I tenisačima prema zaslugama!

Oznake

antena, indoors, ivanišević, Kolar, tenis

U maniri dosljednih socijalista Hrvati svakodnevno raspravljaju o tome koliko tko zaslužuje i neprestano se važu jedan s drugim i procijenjuju. Tako i jutros, povodom ZG indoorsa, umirovljeni teniski as Goran Ivanišević gostujući u Kolaričinoj radijskoj emisiji na Anteni, koju ne slušam već sam vijest pročitao na Jutarnjem kojeg uglavnom koristim kao stimulans kada nemam inspiraciju pisati o nečem konkretnom – a piše mi se, govori o vrijednostima koga ili čega – njegovih kolega tenisača i općenito tenisa kao sporta.

Da ne razvlačim, Goran poštuje ženski tenis ali smatra da tenisačice nisu zaslužile iste nagrade za svoj uspjeh kao i njihovi muški kolege tenisači. Opravdava to kraćom igrom (što je dio teniskih pravila) te općenito fizičkom inferiornošću (prema njegovom mišljenju svaki malo bolji teniski trener može pobijediti vrhunsku tenisačicu). Meni navedeno ne zvuči kao ikakvo opravdanje za manju plaću ali neka priča što želi, ima na to pravo. Problem bi nastao kada bi odlučio djelovati po tom pitanju.

Kada bi se vrijednost igranja tenisa mjerila po vremenu provedenom na terenu tenisačice bi evidentno zaradile manje. No zašto bi onda morale pristajati na teniska pravila u kojima je ženama određeno da igraju set manje? Izjednačavanjem u tom pogledu neki bi rekli kako se žene sada stavlja u teži položaj i tjera ih se na nadljudski napor, a zašto? Sve zbog profita!!!! Kada bi se vrijednost mjerila po vremenu provedenom na treninzima tada bi i oni neuspješni tražili dio svojeg kolača jer i oni provode jednako vrijeme u dvoranama pokušavajući istjerati pakljavost iz svojih ruku i nogu ne bi li uspjeli rezultatom doći do pobjede i financijskog uspjeha.

Ideja po kojima bi se tenisače moglo evaluirati i plaćati ima bezbroj, pustite mašti na volju kao i Goran, i sve do jedne su gluplja jedna od druge, a o tome tko bi i pod kojim uvjetima pristao financirati iste da ne govorim.

O tome koliko zarađuje tenisač, a koliko tenisačica odlučuje onaj tko ih plaća. Zarada tenisača, ako govorimo o zaradi od igranja tenisa, jest turnirski fond. Organizator turnira pokušava namaknuti što veći iznos u turnirski fond kako bi njime privukao bolje i atraktivnije igrače, a takvi privlače i publiku, a i sponzore koji žele da publika, pa i mediji, gledaju njihova imena i logotipe istaknute okolo teniskih terena, jer im žele nešto prodati itd..

Osobno ne vidim da tenis kao sport nešto trpi zbog toga što su tenisačice plaćene jednako kao i tenisači, niti vidim jaz trenutno aktivnih tenisača prema tenisačicama – osim ovih umirovljenih (valjda mu je mirovina mala pa sad lobira da se tenisačima povisi fond na štetu tenisačica). Cijela “teniska industrija” očito radi svoj posao na optimalan način. Uspješne nagrađuju, jer oko njih se vrti mnogo posla, dok neuspješni otpadaju s turnira i uglavnom ne zarađuju dovoljno da bi se održali u tom sportu dulje vrijeme. I dok je tako to je dobro.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Superračunalo ministarstva financija!

Oznake

Linić, ministar, ministarstvo financija, Nekretnine, OIB, porez

Kaže ministar Linić Jutarnjem listu kako se nalazi u posjedu računala kojim će preko OIB-a snimati ponašanje svakog registriranog građanina, njihovu potrošnju vode, struje, kolika im je plaća, gdje su prijavljeni i u tom smislu više neće tolerirati da primjerice muškarac živi prijavljen na jednoj adresi, a njegova supruga na drugoj ne bi li izbjegli plaćanje poreza na nekretnine kojem je smisao natjerati bračni par iz primjera, ali i svakog građanina u posjedu dvije ili više nekretnina, da tu drugu ili n-tu nekretninu daju na korištenje trećoj strani. Istovremeno govori kako zakon zapravo samo zamijenjuje postojeću komunalnu naknadu koja je tobože relikt socijalizma. Uz navedeno je nadrobio još kojekakvih gluposti koje će na veliku žalost građana uskoro postati dio njihove svakodnevice, samo što toga još nisu svjesni.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. fotografija je fotomontirana, ministar Linić u ovom trenutku nije izgledao kao sjevernokorejski diktator niti se družio s njegovim vojnim službenicima niti je sjedio za tim stolom niti je računalo na slici superračunalo u nadzornom centru ministarstva financija tijekom puštanja u pogon. Elementi fotomontaže su javno dostupni na internetu.

Reformom Ustava do rješenja problema

Oznake

demokracija, glasovanje, imovina, pravo, Ustav

O problemima sadržaja hrvatskog Ustava svojevremeno je pisao blog Usporedbe u tekstu “Napola trudan Ustav“. Preporučam. Iako u tekstu ističe tek pojedine primjere članaka hrvatskog Ustava, i kako oni relativizaju pravo, sve što je ključno moglo bi se sažeti u slijedećem:

1. Demokratski Ustav trebao bi jasno definirati granice odlučivanja o zajedničkim pitanjima društva
2. Odrediti mehanizme donošenja tih odluka

Ono što Hrvatima stvara veliki problem u spoznavanju demokracije (sustav koji osigurava da je vlast jednako odgovorna prema većini ali i prema pojedincu) jest što je uporno izjednačuju, ili nesvjesno zamijenjuju, sa vladavinom većine (koja provodi većinsko glasovanje kao metodu upravljanja državom).

Hrvatski Ustav je metodološki usklađen sa vladavinom većine i strukturiran je na način da vlastima omogućuje da u bilo kojem trenutku prošire granice odlučivanja o zajedničkim pitanjima i da se u tu svrhu donesu zakoni koji će proširivati definiciju “zajedničkog pitanja”, definirati nove mehanizme koji će osigurati provedbu “zajedničkog pitanja”, i koje će građani morati bezuvjetno poštivati.

Hrvatska nije izuzetak u tom pogledu, primjerice francuska deklaracijom o pravima čovjeka i građana iz 1789 daje svakome pravo da slobodno govori, piše i objavljuje u tiskanom obliku javno svoju riječ i misao – osim ukoliko se zakonom to ne zabrani (kojim zakonom i na koji način ne definira se). U tom smislu jednako ispravno bilo bi reći kako o navedenim pitanjima odlučuje zakon, bez da se na početku ista prezentiraju kao prava koja očito nisu garantirana.

Na drugoj strani Atlantika, iste godine, u američkom Ustavu i njegovom prvom amandmanu (The Bill of Rights) jasno je definirano kako Kongres ne može donijeti zakon kojim bi se zabranila vjerska sloboda, sloboda govora, tiska i mirnog okupljanja. Prvi amandman tako izričito štiti prava svakog čovjeka da se slobodno izražava i to pravo niti pojedinac niti većina ne može nadglasati. Nažalost, u pogledu ekonomskih sloboda građani SAD-a sve češće ostaju zakinuti za svoja imovinska prava pa se dešava da pojedinac zbog “društvenog dobra” ostaje bez vlastite imovine.

Ovo je vrlo čest slučaj i velik problem u Hrvatskoj koja primjerice ove godine uvodi porez na nekretnine kojim će umanjiti vrijednost imovine građana (one postaju opterećene novim troškom) kao i Zakon o strateškim investicijskim projektima gdje vlast može oduzeti privatnu imovinu građana ukoliko odredi da je ona na putu realizacije projekta od strateškog interesa, gdje usput odlučuje o tome što je projekt i što je strateški interes, te imovinu građana prepušta investitoru koji bi projekt financirao i provodio. Prilično plodno tlo za lobiste kao i poticanje korupcije na najvišim strukturama države, a sve u savršenom skladu sa Ustavom.

Ključ ekonomskog prosperiteta građana leži u nepovredivosti njihove osobne imovine. Samo ukoliko svojom imovinom imaju pravo u potpunosti raspolagati, i to pravo je zaštićeno Ustavom – i gdje se ne postavlja vremenski rok važenja tog prava, oni mogu uspješno ekonomizirati. Svako ograničenje tog prava građanima predstavlja opasnost od mogućeg gubitka imovine u cjelini ili dijelom zbog uvođenja novog pravila u budućnosti sukladno metodi većinskog glasovanja kroz koje se nameću interesi drugih.

Promjene u Hrvatskoj trebale bi započeti reformom Ustava, a u tom kontekstu odgovore na neka pitanja može dati ovaj kratki video u kojem prof. Michael C. Munger (Duke University) objašnjava kako je u demokratskom društvu moguće zaštititi pojedinca od preglasavanja drugoga ili terora većine:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Država krmača i njeni praščići

Oznake

Država, fiskalizacija, Linić, uvođenje reda, vlada

Vlada neće uvesti reda u svoj rad jer da to hoće već bi odavno to učinila. Očekivanje građana da se vlast sama uredi usporedivo je očekivanju od masovnog ubojice da uredi svoj ubilački pohod. U tom pogledu jasno je kako je djelovanje vlasti ili ubojice već maksimalno uređeno i u skladu s onime što su naumili činiti pa je tražiti uređenje apsurdno – Ok, sad vas više neću puškom nego motornom pilom iliti zdravstvene doprinose spuštamo 2% ali PDV ide gore isto toliko (uzmite u obzir da je suma povećanog PDV-a neusporedivo veća od sume smanjenih doprinosa, kao i da će se ove godine dugovi javnih bolnica restrukturirati s 5mlrd HRK koje će vlast uzeti građanima, dakle sve je jasno).

Ono što Vlada neumorno čini jest stvaranje ovisnosti građana o njoj samoj. Vlada sama sebi daje sve veću ulogu (propisuje nova pravila, zapošljava nove birokrate), potiče građane da svoja vlastita pitanja u sve većoj mjeri prepuštaju njoj na rješavanje i stvara u građanima osjećaj bespomoći.

Ono što je potrebno, uzet ću si za slobodu tako reći, jest da građani shvate da za većinu svojih potreba ne trebaju vlast već da te potrebe trebaju u najvećoj mogućoj mjeri zadovoljavati samostalno (i razmišljati o načinu kako da to čine). Vlast nužno mora smanjiti svoj volumen i doseg, a samim time i potrošnju, što će dovesti do manje potrebe za poreznim izdvajanjima građana tj. nižih poreza (to je poticaj ekonomskoj konkurentnosti zemlje, put u financijsku stabilnost građana i slobodu).

Jednostavnije rečeno – građani su se zakačili državi za sisu i naravno da su sada neprijatelji oni građani koji ne žele hraniti tu krmaču (da se tako slobodno izrazim). Ovdje možete vidjeti kako praščići novinari Jutarnjeg lista pohode kafiće ne bi li otkrili prevare fiskalnog sustava, iste prijavljivali Liniću – pa se naslikavali s njime upravo u trenu kada mu pokazuju neispravan račun, pa o tome klepali tekstove za druge praščiće koji se također osjećaju prevareni.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (29)

Oznake

Liberalna misao, odluke, očekivanja, prisila, pristanak, vlast

Ukoliko vlast nije u stanju ispunjavati očekivanja svakog građanina ponaosob onda ne bi trebala niti imati pravo nametati građanima odluke koje za njih donosi bez njihovog pojedinačnog pristanka.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vlast objavila rat debeloj djeci!

Oznake

debela djeca, dijeta, djeca, izgladnjivanje, nacionalni program, pretilost, Shema voća i povrća, škola

Današnja sjednica Vlade donosi nacionalni program Sheme školskog voća. Shema se deklarira od izuzetne važnosti kao mjera potpore sektoru voća i povrća (what?), a izuzetno je jer tako nešto prakticira i EU, of course.

Kao cilj Sheme vlast definira djelovanje na prehrambene navike djece školskog uzrasta. Što bi bilo “djelovanje” u kontekstu prehrambenih navika djece općenito? Vlast polazi od premise da su, citiram:

neuravnotežena prehrana i prekomjeran unos hrane razlog rasta broja debele djece i izvor bolesti koje su vodeći uzrok smrtnosti u suvremenom društvu

Što ako danas-sutra dođu do zaključka da je vodeći uzrok smrtnosti u suvremenom društvu sam čovjek? Ovo pitanje može zvučati kao besmisleno i pretjerano. No može li na isti način besmislena biti citirana hipoteza koja je navodno osnovni razlog uvođenja Sheme?

Što je to “debelo dijete“? S obzirom da vlast uočava debelu djecu onda bi doista trebala javno definirati parametre debelog djeteta da jasno znamo o čemu govore. Možda im je neugodno izražavati se u toj maniri no to ih ne sprječava da donose nacionalni program kroz koji žele djelovati na “prikrivenu” debelu djecu. S obzirom da nije jasno tko je debelo dijete pitanje je na koji način će ova shema biti shvaćena i na koji način će biti provođena, kao i od koga.

Fokus sheme su niži razredi osnovnih škola, a mjere provođenja su:

• promocija zdravih prehrambenih navika s ciljem povećanja udjela voća i povrća u svakodnevnoj prehrani
• oblikovanje prehrambenih navika djece i ograničenje unosa hrane s visokim sadržajem masti, šećera i soli
• omogućavanje dodatnog obroka svježeg voća ili povrća

Za navedeno ni u kojem smislu nije potreban nacionalni program. Odlučivati o ovim pitanjima trebali bi roditelji (skrbnici), a promovirati zdrave prehrambene navike može se na bezbroj neinvazivnih načina i u svakom slučaju bez uplitanja dušebrižnika na vlasti koji očito nemaju pametnijeg posla jer im je dobro tamo gdje jesu.

U ovom slučaju manje je problematična njihova briga za našu djecu, čak štoviše javnost je oduševljena ovakvim politikama. Veći problem je nametanje “oblikovanja prehrambenih navika” te “ograničenje unosa hrane” onog sastava i oblika kojeg vlast temeljem spoznaja, kojima kao građani nismo u posjedu niti ih možemo osporavati ili barem kritizirati, definira kao neprihvatljivu.

Prehrambene navike djece se razlikuju od djeteta do djeteta. Djeca i na različite načine prihvaćaju različitu hranu, na isti način hranu i odbijaju. Moje dijete primjerice neće pojesti komad voća bez obzira koliko ga molili i tumačili mu vrijednost sadržaja tog ploda na njegov organizam. Izvodimo stoga razne kerefeke, cijedimo naranče u sok pa ga nakon toga još i dodatno cijedimo, rijedimo, kamufliramo, u umak za špagete raskuhavamo cijelo čudo povrća ne bi li dopremili tu hranu koju kao roditelji smatramo vrijednom djetetu u organizam. Crvena salama (iliti srijemska, čajna) prolazi uvijek, Linolada bez greške, voli špinat i ribu pa i to često jedemo no sve u svemu radi se o vrlo ograničenom jelovniku no navikli smo na njega, dijete raste, nije anemično ni bolesno, u razredu odlikaš. Kako vrijeme prolazi polako prihvaća i nove prehrambene namirnice, a s vremenom će ih prihvatiti i većinu.

Zamislite sada to dijete u školskoj kantini gdje mu se kao obrok servira kruška jer se Shemom odlučilo ne poslužiti šnitu linolade ili čak paštete. Krušku neće pojesti, znači ostat će zakinuto za obrok i gladno.

Daje li ova Shema za pravo djecu maltretirati na ovakav način, izgladnjivati ih? Ako se ne radi o tome, daje li Shema za pravo prisiljavati dijete da jede nešto što ne želi pojesti i kome se dodijeljuje uloga osobe koja će dijete prisiliti na nešto što ono ne želi, i koje su metode prisile? Pretpostavimo da one moraju biti fizički nenasilne, no nasilje nad djetetom može se provoditi na bezbroj drugih suptilnih načina.

Primjerice učitelj u ispunjenju nekog budućeg cilja vezanog za uspješno provođenje Sheme možda će “pedagoškim” mjerama maltretirati dijete, nabacivati mu na nos primjere poželjnog ponašanja njegovih školskih kolega koji jedu i željezo ako im se nađe u tanjuru. Kakve emocije će to izbirljivo dijete, kojeg će se pokušati oblikovati u poslušnog “jedača voća i povrća”, razviti prema svojoj okolini u tom procesu? Hoće li okriviti onu prikrivenu “debelu djecu” između sebe za to što ih škola maltretira provedbom Sheme? Neće, jer neće ni znati zbog kojeg osnovnog razloga im se povrće nameće te će sa suzom u oku i izgladnjeli promatrati bucmaste prijatelje kako jedu dodatni obrok voća ili povrća koji im je omogućila vlast. U trošku tog dodatnog obroka sudjeluju naravno i roditelji izbirljive djece koja će ostati bez obroka.

“Kleso! Ak netef pojeft ovu kvufku daj meni… mmm…”

Svako dobro,
vaš Kapitalac

P.S. dobronamjerna preporuka – RODITELJI, SAMI UČITE DJECU PREHRAMBENIM NAVIKAMA I NE DOZVOLITE VLASTIMA DA VAM MALTRETIRAJU DJECU OVAKVIM PROGRAMIMA!

Katalonija radi, Madrid se gradi

Oznake

Catalonia, Catalunya, Katalonija, referendum, samostalnost, Španjolska

Katalonci žele samostalnost i odvajanje od Španjolske, a Španjolska to ne dozvoljava. Kratko i jasno.

Pa ipak to ne sprječava Katalonce da se polako ali sigurno konstituiraju i teže osamostaljenju. U prosincu 2012. regionalna vlast poprimila je obilježja parlamentarne vlasti, prije svega jer svoje djelovanje sada posvećuje osobitom interesu odvajanja, a manje uskladom sa interesima matičnog parlamenta.

Jučer su u parlamentu donijeli “simboličnu” deklaraciju o demokratskom suverenitetu naroda kao političkog i zakonskog entiteta. Simbolična je prije svega Mardidu. Kataloncima je vrlo konkretna. S obzirom da od Španjolskog parlamenta nikako ne uspijevaju isposlovati referendum o pitanju samostalnosti pozivaju se na katalonsko pravo prema kojem ne ovise o mišljenju Španjolaca i mogu raspisati referendum sami.

Problem iza cijele priče vezan je uz činjenicu da je Katalonija najbogatija i najproduktivnija španjolska regija, što Španjolcima koji ne žive u toj regiji osobito odgovara, a osobitost je u tome što postojećom poreznom redistribucijom dobivaju dio proizvedene vrijednosti Katalonije. Pri tome Katalonci ostaju zakinuti za plodove svojeg rada pa gledajući podatak o BDP-u po glavi stanovnika oni ispadaju tek četvrta regija u Španjolskoj. Očito je dakle da porezni sustav nagrađuje građane manje uspješne regije novcem građana Katalonije koja je uspješnija regija, dok im Španjolska zauzvrat vraća članstvo u razdiobi duga države.

Ova elementarna nepravda je genetska boljka izgradnje socijalnog društva unutar kojega se vrijednost redistribuira političkim putem tj. instrumentom (porezni sustav). Ista boljka bila je jedan od osnovnih razloga raspada Jugoslavije i osamostaljenja njenih republika.

Kako Španjolska ekonomija pada u sve dublju recesiju, a vlast sve više zadužuje svoje građane (jedno i drugo su povezani događaji), tako katalonske težnje ka osamostaljenju postaju sve jače jer nepravda postaje sve izraženija. Bit će zanimljivo promatrati daljnji razvoj situacije narednih dana, sasvim mogući samostalni referendum u dogledno vrijeme, a osobito reakciju Španjolske gdje očekujem da se ispolji ono esencijalno zlo prikriveno političkom propagandom socijalnog kolektivizma kao ideala čovječanstva.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mit o društveno odgovornom poslovanju

Oznake

DOP, društveno odgovorno poslovanje, korporativni volonterizam

O društveno odgovornom poslovanju (skraćeno: DOP) Ministarstvo gospodarstva kaže:

DOP je odgovornost tvtki za njihov utjecaj na društvo. Važniji cilj je stvaranje zajedničke vrijednosti za vlasnike, dionike i društvo u cjelini. U DOP-u govorimo o dobrovoljnom iskoraku gospodarskih subjekata iznad zakonski postavljenih granica s ciljem postizanja financijskih uspjeha, vodeći računa o etičkim vrijednostima, društvenoj zajednici, zaposlenicima i okolišu.

Svaka privatna tvrtka, koju osnuje građanin ne bi li kroz tu tvrtku zadovoljavao potrebe svojih sugrađana na više načina, je primjer društveno odgovornog poslovanja ili općenito društvene odgovornosti.

Tvrtka osim što svojim djelovanjem zadovoljava potrebe građana, i za što joj građani zahvalnost pokazuju kupujući to što ona proizvodi, ukoliko im je to od koristi, ona te iste građane i zapošljava. Tvrtka ne mora nužno proizvoditi robu da bi zadovoljavala očekivanja društva, ona može proizvoditi i usluge koje će građanima koristiti. U svakom slučaju postojanje tvrtke odražava potrebe društva. Ukoliko tvrtka nudi društvu nešto što društvu nije potrebno ona će prestati postojati. Naravno, osim ako zakonom nije drugačije predviđeno. 😉

Na primjeru pekarnice, poduzetnik-pekar peče kruh u koji ulaže svoj rad, novac, vrijeme, znanje itd., a građanin ga kupuje. Građanin zahvaljujući pekarovom poslovanju ne mora trošiti svoje osobno vrijeme na pravljenje kruha jer pekarova optimizacija tog procesa omogućuje građaninu (a istovremeno i mnogim drugim sugrađanima) da za relativno malu protuvrijednost uživa u ispečenom kruhu. Višak vremena koji je uštedio zahvaljujući postojanju pekara našem građaninu u potpunosti opravdava iznos kojeg će za taj kruh izdvojiti. Vrijeme koje bi mu u protivnom bilo potrebno da sam ispeče kruh (i tako svaki dan) građanin može alocirati na druge aktivnosti za osobnu korist.

Pekar je također kupac nekog proizvoda kojeg nudi njegov sugrađanin. Primjerice mljekar. Poduzetnik-mljekar pekaru omogućuje da svoje vrijeme ne troši na uzgoj krava jer time ne bi bio u mogućnosti baviti se pekarskim poslom od kojega očekuje živjeti. U razradi ovih odnosa među ljudima pustite mašti na volju. Vrlo brzo shvatit ćete da su oni mnogo kompleksniji nego što možete zamisliti i kao takvi predstavljaju pravi primjer društvene odgovornosti i solidarnosti na djelu koja se provodi u svakom trenutku naših života, a da iste nismo niti svjesni.

Dakle mit o društveno odgovornom poslovanju zapravo se odnosi na zanemarivanje činjenice kako je svako poslovanje (ovdje prije svega mislim na poslovanje građana kroz realizaciju privatnih poslova) samo po sebi društveno odgovorno kao i da svako poslovanje odražava potrebe ljudi, zbog čega uostalom i postoji.

Danas se, iz nekog meni neobjašnjivog razloga, teži zanemariti činjenicu iz prethodnog pasusa i djelovati na svijest poduzetnika (i građana) da se njihova prava vrijednost, društvena vrijednost, zapravo skriva u tome koliko oni pomažu svoje sugrađane kroz aktivnosti koje nemaju nužno veze s njihovim poslom. Krajnje pojednostavljeno – na pekarovu društvenu vrijednost gleda se kao spremnost da mljekaru pomogne pomusti kravu i očistiti staju. Mljekarova vrijednost je u tome da on pomaže pekaru zamijesiti perece, a svi zajedno naravno bore se uložiti osobito vrijeme, novac, rad i ine resurse s kojima raspolažu u očuvanje okoliša.

Tvrtka iz Zagreba, koja je platila oglas na jednom poslovnom internetskom sajtu, primarno se bavi prodajom osiguranja no to je potpuno nebitno za DOP, bitno je da su oni prva tvrtka koja primjenjuje DOP načela kroz korporativni volonterizam, a u tom kontekstu udomili su psa kojeg za jednu udrugu socijaliziraju. Korporativni volonterizam definiran je kao volonterski angažman zaposlenika neke tvrtke koji se odvija unutar radnog vremena zaposlenika odnosno u organizaciji tvrtke u kojoj rade. Odlično. Zaposlite čovjeka da kroz rad doprinosi razvoju tvrtke čime doprinosi razvoju društva kroz zadovoljenje njegovih potreba i onda bodove prikupljate na tome što radite nešto sasvim drugo. Preporučam tvrtkama koje započnu ovu praksu da se jednostavno prestanu baviti onime čime se primarno bave i budu korisniji društvu u onome što smatraju da je korisnije od toga. Nije sramota preregistrirati djelatnost tvrtke iz prodaje osiguranja u uzgoj i trening pasa. Nije problem niti u tome da nastave ovakvu praksu sve dok se počnu nametati istu putem države drugima.

Društvena tragedija jest što se o ovakvom shvaćanju društvene vrijednosti nečijeg poslovanja ili odgovornosti poslovanja dodijeljuje više pažnje od realne vrijednosti i odgovornosti prema društvu. Nekako iščekujem i da država u dogledno vrijeme uvede raznorazne gospodarske politike, poticajne mjere ili olakšice za tvrtke koje će se više baviti nečim drugim nego svojim poslom.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Neću usluge toplane” – teror javne tvrtke

Oznake

Gradska toplana, Karlovac, neću usluge toplane, teror

Problem građana Karlovca, koji ne žele koristiti nametnute usluge grijanja putem Gradske toplane, upečatljiv je primjer institucionalnog ugnjetavanja i teroriziranja građana od strane javnog monopolista i dokaz apsurdnih posljedica podređivanja planskoj ekonomiji koje su svaljene građanima na teret. Ovaj sustav ugnjetavanja podržava i javna vlast Grada Karlovca kao i Državni inspektorat.

Država mora dopustiti konkurenciju i zaštiti pravo građana na slobodu samostalnog odabira usluge ovisno o vlastitim preferencijama, kao i pravo da u potpunosti raspolažu vlastitom imovinom. Ova pitanja mogu se rješiti jedino reformom pravosudnog okvira i uvođenjem Vladavine prava.

Crosspost:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/necu-usluge-toplane-mi-smo-taoci-toplane-koja-nas-prisiljava-da-do-smrti-placamo-njihove-usluge-cak-i-ako-ih-ne-koristimo/658394.aspx

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Rješenje krize u Hrvatskoj

Oznake

ekonomski plan, Hayek, Hrvatska, Keynes, kriza, nezaposlenost, vladavina prava

Postoje područja u kojima Hrvatska bez dvojbe bilježi značajan rast. Ta područja su: porezno opterećenje, nezaposlenost, siromaštvo, cijene/inflacija, broj zatvorenih tvrtki i obrta, deficit državnog proračuna uz istovremeni rast državne potrošnje i birokracije, neučinkovitost državnog i javnog sektora, dugovi javnih tvrtki, dugovi socijalnih i zdravstvenih ustanova države, javni dug kojega na račun građana kreiraju političari na vlasti, političke afere, broj neriješenih sudskih predmeta, rast zakonodavnog i regulatornog okvira.

Raste i opće nezadovoljstvo građana situacijom u kojoj se nalaze kao i pritisak kojeg stvara ukupna neizvjesnost i nedostatak perspektive. Iako će mnogi zamjerati svojim sugrađanima na nedostatku protesta, ipak građani su do danas protestirali u više navrata. U izbornoj 2011. godini održano je desetak prosvjeda kroz koje su građani ojačali zajedništvo i ukazali na mogućnost zajedničkog djelovanja. Prosvjedi su bili okarakterizirani kao “anti-vladini” no zapravo se radilo o socijalnim prosvjedima. Ono što je nedostajalo u tom trenutku bila je artikulacija suštinskih problema te se vladajuća stranka održala na vlasti do kraja godine i parlamentarnih zbora.

Nakon godine dana djelovanja nove koalicijske vlasti stanje u Hrvatskoj je neusporedivo gore nego početkom 2011. Registrirana nezaposlenost građana bliži se brojci od 400.000, što je povratak na razinu iz 2001. godine. Državni proračun je u odnosu na 2001. uvećan 2 puta, a javni dug čak 2,5 puta. Dalje nije nužno nabrajati, pogoršanje svih parametara je očito te se sasvim sigurno nalazimo u najtežem razdoblju od završetka Domovinskog rata.

Prosperitet ne dolazi od “ekonomskog plana” nametnutog iz vrha, već s ekonomskom slobodom građana koji sami odlučuju o tome kako će i pod kojim uvjetima korisiti svoj rad, znanje i ideje te rezultate istih koji predstavljaju njihovo neprikosnoveno vlasništvo. Da li je možda problem u konstantnom očekivanju građana da vlast ponudi plan za rješavanje problema koje bi načelno trebali rješavati građani sami?

Sloboda od materijalne odgovornosti tj. sklonost prepuštanju te odgovornosti drugome na brigu (vladajućoj stranci) prilično je problematičan koncept. U konačnici građani izgube kako materijalnu sigurnost, koju su očekivali ostvariti kroz realizaciju političkog plana, tako i osobnu slobodu. Problem je to kojeg su građani Hrvatske zadržali i nakon osamostaljenja. Umjesto tranzicijskih promjena iz socijalizma u slobodno društvo, te u ekonomskom pogledu zamjene planske ekonomije slobodnim tržištem, odlučilo se i dalje podržavati odluke vlastodržaca i pokoravati se njihovom političkom planu.

Geneza ovog konstantnog problema nalazi se u povijesti. Počevši od izučavanja marksističke dogme unutar socijalizma u građanima se postepeno oblikovala svijest o nužnom podređivanju interesima kolektiva, a interese kao takve definira i njima manipulira političko tijelo. Keynesova ekonomska računica, kao opće prihvaćen pogled na ekonomiju širom Svijeta, bio je idealan model kojim se nastavilo upravljati općim ekonomskim parametrima društva. On podrazumijeva dominantnu ulogu države (vlasti) u kontroli ekonomskih agregata i za krajnji cilj ima multiplicirati ekonomski rast kroz manipulaciju vrlo malim brojem danih parametara (poput agregata proizvodnje, potrošnje i investicija).

Dok se hrvatski, europski i svjetski političari zabavljaju Keynesovim manipuliranjem ekonomskim agregatima, osmišljavanjem ekonomskih, poreznih, fiskalnih i monetarnih politika, kao nužnog instrumentarija za podršku ideji trajnog ekonomskog rasta, očito je da rezultati tih napora odvode u sasvim suprotnom smjeru od očekivanog.

U promašenim rezultatima nalazi se konstantno opravdanje i motiv da se pogreške ispravljaju dodatnim politikama unutar istog okvira te se, u posljednje vrijeme, krize javljaju sve češće, bivaju sve teže, a javni dug kojeg političari stvaraju na račun građana premašuje sve granice racionalnog postupanja, odgovornosti i morala. U tom suludom procesu prosperiraju samo oni koji se nađu u milosti političara i razvojnog plana, što je dodatno ojačalo nastojanja pojedinaca i lobista da svoje interese nametnu putem države kao dio općih razvojih strategija i podrške provođenju plana. Primjerice, u Hrvatskoj je u usponu IT industrija koja dobiva sve veću pozornost i potporu vlasti dok problemi ostatka građana ostaju izvan fokusa.

A što je s građanima? Oni su izgubljeni, kako u lošim potezima političara, tako i u vlastitim očekivanjima prema njima ili općenito prema onome što misle da im država treba pružati. Kroz digresiju na motive prosvjeda mogao bih reći kako građani i dalje od države očekuju prosperitet, posao, materijalno i socijalno blagostanje ili jedostavnije rečeno – konačno riješenje svih problema, pri čemu tek rijetki vide da su vlastodršcima uslijed toga potpali u milost ili nemilost. Je li moguće uopće dizajnirati društvo, postaviti konačne parametre djelovanja svakog čovjeka i time utjecati pozitivno, jednakom mjerom, na sve članove društva i osigurati ekonomski rast?

Različitost današnje polarizacije lijevih i desnih političkih stranaka u biti je svedena na irelevantne detalje. Iz perspektive građana potpuno je svejedno hoće li biti podređeni vodstvu lijevih ili desnih jer podređeni će biti u oba slučaja, uz minimalne različitosti u planu i istu šablonu.

Istinska polarizacija nalazi se između skupina ljudi koji drže vlast alatom za ostvarenje materijalnih i socijalnih prava (osobni cilj = materijalna sigurnost ispred materijalne odgovornosti), te skupine ljudi koja smatra da navedeno predstavlja moralni hazard, stimulira korupciju i guši građansku slobodu koja je nužna za ostvarenje maksimalnih potencijala društva kroz slobodno tržište.

F.A.Hayek (1899.-1992.), kao jedan od predvodnika Austrijske škole ekonomije, klasični liberal i nobelovac, bio je najistaknutiji Keynesov oponent i kritičar. Njihova neslaganja definirana su u nalaženju subjekta koji upravlja općom ekonomijom, te u njegovom optimalnom načinu djelovanja. Dok je Keynes zagovarao jaku kontrolu i nadzor ekonomije putem politike i države Hayek je ukazivao na nemogućnost dizajniranja i optimizacije takvog sustava, a ponajviše na latentnu opasnost uslijed jačanja političke moći, počevši od korupcije pa do krajnje radikalnih posljedica, na štetu građana (knjiga Put u ropstvo – “The Road to Serfdom”).

Ne podsjeća li Hayekovo razmatranje na današnju realnost? Vrijedi sada spomenuti da je Hayek svojeg “Nobela” 1974. godine zaslužio na ekonomskoj opservaciji nastanka “Velike depresije 1929. godine” dokazujući uzroke i problematiku državne intervencije u monetarnoj i ekonomskoj politici kao i nemogućnost iznalaženja konačne ekonomske računice u planskoj ekonomiji koju zagovaraju socijalisti. (http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/economics/laureates/1974/press.html).

Kao najbolje sredstvo za ekonomsku alokaciju resursa Hayek zagovara slobodno tržište, unutar kojega građani kroz socijalni kontakt i razmjenu informacija spoznaju svoje realne potrebe, grade ekonomiju i društvo bazirano na zadovoljenju tih potreba, pri čemu se služe cjenovnim signalima kao surogatima znanja. Istovremeno, polazi od čovjeka kao neracionalnog bića koje nije sposobno spoznati sve uvjete i činjenice unutar kojih se odvija ekonomska aktivnost, već svoje odluke donosi uslijed ograničene količine informacija s kojima raspolaže u danom trenutku i u tom smislu postupa maksimalno racionalno ukoliko to čini slobodno i na dobrovoljnoj osnovi.

Kako bi u konačnici prosperirali, građani Hrvatske trebali bi preispitati vlastita očekivanja prema državi i političarima. Ukoliko konačno žele slobodu i autonomnost u donošenju odluka za vlastitu korist, vrijedi insistirati na:

• Reformi pravnog okvira kojeg treba izgraditi na temelju Vladavine prava (eng. “The Rule of Law”, grč. “Isonomia”) – (http://www.jurlandia.org/rol.htm) s nezavisnim, nepristranim sudstvom i pojednostavljenim zakonima,
• Smanjenju volumena i dosega državne vlasti, političara, institucija i birokracije, te usluga koje se financiraju paušalno iz državnog proračuna tj. oporezovanim novcem građana,
• Smanjenju poreza, nameta i ograničavajućeg regulatornog okvira,
• Nepovredivosti i neotuđivosti imovine građana,
• Slobodnom tržištu na kojem će građani neometano zadovoljavati međusobne potrebe,
• Neotuđivosti prava na javno izražavanje mišljenja

Ove pretpostavke temelj su slobodnog društva, a države Svijeta koje ih nastoje prakticirati ostvaruju najvišu zabilježenu razinu ekonomske slobode, pravne sigurnosti i zadovoljstva građana.

U “Indexu ekonomskih sloboda” (http://www.heritage.org/index/), kojeg godišnje objavljuje The Heritage Foundation (http://www.heritage.org/), možete vidjeti razinu ekonomskih sloboda 185 država Svijeta. Među najslobodnijim državama svijeta su Hong Kong, Singapur, Australija, Novi Zeland i Švicarska. U one najrepresivnije spadaju Sjeverna Koreja, Kuba, Zimbabwe i Venezuela.

Hrvatska se nalazi na 78. mjestu, među umjereno slobodnim zemljama, a kao osobito problematična istaknuta je visoka razina korupcije unutar pravosudnog sustava, koji potkopava nužne reforme i onemogućuje uspostavu Vladavine prava, kao i korupcija u javnim tvrtkama, sveučilištima, poslovima javne nabave i zemljišno-knjižnim poslovima. Od ostalih opaski tu je visoko porezno opterećenje, visoka državna potrošnja, prereguliranost tržišta, tromost birokracije, rigidni radni zakoni, itd.

Dok nas mediji svakodnevno zabavljaju trivijalnim temama, oni suštinski problemi teže se razabiru, no pomaka u tom smjeru ipak ima. Nadam se da je ovaj tekst pomogao u nekoj mjeri prebaciti fokus na suštinske probleme koje treba rješavati. Iako je opće stanje građana Hrvatske teško, ono nije bezizlazno i promjene sa pozitivnim ishodom su moguće. Pozivam građane da po prvi puta podrže društvene promjene u smjeru željno iščekivane građanske slobode i prestanka dugotrajnog političkog diktata i represije koju smo naslijedili iz prošlosti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac