Oznake
gospodarstvo, investicije, projekti, vlada, zakon, zakon o strateškim investicijskim projektima
Vlada je danas u javnost pustila prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.
Ustavnu osnovu za ovaj Zakon Vlada nalazi u članku 2., stavku 4. i podstavku 1. koji kažu:
Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:
– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj
Dakle Vlada pušta ovaj zakon pred Sabor, koji je izabran neposredno od građana, da samostalno i u skladu sa Ustavom (rekurzija) i zakonom (relativan pojam, s obzirom da se zakoni pišu po potrebi) odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u RH. Ovaj ustavni članak potvrda je političkog apsolutizma. Politička stranka na vlasti posjeduje pravo da odlučuje o svakom pitanju pa tako i o pravdi i pravu per se, a kroz puštanje u proceduru ovog novog Zakona vidimo da se taj Ustavni članak tamo nije našao bez vraga.
Što je sporno u prijedlogu Zakona?
1. Ocjena stanja
Vlada je ocijenila hitnom potrebu pokretanja investicijskog ciklusa – planska ekonomija ispred slobodnog tržišta i prava građana da raspolažu svojom imovinom i da je ona nepovrediva.
U tu svrhu Vlada želi stvoriti preduvjete za povećanje investicija, a u tome će pomoći “interes Republike Hrvatske” – Što je “interes Republike Hrvatske” zakon ne definira.
Vlada se poziva na Ustavom propisanu mogućnost da se zakonom u interesu Republike Hrvatske ograniči ili oduzme vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1.)
2. Osnovna pitanja
Osiguravaju raspoloživost sve imovine u vlasništvu RH ukoliko se kroz nju namjerava realizirati strateški projekt – Što je strateški projekt zakon ne definira.
3. Posljedice zakona
Uspostava pravnog okvira koji će omogućiti preduvjeti provedbe strateških projekata te niz suhoparnih floskula poput napretka i socijalnog blagostanja građana i održivi razvitak Hrvatske i njenog gospodarstva.
4. Izvori potrebnih sredstava
– Za provedbu Zakona nije potrebno osigurati sredstva u državnom proračunu – osim što će indirektno nastati potreba za zapošljavanjem dodatne birokracije u funkciji koordinatora projekata koje se želi pokrenuti
5. Donošenje Zakona po hitnom postupku
A kako bi drugačije i moglo nego po hitnom postupku, ta ipak se radi o hitnoj potrebi pokretanja investicijskog ciklusa unutar planske ekonomije
Članak 1.
Još malo floskula o napretku i socijalnom blagostanju, o pozivanju investitora koji će donijeti prosperitetne investicije i o raspolaganju nekretninama u vlasništvu RH – nije jasno zašto sada izričito navode nekretnine (?) no dobro, to zna Vlada koja osmišljava Zakon ne bi li provela svoj centralno-planski naum u djelo.
Članak 2.
Strateški projekti odnose se na bilo koji segment ekonomije i bilo koju javnu imovinu koja može poslužiti provedbi tih projekata.
Članak 3.
Strateški projekti su od interesa Republike Hrvatske – ova deklaracija nije bez veze. U Zakonu se samo treba na nju pozvati i sva vrata se time otvaraju.
Članak 4.
U njemu se pozivaju na hrpu načela koja redom ovim Zakonom krše, a pošto je navedeno da ih poštuju onda njihovo kršenje automatski postaje poštivanje.
Članak 5.
Što je strateški projekt određuje Vlada
Članak 6.
Definira razna povjerenstva i akcije kroz koje će se određivati što jest, a što nije strateški projekt.
Članak 7.
Strateškim projektom može biti proglašen samo projekt koji se nalazi na Listi prijedloga strateških projekata koju priprema i vodi središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo u suradnji s drugim tijelima vezanim za svaki pojedini projekt – opa, plodno tlo za bujanje birokracije, svaki projekt može imati svoje birokrate, a o tome odlučuju birokrati koje postavlja centralno-planski politički vrh.
Strateški projekt može kandidirati bilo država, pravna ili fizička osoba. O tome je li to od strateškog interesa za RH odlučuje tijelo države, a nakon uvrštenja projekta na listu projekata isti može financirati bilo država, pravna ili fizička osoba.
Članak 8.
Opet floskule o razvitku i blagostanju. Slijedi strahota – ukoliko se projekt nađe na listi, a vrijedi 150mn HRK podrazumijeva se da ima povoljan utjecaj na floskule koje sipaju već u nekoliko prethodnih članka kao i u uvodu prijedloga Zakona. Prednost će imati projekti s većim učinkom na ukupni gospodarski razvoj (valjda ako se pokaže direktno povezan s Keynesovim multiplikatorom) te na razvoj javnog sektora.
Članak 9.
Središnja tijela državne uprave kandidiraju projekte. Ovo je već navedeno u spomenu države u članku 7., no očito ne škodi nekoliko puta kroz zakon ponoviti tko je glavni u ovoj priči.
Članak 10.
Tehnički detalji sadržaja projektne dokumentacije od interesa za državu.
Članak 11.
Ako nema zainteresiranih za projekte i investicije ovim člankom Vlada si uzima za pravo pozivati koga hoće da investira i da to proglasi strateškim projektom i interesom.
Članak 12.
Tehnički detalji oko potpisivanja ugovora sukladno prethodnim pregovorima.
Članak 13.
Isključuje članke 11. i 12. iz poslova javne nabave.
Članak 14.
Bavi se istim detaljima kao i članak 11., dakle središnje državno tijelo može pozvati investitore objavom poziva u domaćim i stranim javnim glasilima.
Članak 15.
Opisuje detaljnije birokratsku hijerarhiju vezano za koordinaciju realizacije strateških projekata. Očito je da država namjerava držati sve konce u investicijama, dakle vi ulažete, a oni koordiniraju, nadziru i djeluju. Osobito strašno je što se imenovanim tijelima daje apsolutno prvenstvo u rješavanju svakog birokratskog pitanja unutar nadležnih tijela te se svi postupci nužno moraju riješiti unutar 10 dana. Ukoliko se ne riješe u zadanom roku definiraju načelo “šutnje administracije” što podrazumijeva, da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje, suglasno sa svima aspektima strateškog projekta. Dakle ni jedan papir nije zapravo niti potreban. Dovoljno je šutjeti 10 dana i prepreka projektu je po načelu “šutnje administracije” uklonjena.
Članak 16.
Govori još malo o hijerarhiji birokracije i definira članove Operativne skupine (to ej ona koja koordinira) državne dužnosnike i službenike.
Članak 17.
Uvod u članak 18.
Članak 18.
Daje apsolutno pravo vlasti da strateškom projektu ustupi bilo koju državnu imovinu, čak i javne ceste. Vrijedi reći da se mnogi građani slažu da se privatnoj osobi oduzme zemlja ukoliko preko nje treba proći cesta (osim ako se ne radi o njihovoj zemlji), no ovdje se i cesta podređuje strateškom projektu koji je novi vrh društvene hijerarhije i apsolutno javno dobro kako god da ga vlast zamislila.
Članak 19.
Još malo reguliranja otimačine imovine
Članak 20.
Državno odvjetništvo dobiva zadatak davati pravno mišljenje kao podršku provedbi strateških projekata.
Članak 21.
Pravosudni sustav mora hitno provoditi sve sudske i upravne postupke u vezi s imovinom i pravima potrebnima za provedbu strateškog projekta. Ovo je horor. Dokaz kako je pravda i pravosuđe marioneta političke vrhuške.
Članak 22.
Agencija za upravljanje državnom imovinom rješava poslove vezane za raspolaganje državnom imovinom iz članka 18.
Članak 23.
Pomorsko i kulturno dobro može biti dano kroz koncesiju ukoliko se strateški projekt realizira na njemu. Ovaj članak je jedan od onih koji se nekako duhom ne uklapaju u ostatak teksta, kao da nije slučajno tamo. Vidjet ćemo u praksi.
Članak 24.
Koncesije iz prethodnog članka dodijeljuje Vlada. Ovaj članak mogao je biti i dio prethodnog.
Članak 25.
Središnje tijelo daje mišljenje o svrsishodnosti gospodarskog korištenja pomorskog ili kulturnog dobra. Dakle još malo birokratizacije.
Članak 26.
Stručne poslove vezane za pomorsko dobro obavlja središnje tijelo nadležno za pomorstvo, za razliku od članka 22. gdje je glavna Agencija za upravljanje državnom imovinom. Dakle još malo birokratizacije.
Stručne poslove vezane za kulturno dobro obavlja središnje tijelo nadležno za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Dakle još malo birokratizacije. 🙂
Članak 27.
Malo o granicama pomorskog dobra. Ako nešto treba riješiti vezano za iste onda se to očekuje u hitnom postupku.
Članak 28.
O pitanjima granica pomorskog dobra računa vodi središnje tijelo nadležno za pomorstvo. I ovaj članak je mogao biti dio prethodnog članka.
Članak 29.
Središnje tijelo državne uprave nadležno za zaštitu okoliša dužno je utvrditi potrebu, ukoliko ona postoji, izrade Procjene utjecaja na okoliš strateškog projekta u roku od 10 radnih dana. Osim ako se ne primijeni načelo “šutnje administracije” iz članka 15. 🙂
Članak 30.
Lokacijske, građevinske i uporabne dozvole izdaje središnje tijelo državne uprave nadležno za prostorno uređenje i graditeljstvo. I bez ovog članka to je već poznato i zakonom regulirano pitanje. Čemu redudantnost pitam se?
Članak 31.
Aha, članak 30. je naveden zbog toga što za strateške projekte postoje iznimke vezane za urbanističko planiranje. 😉
Članak 32.
Tehnikalije oko ishodovanja dozvola
Članak 33.
Dakle zakon prema članku 13. ne regulira poslove javne nabave ali u članku 33. sva pitanja javne nabave vezano za strateške projekte rješavaju se hitno. 😀
Članak 34.
Definira rokove. Unutar 30 dana Vlada će osnovati “Povjerenstvo”. Nadležno tijelo za gospodarstvo će sklepati Listu strateških projekata u roku od 60 dana, ali prije toga sva središnja tijela države imaju rok od 30 dana da kandidiraju strateške projekte iz svojeg djelokruga.
Znači u 2 mjeseca vlast i njena tijela riješavaju sva pitanja planiranja prosperiteta i socijalnog blagostanja građana.
Članak 35.
Regulira manje bitne detalje iz vezanog Zakona o poticanju investicija.
Članak 36.Objava u Narodnim Novinama. Amen.
[Dodatak]:
Nije trebalo dugo da kolektivisti iskoriste priliku za kritiku. Ono što smatraju spornim u cijeloj priči jest pravo koje si vlast ovim zakonom daje u rasprodaji nacionalnih resursa. No ne spominu ni jednom riječju kako je uopće moguće da si vlast daje pravo bilo kojem građaninu oduzeti imovinu ukoliko je ona prepreka provedbi strateškog projekta!!! I to jest ono što prije svega zaslužuje kritiku i posebnu pozornost.
Liberalizam prije svega štiti imovinska prava građana putem Vladavine prava (koju Hrvatska nije implementirala u svoj pravosudni sustav) što je u potpunosti oprečno ovome Zakonu koji ih krši u svakom svojem dijelu. Ovaj Zakon političke interese definira kao državne interese i stavlja ih ispred interesa građana.
Vezati kolektivističke centralno-planske metode upravljanja društvom, koje provodi aktualna vlast, sa ičim liberalnim pa time i neoliberalnim jest skandalozno.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
proklete komunjare
Strašno. Čini mi se da SFRJ i/ili SRH NISU imale tako opsežne ovlasti, odnosno, ovaj “neoliberalizam” je najveći napad na privatno vlasništvo još od 1946 ili kad je već bila nacionalizacija. Žalosno je što država nije zadovoljna niti gomilom poreza koje ukrade niti gomilom zemljišta koje već posjeduje. Ah ne, nije dosta, nikad nije dosta…
Očajnici & budale. Pa da sam ja strani investitor, prije bih došao u zemlju gdje je privatno vlasništvo stabilno i čvrsto zaštićeno, nego u banana-državu gdje kako mi jedna vlast nešto dadne, druga mi može isto uzeti. Jer zakon te ovdje ne štiti stranče, a ako i štiti lako ga mi promijenimo…
Nitko normalan uz ovakav zakon neće investirati u Hrvatskoj. No iz tog razloga su napisali članak 11.. Zakon utemeljuje plansku ekonomiju i širi birokratski aparat.
Ma naći će se netko da investira — onaj za koga je ovaj zakon pisan. Državni aparatčiki sa poduzetničkim ambicijama, međunarodni avanturisti u potrazi za prilikama za arbitražu, poneka korporacija koja procijeni da se s obzirom na veličinu “poklona” isplati riskirati, itd.
Ali onima koji čine srž gospodarskog rasta u budućnosti — malim i srednjim poduzetnicima iz Hrvatske i bliže okoline (Austrija, Bavarska) — ove mjere će biti ili beznačajne ili, što je vjerojatnije, štetne jer povećavaju “rizik režima” (vidi http://strasilo.wordpress.com/category/rizik-rezima/ )
pa velim, nitko normalan 🙂
Ali još je nevjerovatnije gdje god pogledaš svi su protiv ovog “strašnog neoliberalizma” i ovakvih mjera… i desnica i ljevica i crkva i novinari i svi … presmiješno
Taj buzzword se toliko dobro udomaćio u eteru da se njegovo pogrešno korištenje više ne može diskreditirati, barem ne znam kako. Uglavnom se spominje u situacijama pojačane konfuzije, kako novinara/autora tekstova, tako i građana. Kolektivisti jako dobro koriste tu konfuziju za propagaciju i održavanje svojih ideja, kao mainstream ideologiju, kroz isticanje štetnosti neoliberalizma.
Zakon je u cjelini protuustavan, a napisali su ga pravno nepismeni ljudi.
“Ovim se Zakonom … uređuje određivanje strateških investicijskih projekata Republike Hrvatske, …
Strateški investicijski projekti …su projekti u gospodarstvu, energetici, turizmu, prometu, elektroničkim komunikacijama, zaštiti okoliša, komunalnom gospodarstvu, poljoprivredi, šumarstvu, vodnom gospodarstvu, ribarstvu, zdravstvu, kulturi i drugom javnom sektoru, koji uključuju građenje građevina, a koje … odredi Vlada Republike Hrvatske.”
Na temelju čega će Vlada odrediti da je nešto od strateške važnosti?
Gdje to piše u zakonu?
Zašto bi Sabor dao takvu bianko ovlast svom izvršnom tijelu?
Kakva je razlika između gospodarstva i npr. vodnog gospodarstva ili ribarstva?
Može li postojati strateški investicijski projekt bez građenja građevina?
Zašto ne bi kupovina dionica uspješnih firmi mogla biti strateški projekt u gospodarstvu?
Iskreno, cijeli mi se zakon gadi.
Posebno oduzimanje privatnog vlasništva, jer se nekom u Vladi svidjelo nečije privatno zemljište pa je tu svoju ideju proglasio strateškim invsticijskim projektom, kao rješavanje birokratskih prepreka, umjesto da ukidaju suvišne zakone i otpuštaju suvišne birokrate oni izmišljaju nove propise (birokratske zapreke) za čiju će provedbu trebati zaposliti nove birokrate…
Pingback: Uzurpiranje zakonodavne vlasti od strane izvršne | Usporedbe
sviđa mi se (post, ne zakon, zakon je sra.je)
tnx 🙂
Ono načelo “šutnje administracije” sam sanjao noćas, jednostavno genijalno
Prije svega lijep pozdrav svima koji su se uključili u ovu interesantnu raspravu!
Budući da sam student strojarstva te uskoro završavam studij, želio bih Vam skrenuti pozornost na moje viđene situacije situacije u državi, kao i konkretnog prijedloga zakona.
Prije svega se moram složiti s Vama da zakon možda nije najsretnije napisan te da ima nekih brzopletih poteza i pogrešaka u njemu. Međutim riječ je o nacrtu odnosno prijedlogu zakona koji je još uvijek u javnoj raspravi te smo stoga još uvijek svi pozvani kritizirati, ali što je po meni još bitnije pozvani smo i davati eventualne prijedloge u svezi istog. Primjećujem da trošite dosta tinte i vremena na pisanje članaka i komentara koji su po meni dosta interesantni te Vam stoga predlažem da budete konstruktivni i da neke od tih prijedloga proslijedite nadležnima za ovaj i slične zakone.
Postavili ste pitanje: što je to strateška investicija za Hrvatsku?
Moj odgovor je vrlo kratak: gotovo svaka investicija je strateška za zemlju s ovim brojem nezaposlenih, s ovakvim kreditnim rejtingom i općenitim stanjem u društvu.
Premda je svaka investicija važna, moramo se složiti da su neke “važnije” od ostalih, a to su prije svega one koje bi trebale otvoriti veći broj radnih mjesta, te bi po meni strateška investicija bila ona koja otvara barem 100 radnih mjesta te iznosi barem X mil. kuna. Smatram da je potrebno za svaku investiciju, koja se smatra strateškom, zadužiti stručne ljude koji bi bili izravno odgovorni za taj projekt, te bi trebali pomoći investitoru oko realizacije projekta.
Situacije u kojoj se nalazimo, ne bih ulazio u pitanje kako i zašto smo do toga došli, je zaista teška te vjerujem da je potrebno na sve moguće mjere dati impuls gospodarstvu da se oporavi jer je to od izrazitog značaja. (ne samo za mene jer sam inženjer strojarstva nego za društvo općenito)
Podržavam sve akcije koje bi mogle pridonijeti tome i siguran sam da je to daleko ispravniji put od onog koji smo imali dosad. Treba pokušavati i dati sve od sebe, rezultati možda neće uvijek biti odmah vidljivi i idealni, ali sve je bolje od guranja problema pod tepih i laganja sami sebi!
“Anyone who has never made a mistake has never tried anything new.”
– Albert Einstein
Srdačan pozdrav!
Pozdrav i tebi Komentar1,
osobno sam uputio Vladi prijedlog da Zakon u potpunosti odbaci. Naravno, to nije prihvaćeno jer u okviru javne rasprave nije niti predviđena mogućnost dokazivanja kardinalnih grešaka u planskom pristupu ekonomiji.
Važnije od ikakvog ekonomskog pitanja u slučaju ovog zakona jest pravna osnova tj. njena problematika. Naime, ovaj zakon omogućuje Vladi (koja god da će ga koristiti, a svakoj će dobro doći) da bez ikakvih limita manipulira definicijama “općeg dobra”, “javnog interesa”, “strateškog interesa” ili “strateškog projekta” i u svrhu njihovog ostvarenja daje si nelimitirano pravo raspolagati imovinom svakog građanina te usput preskakati cijelu skalameriju zakona i propisa koje je vlast sama kreirala i koje očekuje da građani poštuju.
Sasvim sam siguran da su svi postojeći društveno-ekonomski problemi uzrokovani dosadašnjom preeksponiranom i time neadekvatnom ulogom vlasti u državi. Vlast se bavi pitanjima izvan svoje kompetencije i pri tome redovito kiksa na štetu građana koji podnose financijski teret tih pogrešaka, bilo kroz povećane i nove poreze ili javni dug, a što je najgore jest izmišljanje zakona prema potrebi. Težiti treba prije svega temeljnoj pravnoj reformi i uvođenju vladavine prava koja mora ograničiti vlast u kreiranju zakona, a zakoni koje kreira moraju vrijediti za sve na apsolutno jednak način i u pravima i u obvezama. Zakon o strateškim investicijama jednima daje prednost i usput pravo da na štetu drugih ostvare vlastite interese.
Ekonomija nije znanost već svojevrsni civilizacijski fenomen. Pogrešno je pristupati ekonomiji kao tehničkoj znanosti, pa čak i definirati je kao multidisciplinarnu znanost. U pristupu ekonomiji postoje 2 puta: 1. planski – put koji su političari građanima nametnuli nakon osamostaljenja 2. slobodno-tržišni – put u kojem vlast nema pravo svojatati ekonomiju niti građane usmjeravati na “strateške ciljeve” već oni sami slobodno ekonomiziraju jedni s drugima.
Dakle Vlada je građanima Hrvatske nametnula planski put, ograničuje im prava svakodnevno, vuče krive poteze – jer ne može vući toliko poteza da bi svi građani prosperirali i mora se fokusirati samo na one “high-value” građane, i time stvara društvenu segregaciju, građani su sve siromašniji, manje tvrtke propadaju i ljudi ostaju bez posla, a na vrata dolaze megalomanski strateški projekti u režiji državnih tvrtki. Nova strategija razvoja turizma do 2020. je primjer nekadašnjih “petoljetki”. Doista, mi nikada nismo imali ekonomsku slobodu i stanje u ovoj zemlji rezultat je oduvijek prisutne političke dominacije u društvu i svim pitanjima koja se tiču građana, i to će nam se obiti o glavu.
Ideje o kojima ovdje govorimo dijametralno su suprotne mainstreamu, nepopularne su i realno nemaju većih izgleda da se prezentiraju kao rješenje.
Izuzetno mi je drago da ste uputili prijedlog Ministarstvu gospodarstva, bez obzira na njegov sadržaj, jer upravo to je dio demokratskog procesa i smisao javne rasprave. Drago mi je čuti da nastojite i konstruktivno djelovati jer nije sve samo u pisanju blogova i pukom kritiziranju. Svima je jasno da je lako kritizirati, pogotovo iz moje pozicije, a vjerujem i pozicije velike većine forumaša, dok je puno teže dati konkretna rješenja i kvalitetne prijedloge.
Apsolutno se slažem s Vama kad kažete da je potrebno uvesti vladavinu prava te općenito u uvođenje reda u državu, naročito sudstvo. Međutim moramo se složiti da je to dugotrajan proces, koji zahtjeva izvjesno vrijeme (prema mojem subjektivnom mišljenju barem dvije godine), koji mi nažalost više nemamo. Upravo zato sam sklon vjerovanju da je potrebno na sve moguće načine pokušati i neprestano pokušavati pokrenuti ovo posrnulo gospodarstvo.
Ne znam zašto ste a priori protiv strategija razvoja, konkretno turizma koje se sad promovira. Strategije razvoja su normala stvar koje bi po meni trebala imati svaka iole ozbiljna tvrtka, dok se ona podrazumijeva za svaku ozbiljnu državu. Strategija je imperativ i ona moram jasno opisati gdje se želimo nalaziti kroz određeno razdoblje (5, 10 godina) s jasnom vizijom kako to postići. Nažalost nisam imao prilike vidjeti spomenutu strategiju razvoja turizma i ne znam koliko je ista kvalitetna, ali smatram da je ne može biti gore od prethodne jer ona uopće nije postojala te se stoga djelovalo bez jasne vizije, da ne kažem stihijski i bez kontrole.
Da se vratim na problematiku pravne osnove koji ste također spomenuli, smatram da ovdje ne morate mnogo brinuti, Ustavni sud bi morao pregledati zakon i eventualno osporavati njegovu ustavnost ukoliko isti bude usvojen. (vjerujem da će se odgovorni prethodno savjetovati s Ustavnim sudom, tako da smatram da će zakon biti u skladu s ustavom i svim ostalim propisima)
P.S.
Vezano za Vaše ideje koje promovirate putem bloga, imate li saznanja da su iste provedena negdje u svijetu, te koji su rezultati na taj način postignuti?
Vidiš, ja se nikako ne mogu složiti da se državu treba voditi kao tvrtku, niti je to moguće uspješno činiti – to naravno nije razlog da hrvatske vlasti to konstantno ne čine, a rezultate zaista možemo vidjeti. 🙂
Razvojne strategije, kako se uglavnom pišu, zapravo uopće se ne mogu niti opisati kao strategije. To su redom kvazi-elaborati koji se sastoje uglavnom od floskula i vrlo velikih očekivanja od budućnosti te najčešće megalomanskim ciframa koje se stavljaju na papir po sistemu pi*oko. U turizam se od ove godine planira upumpavati cca 8mlrd HRK godišnje do 2020. godine. Trebam li podsjetiti da je porezna baza sve manja? Dakle izvori financiranja su isušili, a slamka spasa birokratima su EU fondovi iz kojih će se potruditi posisati što god mogu. Nažalost.
Novac koji vlast koristi u tim projektima doslovno je nekome oporezovan ili se građane zadužilo novim javnim dugom da bi se isfinancirala neka planska ekonomska ideja. Zašto bi građani trebali nastaviti podržavati te metode kada je jasno što su nam učinile do danas, a naročito zbog toga što i dalje cijeli sustav počiva na izmišljenom pravu koje su dosadašnji političari iskoristili za kriminal? Novac koji se ulaže u te projekte je novac građana. Građani bi svoj novac trebali sami ulagati u ono što smatraju dobrim i korisnim za sebe. Zato sam protiv ovakvog pristupa u kojem o tome odlučuje centralno tijelo. Doista od tog pristupa Hrvatska nikada nije odstupila.
Bitna je jedna statistička informacija za ovu priču, porezno opterećenje jednog Hrvata varira od 50-70%. Svaki novi projekt vlade predstavlja pomak prema još većem poreznom opterećenju. Apsolutno je nerealno očekivati da će baš slijedeća investicija okrenuti taj trend i da će trenutna masa nezaposlenih dobiti poslove, početi zarađivati, da će se porezi smanjiti i da će investicija ikada biti poreznim obveznicima vraćena u nekom obliku. Neće se desiti. Turizam koji “se dešava” iliti “stihijski turizam” kako si ga nazvao, je turizam koji je do sada svake godine bilježio sve veći rast unatoč tome što se vlast u njega nije ni u kojem smislu petljala. Što se po tvojem mišljenju tu ima sada petljati? Sve u tom segmentu funkcionira, a vlada bi mogla pomoći ljudima kroz deregulaciju i uklanjanje birokratskih prepreka svih vrsta kako bi ljudi mogli brže realizirati ono što žele sami, a ne da se podređuju “strategiji” nekog vizionara s Markovog trga koji pojma nema o tome što 50.000 ponuđača turističkih usluga ima u svojoj glavi. Zapravo mogu reći kako vlada nema moralno pravo određivati ikome put kojim će on nastupati u onome što sada uspješno radi. Kontrola? Tko će kontrolirati te ljude? Zašto i kojim pravom?
Glede Ustava, pisao sam i o tome – cijeli Ustav počiva na krivim osnovama koje opravdavaju svaki zakon koji Vlada napiše bez obzira što se u njemu nalazi, vidi tekst i video https://kapitalac.wordpress.com/2013/01/29/reformom-ustava-do-rjesenja-problema/
Primjeri slobodnih država: Singapur, Hong Kong, Novi Zeland, Australia, Švicarska, Estonija, Nizozemska, Švedska, itd. http://www.heritage.org/index/ranking
Načelno, što je uloga vlasti manja, a građanske slobode veće (i zaštićene vladavinom prava uz nepovredivost imovinskih prava) to su države razvijenije, građani su sretniji i ostvaruju viši životni standard. Mi se u tom pogledu zaista nemamo čime pohvaliti. Ništa ne funkcionira u skladu s očekivanjima koje građani imaju prema vladi kojoj su prepustili da se brine o apsurdno širokom spektru pitanja.
Generalno se slažem s Vama, potrebne su mnoge reforme koje zasad ne idu očekivanom dinamikom. Priča oko “slobodnih” država je interesantna, ali po meni ključan problem nije samo zakonodavstvo, jer imamo mi jako puno odličnih zakona, već je problem provođenja istih te korupcije i kriminala koji se zbog toga javljaju.
Uzmimo za primjer “Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti”, koji je po jedna dobra ideja uvedena pred otprilike dvije godine. Nažalost, barem koliko je meni poznato, zakon nije polučio znatne rezultate iz više razloga. Prvi je nedostatak inspektora (jer se neregistirane djelatnosti odvijaju posvuda, navodno sivo tržište iznosi 30%), drugi je prema meni možda i preblage kazne, jer se kriminal u nijednom slučaju ne smije isplatiti i zato kazne moraju biti drakonske. Naši ljudi su jednostavno takvi da vole kršiti zakone i nema im ništa drže osim da prevare državu, pojedini se time čak i javno hvale. Većinom ispada da što su veći “Hrvati” time imaju i više utajenog poreza (počevši od Thompsona,..).
Upravo zato podržavam ove akcije poreze uprave u vezi nesrazmjera prijavljenih primanja i imovine (na zapadu je to normalna stvar koja se vrlo efikasno rješava), kao i uvođenje liste dužnika te fiskalnih kasa. Vjerujem da je to najbolje rješenje za nas, jer ovdje nema kulture plaćanja poreza te poistovjećivanja pojedinca s državom, ili još ekstremnijih slučajeva kao što je Japan (gdje se zbog časti umire – i većinom od vlastite ruke jer je to “časno”).
Da se vratim na temu razvojnih strategija, smatram da su one potrebne (ne ulazim u kvalitetu ove prve koja je sad izašla), ali jasno je da sve ozbiljne države imaju razvojne strategije na duge periode. Dosta često znam reći, ne treba uvijek izmišljati “toplu vodu”, treba samo pogledati kako su određen problem riješile države uspješnije od nas i pokušati tako nešto prilagoditi za naše potrebe i implementirati kod nas.
Kao što sam rekao, generalno su mi interesantne neke Vaše ideje te smatram da bi bilo dobro organizirati jednu udrugu za početak, koja bi se mogla kroz izvjesno vrijeme pretvoriti u političku stranku.
Srdačan pozdrav!
„Kod nas su ljudi protiv svega: rukometaša, nogometaša, investicija, sram me toga kao poduzetnika. Pa kako ćemo ići dalje ako nema investicija? Kako smanjiti broj nezaposlenih bez investicija?
– Ivica Todorić
Napokon da se i ja složim s Todorićem, naš najveći problem je baš taj što smo protiv svega, čak i sportaša koji su nevjerojatno uspješni za ovako malu zemlju!
U Hrvatskoj je vrlo lako postati kriminalac, a to je tako jer je zakonski okvir preopsežan. Zadržimo se na primjeru Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Registracija djelatnosti je ništa drugo do li ograničavanje pristupa zoni poduzimanja nečega. Taj zakon nastao je na inicijativu poduzetnika koji žele zaštititi svoju poziciju nametanjem registracijskih normi onima koji se tek žele uključiti u tu djelatnost i njima konkurirati. Registracija demotivira ljude da uđu u tu djelatnost i općenito usporava razvoj tog dijela ekonomije za koji je propisan taj korak.
Poduzetnici načelno žele zaštititi svoj položaj, ne žele konkurenciju, to je vrlo jasno, no država im u tome ne bi smjela pomagati već ih suočiti s konkurencijom. 🙂 Smisao poduzimanja jest da se u konačnici zadovolje zahtjevi krajnjih potrošača, a ne da se eliminira konkurencija i stvori monopol. Što manje ograničenja je pred ljudima to je konkurencija viša, ponuda i potražnja je veća i tržište je “življe”.
U postotku sive ekonomije koji navodiš (30%) ne nalaze se samo oni koji na crno nešto poduzimaju već uz njih i 30% onih koji na taj način proizvedene usluge kupuju i koriste. Već to je dovoljan dokaz kako nametanje zakona koji će to sprječavati iz Bog zna kojih motiva, a osobno mislim da su vezani uz lobiranje onih koji drže poziciju u tim branšama, nema nikakvog smisla i očito šteti slobodnom protoku roba, usluga i kapitala. Radna mjesta ljudi koji su zaposleni u registriranim djelatnostima također zbog toga nisu zaštićena, veći problem su ona radna mjesta koja nikada zbog tog ograničenja nisu ni stvorena, a mogla su biti – no za to ne mogu dati nikakav tehnički dokaz (jer društveni procesi nisu tog tipa) osim opet uputiti na primjere uspješnijih zemalja gdje je stupanj tržišne i radne slobode viši od našega (Heritageov index je dobar u tom pogledu).
Investicije nam trebaju, ali ne treba nam političko odlučivanje o pitanjima u što investirati. Te odluke moraju donositi oni koji mogu i žele investirati ovisno o zaključcima koje sami donesu promatrajući stanje u Hrvatskoj. Onih koji mogu ima, ali nema onih koji to žele, a nema ih jer je postojeći pravni okvir nesiguran, upliće se u zone individualnih odgovornosti u koje se ne bi smio imati pravo uplitati, a na vrhu te piramide i dalje stoluju političke elite koje žele diktirati ekonomski razvoj. Vjeruj mi, nitko normalan u tim okolnostima svoj novac neće uložiti u ikakvu investiciju. Tko god da uloži to će učiniti obilato potpomognut novcem iz državnog proračuna (novac poreznih obveznika, građana), usput će mu se oprostiti plaćanje poreza, dobit će novčane poticaje na otvorena radna mjesta, moći će preskakati zakone i birokraciju kako god želi, graditi što želi i gdje god želi pa taman da to bila i moja ili tvoja privatna zemlja s koje će nas izvlastiti zbog “strateškog interesa”, te će u svakom slučaju većina građana zbog toga spaštati.
Dakle ja sam protiv toga da vlast diktira, a vlast diktira većinu pitanja i tu je osnovni problem. Jednostavno ne želim plesati kako oni sviraju, a trenutno ne postoji izbor već samo represija. I takva politika u ovoj zemlji provodi se od pamtivijeka i nije se promijenila osamostaljenjem, samo su na pijedestal zasjele neke “nove” njuške koje u bivšem sistemu nisu dobivale dovoljno pažnje pa sada to nadoknađuju.
Naravno da nitko ne želi da vlast nameće i diktira bilo koje pitanja, to je normalno i tu se apsolutno slažem. Ali, treba uzeti u obzir da mi demokratski (manje ili više) biramo vlast odnosno ljude koji će nas i naše interese neposredno zastupati. Svima je jasno da je nemoguće ispuniti sva očekivanja vezana za bilo koje pitanje građana naše zemlje, čak niti vlastitih birača koji su vlast podržali, niti, ako baš hoćete, nasumice odabrane desetorice ljudi, jer svatko od njih ima svoje interese i viđenje situacije. Da ilustriram, svi seljaci se mole Bogu za dobro vrijeme, međutim oni se bave različitim kulturama i za jednu je potrebna suša, dok su za drugu potrebne oborine. Sasvim je jasno da Bog ne može udovoljiti svima, jer imaju oprečne zahtjeve, te stoga u stvarnosti dolazimo do nekih kompromisa. Isto vrijedi i za vlast, nije moguće udovoljiti svima, jedino ako ukinemo vlast, a onda nastaje anarhija. Zato građani biraju svoje zastupnike koji ih zastupaju u saboru te bi bilo logično da imaju barem slično razmišljanje kao i njihovi zastupnici. Ukoliko se građanin se slaže s nijednom opcijom i njihovim kandidatima, on ima pravo birati i biti biran. Dakle može se politički angažirati zajedno sa svojim istomišljenicima. To sam Vam i predložio jer smatram da je Hrvatska gladna promjena i nekih novih lica.
Vezano za “Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti” tu se nikako ne mogu složiti. Svaka medalja ima dvije strane, nemojmo se tako često vraćati na ovu negativnu stranu, to je ovaj pravi “hrvatski” pogled – tu se čak slažem s Todorićem. Sve ima svoje dobre i loše strane, to je svima jasno, i mi toliko volimo gledati one loše da katkad ne vidimo ni dobre (od šume ne vidimo drvo). Moramo barem pokušati, koliko je god to moguće, biti objektivni (premda je jasno da se svi ne mogu oko svega složiti, to je svugdje u svijetu tak’), ali ne možemo pod krinkom liberalizma podupirati kršenje zakona i rad na crno. Ja zaista jesam za liberalizam, ali mislim da su crna i siva ekonomija nešto što kontinuirano uništava naše gospodarstvo.
Nisam poduzetnik, ali u slučaju da jesam i da se pridržavam zakon, zahtijevao bih i od ostalih sudionika na tržištu da igraju po pravilima. Mi vrlo često imamo baš taj problem da se ljudi hvale kako su oni dobro i jeftini majstori, a rade na crno, i čude se ostalima koji rade po zakonu i, za divno čudo, skuplji su od tih majstora. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi majstori poslovali kao pravi poduzetnici i koje bi cijene ona imali.
Vi govorite o slobodnim državama, jedna od njih je i Njemačka, koju izuzetno cijenim i dobro sam upućen o njihovom stanju. Rad na crno nije moguće apsolutno spriječiti, ali ga je moguće represijom znatno smanjiti. Primjerice, ukoliko vas u Njemačkoj ulove da ilegalno radite (bez radne i boravišne dozvole) dobijete drakonsku kaznu (morate platiti policiju koja vas je privela, prevoditelja, pritvor, let kući,…), revni Nijemci će vam zaračunati svaki korak koji su utrošili na vas (i dnevnice njihovih službenika nisu baš male) te vam zabraniti ulazak u Njemačku, a ponekad i ulazak u EU.
Poučak je jednostavan, ne isplati se igrati vatrom jer bi se mogli opeći, to naravno ne sprječava sve strance da rade na crno, ali skup je biznis ako vas uhvate. Tko voli nek’ izvoli!
Kod njih je normalna stvar da prijavite nekog tko krši zakon, bilo da je riječ o brzoj vožnji, radu na crno ili nekoj vrsti kriminala. Kod nas je to i dalje za većinu nezamislivo.
Tu su naši problemi, jer mi nismo samo u ekonomskoj krizi, već i u društvenoj, moralnoj,.. I zato se naši problemi nažalost ne mogu riješiti preko noći, jer su očito stvarani dva desetljeća.. 🙂
upravo u ovome je problem – što nekoliko milijuna glasača očekuje da će šaćica vlastodržaca zastupati neposredne interese svih njih ponaosob. Nitko ne glasa za to da se njegove interese “eventualno” zastupa već bezuvjetno i u pravilu se većinu nakon izbora izigra jer ni jedna vlast ne može zadovoljiti apsolutno sva očekivanja. I stoga se ne bi trebala baviti zadovoljavanjem neposrednih interesa svih građana već samo općenitim i vrlo uskim djelokrugom javnih poslova.
U tekstu “Reformom Ustava do rješenja problema” govorim upravo o tome, a možda je najbolji primjer usporedbe našeg ustava koji se bavi izgradnjom zakonskog okvira bezgraničnog glasovanja o zajedničkim pitanjima, sa Američkim ustavom koji se bavi ograničavanjem samovolje vlasti i zaštitom građanskih sloboda kao nužnog preduvjeta da građani mogu sami rješavati svoja pitanja. Nema to nikakve veze s anarhijom već sa jasnim okvirom na kojem počiva država. Naša kriza neće trajati dok se ne nađe neki pošten i moralno osvješten političar već dok se ne shvati da se vlast ne bi trebala baviti ekonomskim pitanjima i krojiti širok spektar društvenih politika.
Siva i crna ekonomija su bolji pokazatelj onoga što u državi i zakonima ne valja nego što su pokazatelj sklonosti ljudi da se bave kriminalom. Država (vlast) je ta koja je rad kriminalizirala kroz spomenuti zakon, ali i mnoge druge zakone, primjerice i Zakon o radu zapravo se bavi ograničenjem rada i pripisivanjem raznoraznih prava koja poslodavac mora radniku omogućiti paušalno i ne uvažava mogućnost promjena na tržištu. Zakonski minimalac je također ograničenje rada. Nitko ne smije nikoga zaposliti ispod tog praga – osim naravno Mrsića koji zapošljava za 1600 HRK i pravi se velikim pravednikom. To je bizarno i morat će se promijeniti, jer inače ćemo propasti, a mislim da smo i na dobrom putu da se to desi jer ljudi i dalje ustraju na održavanju jake vlasti i od nje očekuju da rješi opći ekonomski problem.
Dokle god će vlast krojiti ekonomske politike svjedočit ćemo novim farbanjima tunela, novim cestama koje ne vode nikuda, novim slučajevima malih Nora koje novac za liječenje skupljaju humanitarnim akcijama (dok istovremeno roditelji kroz porez odvajaju za državni zdravstveni fond koji im nije u stanju pomoći), plaćat ćemo još mnogo studija o primjerice nabavkama novih aviona za Vladu, dijelit će se još poticaja za mljekare koji će prolijevati mlijeko po cestama dok građani kupuju jeftinije uvozno mlijeko, i dalje nikome neće biti jasno kako je sve to isprepleteno kroz državni proračun i kako glavnu ulogu u tom filmu ima prejaka vlast. 😉
čak i ako isključimo moral i gledamo stvari čisto utilitaristički:
ovaj način zaključivanja nije realan jer uz pristup “investicije pod svaku cijenu” ignorira da je upravo ta cijena koja se plaća odbijanje novih (nepoticanih) investicija i (znatno) niža ukupna visina investicija
nadalje, “investicije pod svaku cijenu” ne vrše se uz tržišne uvjete te stoga po definiciji ne mogu biti efikasne ako promatramo gospodarstvo kao takvo u cjelini
@komentar1
Prvo da vam čestitam jer budući da ste strojar, znam da niste sudjelovali u ljevičarskim prosvjedima vaših kolega sa filozofskog, što znači da možda još ima nade za spas vaše duše 🙂
E sad, meni je (vaš) inženjerski mentalitet jako dobro poznat. Imam puno posla s takvim ljudima, a i sam sam takav. Radi se o jednom “can do” stavu koji potpuno pogrešno pretpostavlja da ako je Vlada inteligentna, sposobna, dobronamjerna i ne sastoji se od lopova, može stvari mijenjati nabolje. I onda mislite da je glavni problem dovesti na vlast “can do” ljude poput Čačića ili Linića.
Ali problem je u tome što kad imate alat koji isključivo radi štetu (Vlada) onda time što ga date u ruke “can do” likovima — napravite VEĆU štetu nego da ste izabrali na vlast lopove. Odnosno, Sanader je bio manje štetan za ekonomiju od Milanovića i Linića.
Dosta kontraintuitivno, znam, zato sam o tome pisao prije nekog vremena.
Zaista mi nije cilj ulaziti u neke bespredmetne rasprave koje nema kraja…
Ukoliko vam se dr. Ivo Sanader toliko sviđa, morati ćete pričekati da vaš idol izađe iz zatvor te ga ponovo postaviti na vlast. Vjerujem da će onda, barem po vama, sve krenuti na bolje (i to trenutno).
Podržavam svaku vrstu debate, zato vam predlažem da nastojite svoju energiju iskoristiti na neki konstruktivan način (možda kao neka politička opcija).
Već sam jednom napisao, lako je svima nama piskarati po blogovima, praviti se silno pametan i važan, kritizirati baš svaki potez svakog pojedinaca u državi, ismijavati sve i svakoga (premda osobno humor izrazito podržavam :D), nalaziti raznorazne statistike na internetu, pozivati se svakakve primjere i države…
Puno je teže primiti se posla, pokušati nešto promjeniti, krenuti rješavati probleme…
Još je teže uspjeti ako baš svaki vaš potez nailazi na neodobravanje…
I baš zato se slažem s Todorićem, jer mi smo jednostavno protiv svega!
Mi smo zemlja koja ima 4.5 miliona izbornika nogometne i rukometne reprezentacije, bilo bi interesantno vidjeti podatak koliko građana zna pravila tih igara, ili koliko igrača reprezentacije zna nabrojiti, što ih sasvim je izvjesno ne sprečava da kritiziraju sportaše i izbornike (koji imaju izuzetne uspjehe – obzirom na broj stanovnika), gotovo da nema kafića ili birtije u kojoj ne sjedi barem jedan izbornik, koji točno zna što i kako treba napraviti, nažalost naši nestručni izbornici koji provode puno vremena s igračima nisu u stanju uvidjeti ta rješenja, ikako su ono vrlo jednostavna i logična. 😉
Gotovo svaki radnik zna kako unaprijediti proizvodnju, nažalost nestručni direktori ne mogu shvatiti te njihove genijalne ideje.
Ista analogija vrijedi za manje-više sve fenomene u društvu, pa tako i za ekonomiju.
Zato ponavljam, Hrvatska je gladna novih ideja, ljudi, stranaka… Pokušajte se uključiti u politički život Hrvatske, pokušajte napraviti neke promjene, jer samo od piskaranja po blogovima, kao što već rekoh, nema baš neke prevelike koristi.
Srdačan pozdrav!
A što mislite da Njemačka nema 80 milijuna izbornika? A Italija je još gora, ima ih broj stanovnika puta dva…
Ne, Todorić nije bio u pravu. Kritika NIJE ekskluzivna karakteristika hrvatskog društva, a nije čak niti izraženija ovdje nego negdje drugdje. Dovoljno je da malo popratite strani tisak da vam to bude jasno.
Naprotiv, u hrvatskoj ima PREMALO a ne previše kritike. Hrpa štetnih stvari vladajućim elitama prolazi bez da netko reagira. Recimo, državno propisane cijene u autoškolama — tko je to pokušao spriječiti? Tko je uopće znao da se to događa? Nitko. Otiđite na stranice Vlade i pogledajte odluke sa prosječne sjednice, pa oni donose nevjerojatnu hrpu odluka bez da je itko o tome rekao riječ, a kamoli protestirao.
Općenito je činjenica (opet kontraintuitivna) da poduzetnici imaju više pogrešnih nego dobrih ekonomskih ideja. Da, moguće je da imate čovjeka koji je zaradio milijarde na tržištu i ima pogrešne ideje o tržištu. Todorić nije iznimka.
I vaša poanta o osnivanju stranke je pogrešna. Ne zato što se tome protivim, dapače, podržavam sve takve napore.
Ali potpuno ste u krivu da je lako kritizirati. Teško je. Posebno je teško ako želite da kritika bude kvalitetna. A iznimno je teško (i većini ljudi nemoguće) ako želite da vam se kritike poklapaju jedna s drugom i predstavljaju svjetonazor (ideologiju). Upravo je ovo zadnje, ideologija, ono što treba hrvatskoj politici.
Pokreta i stranaka koji krenu samo sa “can do” stavom — ajmo radit, ajmo mijenjat, ajmo poboljšavat — jer ovi prije nas su bili nesposobni/neobrazovani/glupi/lopovi, e toga imamo koliko hoćeš. I po čemu se jedna grupa takvih razlikuje od druge grupe takvih? Po ničemu.
Alternativnih premijera imamo koliko hoćeš. Alternativna ideologija je ono što nemamo, a što nam nasušno treba.
Eh da, glede vladavine, osobno radije bih pristao živjeti u jednoj ustavnoj monarhiji poput Austro-Ugarske, koja je iz perspektive građana bila vrlo liberalna, nego u bilo kojem obliku socijal-demokracije ili nacional-demokracije.
Što se tiče funkcija države, u klasično-liberalnom okviru određene funkcije obavlja vlast u nekom okviru koji je unaprijed zadan i fiksan, dakle ne zagovaram odbacivanje države i uvođenje anarhije (neki će mi zamjeriti na ovome, no to je moj osobni stav), dakle država bi se mogla učinkovito baviti kontrolom pravosudnog sustava u okviru vladavine prava te sigurnosnim pitanjima. Sve ostalo doista građani mogu i sami organizirati.
Osobno pratim njemačku politiku, budući da sam na neki način vezan s tom državom te sam tamo dosta boravio. Osobno smatram da oni nemaju niti približno toliko kritika baš na svaku odluku vladajućih. Postoji određeni konsenzus oko bitnih pitanja, i to je po meni sasvim normalno. Naravno, dosta se negoduje oko pitanja spašavanja Grčke, jer baš nitko ne želi pomagati Grcima iz vlastitog proračuna. Postoji uvjerenje da su Grci besposličari i neradnici, a i mi ne kotiramo puno bolje, te da su sami krivi za svoju situaciju (prouzročenu neradom te velikim krađama političara koje su sami birali 🙂 ).
Kritika je potrebna, samo ona mora biti odmjerena i konstruktivna, što kod nas vrlo često nije slučaj.
Što se tiče osnivanja stranke, tu se ne slažem s Vama. Svaka ozbiljna opcija koja želi napraviti određene promjene u društvu se mora akrtikulirati kroz političke opcije odnosno stranke.
Pojam ideologija se kod nas dosta često koriti u krivom kontekstu. Mislim da je to stvar naše demokracije, koja se još u povojima, te kulture dijaloga. Kad vam se nešto ne sviđa vi to odmah nazivate “komunističkim”, “socijalističkim”, “crvenim”,… To je stvar političke pismenosti i elementarne (ne)kulture.
Ne znam koliko pratite njemačku politiku, oni imaju jednu političku stranku koja se zove “Die Linke” – lijeva stranka odnosno partija (die Partei). Stranku koja se zove lijeva i drži oko 8% u Njemačkoj nitko ne naziva komunistima ili crvenima. Dok je za socijaldemokrate (SPD), koji su najjači po broju saveznih država u kojima vladaju dok u Bundestagu lagano padaju zbog nepopularnosti Steinbrücka, apsolutno nezamislivo da ih netko na taj način etiketira.
Godinama slušam priče kako kod nas ne postoji jasan plan vladajućih, da ne postoji strategija razvoja. Navodno bi sad trebale neke od strategija biti objavljene, ne znam još ništa o njima, ali vidim da ima pojedinaca koji će sigurno a priori biti protiv strategija, jer one guše slobodu tržišta,… Nije mi jasno zašto u Njemačkoj razvojne strategije ne guše slobodu tržišta, a kod nas su one najveće zlo?
Ima jedna narodna: Još se nije rodio, ‘ko bi narodu ugodio. 😉
Srdačan pozdrav!
Ja sam apriori protiv strategija (osim kad se radi o ratu).
Zato jer su sve te strategije najobičnije budalaštine i to kažem bez da sam ijednu od njih vidio, a nemam ih niti namjeru gledati. Naime sama ideja strategije razvoja je budalaština. A iz činjenice da i Nijemci imaju strategije pa nisu neuspješni izvlačite potpuno krive zaključke.
Vidi recimo:
http://usporedbe.wordpress.com/2011/11/18/4-x-4-839/
http://usporedbe.wordpress.com/2011/07/12/korelacijsko-kauzacijska-konfuzija/
Po meni su strategije potrebne, jer ih imaju sve ozbiljne države i tvrtke. Ponovno se slažem s Vama da strategije nikako nebi smjele sputavati slobodno tržište. Kod nas je po meni ključan problem korupcije, kriminala, pravni sustav. Treba napraviti što je moguće više kvalitetnih reforma koje bi dovele više reda u državu. Zato podržavam objavu poreznih dužnika (nezamislivo mi je kako su se ti dugovi mogli toliko nagomilati), uvođenje reda u plaćanje gotovinom, nastojanje omogućavanja što jednostavnije procedure otvaranja tvrtke (uvođenje j.d.o.o. – odličan primjer kako se jedno kvalitetno rješenje može preuzeti od Nijemaca), smanjenje troškova za otvaranje obrta, pa čak i ovaj sporan prijedlog zakon o strateškim investicijama koji sasvim sigurno treba doraditi,… Slažem se da rezultati ovih mjera nisu još vidljivi, ali vidim određen iskorak prema naprijed, i nadam se da će kroz izvjesno vrijeme dati efekta.
Zanima me koje su po Vama države dobro uređene? Imaju li one strategije razvoja? Što bismo mi konkretno mi mogli od njih naučiti i primijeniti?
Srdačan pozdrav!
Država se ni u kojem smislu ne može uspoređivati s tvrtkom, pa niti u pogledu strategija. Nastavno na to reći kako su one nužne za jednu državu, jer iste imaju sve “ozbiljne” (ovako izrečen pojam je apstrakcija, doslovno ne znači ništa sam po sebi) države, nije arugment.
Reforme su apsolutno nužne, ali ne one koje će se baviti aktivnom izgradnjom ekonomije pod državnom kontrolom ili njenim planom. Ekonomija treba biti odvojena od države, na usporediv način i s crkvom – i nju treba odvojiti od države.
Za primjer mogu ponuditi Estoniju, kao zemlju koja se izvukla iz ralja SSSR-a i reformirala svoj pravosudni sustav i utemeljila vladavinu prava, oslobodila tržište politike, liberalizirala radne zakone. Oni krizu ne poznaju iako su dio Europe i posebnu pozornost su posvetili zaštiti imovinskih prava građana. Kod nas se ta prava svakodnevno smanjuju, i efekti se vide na svakom planu.
Lista poreznih dužnika? Kakav rezultat je polučen objavom tih lista?
Osobno mislim da se krenulo nekim inverznim putem, primjerice kao da Sj.Koreja objavi javnu listu ljudi koji su pokušali pobjeći preko granice pa ih sada javno linčuju zbog toga, dok za to vreme političari i njihovi odabranici uživaju svaku vrstu imuniteta. Treba ići redom s reformama pa će se u konačnici pokazati da liste poreznih dužnika uopće nikome nisu potrebne jer se većinu pitanja uopće niti ne mora rješavati kroz proračun.
Vidi Vladin video o nagradnoj igri “bez računa se ne računa”, a posebno upućujem na opis ispod videa (https://www.youtube.com/watch?v=0xQ-QUS4Vd4) koji je skandalozan i kaže:
Ovo je nevjerojatna zamjena teza, ispada da građani troše novac zato da bi on završio u proračunu, to je suludo, baš kao i sve intencije vlasti da se bavi svim aspektima društvenih pitanja te u svemu vrlo pozorno promatra lisnice građana. Naša vlast ima manijakalnu opsesiju novcem građana.
Vi velite da to što “ozbiljne” države imaju strategije razvoja nije argument. Dajte mi vi onda svoj argument, koje države nemaju strategije razvoja, što im je to dobro donijelo?
Lista poreznih dužnika je sasvim sigurno još jedan korak demokratizaciji i transparentnosti, koji postoji i drugdje u svijetu (navodno u Engleskoj postoji i slika svakog dužnika da ga lakše prepoznate 😉 ). Sasvim sigurno je pozitivno za svakog građana i tvrtku da može provjeriti da li je određena osoba ima značajniji dug (za pravne osobe je 300.000 kn, za obrtnike 100.000 kn, a za pravne osobe 15.000 kn) prema državi te na taj način može odrediti da li će s istim poslovati. Naravno da to nije neko ključno pitanje u poslu, ali svakako može biti od koristi građanima i tvrtkama.
Ovim jednostavnim manevrom (koji nije ništa novo i primjenjuje se u svijetu) smanjen je ukupni porezni dug u 2012. za cca. 202 milijuna kuna. Ispostavilo se da pojedine fizičke i pravne osobe imaju sredstva da podmire dugove, ali oni do dosad nisu htjeli, te su većinom uplatili točnu sumu koja ih je izbrisala s popisa.
Sami smo krivi što smo ovaj problem gurali pod tepih te su dugovi zbog toga samo rasli, dugovi nekih pravnih osoba nažalost nikad neće biti naplaćeni jer su oni stvoreni prije dosta godina, a tih osoba više nema (većinom su hrvatski “ugledni” poduzetnici dobro zaradili na nepraćenom porezu – jer to nisu male cifre). Navodno se trenutno razmatra neki plan naplate tih dugova, ali uz oprost kamata koje su sad većinom astronomske (iskreno – čisto sumnjam da bude to išlo uspješno).
Drugi zgodan manevar je bio provjera prijavljenih prihoda i imovine, gdje su također utvrđene mnoge nepravilnosti te će se kroz određeno vrijeme i to naplatiti. Našlo se na toj listi dosta domaćih ličnosti iz javnog života, koji se većinom deklariraju kao veliki Hrvati, neki na tome i dobro zarađuju. 🙂 Nadam se će ovo polučiti uspjesima jer nije ovdje riječ o ljudima koji malo rade na crno, ili na neki drugi način preživljavaju, već je riječ o skupini ljudi čiji se nesrazmjer primanja i imovine ogroman (barem 20x). I zaista vjerujem da su bi, ma koliko bogati oni bili (stalno se hvale vilama i impresivnim voznim parkom), trebali platiti porez ovoj državi (u koju se zdušno kunu) kao i svaki smrtnik odnosno običan građanin ove zemlje koji poštuje zakone.
Ne vidim ništa sporno u ovom opisu videa, osobno uvijek zatražim račun ukoliko mi on nije izdan (sad je moguće i provjeriti da li je račun valjan) i želim da dio novca ide u proračun (jer je on potreban za izgradnju cesta, škola,.. doduše ne koristi se uvijek optimalno :D), a ne da sve završi u džepu nekog “pametnjakovića”.
U stranim državama sam dosta često vidio natpise: “Ukoliko niste dobili račun, niste dužni ni platiti”.
Kod nas to nažalost nije tako, ne postoji određena svijest i kultura oko tih računa, smatram da je to jednim dijelom zato što smo (zapravo što ste – jer pretpostavljam da sam ja rođen dosta kasnije 😉 ) živjeli u jednom drugom sistemu.
Kod nas se ljudi sjete proračuna samo kad moraju nešto dobiti (barem prema mojem limitiranom iskustvo 😉 )
Srdačan pozdrav!
ova konstatacija, naročito ova zadnjoj zagradi popračena smajlićem je i više nego dovoljno objašnjenje zbog čega su građani skloni poreznoj evaziji. I meni ona nije nimalo smiješna, doista.
Birokracija je podlegla korupciji i ni jednom građaninu ove zemlje ne može biti u interesu da i dalje financira istu. Škole se raspadaju, većina nema toplu vodu, a neke uopće, 28 bolnica je dužno 5mlrd HRK, teško bolesni građani moraju se liječiti u Americi jer ovdje im monopolističko zdravstvo ne nudi šansu za život, da ne nabrajam dalje.. To ti je rezultat sustava u kojem politika donosi strategije, a one se financiraju novcem građana.
I zbog toga je objava ovih lista ništa drugo nego javni linč građana. Prije svega treba srediti pravosuđe i ukloniti vlast iz ekonomskog polja zajedno sa svim barijerama koje je postavila pred građane. Uloga vlasti treba biti minimalna, posredna, a proračun kojim se financira ista uz neka zajednička pitanja koja su građanima interesantna (pravosuđe, vojska i policija), mora biti desetkovan. Rješavanje problema obrnutim putem neće doprinjeti ničemu.
Zdravstvo primjerice uopće ne mora biti pod državnim monopolom kao ni mirovinski sustav. Oba sustava su se raspala jer su podlegli korupciji, a podlegli su korupciji zbog toga što su u njima razvijeni birokratski monopoli te su birokrati desecima godina tjerali vodu na svoj mlin i pri tome zanemarivali svoju osnovnu svrhu – da služe građanima. Te sustave također treba odbaciti, čim prije. No pravosudna reforma i vladavina prava su prvi korak. Bez toga sve što nam vlast nametne je ništa drugo do li represija.
Što misliš da bi premijer Milanović odgovorio kada bismo ga upitali: “je li Hrvatska ozbiljna država”?
Nije bilo sporno imaju li države strategije ili ne, nego što znači “ozbiljna” država. Za to sam rekao da je apstraktan pojam koji se ne može koristiti kao argument jer ne predstavlja ništa poznato. Estonska strategija je primjerice da se imovina građana koju je SSSR nekada nacionalizirao vrati izvornim privatnim vlasnicima, jer Estonija shvaća da je zaštita imovinskih prava građana te njihova sloboda njihovo osnovno i nepovredivo pravo. Hrvatski zakon o strateškim investicijama kaže da država ima pravo oduzeti bilo kojem Hrvatu njegovu imovinu ukoliko ona državi treba za strateški projekt. Uključi u to spregu pravosudnog sustava i izvršne vlasti, korupciju, previsoke poreze zbog kojih ljudi skapavaju i eto ti osnovnih obilježja fašizma (bez pretjerivanja).
Sviđa mi se ovaj izraz “porezna evazija” trebal bi ga i ja češće koristiti – jer mi to “po domaći” zovemo utaja poreza odnosno krađa. Koliko mi je poznato i drugdje se to zove isto i daleko je rigoroznije kažnjivo nego kod nas. Pogledajte si samo primjer Njemačke, taj primjer dosta dobro znam i mislim da je dobar, kod njih se to zove “die Steuerhinterziehung” i podrazumijeva drakonske kazne.
Dokle god budemo žmirili nad “poreznim evazijama”, ili kak’ ih mi zovemo krađama, a onog tko krade obično zovemo lopov, teško da bude bolje u ovoj državi. Znam nisu to lopovi, to su samo sposobni ljudi, nažalost mi imamo i previše presposobnih ljudi (svi redom veliki (H)rvati). Jednostavno nema opravdanja za krađu odnosno kršenje zakona, kako god vi to nazvali.
Sigurno je da se proračunski novac ne troši optimalno (ne troši se nigdje optimalno), jer svako od nas ima svoju viziju toga što bi bilo optimalno. Moj smajlić se odnosi na razne afere, prije svega prošle Vlada (teško ih bude nadmašiti), i više je ironičan dodatak (ne troši se optimalno – imamo dosta afera pa i sami znam).
Prije svega generalno se slažem da imamo ogroman problem s birokracijom, on je rasla iz godine u godinu, prije svega populističkom politikom Sanadera koji je na taj način vješto i sasvim legalno kupovao glasačku mašineriju. Velim legalno – premda je za državu to bilo izuzetno skupo jer se zaduživala da bi mogla zaposliti ljude koji im nisu ni trebali, odmah se rješavao problem nezaposlenosti na taj način, ima još ogroman broj slučajeva indirektnog kupovanja glasova.
Navodno se i ovaj problem pokušava riješiti, koliko znam smanjene su dodaci na plaće u državnoj službi, nema više nabijanja prekovremenih, vanjskih suradnika, ali i dalje je sustav prevelik i trom (teško da će se ovo pitanje u potpunosti riješiti zbog kolektivnih ugovora)
Slažem se da je stanje u zdravstvu, i u nekim drugim sektorima, nevjerojatno i na rubu propasti, još mi je čudnije da nitko do sada nije o tome govorili već su se problemi gurali pod tepih te se uvjeravalo građane da je sve pod kontrolom.
Pitanje je zašto se, na primjer, zdravstvo nalazi u ovakvoj situaciji? Zato što očito uopće nismo vodili brigu o zdravstvu. Drugi dio je zato što se iz proračuna kralo na svim razinama te se na sve moguće načine izbjegavalo plaćanje poreza.
Ako nema novca u proračunu nema ni bolnica, cesta, škola,… Znam da velika većina naših građana više voli sve staviti u džep (i kupiti malo noviji automobil), al’ to je očito krucijalan problem u ovoj zemlji.
Objava liste dužnika odličan potez, i samo u Hrvatskoj je “linč građana”. Neobjavljivanje liste poreznih dužnika pogoduje samo lopovima koji se bogate na teret poštenih građana ove zemlje, tako da ne znam kome bi on mogao smetati.
I za kraj, ne znam koliko ste upoznati s činjenicom da Vam je država mogla i prije ovog zakona (protiv kojeg se toliko bunite) oduzeti imovinu i isplatiti Vam je po tržišnoj cijeni. Znam to iz prve ruke, jer se to radilo kod izgradnje autoceste prije desetak godina, dakle to nije ništa nova. Ne podržavam to i zaista ne znam kako je to riješeno u drugim državama.
Želim vjerovati da Hrvatska postaje “ozbiljna” država (i da naša Vlada misli tako), dok smo dosad bila “banana” država (tak’ ju je Sanader nazvao – zna se ‘ko zna 🙂 )
Srdačan pozdrav!
@komentar1
Doslovno svaki vaš paragraf sadrži po jednu ekonomsku ili drugu zabludu. Mnoge sam ja ili netko drugi obradio zasebno, ali neda mi se sada tražiti linkove.
Ali recimo ova o usporedbi imovine i primanja. To vam je čisti lov na vještice. Financijski efekti su mali, emocionalnimefekt je golem.
Ali pazite sad ovo. Da bi lov mogao biti proveden uvedena je presumpcija krivnje gdje je teret dokaza na optuženom a ne tužitelju. To znači da ne mora poreznik dokazati da ste novac zaradili nelegalno, nego vi morate njemu dokazivati da ste ga zaradili legalno. A što ako ne uspijete i on vas osudi? Imate pravo žalbe… drugom porezniku. Uveden je sustav “kadija te tuži kadija te sudi” u kojem vas porezna uprava zove na red, pa ako ne dokažete da ste nevini, krivi ste, a ako se želite žaliti, možete se žaliti poreznoj upravi. Tek u zadnjoj instanci su ostavili mogućnost žalbe, pazite sad — upravnom sudu. To vam je sud koji ne sudi o meritumu stvari, nego o tome jesu li birokrati bili unutar svojih ovlasti ili ne. A s obzirom da im je zakon dao urnebesne ovlasti po kojima ne moraju ništa ni dokazivati, ta žalba vam se ne isplati jer ćete ju dobiti nikad.
Dakle, samo ovaj jedan primjer gdje se vi (i ne samo vi) naslađujete gledajući kako bezlični birokrati maltretiraju Thompsona, bi vam trebao, ako pokušate biti malo objektivni, pokazati u kakvoj ste zabludi. Tko želi, čak i ako posluje potpuno pošteno, živjeti u zemlji gdje svakog trena može biti pozvan da se opravdava u sustavu u kojem si kriv čim te pozovu? Hoće li ljudi koji imaju mnogo imovine nakon ovoga biti skloniji ulaganju u Hrvatsku ili će gledati kako da se sklone negdje van? U državi premreženoj suludim i često kontradiktornim propisima kao što je Hrvatska NITKO ne može biti siguran da je nevin i nema putra na glavi, uključujući i vas (tko zna, možda ste muljali preko studentskog centra, prodali iksicu, lopatali snijeg na crno pa kupili laptop, živjeli u najmu bez ugovora o najmu, ostali prijavljeni u Bjelovaru a živjeli u Zagrebu… shvaćate poantu?). Ukidanje presumpcije nevinosti je krasna stvar koju vam ne želim da isprobate na vlastitoj koži.
Kao što rekoh, po jedna zabluda u svakom paragrafu…
Ne razumijete dinamiku tržišta. Ne može se čovjek obogatiti tako da ne plaća porez. Kada netko ne plaća porez, recimo, gazda kafića, mogu se dogoditi dvije stvari:
1) on će moći biti jeftiniji, sniziti cijene i svi će drugi propasti
2) svi gazde će početi muljati na isti način
Ne znam preko kojeg linka i kada ste naletjeli na ovu prokapitalističku blogosferu, ali pozivam vas da pročitate malo starije postove u kojima su ove teme obrađene. Recimo kod mene ima par komada o poreznoj evaziji…
http://usporedbe.wordpress.com/2012/01/24/o-profitabilnosti-kafica/
http://usporedbe.wordpress.com/2012/10/09/postoji-li-ravnoteza-izmedu-legalne-i-ilegalne-ekonomije/
@Komentar1,
vidim slažeš se s većinom mojih konstatacija o tome kako je država podlegla korupciji ali i dalje stavljaš na prvo mjesto taj obrnuti put kojim bismo trebali ići, što smatram krivim.
Kuća se ne gradi od krova već od temelja. Dakle krenimo od reforme Ustava, uvedimo vladavinu prava, zaštitimo imovinu građana, razbijmo državne monopole, vratimo građanima njihovu imovinu pa ćemo vidjeti dalje.
Banaliziraš problem pokradenog novca građana u režiji vlastodržaca unatrag 20 godina. Građani ne žele sudjelovati u financiranju krađe. Krade vlast, a ne onaj koji ne želi da ga pokradu. Žmiriš pred više od 100mlrd HRK koje su vlasti pokrale, a fascinira te neki dug malog poduzetnika na listi poreznih dužnika. Što govori njegovo ime na toj listi uopće? Da li si se zapitao zbog čega nije platio porez? Zašto krećeš sa pretpostavkom da je on odlučio “Ukrasti” porez kada je vjerojatnije da je tvrtka propala zbog toga što vlast nastoji uništiti slobodno tržište te konstantno pred poduzetnike predstavlja barijere (naravno, ne i za one koje vlast odabere da uspiju, primjerice kroz “poduzetnički impuls”, njima su sva vrata otvorena).
Političari su se oteli kontoli i ono što rade kroz poreznu represiju je jedina krađa. To je otimanje novca onima koji su ga stvorili. Doslovno.
@Kapitalac
Ovaj Vaš zadnji odgovor mi se sviđa, sve to stoji i slažem se s Vama po mnogim pitanjima. Moramo se isto tak’ složiti da je barem zasad, u prvoj godini, napravljen ozbiljan iskorak u vođenju države (znam da stvarno nije teško biti bolji od prethodne vlade).
Vaše ideje su daleko radikalnije od mojih podrazumijevaju promjene u čitavom sustavu (od Ustava pa na dalje…), i one principijelno nisu tak’ loše. Vi želite sustav u kojem se država gotovo u ništa ne upliće, građani imaju velike slobode (nadam se da nebi mogli birati da li žele plaćati porez ili ne 😀 ), sustav u kojem zakon tržišta određuje sve.
Sve je to lijepo, divno i krasno, pogotovo kad se napiše na jedan papir i gleda kak’ bude sve odjednom super. Međutim, svaki sustav vladavine je u svojoj ideji isto tako izvrstan (barem se može tak’ opisati). Nekad su vjerovali da komunizam bude spas od iskorištavanja radnika i sve se to isto tak’ prikazalo sjajno u teoriji dok u praksi nikad nije zaživjelo na taj način i ljudi nisu bili zadovoljni. Onda su predložili kapitalizam, ljudi su opet bili oduševljeni tom idejom, “koliko radiš toliko imaš”, dok se čini da u praksi se i ovaj sustav ne čini baš idealan.
Ista priča može vrijediti za bilo koji sustav, jer ono što inicijalno zamislite u praksi se sasvim drukčije pokaže. Ljudi su često skloni idealizirati stvari (da ne velim sustave) dok ih praksa uvijek demantira (uvijek neko nađe načina da izigra sustav).
Zato je moje pitanje, postoji li po Vama neka država koji funkcionira baš po Vašem ukusu? (zanima me kak’ to izgleda u praksi)
@Simun
Ne uživam ja u tome da Thompson (ili bilo tko drugi) mora platiti porez, jer ne uplaćuje ga meni već u proračun RH. Uživam u tome što on, i svi ostali koji su se našli na tom spisku, nisu više iznad zakona i moraju plaćati porez kao i svaki drugi građanin (Ustav nam garantira jednakost pred zakonom).
I da se odmah razumijemo, potpuno sam svjestan da nas taj njegov, niti bilo koji drugi, porez neće spasiti, to je više stvar principa 😀 Ne kužim zakaj je to kod nas tak’ čudno ako želimo da i drugi poštuju zakone. Nijemcima je to sasvim normalno i oni vas budu vrlo vjerojatno prijavili ako vide da kršite zakone koji oni poštuju 🙂
Presumpcija nevinosti je dobar argument, ali stvar oko naplate ovog poreza funkcionira (barem kol’ko ja znam) svugdje na ovaj način. S malom opaskom, nitko neće završiti zbog sitnih pronevjera na udaru Financijske inspekcije (ne trebaju se bojati fuš-majstori) to je za stručnjake čija su primanja barem nerijetko barem 100x veća od prijavljenih primanja, tak da vam tu onda ne pomaže nikakva presumpcija nevinosti, silni odvjetnici,…
“Ne može se čovjek obogatiti tako da ne plaća porez.”
U Hrvatskoj ih ima na tisuće takvih 😀 Inače bi svi oni poslovali s pozitivnom nulom, a ovako voze najbolje automobile u gradu. Jedan on takvih stručnjaka mi je izvjavil da on i na taj način plaća porez jer je kupil novi auto i na taj način platil porez (prava (H)rvatina) 😉
Srdačan pozdrav!
@Kapitalac
Vidim da ste aktivni na blogu pa me čudi da ne odgovarate na moje pitanje… Niste valjda ostali bez volje ili možda argumenata? 🙂
@Komentar1
Mislim da sam na to pitanje odgovorio u par navrata, a u jednom sam se osobito referirao na Estoniju. Ako se radi o pitanju “primjera zemlje”.
Generalno, mislim da je gotovo nemoguće odgovoriti na to pitanje elaboriranjem same mehanike kojom se u bilo kojoj zemlji odvijaju tržišni, politički i općenito društveni procesi. Društvo nije stroj niti funkcionira mehanički, naravno ako govorimo o slobodnom društvu u kojemu se vlada ne bavi primarno ekonomskim pitanjem, dakle ono je prepušteno ljudima na volju. Za dokazivanje pozitivnog učinka slobode na opće stanje u društvu postoje samo empirijski dokazi.
Umorih se čitajući sve komentare Komentara1
Slažem se s njim da trebaju svi plaćati poreze, ali to znači da Linić treba naplatiti 50 milijardi poreznog duga, a on ne zna kako.
Zapravo nitko ne zna kako, ali kad to nezna ministar financija bilo bi pošteno da da ostavku pa da više ne gubimo vriijeme s njim.
Kad Ministarstvo financija ne može naplatiti poreze onda treba promijeniti “strategiju”, a ne šibati mrtvog konja, Uvođenje novih poreza samo guši poštene porezne platiše, a izbjegavanje porezne omče postiže se samo mirovanjem, ne troši, ne investiraj, ništa ne poduzimaj i čekaj bolja vremena.
Dakle, sjaši Liniću i pokušaj s drugom strategijom, pokušaj smanjiti poreze, otpustiti pola birokracije, ukinuti pola ministarstava, pa možda ne bude trebalo novih poreza.
Naravno da nam treba strategija, ali samo ona koja će oslobađati gospodarstvo od nameta i nametnika, od birokrata i stratega (a la ministar turizma).
Međutim, naša vlada to ne razumije i što više radi sve veću štetu stvara.
Zaista ispada da je umišljena Jadranka bila bolja premijerka od Zorana, a štetočina Sanader je izgleda prouzročio manje štete od štetočine Linića.
Nisam sklon davati takve kolokvijalne ocjene, bolji je ovaj ili onaj (nažalost, dosta često moramo birati manje zlo). Pitanje je kriterija prema kojima nekoga ocjenjuješ, oni moraju biti jasno definirani da bi to imalo smisla. Naime, za svaku osobu (doista za svaku) je moguće napraviti dva filma, u jednom ga možeš prikazati kao pozitivca, a u drugom kao negativca. Istina je najčešće na pola puta, to vrijedi gotovo za sve… 🙂
Druga stvar, po meni je dosta rano za davati konkretne ocjene na osnovi rezultata u gospodarstvu, broja nezaposlenih,.. Treba pričekati i vidjeti kakve će rezultate dati te mjere (nisam pretjerani optimist).
Zasad je moguće ocijeniti rad Vlade isključivo po potezima koji su dosad povučeni (za neke se još ne zna koliko budu uspješni). Meni je prije svega drago da su javno priznali u kakvoj se situaciji nalazimo (prvi korak prema rješavanju problema je priznanje da ih imate), isto tako pozdravljam velik dio inicijativa i reformi koje su dosad provedene ili se provode prema još ne možemo sa sigurnošću tvrditi koje rezultate će nam one dati. Generalno podržavam politiku rješavanja problema (premda je bilo nespretnosti i grešaka) za razliku od politike guranje problema pod tepih (koja uključuje populističku politiku uz kupovanje socijalnog mira, a time i glasova). Neda mi se pisati o metodama i načinima kupovanja socijalnog mira jer smatram da o tome dosta znate budući da ima materije za kraću knjigu. 🙂
Srdačan pozdrav!
Naprotiv, ne možeš ih ocjenjivati po rezultatima jer kako ćeš znati što je rezultat koje politike?
Moguće je donositi ispravne ekonomske politike a da gospodarstvo nastavi padati, i moguće je donositi pogrešne ekonomske politike a da gospodarstvo nastavi rasti.
Ne samo što možemo, nego i moramo unaprijed ocjenjivati poželjnost ekonomskih politika.
Vidi recimo:
http://usporedbe.wordpress.com/2012/10/03/naplata-doprinosa-izaziva-nezaposlenost/
http://usporedbe.wordpress.com/2012/10/15/protiv-ekonomskih-eksperimenata/