Oznake

, , , , , , ,

skolska_prehrana

Današnja sjednica Vlade donosi nacionalni program Sheme školskog voća. Shema se deklarira od izuzetne važnosti kao mjera potpore sektoru voća i povrća (what?), a izuzetno je jer tako nešto prakticira i EU, of course.

Kao cilj Sheme vlast definira djelovanje na prehrambene navike djece školskog uzrasta. Što bi bilo “djelovanje” u kontekstu prehrambenih navika djece općenito? Vlast polazi od premise da su, citiram:

neuravnotežena prehrana i prekomjeran unos hrane razlog rasta broja debele djece i izvor bolesti koje su vodeći uzrok smrtnosti u suvremenom društvu

Što ako danas-sutra dođu do zaključka da je vodeći uzrok smrtnosti u suvremenom društvu sam čovjek? Ovo pitanje može zvučati kao besmisleno i pretjerano. No može li na isti način besmislena biti citirana hipoteza koja je navodno osnovni razlog uvođenja Sheme?

Što je to “debelo dijete“? S obzirom da vlast uočava debelu djecu onda bi doista trebala javno definirati parametre debelog djeteta da jasno znamo o čemu govore. Možda im je neugodno izražavati se u toj maniri no to ih ne sprječava da donose nacionalni program kroz koji žele djelovati na “prikrivenu” debelu djecu. S obzirom da nije jasno tko je debelo dijete pitanje je na koji način će ova shema biti shvaćena i na koji način će biti provođena, kao i od koga.

Fokus sheme su niži razredi osnovnih škola, a mjere provođenja su:

  • promocija zdravih prehrambenih navika s ciljem povećanja udjela voća i povrća u svakodnevnoj prehrani
  • oblikovanje prehrambenih navika djece i ograničenje unosa hrane s visokim sadržajem masti, šećera i soli
  • omogućavanje dodatnog obroka svježeg voća ili povrća

Za navedeno ni u kojem smislu nije potreban nacionalni program. Odlučivati o ovim pitanjima trebali bi roditelji (skrbnici), a promovirati zdrave prehrambene navike može se na bezbroj neinvazivnih načina i u svakom slučaju bez uplitanja dušebrižnika na vlasti koji očito nemaju pametnijeg posla jer im je dobro tamo gdje jesu.

U ovom slučaju manje je problematična njihova briga za našu djecu, čak štoviše javnost je oduševljena ovakvim politikama. Veći problem je nametanje “oblikovanja prehrambenih navika” te “ograničenje unosa hrane” onog sastava i oblika kojeg vlast temeljem spoznaja, kojima kao građani nismo u posjedu niti ih možemo osporavati ili barem kritizirati, definira kao neprihvatljivu.

Prehrambene navike djece se razlikuju od djeteta do djeteta. Djeca i na različite načine prihvaćaju različitu hranu, na isti način hranu i odbijaju. Moje dijete primjerice neće pojesti komad voća bez obzira koliko ga molili i tumačili mu vrijednost sadržaja tog ploda na njegov organizam. Izvodimo stoga razne kerefeke, cijedimo naranče u sok pa ga nakon toga još i dodatno cijedimo, rijedimo, kamufliramo, u umak za špagete raskuhavamo cijelo čudo povrća ne bi li dopremili tu hranu koju kao roditelji smatramo vrijednom djetetu u organizam. Crvena salama (iliti srijemska, čajna) prolazi uvijek, Linolada bez greške, voli špinat i ribu pa i to često jedemo no sve u svemu radi se o vrlo ograničenom jelovniku no navikli smo na njega, dijete raste, nije anemično ni bolesno, u razredu odlikaš. Kako vrijeme prolazi polako prihvaća i nove prehrambene namirnice, a s vremenom će ih prihvatiti i većinu.

Zamislite sada to dijete u školskoj kantini gdje mu se kao obrok servira kruška jer se Shemom odlučilo ne poslužiti šnitu linolade ili čak paštete. Krušku neće pojesti, znači ostat će zakinuto za obrok i gladno.

Daje li ova Shema za pravo djecu maltretirati na ovakav način, izgladnjivati ih? Ako se ne radi o tome, daje li Shema za pravo prisiljavati dijete da jede nešto što ne želi pojesti i kome se dodijeljuje uloga osobe koja će dijete prisiliti na nešto što ono ne želi, i koje su metode prisile? Pretpostavimo da one moraju biti fizički nenasilne, no nasilje nad djetetom može se provoditi na bezbroj drugih suptilnih načina.

Primjerice učitelj u ispunjenju nekog budućeg cilja vezanog za uspješno provođenje Sheme možda će “pedagoškim” mjerama maltretirati dijete, nabacivati mu na nos primjere poželjnog ponašanja njegovih školskih kolega koji jedu i željezo ako im se nađe u tanjuru. Kakve emocije će to izbirljivo dijete, kojeg će se pokušati oblikovati u poslušnog “jedača voća i povrća”, razviti prema svojoj okolini u tom procesu? Hoće li okriviti onu prikrivenu “debelu djecu” između sebe za to što ih škola maltretira provedbom Sheme? Neće, jer neće ni znati zbog kojeg osnovnog razloga im se povrće nameće te će sa suzom u oku i izgladnjeli promatrati bucmaste prijatelje kako jedu dodatni obrok voća ili povrća koji im je omogućila vlast. U trošku tog dodatnog obroka sudjeluju naravno i roditelji izbirljive djece koja će ostati bez obroka.

Kleso! Ak netef pojeft ovu kvufku daj meni… mmm…

Svako dobro,
vaš Kapitalac

P.S. dobronamjerna preporuka – RODITELJI, SAMI UČITE DJECU PREHRAMBENIM NAVIKAMA I NE DOZVOLITE VLASTIMA DA VAM MALTRETIRAJU DJECU OVAKVIM PROGRAMIMA!