Oznake
Volio bih podijeliti sa vama jedno čudno iskustvo, iako ne i začuđujuće, od jučer. Radi se o jednom kratkom razgovoru s umirovljenikom o trenutnim društveno-ekonomskim problemima s kojima se “nastojimo” boriti.
Taman sam se krijepio toplom juhom, nakon povratka s posla, netko zvoni na ulaznim vratima, umirovljenik. Nije bitno koji, dovoljno je reći da je uvijek dobrodošao.
Sjeda za kuhinjski stol prekoputa mene, neće juhu, neće sok, neće kavu, neće rakiju. Započinje priču povodom neke od TV emisija koje se zanimaju trenutnim društveno-ekonomskim problemima i konstatira kako bi rješenje hrvatskog problema moglo biti isto ono rješenje koje je osmislio Island. Čuo je to od nekog uglednog ekonomskog stručnjaka kojem se nije mogao sjetiti imena. Toliko o ugledu. Srčem juhu, gledam u rezance, i ne znam što uopće reći na to, a da bude što kraće, jednostavno, direktno i kompletno, da potakne razmišljanje, a možda i kvalitetan dijalog. Razmišljam u par sekundi dok tišina postaje nelagodna, a razočaranje u meni buja:
– “To je suluda ideja.” – kažem ja.
– “Evo ga na, pa velim da je to rekao ekonomski stručnjak!” – kaže umirovljenik, inače škorpion u horoskopu, nije da vjerujem u te besmislice ali ispada da mu se karakter baš poklapa s onim kako astrolozi govore o tim ljudima.
– “Ali to je osuda na konačnu propast nas i naše djece. Dugove treba vraćati!” – kažem ja.
– “Novca za otplatu duga očito nema. Ekonomski stručnjak kaže da bismo postojeće dugove trebali prestati otplaćivati i zadužiti se kod banaka na istoku.” – kaže umirovljenik.
– “Dugove koje si stvorio moraš jednom vratiti, ili te izoliraju. Primjerice, kako bi se ti postavio prema čovjeku kojem si posudio 1000EUR i da ti ih ovaj ne želi vratiti, a ne možeš ih naplatiti? Više s njim ne bi imao posla, jel tako?” – kažem ja.
– “Ma je ali ne možeš uspoređivati čovjeka s državom” – kaže umirovljenik.
– “Ok, imaš Vladu koja oporezuje građane, ubire novac u proračun i onda ga ulaže u investicije koje se u konačnici u većini slučajeva pokažu krive i novac se ne vrati, ostane nepovratno izgubljen jer nije stvorena nova realna vrijednost, zatim se zadužuju kod domaćih i stranih banaka, ponovno ulažu u krive investicije jer jednostavno ne mogu sami znati što je dobro, niti ekonomiju voditi iz perspektive građana koji jedini znaju svoje realne potrebe. Vlast potiče privatnu ekonomiju da poduzima na jednak način besmisleno, primjerice odlučili su tako napraviti >boom< u mljekarstvu pa je očito da su se preračunali i upropastili ljude time što su ih naveli na krive akcije. Dugovi dolaze na naplatu, novac kroz vrijednost nisu stvorili, dižu poreze, realna privatna ekonomija zavedena krivim signalima posustaje pod nametima, nezaposlenih je sve više. Pa kada i te dugove odbijemo vraćati onda ćemo zatvoriti granice? Prebacujemo problem na djecu. To se može i mora rješiti danas. Treba rezati državnu potrošnju i birokraciju, zabraniti im petljanje u ekonomiju koju treba momentalno osloboditi svih prepreka. ” – kažem ja.
– “Mirovine se moraju isplaćivati danas.” – kaže umirovljenik
– “To je problem koji ste nam ostavili u naslijeđe, pa me ne čudi da mi savjetuješ da činim isto. Za svoje mirovine ste radili pa ste dozvolili da taj novac potroše. Potrošili ste neodgovorno svoja stečena prava i tu bolnu istinu ignorirate jer je tako lakše. Nemoralno je sada očekivati da mi odgovaramo za ono što nazivate svojim stečenim pravima. No to je krivo koliko je i krivo to što ste ignorirali probleme tijekom vaših života i dopustili da nas političari upropaste. Još lako za vas, po inerciji ćete dobivati mirovine bez obzira na cijenu, a mi ćemo u starosti rikavati od gladi dok ćemo otplaćivati dugove vaše neodgovornosti prema životu, bez mogućnosti da ne sudjelujemo u toj farsi. Da bježim preko granice dok još mogu?” – kažem ja
“idem” – kaže umirovljenik, i ode.
Juha se ohladila, a i moja glad je nestala u tom trenutku. Ostalo mi je samo razočaranje i žalost za tu večer.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
umirovljenici su (i) što se mene tiče glavni razlog što nikakva (nenasilna) promjena u Hrvatskoj nije moguća
oni su glavno biračko tijelo, i svi do jednoga će imati taj stav
mirovine su male, daj meni više, briga me kako, briga me otkuda
mislim, čak i da liberalizam postane glavna vrijednost u hrvatskoj, kome se on može prodat? onima koji rade? takvi su debela manjina
čak i da se sve koji rade uvjeri da je za njihovo dobro i dobro društva u cjelini dobro da su porezi manji, da je za društvo u cjelini dobro da je država manja, opet bi ih preglasali umirovljenici i oni koji će za par godina u mirovinu
stvar je čisto interesa, a kada imamo takvu ogromnu masu ljudi koja je u socijalizmu uvjerena da se ne mora pobrinut za svoju starost već će to netko drugi umjesto njih, normalno je da su ljudi takvu ideologiju radosno prihvaćali
a stvari idu samo na gore kako se masa umirovljenika povećava, jer su njihovi ukupni zahtjevi, čak i da stoje na mjestu što se standarda pojedinca tiče (a ne stoje), u porastu, logički onaj radno sposoban dio populacije koji se smanjuje sve je teže opterećen njihovim izdržavanjem i ima sve više i više motiva da pobjegne negdje gdje je drugačije i onda se i taj dio populacije sve više i više smanjuje, sve je teže opterećen, i ima sve više motiva bježati
Problem umirovljenika i “generacijske solidarnosti” najveći je hrvatski, ali isto tako i europski problem.
Mišljenja sam da nije neriješiv samo moramo početi ozbiljno početi tražiti njegovo rješenje. Zatvaranje očiju i bijeg od problema samo povećavaju problem.
Normalno je da se umirovljenici boje budućnosti, da žele da sve ostane po starome, ali te teme treba stalno otvarati i svi moramo ukazivati na nužnost promjene ovog neodrživog stanja.
Današnji umirovljenici su osuđeni na male mirovine jer su pogrešno vjerovali u socijalizam. Mi moramo biti svjesni da socijalizam vodi u opće siromaštvo i moramo početi štedjeti za svoje mirovine.
Pingback: Tragedija mirovinskog sustava | Kapitalac