred zakonom vrijede ista pravila i interesi svakog pojedinog građana zaštićeni su na jednak način. Rodbinske i kumovske veze gospodarstvenika i političara ne utječu na društvene odnose jer politika u ovom modelu ne odlučuje o prosperitetu spomenutih osoba. Pohlepu dakle građani jedino mogu utažiti jedni pred drugima.

Upravo zadnje izračenog ljudi se toliko boje da je iz tog straha nastala kompletna kolektivistička platforma zajedno sa apsurdnim političkim postavama sa promućurnima na vrhu i masom indoktriniranih građana ispod njih. Democidi koje su kolektivističke vlasti provodile nad građanima tijekom 20.st. širom svijeta odnijeli su više života nego svi ratovi u stoljećima koja su prethodila 20.st.. Lajtmotiv kolektivizma je prosperitet. Jesu li unutar tih ideologija prosperirali Rusi, Kinezi, Jugoslaveni ili Kubanci? I da li u ovom trenu prosperira 50.000 ljudi zarobljenih u logorima Sjeverne Koreje? Ne znam, možda prosperiraju, samo ja na to gledam naopako.

Što dakle znači utažiti pohlepu u liberalnoj i slobodnoj državi? Spomenuo sam kako svakodnevno ustajemo i odlazimo na posao, nas milijun i pokoja tisuća iznad tog broja. Zašto to činimo? Zašto ne ostanemo u krevetima i zanemarimo alarm koji nas budi i tjera da krenemo zaraditi novac? To dakle činimo svjesno i zbog shvaćanja da će odlazak na posao učiniti za nas veću osobnu korist od ležanja u krevetu. Na potpuno isti način reagira i naš poslodavac, on organizira posao i zapošljava radnika s obzirom na procjenu da će to zapošljavanje donijeti korist tvrtci od koje će i on sam imati veću korist pa i sve veću korist tijekom vremena ako to želi. Je li on pohlepan? Pa ispada da jest, na isti način kao i mi sami. Ispada da pohlepa ipak nije loša osobina ako se dešava unutar slobodnih međuljudskih odnosa. Jer u protivnom poslodavac bi radnikovu plaću u potpunosti zadržao za sebe i uopće ne zaposlio radnika. No tada bi pohlepa (u negativnom smislu) brzo završila jer posao ne bi imao tko obavljati niti će se takvim stavom vlasnika tvrtka razviti niti on prosperirati.

Pohlepa s druge strane može biti loša kada osoba X od države otkupi tvrtku za 1 HRK, preuzme obveze prema vjerovnicima i radnicima i onda sustavno uništava njenu strukturu i izvlači korist. Prema tvrtci dobivenoj za 1 HRK vlasnik će se ponašati kao prema 1 HRK, a interes će prebaciti na realnu vrijednost koja se nalazi u infrastrukturi tvrtke i od iste se okoristiti. Građani ovu pojavu nazivaju kapitalizmom neznajući da se u stvari radi o kleptokraciji i kronizmu, a oba povezana pojma nemaju nikakvih dodirnih točaka sa kapitalizmom, upravo suprotno. Takve ideje rađaju se u glavama osoba X koje se same uspiju domoći vlasti pa cijeli sustav okrenu sebi u korist.

Možemo li dakle očekivati od vlasti da odjednom ispravi tu nepravdu ili izgradi temelje pravne države? Bojim se da ne, jer zapravo niti ne znamo koga smo točno na vlast izabrali ali jasno je da i sada svjedočimo identičnoj namjeri da se planski, putem vlasti, osigura prosperitet za sve. I to ne funkcionira pa čuđenje konstantnom gospodarskom padu ide na sramotu našoj neinformiranosti, neznanju i nedostatku želje građana da se ozbiljnije zainteresiraju za problematiku. Većina i danas voli reći kako je apolitična pa je vlasti još i lakše činiti malverzacije zahvaljujući apolitičnosti i velikodušnosti građana da iste financiraju kroz porezni sustav.

Na slici ispod je moje viđenje liberalizma s tržišnom redistribucijom (dobrovoljna suradnja građana) u usporedbi sa kolektivizmom s planskom redistribucijom. Trenutni Hrvatski društveni i ekonomski model uvelike odgovara kolektivizmu i planskoj redistribuciji kako je opisano na slici.

Kolektivizam i planska redistribucija:
Osnovna postavka društva je porezni sustav i državni proračun kojeg pune građani Y. Već sam spomenuo, ali ću ponoviti, kako građani u taj proračun danas uplaćuju od 50-70% svega što zarade. Isti proračun koristi se i kao stimulans glasačkog tijela kroz socijalnu državu i poticajne programe. Ako novca nema dovoljno vlast ima moć zadužiti se kreditima koje otplaćuju građani Y.
Vlast je iznad svega, koristi novac kao produkt rada građana Y kako bi omogućila prosperitet sebi i odabranima (osoba X, Zakon o golfu, Zakon o poticanju ulaganja…). Istovremeno definira ekonomski okvir kojem podređuje građane Y kako bi djelovali u korist vlasti i odabranika X. Ukoliko neka osoba Y nađe načina da se izvuče iz tog ekonomskog okvira vlast mijenja zakone i krpa rupe te osigurava podređenost sustavu. Vlast utječe na vojsku, a vojska na građane (prisilna regrutacija), policija na građane (primjerice gušenje prosvjeda po nalogu vlasti ili traženje mita za oslobođenje od kazne i odgovornosti). Vlast utječe i na pravosuđe. Primjerice imamo jednog državnog odvjetnika o kojem se u zadnje vrijeme pišu čudne vijesti. Osim toga vlast piše i mijenja zakone kako god joj odgovara u određenoj situaciji i ovisno o planu koji želi izvršiti. Vlast mijenja Ustav prema vlastitoj želji i vlastitoj potrebi, te ima mogućnost ne pridržavati se ustavnih odredbi jer je pravosuđe u konačnici u funkciji vlasti i djeluje po njenim uputama. Građani X su u potpunoj protekciji vlasti (i sami članovi vlasti dio su tog skupa).

Liberalizam i tržišna redistribucija:
U liberalnoj državi društvo se nalazi izvan okvira utjecaja vlasti. Vlast je minimalna, služi kao koordinator u očuvanju funkcionalnost pravnog i sigurnosnog okvira i nema utjecaj na građane niti se upliće u njihove odnose. U slučaju spora koji nastane među građanima dužnost arbitra ima pravosudni sustav, a isti je zadužen za pravnu konzistenciju i djelovanje u skladu sa zakonima svih državnih tijela. Građani mogu mijenjati vlast brzo ukoliko ona ne djeluje u njihovom zajedničkom interesu, a isti je vrlo uzak – pravosuđe i sigurnost. Građani pune javni proračun koji mora biti mali i konstantno i javno monitoriran, kroz niske poreze, a isti se koristi prije svega kroz decentralizirane mehanizme (disperziranu moć je lakše kontrolirati od centralizirane pa tako i potrebe s realnim troškovima koje ima manja zajednica). Ekonomija je dio međuljudskih odnosa, dakle tržište nije jedini oblik komunikacije ljudi već služi da osigura redistribuciju i ekonomizaciju resursa koje građani stvaraju i slobodno razmijenjuju. U slobodnoj razmjeni tržišne ekonomije obje strane dobivaju što žele, za razliku od planske ekonomije gdje su razmjena i efekti iste dio političke ideje vlastodržaca. Vojska je profesionalizirana i u istu se građani uključuju dobrovoljno.
U liberalnoj državi iznad svega je Ustav koji mora biti kompletan pravni akt kojeg se može u cijelosti i smisleno tumačiti. U Hrvatskom ustavu imamo mnoge članke koji govore kako je Ustavom nešto garantirano osim ako se nekim daljnjim zakonom ne odredi drugačije. I to je primjer loše definiranog temeljnog pravnog akta koji omogućuje vlasti da pisanjem i mijenjanjem zakona prema potrebi uvijek i u potpunosti bude usklađena sa Ustavnim okvirom. Primjer solidnog Ustava jest Ustav SAD, a primjer kako vlast Ustav i zakone podređuje svojem političkom planu jest nedavna izmjena tog akta koja je za posljedicu građanima SAD umanjila osobnu slobodu na način da dozvoljava organima vlasti da pod izlikom sumnje u terorizam čak građaninu oduzmu život. Tom ustavnom izmjenom represivni postupci vlasti i organa reda postaju legitimniji od pravosudnog okvira i vladavine prava.

Moje mišljenje jest da prosperiteta u kolektivizmu, pa tako i socijaldemokraciji kao jednom subelementu, nema. Osnovni problem je prevelika vlast koja vuče sve konce, zakonski regulira, dekretima odlučuje pa potom u beskrajnim iteracijama ispravlja greške proizašle iz prethodnih odluka. Prevelika vlast vrlo brzo razvija sklonost korupciji zbog moći koju drži, a da bi joj sve to bilo moguće građani jednostavno moraju biti podređeni. Dakle to mi ne izgleda kao prosperitet.

Vjerujem da se prosperitet nalazi u liberalizmu jer okvir koji sam naveo ne dozvoljava da se itko u društvu pozicionira kao dominantan te upravo ta nemogućnost govori ljudima da naprijed mogu samo savjesnim i odgovornim radom koji neizbježno uključuje međusobnu suradnju. Prosperitet u slobodnom društvu prije svega predstavlja građansku slobodu zaštićenu vladavinom prava iz kojih se prema vlastitim ambicijama svakog građanina polako stvara i materijalni prosperitet.

Svako dobro,
vaš Kapitalac