Oznake

, , , , ,

cudo

Vlada je danas u javnost pustila prijedlog Zakona o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.

Ustavnu osnovu za ovaj Zakon Vlada nalazi u članku 2., stavku 4. i podstavku 1. koji kažu:

Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Us­tavom i zakonom, odlučuje:
– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj

Dakle Vlada pušta ovaj zakon pred Sabor, koji je izabran neposredno od građana, da samostalno i u skladu sa Ustavom (rekurzija) i zakonom (relativan pojam, s obzirom da se zakoni pišu po potrebi) odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u RH. Ovaj ustavni članak potvrda je političkog apsolutizma. Politička stranka na vlasti posjeduje pravo da odlučuje o svakom pitanju pa tako i o pravdi i pravu per se, a kroz puštanje u proceduru ovog novog Zakona vidimo da se taj Ustavni članak tamo nije našao bez vraga.

Što je sporno u prijedlogu Zakona?

1. Ocjena stanja
Vlada je ocijenila hitnom potrebu pokretanja investicijskog ciklusa – planska ekonomija ispred slobodnog tržišta i prava građana da raspolažu svojom imovinom i da je ona nepovrediva.
U tu svrhu Vlada želi stvoriti preduvjete za povećanje investicija, a u tome će pomoći “interes Republike Hrvatske” – Što je “interes Republike Hrvatske” zakon ne definira.
Vlada se poziva na Ustavom propisanu mogućnost da se zakonom u interesu Republike Hrvatske ograniči ili oduzme vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti (članak 50. stavak 1.)

2. Osnovna pitanja
Osiguravaju raspoloživost sve imovine u vlasništvu RH ukoliko se kroz nju namjerava realizirati strateški projekt – Što je strateški projekt zakon ne definira.

3. Posljedice zakona
Uspostava pravnog okvira koji će omogućiti preduvjeti provedbe strateških projekata te niz suhoparnih floskula poput napretka i socijalnog blagostanja građana i održivi razvitak Hrvatske i njenog gospodarstva.

4. Izvori potrebnih sredstava
– Za provedbu Zakona nije potrebno osigurati sredstva u državnom proračunu – osim što će indirektno nastati potreba za zapošljavanjem dodatne birokracije u funkciji koordinatora projekata koje se želi pokrenuti

5. Donošenje Zakona po hitnom postupku
A kako bi drugačije i moglo nego po hitnom postupku, ta ipak se radi o hitnoj potrebi pokretanja investicijskog ciklusa unutar planske ekonomije

Članak 1.
Još malo floskula o napretku i socijalnom blagostanju, o pozivanju investitora koji će donijeti prosperitetne investicije i o raspolaganju nekretninama u vlasništvu RH – nije jasno zašto sada izričito navode nekretnine (?) no dobro, to zna Vlada koja osmišljava Zakon ne bi li provela svoj centralno-planski naum u djelo.

Članak 2.
Strateški projekti odnose se na bilo koji segment ekonomije i bilo koju javnu imovinu koja može poslužiti provedbi tih projekata.

Članak 3.
Strateški projekti su od interesa Republike Hrvatske – ova deklaracija nije bez veze. U Zakonu se samo treba na nju pozvati i sva vrata se time otvaraju.

Članak 4.
U njemu se pozivaju na hrpu načela koja redom ovim Zakonom krše, a pošto je navedeno da ih poštuju onda njihovo kršenje automatski postaje poštivanje.

Članak 5.
Što je strateški projekt određuje Vlada

Članak 6.
Definira razna povjerenstva i akcije kroz koje će se određivati što jest, a što nije strateški projekt.

Članak 7.
Strateškim projektom može biti proglašen samo projekt koji se nalazi na Listi prijedloga strateških projekata koju priprema i vodi središnje tijelo državne uprave nadležno za gospodarstvo u suradnji s drugim tijelima vezanim za svaki pojedini projekt – opa, plodno tlo za bujanje birokracije, svaki projekt može imati svoje birokrate, a o tome odlučuju birokrati koje postavlja centralno-planski politički vrh.

Strateški projekt može kandidirati bilo država, pravna ili fizička osoba. O tome je li to od strateškog interesa za RH odlučuje tijelo države, a nakon uvrštenja projekta na listu projekata isti može financirati bilo država, pravna ili fizička osoba.

Članak 8.
Opet floskule o razvitku i blagostanju. Slijedi strahota – ukoliko se projekt nađe na listi, a vrijedi 150mn HRK podrazumijeva se da ima povoljan utjecaj na floskule koje sipaju već u nekoliko prethodnih članka kao i u uvodu prijedloga Zakona. Prednost će imati projekti s većim učinkom na ukupni gospodarski razvoj (valjda ako se pokaže direktno povezan s Keynesovim multiplikatorom) te na razvoj javnog sektora.

Članak 9.
Središnja tijela državne uprave kandidiraju projekte. Ovo je već navedeno u spomenu države u članku 7., no očito ne škodi nekoliko puta kroz zakon ponoviti tko je glavni u ovoj priči.

Članak 10.
Tehnički detalji sadržaja projektne dokumentacije od interesa za državu.

Članak 11.
Ako nema zainteresiranih za projekte i investicije ovim člankom Vlada si uzima za pravo pozivati koga hoće da investira i da to proglasi strateškim projektom i interesom.

Članak 12.
Tehnički detalji oko potpisivanja ugovora sukladno prethodnim pregovorima.

Članak 13.
Isključuje članke 11. i 12. iz poslova javne nabave.

Članak 14.
Bavi se istim detaljima kao i članak 11., dakle središnje državno tijelo može pozvati investitore objavom poziva u domaćim i stranim javnim glasilima.

Članak 15.
Opisuje detaljnije birokratsku hijerarhiju vezano za koordinaciju realizacije strateških projekata. Očito je da država namjerava držati sve konce u investicijama, dakle vi ulažete, a oni koordiniraju, nadziru i djeluju. Osobito strašno je što se imenovanim tijelima daje apsolutno prvenstvo u rješavanju svakog birokratskog pitanja unutar nadležnih tijela te se svi postupci nužno moraju riješiti unutar 10 dana. Ukoliko se ne riješe u zadanom roku definiraju načelo “šutnje administracije” što podrazumijeva, da je tijelo koje je trebalo izdati mišljenje, suglasno sa svima aspektima strateškog projekta. Dakle ni jedan papir nije zapravo niti potreban. Dovoljno je šutjeti 10 dana i prepreka projektu je po načelu “šutnje administracije” uklonjena.

Članak 16.
Govori još malo o hijerarhiji birokracije i definira članove Operativne skupine (to ej ona koja koordinira) državne dužnosnike i službenike.

Članak 17.
Uvod u članak 18.

Članak 18.
Daje apsolutno pravo vlasti da strateškom projektu ustupi bilo koju državnu imovinu, čak i javne ceste. Vrijedi reći da se mnogi građani slažu da se privatnoj osobi oduzme zemlja ukoliko preko nje treba proći cesta (osim ako se ne radi o njihovoj zemlji), no ovdje se i cesta podređuje strateškom projektu koji je novi vrh društvene hijerarhije i apsolutno javno dobro kako god da ga vlast zamislila.

Članak 19.
Još malo reguliranja otimačine imovine

Članak 20.
Državno odvjetništvo dobiva zadatak davati pravno mišljenje kao podršku provedbi strateških projekata.

Članak 21.
Pravosudni sustav mora hitno provoditi sve sudske i upravne postupke u vezi s imovinom i pravima potrebnima za provedbu strateškog projekta. Ovo je horor. Dokaz kako je pravda i pravosuđe marioneta političke vrhuške.

Članak 22.
Agencija za upravljanje državnom imovinom rješava poslove vezane za raspolaganje državnom imovinom iz članka 18.

Članak 23.
Pomorsko i kulturno dobro može biti dano kroz koncesiju ukoliko se strateški projekt realizira na njemu. Ovaj članak je jedan od onih koji se nekako duhom ne uklapaju u ostatak teksta, kao da nije slučajno tamo. Vidjet ćemo u praksi.

Članak 24.
Koncesije iz prethodnog članka dodijeljuje Vlada. Ovaj članak mogao je biti i dio prethodnog.

Članak 25.
Središnje tijelo daje mišljenje o svrsishodnosti gospodarskog korištenja pomorskog ili kulturnog dobra. Dakle još malo birokratizacije.

Članak 26.
Stručne poslove vezane za pomorsko dobro obavlja središnje tijelo nadležno za pomorstvo, za razliku od članka 22. gdje je glavna Agencija za upravljanje državnom imovinom. Dakle još malo birokratizacije.

Stručne poslove vezane za kulturno dobro obavlja središnje tijelo nadležno za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara. Dakle još malo birokratizacije.🙂

Članak 27.
Malo o granicama pomorskog dobra. Ako nešto treba riješiti vezano za iste onda se to očekuje u hitnom postupku.

Članak 28.
O pitanjima granica pomorskog dobra računa vodi središnje tijelo nadležno za pomorstvo. I ovaj članak je mogao biti dio prethodnog članka.

Članak 29.
Središnje tijelo državne uprave nadležno za zaštitu okoliša dužno je utvrditi potrebu, ukoliko ona postoji, izrade Procjene utjecaja na okoliš strateškog projekta u roku od 10 radnih dana. Osim ako se ne primijeni načelo “šutnje administracije” iz članka 15.🙂

Članak 30.
Lokacijske, građevinske i uporabne dozvole izdaje središnje tijelo državne uprave nadležno za prostorno uređenje i graditeljstvo. I bez ovog članka to je već poznato i zakonom regulirano pitanje. Čemu redudantnost pitam se?

Članak 31.
Aha, članak 30. je naveden zbog toga što za strateške projekte postoje iznimke vezane za urbanističko planiranje.😉

Članak 32.
Tehnikalije oko ishodovanja dozvola

Članak 33.
Dakle zakon prema članku 13. ne regulira poslove javne nabave ali u članku 33. sva pitanja javne nabave vezano za strateške projekte rješavaju se hitno.😀

Članak 34.
Definira rokove. Unutar 30 dana Vlada će osnovati “Povjerenstvo”. Nadležno tijelo za gospodarstvo će sklepati Listu strateških projekata u roku od 60 dana, ali prije toga sva središnja tijela države imaju rok od 30 dana da kandidiraju strateške projekte iz svojeg djelokruga.

Znači u 2 mjeseca vlast i njena tijela riješavaju sva pitanja planiranja prosperiteta i socijalnog blagostanja građana.

Članak 35.
Regulira manje bitne detalje iz vezanog Zakona o poticanju investicija.

Članak 36.Objava u Narodnim Novinama. Amen.

[Dodatak]:
Nije trebalo dugo da kolektivisti iskoriste priliku za kritiku. Ono što smatraju spornim u cijeloj priči jest pravo koje si vlast ovim zakonom daje u rasprodaji nacionalnih resursa. No ne spominu ni jednom riječju kako je uopće moguće da si vlast daje pravo bilo kojem građaninu oduzeti imovinu ukoliko je ona prepreka provedbi strateškog projekta!!! I to jest ono što prije svega zaslužuje kritiku i posebnu pozornost.

Liberalizam prije svega štiti imovinska prava građana putem Vladavine prava (koju Hrvatska nije implementirala u svoj pravosudni sustav) što je u potpunosti oprečno ovome Zakonu koji ih krši u svakom svojem dijelu. Ovaj Zakon političke interese definira kao državne interese i stavlja ih ispred interesa građana.

Vezati kolektivističke centralno-planske metode upravljanja društvom, koje provodi aktualna vlast, sa ičim liberalnim pa time i neoliberalnim jest skandalozno.

index_vijest_zakon_o_str_in

Svako dobro,
vaš Kapitalac