Oznake

, , ,

Miskoncepcija pojma “kapitalizam” (profit)

Pogrešno je smatrati kapitalizam političkim ili ideološkim sinonimom. Nažalost upravo se kao takav kapitalizam nalazi u središtu sukoba kolektivistički i liberalno orijentiranih pojedinaca i dok ga kolektivisti napadaju, polazivši od teza kako je on uzrok neimaštine, eksploatacije ljudi s jedne strane – zbog pohlepe ljudi s druge strane koji se kapitalizmom “koriste” kao alatom ili ga se apstrahira kao sustav kojega pohlepni instaliraju u društvo, liberali često i sami nespretno opravdavaju ili brane te jalove teze.

Kako bismo razumijeli pogrešku potrebno je prije toga razumijeti osnovni uvjet vezan uz kapitalizam, ključan uvjet – profit. Vrijedi napomenuti da i o njemu kolektivisti govore kritično ali ta kritika proizlazi više iz osobnih frustracija nego iz razmatranja prirode stvari.

Profit

Svaka aktivnost čovjeka, već u kontekstu održavanja života, fokusirana je na rad za osobnu korist koja će umanjiti rizik od nepreživljavanja, a ta korist jest profit. Kako bi profit uopće mogao umanjiti navedeni rizik prema njemu se čovjek po inerciji mora odnositi racionalno i u interesu mu je da on posluži kao slijedeća stepenica u smanjenju tog rizika. Česta kritika profitu jest ekstraprofit, pa čak i onaj profit koji se stvori tek kao neznatan višak iznad hipotetske bazične namire egzistencijalnih potreba, a bazičnost namire možemo definirati kao nulti profit, ili poželjno stanje (prema tumačenju kolektivista). Imaju li te kritike kolektivista kao i njihove opservacije smisla?

Nulti profit

Razmislimo o jednom povrtlaru, čovjeku koji živi od obrade zemlje i uzgoja povrća. Pri tome je potrebno zanemariti da on negdje mora i stanovati kao i da mora imati nekakav alat da bi zemlju obradio. Zašto zanemariti? Pa ukoliko teza stoji, a ona jest da nikakav profit iznad bazične namire egzistencijalnih potreba nije nužan, onda sasvim sigurno nije imao ikakav višak proizvoda (povrća, što jest njegov kapital) kojega bi mogao zamijeniti s nekime za alat, ali niti višak vremena u kojem bi mogao alat izraditi samostalno. Da ne govorimo o tome od kuda mu kuća, ali i bezbroj drugih stvari koje se zanemaruje tom tezom.

Znači njegov cilj jest uzgojiti idealnu količinu povrća kako bi mogao preživjeti, niti više niti manje od toga. Već ovdje vidimo da je očito riječ o vegetarijancu, što i nije toliko nebitno, dapače nevjerojatno je bitno. Može li vegetarijanac preživjeti samo od konzumacije paprike? Ili samo od rajčice? Ili samo od jedne vrste povrća bez obzira koje da odaberemo za primjer? Kada već zanemarujemo, zanemarimo onda i činjenicu da je ljudskom organizmu za preživljavanje nužan unos raznolikih tvari, u optimalnim količinama, i neka čovjek jede samo papriku. Nazovimo tog čovjeka papričar.

Paprika je jednogodišnja biljka, dakle svake godine papričar je mora zasaditi iznova, i da bi iz sjemena izrastao plod koji se može konzumirati potrebna je umjerena klima. Papričar iz primjera dakle ne može živjeti baš gdje hoće već tamo gdje paprika uspijeva. Poput njega, čovjek koji se bavi uzgojem banana i konzumira isključivo njih, također mora živjeti u specifičnom podneblju, klimatološki drugačijem od ovoga, pa se sasvim sigurno njih dvojica nisu nikad niti sreli, a u to smo sigurni s obzirom da nemaju vremena za ništa drugo osim za proizvodnju paprike (u drugom slučaju – banana) i razmišljanje o tome kako da prežive i pri tome ne stvore nikakav višak.

Ova priča je već sada poprilično glupa, no ništa manje glupa od ideje kako je moguće ostvariti idealan nulti profit i zadržati se bez rizika uspješno na egzistencijalnom nivou. Poglupimo priču još malo, a zajedno s njom i osnovnu tezu.

Ideja ostvarivanja nultog profita već u startu podrazumijeva da je papričar (ali i bilo koji drugi čovjek nevezano uz primjer) sposoban predvidjeti mnoge buduće događaje i zahvaljujući toj sposobnosti optimizirati proizvodnju paprike*. Budući događaji podrazumijevaju da papričar zna koliko zemlje mora pripremiti za sadnju paprike, koliko će sjemenja posijati, koliko će od tog sjemena proklijati, koliko će proklijanih sadnica izrasti u biljku koja će uroditi plodom ali i znati koliko će kiše tijekom tog razdoblja pasti da bi biljka dobila optimalnu količinu vode te da li će na urod utjecati neki ekstremi poput vremenskih nepogoda (oluje, tuča, suša itd.) ili će na korijen, biljku ili u konačnici plod ucjecati neki nametnik pa ga uništiti u bilo kojoj fazi rasta.

Smatrati da papričar (ali i bilo koji drugi čovjek nevezano uz primjer) ima navedene sposobnosti također je glupo i dalje od ovoga ne bih. Zanemario sam ovdje još jedan problem koji se kosi sa egzistencijalizmom, a taj je da paprika raste samo određen dio godine. Što će dakle jesti u periodu kada ona ne raste? Jednostavno je nemoguće ostvariti nulti profit. Ne radi se ovdje o iznalaženju ekonomske kalkulacije kojom bi se taj ideal kolektivista mogao ostvariti jer očito je da na događaje utječu apstraktne i nepredvidive pojave te je jedino moguće ili ostvarivati profit ili ne ostvarivati ga – ovo nije problem koji bismo mogli vezati samo za liberalni kapitalizam, a ne za socijalizam. Priroda profita nema nikakve veze s političkom ideologijom ali se tako prezentira, što je naravno potpuno krivo.

Papričar se dakle nužno mora ponašati drugačije. Samo kako? Ili mora saditi više različitih kultura koje će koristiti za vlastitu prehranu, ili proširiti prehranu i na životinje kojima se može hraniti tijekom zime. Samoodrživost je očito vrlo problematična, ponajviše zbog činjenice da čovjek jednostavno nema vremena baviti se bezbrojnim stvarima i osigurati si na taj način izbalansiran i optimalan život, a da ne govorim o tome da bude uz sve to, zadovoljan i ispunjen životnom radošću.

Od samoodržanja je vrlo vjerojatno bolja varijanta suradnja s drugim ljudima koji očito imaju iste egzistencijalne probleme. No ako nemamo vremena ni za što osim za bavljenje vlastitim egzistencijalnim problemima kako ćemo uopće ostvariti suradnju s drugima? Kad kažem “suradnja” mislim na aktivnosti koje donose dobrobit svim uključenim stranama. Neću razmatrati volatilne aktivnosti jer one ne podrazumijevaju dobrovoljnost.

Kako bismo ostvarili suradnju s drugima nužno je da vlastitim radom proizvedemo bilo kakav, pa i neznatan višak – jednu papriku ili jednu rajčicu ili jedno jaje od kokoši koju uzgajamo itd.. Ukoliko nemamo viška proizvoda, niti znamo samostalno proizvesti, možemo suradnju ostvariti i na način da evidentan višak osobnog vremena stavimo na raspolaganje drugome, koji želi ili zna proizvesti višak specifičnog proizvoda, te kroz tu suradnju za svoj rad budemo plaćeni. Načelno, to većina ljudi danas i prakticira.

*Osnovne informacije o uzgoju paprike možete dobiti ovdje.

Neznatan višak

Jedan od mogućih ishoda nemogućnosti optimalnog uloga rada tj. ostvarivanja nultog profita, u očekivanju namire isključivo egzistencijalnih potreba, jest neznatan višak. Uz njega ishod može biti i ekstra profit ali i neostvarivanje profita, o čemu ću napisati nešto više dalje u tekstu. Taj višak može se odnositi isključivo na višak proizvoda koje smo stvorili radom ili višak vremena kojim raspolažemo.

Naš protagonist –  papričar – svojim radom na proizvodnji paprike u ovom slučaju proizvodi dovoljno iste kako bi zadovoljio vlastite ezgistencijalne potrebe ali, zbog nesavršenosti ideje nultog profita ostaje mu, nakon dvomjesečnog rada, n paprika viška.

Pretpostavimo da je nakon berbe zadovoljio svoju dugo neutaženu glad i napunio zalihe energije u svojem organizmu zahvaljujući kojima će preživjeti do naredne berbe paprika. Što može učiniti s onih n paprika viška? Može zadržati paprike za sebe, još nekoliko dana – jer nakon toga paprika će uvenuti i propasti, može dio zadržati i dio pokloniti nekome, ili jednostavno sve paprike mijenjati za neku drugu robu koju nema, koju proizvodi njemu sličan čovjek, i koju sam želi iz nekog razloga. Ta roba može biti i motika s kojom će obrađivati zemlju brže i bolje nego golim rukama, što smo u slučaju nultog profita namjerno zanemarili, a sada se vidi zbog čega je to ujedno i jalov pristup.

Razmjena prije svega podrazumijeva dobrovoljnost obje strane. Tek nakon toga dolazi eventualna korist. Zašto eventualna korist dolazi tek nakon dobrovoljnosti? Papričar je mogao suradnju s drugim čovjekom ostvariti na način da svoju papriku ne mijenja za ništa (!). Možda je samo želio pomoći nekom čovjeku ovisno o situaciji u kojoj se nalazi, a koja mora biti neusporedivo lošija od njegove kako bi se na taj potez odlučio.

Kada situacija, u kojoj se nalazi drugi čovjek, ne bi bila neusporedivo lošija od papričareve, sasvim sigurno papričar bi za svoju papriku od tog čovjeka zatražio višak njegovog rada – ukoliko ovaj nema viška nečega drugoga što bi papričaru izjednačilo korist u razmjeni, a neusporedivo lošija situacija u kojoj se ovaj nalazi to implicira. Papričar u dobrovoljnoj suradnji ima pravo tražiti od drugoga rad u zamjenu za svoju papriku, a drugi ima pravo odbiti razmjenu ukoliko svoj rad želi zadržati za sebe. Možda se drugome ne isplati mijenjati svoj rad za papriku jer zna da ga može u tom trenutku s bananašem mijenjati za bananu, pa će se odlučiti na tu razmjenu, ali ukoliko papričar ponudi dvije paprike možda se i predomisli. Ovo je ujedno trivijalna ilustracija tržišta rada. Da bi isto funkcioniralo potrebna je slobodna i neometana ponuda poslova na tržištu (papričari, bananaši…), pojedinci koji imaju višak vremena i nedostatak viška vlastitih proizvoda (kapitala), a o uvjetima te vrste razmjene da pregovaraju isključivo radnik i poslodavac, bez arbitra.

Arbitar je u dobrovoljnoj suradnji točka potencijalnog hazarda za obje strane jer sasvim sigurno ne raspolaže subjektivnim informacijama temeljem kojih strane ulaze u suradnju, a sama činjenica da arbitar postoji govori da suradnja nije dobrovoljna već nečime uvjetovana. Najpoznatiji arbitar danas svakako je država (vlast, zakonodavstvo), a najpoznatiji uvjet ograničenja jest minimalna plaća koja sprječava da se strane slobodno i dobrovoljno dogovore o uvjetima suradnje.

Pitanje za razmatranje jest kako se riješiti arbitra iz dobrovoljne suradnje te za što bi arbitar uopće mogao koristiti osim eventualno vezano za pravne sporove koji proizlaze iz nepoštivanja dogovora između dviju strana.

Bilo kako bilo, da bi suradnja s drugima bila moguća nužan je neznatan višak – proizvoda ili vremena. U ovom momentu ujedno nastaje slobodno tržište rada i kapitala, u idealnom obliku (iako prikazano krajnje trivijalno).

Ekstra profit

Ekstra profit je apstraktna kategorija kojom se opisuje velika ostvarena dobit u odnosu na uloženi kapital. Koliku težinu ista ima danas govori i apsurdno postavljen prag od samo 8%. Dakle ukoliko ulogom od 100 ostvarite dobit od 8, vi ste ostvarili ekstra profit. Kategoriju je iz nekog razloga definirao neki arbitar u želji da postigne nešto. Iako se o tome nigdje izričito ne govori, osobno smatram da ta ograničenja proizlaze upravo iz težnje kolektivistički nastrojenih ljudi da čovjek treba ostvarivati nulti profit jer ništa više od toga nije mu potrebno. Nikako drugačije to ne mogu protumačiti jer očito je da ukoliko slučajno ostvarite profit 0%, arbitar vas neće kažnjavati, a ukoliko je profit 8% pružit će vam specifičnu torturu nastavno na to ograničenje (ovo ovisi općenito o odnosu države prema građanskim slobodama tj. o tipu političke vladavine).

Zadržimo se i dalje kod papričara i osigurajmo mu za primjer ekstra profit kao drugi od tri moguća ishoda nemogućnosti ostvarivanja nultog profita. Pretpostavimo da jedno sjeme paprike vrijedi jednako kao i jedan ubrani plod paprike. Od 100 sjemenki izraslo je 100 paprika, od kojih je 80 papričar iskoristio za vlastite potrebe odnosno namirio troškove proizvodnje iste i stvorio mu se višak od 20 paprika. One su profit. Ovih 80 moram opravdati kao trošak njegovog rada jer se i ekstra profit, kako je definiran danas, odnosi na neto profit nakon podmirivanja svih troškova (prije svega poreza, naravno :)).

20 paprika su papričarev ekstra profit. Već u ovom trenutku kolektivisti negoduju pa razmislite sami, kada idućom prilikom u medijima čujete frazu “ekstra profit” i način na koji se prezentira kao loš atribut nekome, koliko uopće o prirodi problema znate, a i uzmite u obzir do sada navedeno kao temelj za razmatranje.

Ima li papričar računicu taj kapital, ekstra profit, tih 20 paprika zadržati samo za sebe? Postavljam ovo pitanje jer upravo će kritika javnosti u pravilu biti usmjerena na to kako je poduzetnik zadržao sav profit za sebe zbog svoje neutažene pohlepe i kako je time iskoristio radnike ili koga već. Ova ideja je već u ovom koraku promašena, naime ekstra profit se razmatra tek nakon što su sve obaveze poduzetnika podmirene, dakle radnici su dobili svoju plaću, država svoje pravo da novac poduzetniku ukrade oporezuje i govorimo o zaista njegovom vlastitom višku.

Kao prvo, neka za primjer papričar utažuje svoju pohlepu u tom višku paprika. Može ih sve pojesti! To bi bio najslikovitiji opis njegove pohlepe! Požderuh! Nek se udavi u tih 20 paprika, to će mu biti i pravedna kazna! U 20 paprika možda se ne bi ni udavio no 20 paprika realno ne može biti nekakav ekstra profit pa možemo taj broj multiplicirati sa 1.000 – znači posadio je 100.000 sjemenki paprike, 80.000 paprika je iskoristio za pokrivanje troškova, a 20.000 je ekstra profitirao (20%). Toliko paprika baš i ne može pojesti, mislim da će se svi složiti s time. Ostaje mu dakle jedino da utaži tu pohlepu u zadržavanju paprika za sebe.

Koliko dugo će to moći? 7 dana, 10 dana? U svakom slučaju vrlo kratko, jer već sam rekao, a znamo to i svi, da paprika uvene i propadne. Što je dobio s time što mu je paprika propala? Je li 10 dana koprcanja u paprikama opravdalo trud koji je papričar morao uložiti prije toga da bi proizveo tih 20.000 paprika?😉

Papričar dakle mora taj višak paprike na tržištu mijenjati za nešto drugo, vrlo brzo, kako vrijednost tih paprika ne bi istrulila zajedno s njima, doslovno. Dakle veliki višak pred papričara stavlja veliki problem koji zahtjeva vrlo racionalno postupanje te u što kraćem vremenu ta paprika mora naći svojeg vlasnika čime i njen potencijalni novi vlasnik dolazi u priliku da na specifičan način ostvari korist i profitira razmjenom.

Osim što je pronalaženje strana koje su spremne na razmjenu veliki problem potencijalna korist za papričara je i sasvim očekivano velika, i veća od ekstra profita kojeg je ostvario. Naime, papričar ne samo da želi prodati svojih 20.000 paprika prije nego li one istrunu, već za njih želi dobiti nešto što mu vrijedi i više od tih paprika – nešto čega trenutno nema i što želi. U ovom slučaju papričar će možda zamijeniti paprike za motokultivator baš kao što je zamijenio paprike za motiku kada mu je profit bio manji. Iduće sezone, zahvaljujući motokultivatoru proizvest će 5x više paprika nego ove sezone, a onda će kupiti još motokultivatora, zaposliti još ljudi itd. Nadam se da je efekt razumljiv.

Da ne bi tko zamjerio što kroz primjere provlačim papričara, on mi je jednostavno prvi pao na pamet (mogao sam bilo kakvog poduzetnika razmatrati), naročito zbog činjenice kako je paprika kratkotrajan proizvod, mogu na isti način u ovoj ekstra profitnoj kategoriji razmotriti i graditelja.

Neka je graditelj velika građevinska tvrtka koja gradi velike stambene zgrade i kojoj je cilj prodaja stanova. Hmm… ova slika nekako nam je svima bliska, naročito ovih dana kada svjedočimo uvođenju poreza na nekretnine. Za primjer, izgradit ćemo jednu zgradu sa 100 identičnih stanova, kvadrature 50m2. Cijena izgradnje po kvadratu je 500 EUR, vrijeme izgradnje 8 mjeseci, broj zaposlenih građevinara 50. U cijenu kvadrada uključene su plaće radnika i svi ostali troškovi vezani uz materijal i dozvole. Cijena izgradnje ove zgrade, koja proizlazi iz danih parametara, je 2.500.000 EUR.

Već sama činjenica kako je tvrtka uložila 2.500.000 EUR i zaposlila 50 ljudi govori o tome kako graditelj u pravilu prije nastoji racionalizirati kapital nego ga potrošiti na nešto gdje će njegova vrijednost s vremenom nestati. Očito graditelj nije kupio paprike za navedeni iznos, niti n automobila u kojima će utažiti svoju pohlepu, već je taj novac uložio u novi projekt. Zahvaljujući takvom ponašanju korist od njegovog uloga i racionalizacije ima velik broj ljudi, počevši od njega kao graditelja, do radnika i u konačnici kupaca tih 100 stanova zajedno sa dobrobitima koje će time steći članovi njihovih obitelji samim time što će imati krov nad glavom, i to kakav u usporedbi sa čovjekom koji teži nultom profitu.

Od trenutka kada je zgrada izgrađena graditelj očekuje profit od prodaje stanova. U 8 mjeseci, tijekom kojih je trajala izgradnja, imao je pokrivene troškove, a da bi zadržao svojih 50 radnika mora i dalje razmišljati o tome od kuda će isplatiti njihove plaće. Kada bi momentalno prodao stanove, odmah nakon izgradnje, mogli bismo također momentalno izračunati graditeljev profit. Za prodajnu cijenu od 1000 EUR/m2 to bi bilo 5.000.000 EUR. Umanjeno za ulog za izgradnju dobijemo profit jednak iznosu uloga, odnosno 100%. Wow, ovo je ekstra profit, i to kakav. Hoće li graditelj kupiti paprike? Vjerojatno ne. Mercedes vjerojatno i da, i sebi, ali i nekim svojim zaposlenicima. No najveći dio kapitala neće biti potrošen na paprike i mercedese već će biti ulog za neku novu zgradu ili nešto potpuno nevezano za graditeljski posao ali što će sasvim sigurno donijeti još profita njemu i svima koji se usput nađu u doticaju s graditeljevim alociranim kapitalom.

Ulaganjem viška u različite investicije, čak i visokorizične, graditelj će smanjiti vjerojatnost od gubitka ukupnog kapitala kojeg je stvorio. Negdje će napraviti krivi potez ali negdje će i dobiti, uz visoki rizik veže se i veća vjerojatnost većeg prihoda, dakle tako se investira i oplemenjuje novac. Ali pri svemu tome, svatko tko dođe u kontakt s graditeljevim kapitalom ima korist od toga čime i sam dolazi u priliku da stvori višak i njime na isti način pokrene novu priču.

Nažalost, priča o momentalnoj prodaji stanova je puka fantazija. Graditelj će stanove prodavati dugo, za to vrijeme balansirati će profit ostvaren pojedinačnom prodajom istih sa idejama za nove investicije, u koje mora ići ako želi da mu novac ne propadne, a tu su i ljudi koje želi zadržati kako bi mogao graditi nove zgrade i koje mora plaćati – ali ne da sjede već da rade, dakle posao se mora negdje naći, a to u konačnici znači zadovoljiti potražnju tržišta za njegovim uslugama.

Osim ovih problema danas graditelji imaju problema i sa otplatom investicijskih kredita, jer malo tko raspolaže sa 2.500.000 EUR kapitala da bi njima gradio i još k tome se odlučuje ući u rizičan posao izgradnje stambene zgrade. Kada biste eventualno i raspolagali tim iznosom vjerojatno ne biste riskirali u građevinarstvu tj. u jednom projektu s tolikim novcem. Već samim deponiranjem tolikog novca u banku godišnje biste mogli profitirati 75.000 EUR uz 5% kamate i 2% inflacije, a da ne činite ništa i prepustite banci da investira taj novac.

Ne zaboravimo da se država prema profitu trenutno odnosi neprijateljski. Počevši od suludih poreza, koji su općenito ništa drugo nego pravo države da vam oduzme imovinu, bez obzira na što je želi koristiti – u svakom slučaju će je koristiti ne kako vi želite nego kako vlast želi, dakle iz vaše i svačije percepcije neracionalno, zatim nebrojeni propisi koji proizlaze iz uloge države kao arbitra nametljivca. U primjerima nigdje nisam provlačio računicu poreza. Trebao sam, ali ionako je tekst već poduži pa ću to ostaviti za neku drugu priliku.

Neostvarivanje profita

Neostvarivanjem profita nemamo mogućnost preživljavanja niti ičega iznad toga. Pitanje je u ovom slučaju tko nas ima pravo sprječiti u tome da ostvarimo profit, a naročito ako imamo slobodu da to činimo?

Dakle gdje je pogreška

Bitno je u ovom smislu razumijeti kako je svaki profit dobar, i prema 1 EUR profita treba se odnositi na isti način kao i prema 1.000.000 EUR. Profit je vaš kapital i nužan uvjet za poboljšanje životnih uvjeta (zdravlja, obrazovanja i općeg standarda), da ne govorimo o rješavanju elementarnih egzistencijalnih problema – dakle već i na toj razini svjedočimo profitu kojeg koristite za sebe.

Eventualni veliki kapital s kojim raspolažete i kojeg investirate u kakav posao poboljšat će životne ne samo vama već i mnogim drugim ljudima u nizu. Zbog te dinamike često znam reći kako je kapitalizam socijalniji od socijalizma koji se fokusira na nasilno oduzimanje vašeg profita i davanje onima koji s njime ne znaju raspolagati racionalno pa taj novac, tj. potencijalna vrijednost koja leži u njemu, ostaje neiskorištena i u pravilu nepovratno istrune.

Svako dobro,
vaš Kapitalac