Oznake

, , , ,

http://www.vecernji.hr/biznis/radimir-cacic-nije-uspio-stali-radovi-vrijedni-1-4-milijardi-kuna-clanak-475376

Ako je Hrvatska stala, pri tom misleći na ekonomiju, zbog ostavke ministra i prvog podpredsjednika Vlade Radimira Čačića (radi odsluženja zatvorske kazne zbog ubojstva mađara automobilom), kako je moguće da živimo u kapitalizmu i liberalnoj državi?

Evidentno jest da je većina građana uvjerena u zla koja širom svijeta, a naročito u Hrvatskoj, čini liberalizacija, kapitalizam i slobodno tržište (po ovome ispada da smo među vodećim zemljama svijeta u prakticiranju kapitalizma i liberalizma, što je naravno potpuno suprotno od istine), pa se s pravom pitam ukoliko je ispravno uvjerenje kako hrvatski građani žive u slobodnoj zemlji, slobodno trguju na slobodnom tržištu i uživaju sigurnost u okviru vladavine prava, kako je moguće da je država, odnosno njena ekonomija, stala samo zbog odlaska člana Vlade i čelnika njenog gospodarskog resora?

Nije li barem nešto sumnjivo u vezi onoga u što se građane uspješno uvjerava kroz političku propagandu i medije te onoga što se realno dešava?

Novinar Večernjeg lista, u linkanom tekstu, špekulira o općem zastoju ekonomije zbog Čačićeve kapitulacije, jer je on bio ključni igrač u realizaciji brojnih javnih projekata, što je sasvim sigurno još jedna špekulacija, te je u navedenim projektima ostalo zatočeno cca 1,4 mlrd HRK. I ne tvrdi isto samo novinar već prema njegovim riječima i  “Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (CEI) – institucija koja je osnovana radi praćenja realizacije investicija, ali i pomoći u svladavanju problema. Kako bi CEI trebao pomoći u ovom slučaju nitko ne objašnjava, a meni ništa ne pada na pamet u tom pogledu. CEI je osnovan na Čačićevu inicijativu pa je možda i on ovime blokiran, no to je moja sarkastična špekulacija.

Ovdje je infografika radova u zastoju http://www.vecernji.hr/vijesti/stali-radovi-vrijedni-cak-1-365-milijardi-kuna-clanak-475425.

Dakle očito je problem u javnim radovima, iniciranima od vlasti, koji se realiziraju u okviru javnih tvrtki ili u okviru javno privatnog partnerstva (JPP) putem javnih natječaja. Ukratko, tu su elektrana Plomin 3, nekoliko dionica cesta i autocesta, jedan most, jedna termoelektrana, jedna hidroelektrana i jedna trafostanica. Razlozi zastoja odnose se na nedostavljenu dokumentaciju, na čekanje vezanih javnih tvrtki da ispune određene obveze po kojima kasne, na čekanje stranih izvođača da ispune obveze, na nepravilnosti u javnim natječajima, čak i povlačenje nekih tvrtki iz posla u okviru JPP.

Ruku na srce, radovi kasne, a Čačićevim odlaskom možda će kasniti još i više, no to realno ne može potvrditi nitko kao što nije moguće potvrditi da bi isti bili dovršeni da je Čačić ostao na svojoj funkciji.

Problemi sa zastojem očito su malo drugačije prirode. Moje mišljenje jest da upravo ovaj problem dokazuje kako je hrvatska ekonomija u velikoj mjeri planska. Naravno, ne u potpunosti, postoje i nebrojene privatne tvrtke koje s javnim sektorom nemaju dodirnih točaka – osim kroz porezni sustav kroz koji privatnici financiraju državu, pa i njene projekte – koji sada stoje, čime sami ostaju zakinuti za korištenje i investiranje oporezovanih sredstava.

Vjerovanje kako je zemlja sada ekonomski blokirana potvrđuje i uvjerenje građana kako ih vodi državna ekonomija i ti refleksi očito govore suprotno od onoga što se svakodnevno čuje u kritikama slobodnog tržišta i kapitalizma – koji vidimo očito nisu naš problem.

Teza kako svim javnim projektima koordinira jedna osoba (potpredsjednik Vlade, ministar gospodarstva) također ide u prilog tvrdnji da planska ekonomija dominira nad tržišnom. Može se reći kako većina spomenutih radova spada u zonu nekakve vrste specifičnih infrastrukturalnih radova pa stoga zahtjeva tehnički monopol države, iako osobno nisam uvjeren da je to jedina opcija, pa su samim time aktivnosti države opravdane – no jasno je da ni jedan od navedenih projekata nema osnovu za brz povratak uloženog na investirano (i dugoročno je upitno, gotovo nije vjerojatno) pa ne možemo govoriti niti o tome da je ekonomija, čak i planska, stala. Sve što se desilo jest da novac neće biti potrošen po planu, jer ključna figura nedostaje, a što opet ne dokazuje da novac neće biti potrošen. Samo će se replanirati i nastaviti, malo sporije, ili mnogo sporije, a usput će se možda potrošiti i još koja milijarda više.

Zavrzlame koje su vezane uz zastoje projekata ukazuju na to da je do istih došlo unutar mreže javnih, državnih tvrtki te njihovih partnera (a neki zastoji su i vezani za sumnju u legalnost natječaja) iz ne potpuno jasnih razloga ali u ovom smislu i manje bitnih od pomisli kako je sve navedeno upravo dokaz intertnosti, rizičnosti i štetnosti planskog ekonomiziranja.

Potpunim podređivanjem društva interesima političara, čak i kada oni govore o “nacionalnim interesima” ili se pozivaju na svoje ekonomske stručnjake, očito sadrže preeksponiranu dozu rizika od neuspjeha, i to neusporedivo veću dozu od one koja bi bila prisutna kada bi o ekonomskim pitanjima više brige vodilo društvo samo, dakle građani kroz svoje poduzetničke pothvate i inicijative.

Neuspjeh se ne odnosi samo na nedovršene projekte, čak i da nikome nije bitan povrat na uloženo (što je zaseban nonsens), već činjenica kako je trenutno blokirano 1,4 mlrd HRK. To je novac građana, koji je u ovom trenutku trebao kolati među njima i biti pokretač ekonomske aktivnosti. Čak i naša vlast, gledano makroekonomski, radi na tome da pokrene novac – no to radi na krivi način, uvođenjem poreza na imovinu ona oslobađa novac jednog građana ali pri tome drugu stranu u trgovini “oslobađa” imovine, što je sasvim sigurno negativna posljedica porezne politke.

Nema sumnje da vlast i dalje očekuje imati dominantnu ulogu u ekonomiji, ona uvodi poreze da prikupi novac koji će onda investirati u projekte poput ovih koji sada stoje. Ne radi se o tome da vlast priželjkuje zastoje ili podbačaje projekata koje započinje, sasvim sigurno to nije tako, ali očito je da je ekonomija prekompleksna društvena pojava da bi se mogla uspješno obavljati iz jedne točke. U tezu “Hrvatska je stala” mogu dakle povjerovati samo zbog činjenice da građani imaju sve manje novca za investicije jer vjeruju vlasti da ona može investirati bolje – i to novcem građana.

Da građani svojim novcem mogu raspolagati racionalnije ne vjeruje niti novinar Večernjeg, niti vlast, niti građani sami. Ustrajanje u toj vjeri može imati, i ima, dugoročne posljedice za sve nas. Traženje krivca u kapitalizmu i slobodnom tržištu očito je pitanje vjere, a ne upućenosti građana i političara u socio-ekonomsku problematiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac