Oznake

, , ,

Libertarijanci u pravilu u javnost iznose teze vezane uz štetnost kolektivističkog načina razmišljanja i općenito govore kontra ideje kako je podređivanje jedinke kolektivu nužno za optimalno funkcioniranje društva.

Međutim, libertarijanci se ni u kojem smislu ne odriču društva, niti smatraju kako bi ljudi trebali živjeti poput vukova samotnjaka izolirani jedni od drugih u nekim vlastitim biosferama (a to kolektivisti često tako netočno prezentiraju i temeljem toga zamjeraju libertarijancima i deklariraju libertarijanizam kao radikalnu ideologiju), niti se u libertarijanskom pogledu na svijet radi o zagovaranju bijega pojedinca od drugih pojedinaca ili općenito ljudi, društva ili kolektiva.

Dobro, gdje je onda točka razilaženja? U iznad boldanoj frazi – u podređivanju.

Kolektivisti definiraju društvo kao idealno usklađen i funkcionalan organizam te smatraju kako pojedinac nema što drugo nego se podrediti tom idealu, a ukoliko ideal nije ostvaren onda svi pojedinci moraju raditi bezuvjetno na njegovom ostvarenju. Ostvarenje tog ideala je ispred osobne slobode i volje pojedinca.

S obzirom da ni jedan kolektivist, do dana današnjeg, nije u potpunosti opisao osobine kolektiva kojeg zagovara, osim što se spominju raznorazne načelno represivne metode putem kojih bi se more pojedinaca moglo ukrotiti i podrediti kolektivističkom cilju, libertarijanci sasvim opravdano sumnjaju kako je izgradnja idealnog kolektiva ništa drugo do li utopija. Utopija sama po sebi ne predstavlja ništa negativno (niti pozitivno) pa treba razumijeti kako podređivanje ikoga ikakvom cilju koji nije definiran, a i da jest – zanemariti ičiju želju da u tome ne sudjeluje, predstavlja ozbiljan problem.

Činjenica je kako svaki čovjek ima neke vlastite ideale (čak i kada teži kolektivizmu kao idealu njega opisuje na način drugačiji od onoga kako će ga opisati drugi kolektivist), te je konačna usklađenost oko definiranja parametara i funkcionalnosti kolektiva neostvariva, a samim time ideal nedostižan. Unatoč tome kolektivističke ideje su i dalje vrlo prisutne, a zapravo se radi o idejama proizašlim iz uskih razmatranja pojedinaca ili skupina istomišljenika koje se pokušavaju, i u pravilu uspijevaju, nametnuti širem sloju neistomišljenika ili indiferentnih članova društva. Kolektivistički ideali nam se najčešće nameću, a da toga nismo ni svijesni, kroz proklamiranje “općeg dobra” ili pozivanja na pravo na “besplatno zdravstvo” ili općenito besplatno bilo što, a što god bi netko želio jednostavno imati zdravo za gotovo.

O izgradnji slobodnog društva F.A.Hayek kaže: “If we wish to preserve a free society, it is essential that we recognize that the desirability of a particular object is not sufficient justification for the use of coercion.”

… u slobodnom prijevodu: Ukoliko želimo sačuvati slobodno društvo, nužno je shvatiti da poželjnost određenog objekta (op.a.: ili usluge – poput liječenja) nije dovoljno opravdanje za uporabu prisile (op.a.: a prisila jest primjerice porezni sustav kroz koji se građanima uzima novac da bi se plaćala monopolistička zdravstvena mašinerija bez garancije da će vam usluga biti omogućena. Sulude liste čekanja su dokaz neodgovornosti i neučinkovitosti tog sustava).

U ovom kratkom razmatranju ujedno leži i rješenje. Društvo se ne treba graditi kroz propisivanje određenih “postupaka za izgradnju društva” već kroz neometanu, prirodnu interakciju ljudi. Ljudi su skloni udruživati se slobodno ukoliko dijele realne zajedničke interese i takve zajednice su slika ideala društva koju zagovara libertarijanizam. Ukoliko interesa među ljudima nema oni neće ulaziti u međusobnu interakciju ili će redefinirati vlastite interese ukoliko im to koristi.

Svako dobro,
vaš Kapitalac