Oznake
korupcija, Liberalna misao, mirovinsko, nezaposlenost, porez na nekretnine, subvencije, vlast, zdravstveno
Kada čovjek izgubi pravo na naknadu za nezaposlenost odjednom postane vrlo zainteresiran za pronalaženje posla.
Kada subvencionirani poduzetnik ostane bez državnih subvencija odjednom počne razmišljati što je zapravo isplativo raditi.
Kada Vlast čovjeku zaprijeti oporezivanjem imovine on odjednom shvati da Vlast ne bi trebala imati pravo oporezivati njegovu imovinu.
Kada se čovjek razboli i zatraži pomoć od javnog zdravstva shvati da mu ono ne pruža očekivanu uslugu (liste čekanja, dopunsko osiguranje, dodatni troškovi, mito i korupcija).
Kada doživi mirovinu shvati da će do kraja života dobiti tek dijelić onoga što je uplatio u državni mirovinski fond, ovisno o mišljenju neke državne komisije, a uz to isplaćen mu neće biti čak niti njegov novac već novac nekih radnika iz tekućih poreza i stupa međugeneracijske solidarnosti.
Zašto i dalje vjerujemo kako nam Vlast pomaže? Zašto uvijek krivimo nekog Pedra (primjerice kapitalizam ili neoliberalizam) kada krivce gledamo u oči svakodnevno i uvijek iznova ih postavljamo na vlast da se igraju našim životima?
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
“Kada doživi mirovinu shvati da će do kraja života dobiti tek dijelić onoga što je uplatio u državni mirovinski fond”
Ovo je možda istina u slučaju visokoplaćenih ljudi, ali u slučaju niskoplaćenih nisam siguran. Prosječna dob penzionera je 55 godina, recimo da će živjeti još 20. Da bi dobivao 330 eura mjesečno sljedećih 20*12 mjeseci morao bi do 55 imati ušteđeno barem 80.000 eura za tu svrhu. Koji hrvatski penzioner je to mogao s obzirom na niske plaće, ratove i inflacije do sada? A koji to može čak i danas kad su plaće više? Iz prosječne plaće danas ide 200 eura u mirovinski fond, što nakon 40 godina može bit 330 mjesečno ili ne, ali nije “djelić”
NIsam mislio ulaziti u elaborat u ovom tekstu, ideja “liberalnih misli” je potaknuti ljude da razmišljaju ponajviše o tome što očekuju od vlasti i kako se u konačnici ta očekivanja odražavaju na njihove živote i slobodu.
U slučaju mirovina spomenuo sam i kako tog njihovog novca više odavno u mirovinskom fondu nema, već dobivaju penziju od tekućeg rada novih generacija radnika u toj ponzi shemi. Državna skrb za građane u bilo kojem slučaju ne opravdava njihova očekivanja, čak i u slučaju onih koji nisu radom uplatili dovoljno za mirovinu koja im se isplaćuje – oni su očito za života bili od države sputavani toliko da nisu uspijeli nakupiti dovoljno kapitala za starost.
Nema ništa bolje nego kad ti društvo ne pomaže. Uvijek misliš da će ti neko pomoći. Bez toga, odmah znaš da se možeš zapaliti. Bugari su to odmah skužili: http://www.slobodnaevropa.org/archive/news/20130503/500/500.html?id=24976299 . Na taj način se rješavamo i potrošača koji ionako nisu mogli platiti. Ok, znamo kud to vodi, ali bitno je da nema lažne nade i mučenja.
Mozda bi doista trebali jaku ruku nekog diktatora. Ipak takvog nema vec 33 godine da nam govori sto da radimo sami sa sobom.