Oznake
debela djeca, dijeta, djeca, izgladnjivanje, nacionalni program, pretilost, Shema voća i povrća, škola
Današnja sjednica Vlade donosi nacionalni program Sheme školskog voća. Shema se deklarira od izuzetne važnosti kao mjera potpore sektoru voća i povrća (what?), a izuzetno je jer tako nešto prakticira i EU, of course.
Kao cilj Sheme vlast definira djelovanje na prehrambene navike djece školskog uzrasta. Što bi bilo “djelovanje” u kontekstu prehrambenih navika djece općenito? Vlast polazi od premise da su, citiram:
neuravnotežena prehrana i prekomjeran unos hrane razlog rasta broja debele djece i izvor bolesti koje su vodeći uzrok smrtnosti u suvremenom društvu
Što ako danas-sutra dođu do zaključka da je vodeći uzrok smrtnosti u suvremenom društvu sam čovjek? Ovo pitanje može zvučati kao besmisleno i pretjerano. No može li na isti način besmislena biti citirana hipoteza koja je navodno osnovni razlog uvođenja Sheme?
Što je to “debelo dijete“? S obzirom da vlast uočava debelu djecu onda bi doista trebala javno definirati parametre debelog djeteta da jasno znamo o čemu govore. Možda im je neugodno izražavati se u toj maniri no to ih ne sprječava da donose nacionalni program kroz koji žele djelovati na “prikrivenu” debelu djecu. S obzirom da nije jasno tko je debelo dijete pitanje je na koji način će ova shema biti shvaćena i na koji način će biti provođena, kao i od koga.
Fokus sheme su niži razredi osnovnih škola, a mjere provođenja su:
- promocija zdravih prehrambenih navika s ciljem povećanja udjela voća i povrća u svakodnevnoj prehrani
- oblikovanje prehrambenih navika djece i ograničenje unosa hrane s visokim sadržajem masti, šećera i soli
- omogućavanje dodatnog obroka svježeg voća ili povrća
Za navedeno ni u kojem smislu nije potreban nacionalni program. Odlučivati o ovim pitanjima trebali bi roditelji (skrbnici), a promovirati zdrave prehrambene navike može se na bezbroj neinvazivnih načina i u svakom slučaju bez uplitanja dušebrižnika na vlasti koji očito nemaju pametnijeg posla jer im je dobro tamo gdje jesu.
U ovom slučaju manje je problematična njihova briga za našu djecu, čak štoviše javnost je oduševljena ovakvim politikama. Veći problem je nametanje “oblikovanja prehrambenih navika” te “ograničenje unosa hrane” onog sastava i oblika kojeg vlast temeljem spoznaja, kojima kao građani nismo u posjedu niti ih možemo osporavati ili barem kritizirati, definira kao neprihvatljivu.
Prehrambene navike djece se razlikuju od djeteta do djeteta. Djeca i na različite načine prihvaćaju različitu hranu, na isti način hranu i odbijaju. Moje dijete primjerice neće pojesti komad voća bez obzira koliko ga molili i tumačili mu vrijednost sadržaja tog ploda na njegov organizam. Izvodimo stoga razne kerefeke, cijedimo naranče u sok pa ga nakon toga još i dodatno cijedimo, rijedimo, kamufliramo, u umak za špagete raskuhavamo cijelo čudo povrća ne bi li dopremili tu hranu koju kao roditelji smatramo vrijednom djetetu u organizam. Crvena salama (iliti srijemska, čajna) prolazi uvijek, Linolada bez greške, voli špinat i ribu pa i to često jedemo no sve u svemu radi se o vrlo ograničenom jelovniku no navikli smo na njega, dijete raste, nije anemično ni bolesno, u razredu odlikaš. Kako vrijeme prolazi polako prihvaća i nove prehrambene namirnice, a s vremenom će ih prihvatiti i većinu.
Zamislite sada to dijete u školskoj kantini gdje mu se kao obrok servira kruška jer se Shemom odlučilo ne poslužiti šnitu linolade ili čak paštete. Krušku neće pojesti, znači ostat će zakinuto za obrok i gladno.
Daje li ova Shema za pravo djecu maltretirati na ovakav način, izgladnjivati ih? Ako se ne radi o tome, daje li Shema za pravo prisiljavati dijete da jede nešto što ne želi pojesti i kome se dodijeljuje uloga osobe koja će dijete prisiliti na nešto što ono ne želi, i koje su metode prisile? Pretpostavimo da one moraju biti fizički nenasilne, no nasilje nad djetetom može se provoditi na bezbroj drugih suptilnih načina.
Primjerice učitelj u ispunjenju nekog budućeg cilja vezanog za uspješno provođenje Sheme možda će “pedagoškim” mjerama maltretirati dijete, nabacivati mu na nos primjere poželjnog ponašanja njegovih školskih kolega koji jedu i željezo ako im se nađe u tanjuru. Kakve emocije će to izbirljivo dijete, kojeg će se pokušati oblikovati u poslušnog “jedača voća i povrća”, razviti prema svojoj okolini u tom procesu? Hoće li okriviti onu prikrivenu “debelu djecu” između sebe za to što ih škola maltretira provedbom Sheme? Neće, jer neće ni znati zbog kojeg osnovnog razloga im se povrće nameće te će sa suzom u oku i izgladnjeli promatrati bucmaste prijatelje kako jedu dodatni obrok voća ili povrća koji im je omogućila vlast. U trošku tog dodatnog obroka sudjeluju naravno i roditelji izbirljive djece koja će ostati bez obroka.
“Kleso! Ak netef pojeft ovu kvufku daj meni… mmm…”
Svako dobro,
vaš Kapitalac
P.S. dobronamjerna preporuka – RODITELJI, SAMI UČITE DJECU PREHRAMBENIM NAVIKAMA I NE DOZVOLITE VLASTIMA DA VAM MALTRETIRAJU DJECU OVAKVIM PROGRAMIMA!
Neznam šta oni misle??????????????Prvo bi trebali poći od sebe koliko ih je debelih u Saboru i od kada se muče sa tim problemom…vjerojatno neki od djetinjstva ili je možda i genetika u igri…stalno izmišljaju toplu vodu…nevjerojatno…s tim glupim temama skreću pozornost sa BITNIJIH TEMA…sramota
Pokušavam im na sve moguće načine objasniti kako se radi o očitoj promašenoj politici, krajnje nepedagoškom i nehumanom svrstavanju djece u “skup debelih”, na twitteru se konstantno izmotavaju, izvrću teze, izbjegavaju odgovor, dječja pravobraniteljica se ne odaziva… ne znam… sablažnjen sam svime što rade, a ovo s djecom je osobito grozno. Jako sam razočaran u institucije ove države i u građane što se svim silama trude da se one zadrže na toj razini – jer ta politika dijeli socijalnu pomoć i poticaje, a taj med svi nekako vole lizati, no ne vide da ga vlast krade svim građanima iz košnica.
Mislim da samo žele skrenuti pozornost s činjenice da je zdravstveni odgoj u svom 4. modulu svjetonazorski (ideološki) vrlo problematičan pa se sad naslikavaju sa zdravim voćem i povrćem i dječicom na jutarnjoj tjelovježbi kako bi svima (a posebno crkvi) pokazali da nema zdravlja bez zdravstvenog odgoja.
Usput su u “Program” ubacili neki deal od 10-ak mn HRK sa “sektorom voća i povrća” (što god da im to značilo i gdje god da se nalazilo) kojem treba pomoć.
Malo, po malo, pa i deca postaše deo birokratskog inžinjeringa. Izgleda da je ovde glavni cilj razvijati osećaj kod dece za kupovinu onih dobara koja im birokrati odrede. Naravno, voće i povrće je veoma zdravo. Ali, kako vlast može znati koliko je količine hrane dovoljno deci koja raste i razvija se? Možda je nekom dovoljna jabuka, a nekom treba sendvič. Mislim da je ovo maltretiranje dece, sa ciljem, da bi se ispunili određeni birokratski ciljevi povećanja prodaje voća i povrća, iz budzeta (proračuna).
Malo kasno, ali projekt je tek počeo, pa da se nadovežem.. Kao nutricionist moram dati komentar koji je ovdje nužan jer je tekst napisan manipulativno i potpuno neupućeno i vrvi neznanjem i dezinformacija, na koje je autor posebno ponosan. Neznanje i neukost nije razlog za hvalisanje. Priča se o stigmatizaciji i nametanju, pedagoškim mjerama pokore i prisile, o debeloj djeci, uz razne uvredljive konotacije prema nastavnicima, školskom sustavu i vlasti negativnoj kao takvoj, trošenju novca nečijeg, otimanju debeloj djeci i prisili da jedu voće, nekakvo ograničavanje koje nema smisla, bez obzira na to što se zapravo ograničava.
S druge strane se piše o Linoladi, čajnoj salami, te ponekad špinatu i ribi, kao četiri namirnice koje opisuju nekakav prehrambeni model, superiorian “ograničavanju”, “oblikovanju” i nametanju nekakvog tamo znanja i znanstvenog principa. Razmišljanja jednog evidentnog laika na tom području prehrane su tipična za mnoge ljude kod nas. Evo nekoliko kontra pitanja koja bi trebala dati Libertarijancu materijala za razmišljanje o tome da temu bolje prouči, informira se o njoj na konkretnim mjestima (recimo, u školi kod nastavnika, u ministarstvima i zavodima koja stoje iza projekta) i donese realniji sud o čitavom projektu, koji, nota bene, nije još nij zaživio jedan dan a već je ispljuvan.
Za početak ne znam na osnovu čega bi roditelji koji imaju loš prehrambeni model, a istraživanja su dokazala da se navike prenose s roditelja na djecu, mogli svom djetetu dati i na ikoji način mogli biti sposobni odgajati što su to zdrave prehrambene navike. Pojam kulture prehrane je predugačak da bi ga objašnjavao ovdje, ali činjenice da hrvatski roditelji loše rade ovaj posao govori statistika dostupna javno od Svjestske zdravstvene organizacije do raznih europskih institucija u kojima Hrvatska prednjači i nalazi se u vrhu ljestvice europskih zemalja po udjelu djece s prekomjernom tjelesnom masom. Nije Hrvatska sama u tome. Cijela Europa se bori s tim problemom, od Grčke do Velike Britanije, i ovaj projekt je dio europskog projekta koji želi mijenjanjem loših prehrambenih navika od osnovne škole spasiti tu djecu od debljine u odrasloj dobi. Ne vidim na koji način je obrok voća loš i na koji način je to “oblikovanje” prehrane u krivom smislu? Koji nazadnjački stručnjak bilo kojeg zdravstvenog profila bi obrok voća u školi svrstao kao drugi izbor a nepoznati model prehrane iz kućne radinosti na prvo mjesto? Kolege s mog fakulteta su proveli istraživanje prema kojem 76% djece ne jede povrće a 66% obrok voća svaki dan. I to su javno dostupni podaci. To je za budućnost zdravlja jako opasno i poziv na akciju šire društvene zajednice.
Otimanje novca od jednih koji će ostati gladni da bi se dalo “ispravnima” je neprovjereno ili dezinformacija. EU plaća ovaj projekt, Hrvatska plaća PDV. Znači, sami sebi vraćamo novce. Hrvatsko voće će biti na školskim tanjurima, znači dobro za proizvođače.
Na koji način je ovaj projekt nametanje ako stoji ova teza na se čitav projekt oslanja:
“U okviru Sheme školskog voća, voće i povrće nudit će se kao zaseban obrok neovisno od obroka u okviru školske prehrane, kontinuirano kroz cijelu školsku godinu”. Znači školska prehrana ostaje kakva jest, ovo je ZASEBAN I NEOVISAN OBROK od onoga što dijete jede.
Znate li što su pojačivači okusa koji se nalaze u čajnoj? Znate li zašto je tako primamljiva za dječje nepce? Znate li zašto je Linolada primamljva za dječji okus? Znate li uopće išta o tome kako dijete bira hranu, što dijete zna o onome što mu je potrebno i kako se njegov model prihvatljivog formira? Znate li da nisu sva djeca mesojedi? Postoji još stotine pitanja stručne naravi koja se tu mogu postaviti da bi se laičko nerazumijevanje rasvijetlilo, a neznanje ustupilo mjesto razumijevanju, ali ovaj tekst nije o tome. Tekst je o teoriji urote i izboru slobode. Slobode da se bude neznalica i ignorant i da se programi ne propituju na argumentima, nego odbacivanju škole i odbacivanju progresivnih ideja. Jedan koristan projekt koji bi se mogao dorađivati dok se ne poboljša i koji bi se mogao konstruktivnom kritikom poboljšavati, napada se u samom smislu, što može doći samo iz pozicije nekog tko ne zna situaciju s debljinom i koliko je taj problem težak i koliko je važno djelovati preventivno i u mlađoj dobi. Ali struka to zna. Napadati struku? Napadati projekt koji se provodi u 25 zemalja EU i koji EU financira s 1 mil EUR, dok Hrvatska daje 250 000 EUR?
U Hrvatskoj je tipična ignorancija koja se zasniva na površnom uvidu u tematiku, i ovaj tekst na žalost se zasniva na istoj tehnici. Nisam uključen u ovaj projekt i od njega nemam nikakve koristi. Moje dijete će biti jedno od stotina hiljada djece koje će u njega biti uključeno. Umjesto da ga apriori popljujem, pokušat ću dati konstruktivan prilog i učiniti ga takvim da bude na maksimalnu korist djeci kojoj je i namijenjen. Čokoladne kreme i čajne kobasice ostavljam reklamama, koje znaju kako neznalicama prodati siromašan hranjiv proizvod na skup način.
Tekst ste shvatili kako ste ga željeli shvatiti i pri tome mi odlučili staviti u usta uglavnom ono što nisam izgovorio, a zanemariti ono što jesam, kao i samu poantu izrečenog.
I to je očito pa vam neću zamjeriti. Jedina stvar koju bih možda mogao prokomentirati jest kako ste shvatili da odbacujem progresivističke ideje, a s obzirom da ste me svrstali u libertarijance, što i jesam, trebali biste znati i zašto ste to učinili tj. zbog čega libertarijanizam i progresivizam ne idu ruku pod ruku. Uštedjeli biste na mnogim riječima u tom slučaju.
Riječ “stručnjaka” ne bi trebala davati za pravo državi da manupulira slobodama građana. Tko je “stručnjak”, a tko laik također pretpostavljam određuje država? Ispravite me ako griješim. Nadalje, jednom kada ga država proglasi stručnjakom to mu daje za pravo nametati progresivističke ideje laicima. No zapravo nema potrebe za diskusijom u tom smjeru, sve je jasno.
Ako ste toliko dobronamjerni kao što tvrdite (govorim o “stručnjacima”) te ako sve što propagirate čini evidentnu pozitivnu razliku u odnosu na prehrambene navike prosječnog građanina, tada će on prepoznati isto kao nešto dobro i početi samovoljno prakticirati te postupke. Čemu gurate državu tj. institucije kao instrument za ostvarivanje tog cilja? Naravno zbog progresivizma – vi smatrate da detektirani problem iziskuje promptnu intervenciju bez obzira na cijenu i pristanak onih na koje biste željeli djelovati. Država, državni stručnjaci i progresivizam su prepuni nasilja, dakle zatiranja slobode izbora i prava građana. Nema tu nikakve urote, sve proizlazi iz dobrih namjera.
Ni u jednom dijelu teksta nisam negirao kako postoji problem, a taj je u pretjeranoj konzumaciji ugljikohidrata i šećera, koji su uzrok sve većeg broja bolesti, o čemu građane treba osvješćivati. Pročitajte ono što sam napisao u post scriptumu. Informirajte ljude o problematici. Nemojte ih silovati kroz državne institucije, i radije pustite vremenu da odradi svoje. Okanite se i progresivizma (dobronamjerna preporuka). To je sebična doktrina.
Ako je suprotivu konzervativizmu progresivizam, čiji bi liberalizam imao biti dijelom, onda bi mi trebali biti na istoj strani. Avaj, tome nije tako, kada vi puštate vremenu da odradi svoje a ljudi slobodni kakvi jesu, sami odluče što, kada i kako prakticirati. Zdrav razum i elementarna logika upućuju na određeni stupanj regulacije društva, ali vama je to zatiranje sloboda i nametanje okova i oduzimanje prava od strane države. Pretpostavljam da bi po toj logici i dan danas imali prava pušača iznad prava nepušača, jer pušači nikada ne bi pristali na ograničavanje njihovih prava. Recimo, da puše u bolnici, u vrtiću i svugdje gdje im se prohtije, kako je to bilo prije stotinjak godina. Nikada ne bi sami nadošli na tu ideju unatoč svim dokazima struke da pušenje izaziva visoki rizik od raka pluća i da to isto čini pasivno pušenje. Razlog tome je vrlo jednostavan – ovisni su o nikotinu.
Jednako tako, ne možete djeci prepustiti da odlučuju sami o svojoj prehrani, niti obiteljima da same odlučuju o prehrani u školi, jednako onako kako djeca ne odlučuju o tome što će učiti u školi. Kada bi njih pitali, oni bi učili o Angry Birds, Super Mariu ili drugim omiljenim igricama, a neki roditelji sami ne bi do kraja života shvatili zašto učiti matematiku ili zemljopis.
Hrvatsko društvo je u takvom stanju u kojem debljina duboko nagriza izglede za očekivanu životnu dob kakvu ima moderan europski stanovnik i to kod preko 50% hrvatskih građana. Ja smatram da je promjena nužna kako bi ova mala europska nacija živjela duže i kvalitetnije. Ne bi puštao vrijeme da odradi svoje, jer upravo tako dolazi do ovakvog stanja u kakvom smo danas. Pogledajte Ameriku i njene građane pa ćete vidjeti kud to vodi. Debljina dobiva epidemijske razmjere koji su nezaustavjlivi, a troškovi koje izaziva za društvo su enormni i sve veći. svaki doprinos vrijedi u toj borbi, i svaki mladi život koji usvoji zdrave navike na taj način biva spašen. Građani ne mogu samovoljno prakticirati postupke koje ne razumiju. Za to postoje stručnjaci koji su se školovali u tu svrhu. Na vašem izlaganju evidentno je da imate manjak znanja o prehrani, iako načelno držite da imate pravilne stavove. Molim vas, ovo pišem u najboljoj namjeri, jer nije ovo uvreda spram neznanja. Jedan laik ne zna mnogo o tome zašto je prehrana nešto što se uči svaki dan od malena, da negativnih utjecaja ima jako mnogo. Tu smo mi koji smo studirali i obrazovali se da bi bili stručni na području prehrane. Ne morate nas zvati stručnjacima, možete nas zvati profesionalcima. Hoćete li nam vjerovati na riječ kada kažemo da je obrok voća svaki dan za dijete u školi dobra podloga da to dijete usvoji cijeloživotnu naviku, na vašem je slobodnom izboru. Prehrana nije izbor koji znači žutu ili crvenu jabuku, nego koji znači zdrav ili nezdrav smjer života. Djeca koja odrastaju u školi zapuštena su na tom području u zakinuta za znanja o prehrani. Kod kuće im obrok voća nije osiguran, zbog neznanja roditelja, i to u preko 3/4 slučajeva. 75%. Nezdrava okolina je takva u kojoj vladaju loši izbori – prostim jezikom rečeno – linolada i čajna kobasica su na polici hladnjaka i smočnice a voća nema na stolu niti u kući. Pekmez se ne računa u obrok voća, kao ni čokoladne pločice “s okusom brusnice”. To se u stručnom žargonu zove neuravnoteženi model prehrane i njegove posljedice su debljina. Jednom kada se osoba počne debljati, taj se krug pojačava i masno tkivo počinje uvjetovati prehrambeni model u kojem ima sve više šećera i masti, pa takve namirnice gotovo trajno istiskuju one prirodne, cjelovite, poput voća i povrća. Pustiti vrijeme da odradi svoje u tom slučaju znači – dijabetes, visoki krvni tlak i sretni trenuci u iščekivanju srčanog i/ili moždanog udara. Debljina je bolest, i svaka prevencija koja dovodi do njenog smanjenja, kontrole ili usporavanja trenda je dobrodošla. Pri tome taj posao ne mogu sami odraditi liječnici i zdravstveni sustav, tu smo i mi nutricionisti, tu su i farmaceuti, tu su i treneri i stručnjaci za tjelesnu aktivnost, tu su i psiholozi i psihijatri. Razumijete li koliko su stvari s debljinom otišle predaleko danas? U takvoj situaciji govoriti protiv mjera kao što je, ponavljam, nuđenje voća u školi s ciljem da bi se oblikovala zdrava navika, umjesto prepuštanja djece napolitankama i cola pićima, je po meni za podržati. Jer intervencija je nužna na društvenom i na osobnom nivou. Ne morate biti pod jarmom institucija, ali osobe pogođene debljinom ne mogu same riješiti taj problem i pomoći sebi. To je iz mog stručnog višegodišnjeg iskustva.
– Libertarijanstvo je suprotno konzervativizmu i progresivizmu. Općenito je suprotno svakoj doktrini koja svoje koja ciljeve ostvaruje kroz institucionalizirana sredstva države i putem prisile.
– Zdrav razum i elementarna logika progresivista upućuju na određen stupanj regulacije društva
– Prava pušača: da puše u čijoj bolnici ili čijem vrtiću? Vlasnik bolnice ili vlasnik vrtića ima pravo odrediti pravila ponašanja unutar svojeg vlasništva. Vi biste trebali imati pravo odlučiti hoćete li koristiti te usluge pod danim pravilima ili ne. Kako biste imali izbor bitna je slobodna konkurencija i tržište. Moguće je da bi postojale i bolnice koje dozvoljavaju pušenje pa čak i pacijentima koji se liječe od plućnih bolesti no uz uvjet da si sami plate troškove liječenja, a ne da isto bude obveza poreznih obveznika koji su prisiljeni plaćati državno monopolno zdravstvo i nemaju izbor.
– Prepuštanje djeci: Obitelj je izuzetak od pogleda na opći kolektiv. Roditelj bi trebao imati pravo djetetu određivati norme sukladno vlastitim uvjerenjima. Sukladno tome roditelji bi trebali imati dostupan izbor škola koje o svijetu podučavaju na različite načine, a ne biti prisiljeni plaćati monopolne državne škole u koju država tjera njihovu djecu pod prijetnjom kaznenih sankcija.
– Problem zdravlja: Životna dob građana se unatoč svemu povećava. Problemi koje anticipirate u budućnosti nisu opravdalje za nametanje mjera uz istovremeno poticanje nebrige za zdravlje kroz nametanje obveznog zdravstvenog osiguranja koje plaća tek 25% građana, a još 75% koristi (a ne plaća). Taj nesrazmjer vam fino ilustrira kako je zdravstveni monopol i socijalna politika naučila ljude da se ne moraju brinuti o svojem zdravlju tj. da se o njemu brine netko drugi. Državni monopol u zdravstvu treba ukinuti kako bi se ljudi naučili odgovorno odnositi prema vlastitom zdravlju. Jer zdravlje nema cijenu. Nadam se da ne mislite kako bih ja, nepušač, unatoč svemu trebao plaćati trošak liječenja raka pluća nekom neodgovornom pušaču koji usput rečeno ne plaća zdravstveno osiguranje? Zdravlje je odgovornost svakog čovjeka i previše je bitno da bi se samo tako prepustilo državi, njenim birokratima i “licenciranim” stručnjacima u ruke.
– Manjak znanja: ja imam manjak znanja o prehrani, a vi manjak znanja o ekonomiji, politici, društvu i prakseologiji. S obzirom da me konstantno pokušavate diskvalificirati u diskusiji o prehrani moram vam reći kako tema ovog članka uopće nije bila ta. Niste čitali s razumijevanjem i molim vas da pročitate ponovno. Tema je politička. Libertarijanizam je PROTIV progresivizma i nametanja normi putem državnih institucija i ZA djelovanje na ljude kroz podizanje svijesti o rizičnim oblicima ponašanja i dobrovoljnost u prihvaćanju tih ideja.
– Nezdrava okolina: je ona u kojoj se ideja osobe A nameće kao norma osobi B
– Stručnjaci: nabrojali ste redom liječnike, zdravstveni sustav (državni monopol pretpostavljam), nutricioniste, farmaceute, trenere, psihologe i psihijatre. Odakle vam pravo da zaboravite na roditelje, a pričate o njihovoj djeci? Progresivizam je nasilna doktrina, koliko god da su ideje iza nje plemenite. U tom smislu ponavljam, izabrali ste krivo sredstvo za ostvarenje cilja (državu) umjesto da ideju širite u dobroj vjeri i potrudite se da ljudi shvate i temeljem tog shvaćanja prihvate njene koristi.
– Mjere: ne govorim u tekstu o “nuđenju” izbora jer se ništa ne nudi već oduzima. Pročitajte drugi bullet u tekstu koji se odnosi na “ograničenje”. Što će država učiniti po pitanju djeteta koje neće pa neće pojest krušku? Hoće li ga proglasiti psihijatrijskim slučajem? Oduzeti roditeljima? Smjestiti u državni dom i preodgajati? Šopati ga kruškom na silu? Ili mu oduzeti svu drugu hranu osim kruške pa dok toliko ne ogladni da će na kraju krušku i pojesti? Ne trebate odgovarati na ova hipotetska pitanja već razmislite o onome na što upućujem kroz njih. Nisu poznata sredstva i metode kojima će država provoditi ovu politiku. I o tome govori ovaj tekst, ne govori o tome je li kruška zdravija od zimske kobasice ili ne, stoga prestanimo govoriti o zimskoj kobasici.
– Odgovornost: ljudi će biti odgovorni ukoliko im dopustite da budu odgovorni. Prebacivanje odgovornosti na institucije ne potiče odgovornost već upravo suprotno. Da je država roditelje podučavala tom pristupu danas bi oni uspješnije prenosili odgovorno ponašanje na svoju djecu. Kako vi smatrate da ne treba prepustiti vremenu da učini svoje tako ja smatram da ne treba prepuštati državi da čini što želi već vratiti odgovornost građanima u ruke da se nose sa svojim problemima i rješavaju ih. Samo kakvu ulogu bi u tom slučaju imala birokratska skalamerija i raznorazni “certificirani stručnjaci”, koji se za svoju ulogu u društvu bore pod sredstvom države, kada bi se građani ponašali kako treba? 😉
Čitam ovo, i ne vjerujem. Mene bi bilo sram da pište ovo. Koji pacijent s nekakvom završenom školom ,može reći “možda je nekom dovoljna jabuka, a nekom treba sendvič”. AKo je vaše dijete pretilo (zbog Vas), a i Vi ste sami pretili, jer se davite u bijelom kruhu, roštilju, zimskoj salami, i svinjetini, plaćali bi vi meni 10x veće obavezno zdravstveno osiguranje, u odnosu na one roditelje čija se djeca trude zdravo i uravnoteženo jesti, pa da vidimo. Neuki narod.
Čitate i ne pročitate već idete komentirati nešto što nije napisano pa niti aludirano. Što želite da vam odgovorim na takav komentar? Pročitajte tekst još koji puta , promislite, postavite konkretno pitanje pa ćete dobiti i konkretan odgovor.
Nego, što se prijetite zdravstvenim osiguranjem? Valjda znate kako je zdravstveno osiguranje monopol države te građane prisiljava da ga plaćaju, a plaća ga tek 25% od ukupnog broja građana.
Dakle vi biste natjerali većinu koja ne plaća ništa da plate 10x veće obvezno zdravstveno osiguranje (matematički 0x10=0, dakle opet ne bi plaćali ništa). Ili biste natjerali ovih 25% da plate 10x više kako bi ona većina koja ne plaća osiguranje mogla i dalje bezbrižno jesti bijeli kruh, zimsku i svinjetinu i ujedno budu zdravstveno zaštićeni na račun ove manjine? Zanimljivo.
Dragi Odgovorni roditelju, plaćali bi vi meni sami svoje troškove liječenja, pa se onda možda ne bi toliko nametljivo odnosili prema drugima…
Blago nama svima kad mi imamo naše Stručnjake! Struka, postoji Struka, neka Stručnjaci odluče!
Mislim da bi bilo najbolje da Država svakom građaninu čim se rodi dodijeli jednog službenog Stručnjaka (maloj djeci možda čak i dva) koji će ih od malih nogu učiti kako jesti, kako se popišati, koju školu ići, koje knjige čitati itd. itd.
Pa kako bi to roditelji mogli odgajati svoju djecu, pa oni nisu školovani za to!
Dragi Invinsible Hand,
Molim te slijedeći put kada ćeš trebati nešto operirati, kiruršku operaciju da budem precizniji, moguće ti ili neko iz tvoje šire ili dalje obitejli, izvrijeđaj struku kirurga koji bi to imao namjeru obaviti stručno te odi kod najbližeg mesara koji ti to riješi za par sto kuna i još ti da kilo telećeg mozga s popustom. Također, ako ti koji stručnjak poželi odgajati dijete, recimo naučiti ga zbrajati i pisati, pošalji dijete u šumu ili visoku planinu, najbolje u južnoameričke Ande, da bježi od škole što dalje te ga tako spasi od stručnjaka. Manji problem je to što je mesar stručnjak za meso, a za veranje i uspon u Ande ti treba alpinist, ali pregrizi ponos, pobjeda nad strukom zahtjeva i malo žrtvovanja. S druge strane postoje široka prostranstva u Africi, zemlje visokog standarda života gdje se struka ne cijeni i nije potrebna i stručnjaka nema, ni za kanalizaciju, ni za medicinu, ni za školu.. ni za šta. Postoje određeni ljudi s oružjem i svi ostali. Tamo glas o ovakvom napretku i misaonoj pobjedi nad Strukom nije stigao (tamo gdje nemaju stručnjaka za Internet, a radio i televizijskog signala nema isto i ne prate žalosnu Europu i njenu stručnu stvarnost) i stalno su traženi misionari koji bi im objasnili kako se to može roditi, školovati, raditi, prometovati, ljetovati i uopće kako je teško ali moguće živjeti u zemlji ovakvog standarda kao što je Hrvatska, bez stručnjaka. Skromno preporučujem Južni Sudan, Kongo (onaj drugi), Čad, Bocvanu, Somaliju ili Centralnoafričku Republiku.
Branimire, nije upitna uloga stručnjaka u društvu. Ono što jest upitno je nametanje stručnih zaključaka kao normi građanima putem lobiranja izvršne vlasti.
U egzaktnim znanostima nema puno stvari koje itko može osporavati, jer testirati hipotezu i dobiti isti rezultat možemo beskonačno puta. No u znanostima koje nisu egzaktne dolazimo do problema. Primjerice u klimatologiji egzaktan znanstveni dokaz o utjecajima čovjeka na okoliš ne postoji, postoje tvrdnje koje nije moguće testirati n puta uz dobivanje istog konačnog rezultata. No unatoč tome ta struka lobira vlasti država i vodstva međunarodnih organizacija (poput UN) koje donose milenijske ciljeve i zakone, primjerice vezane za radikalna smanjenja emisija stakleničkih plinova, izvora energije iz radioaktivnih elemenata itd, te inzistiraju na povećanju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora te podizanje standarda energetske učinkovitosti općenito. Posljedice te intencije i provedbe ideje su enormni troškovi koje će građani morati silom zakona platiti kako bi se zadovoljili zahtjevi uslijed čega će ostati osiromašeni. Nametanjem ideje stručnjaka i prihvaćanjem iste kao norme koju vlast potom želi ugraditi u društvo ulazimo u domenu ekonomije i ljudskog djelovanja.
Zanimljiv pogled na taj problem napisao je prekjučer bloger Strašilo nadovezujući se na članak o energetskoj revoluciji s business.hr, preporučam: http://strasilo.wordpress.com/2013/09/02/nadolazeci-totalitarizam/
Ponovno smo na istoj točki. Klimatske promjene su evidentne već niz godina, od Grenlanda to arktičkog i antarktičkog leda, migracije vrsta i snage klimatskih promjena koje više nisu blage. Mislim da razumnom čovjeku to ne treba dokazivati i da su razumljive svima i da se svi oko toga slažu. Mislim da jedino idioti poput onih iz buševe administracije mogu negirati klimatske promjene, iz zna se kojih interesa. Sad, promjena klime, to je globalni problem ali nema jedinstveno rješenje, već u tome monopol uzimaju sebi svjetske institucije. Zna se tko je glavni u UN, zna se tko ne poštuje norme (SAD, Kina..) i zna se da su razni klimatski sporazumi mrtvo slovo na papiru, predstava i fingiranje nečeg što se neće ispuniti. Sami sebe onda oplakujemo. Ali pojedine zemlje već osjećaju izravne posljedice. Pitanje je kada će doći do kritične mase, i da li je fenomen nezaustavljiv, odnosno da li smo već prošli point of no return. Kada se to desi, nuklearno oružje neće značiti ništa a deseci i stotine milijuna klimatskih izbjeglica bit će nositelji promjena i diktirati globalnu politiku.
Sa strane nametanja i pravnog uređenja društva, u čemu je originalni tekst promašio metu, postoje institucije, postoje političke stranke i postoje politički izbori, postoji put kojim se regulativa i zakonodavstvo mogu mijenjati. Legalnim putem. Priče o tome da ne valja ovo i ono su jednaka tlapnja kao i priče drugova komunista koje smo slušali desetljećima ranije. Cijena zdravlja je visoka i bit će sve viša. a cijena bolesti umjesto nekad postat će sve češće jeftinija od plaćanja zdravstvenih usluga. Realnost je da se svi nisu sposobni brinuti o vlastitom zdravlju, i neki stupanj društvene solidarnosti po tom pitanju mora biti. Karcinom je primjer toga. Hoćemo li odbaciti malu djecu koja imaju tumor, na primjer siročad iz sirotišta koja nemaju roditelja, hoćemo li im pustiti da umru jer se ne znaju brinuti o sebi i sama platiti zdravstvene usluge? S druge strane, kod nas se zdravstvena usluga trostruko plaća, kroz obavezno, dopunsko i privatno zdravstvo (tko će čekati 12 mjeseci na pretrage, npr, plati privatno). Tu reforma treba. Reforma modela prehrane je nužna, i društvo to mora proći ako hoće pravac usmjeriti prema zdravlju. Ta reforma mora počivati na institucijama. Dovoditi u pitanje stručnost ljudi koji su to napisali je dobrodošla, kao i svaka dobronamjerna i konstruktivna kritika samog programa sheme školskog voća. Ali dovoditi u pitanje i negirati sam sustav školovanja i nipodaštavati struku kao takvu vodi nas u Srednji vijek, and beyond.. i onkraj, prema vračarama i iscjeljiteljima i čarobnim gljivama, koji spremno čekaju van sustava naplatiti neznanje. Iz iskustva vam govorim da roditelji danas imaju o prehrani zabrinjavajuće malo znanja, napose o vlastitoj, i tako pogrešan prehrambeni model preslikavaju djeci koju odgajaju i koja ga u obiteljskom okruženju preslikavaju. Linoladu i čajnu kobasicu sam uzeo za primjer koji to kristalno jasno objašnjava. To su dvije namirnice koje nemaju što tražiti u bilo čijoj kuhinji i smočnici. Izlišne su. Ne mogu biti standardni dio ishrane kakvu tijelo treba u bilo kojem obroku. To su namirnice luksuza. Voće s druge strane nije namirnica luksuza, ali ima takav status kod većine današnjih obitelji. Ne zbog cijene, nego zbog neznanja. Voće se kupuje kao ukras i biljeg materijalnog statusa i odraz blagostanja standarda koji je dostignut. U stvarnosti, jako malo djece to voće konzumira u dovoljnim količinama. Tko zna što su dovoljne količine? Tko razumije zašto je važno jesti voće i povrće 5 puta dnevno svaki dan? Struka. To i promoviramo, pokušavajući kroz ovakve programe to znanje prenijeti da se lakše usvoji. To nije nametanje. To je pojas za spašavanje budućnosti populacije. Zdrave navike teško se usvajaju, i teško se zadrže. Potreban je mukotrpan i dugotrajan rad da se to postigne. S druge strane, navika jedenja čipsa koji ima pojačivače okusa, navika napolitanki, čokoladnih kremastih namaza i drugih namirnica koje nemaju nikakvu hranjivu vrijednost ali imaju pogođenu liniju užitka za čula, nije nešto što treba djecu učiti. O tome se ovdje radi. Na moje veliko razočaranje, mnogima to nije jasno i čudim se da to treba objašnjavati, jer je meni vrlo čest prizor djeteta četvrti peti razred na ulici kojeg vidim kako nosi školsku torbu na leđima a u jednoj ruci ima cola napitak i drugoj čips nešto što ima vrlo predvidivu budućnost u pogledu debljine i tjelesnog statusa. Uvid u to koliko je takve djece mi ne daje za pravo vjerovati da roditelji znaju što rade, i da ta djeca dobivaju ono što im za zdravlje i pravilan rast treba. A poglavito voće. Da li će djeca koja su debela i pretila imati problema ako ne jedu voće? Hoćemo li ih čipirati i kažnjavati zbog toga? Sankcije zbog neznanja već postoje. Recimo u prometu. Ne razumijete li ili ne znate što znači crveno svjetlo ili da treba pješaku stati na zebri, sankcija postoji. Za zdravlje, sankcija ne postoji, ali neke zemlje već uvode porez na trash food i na fast food. S druge strane, nitko se nije udebljao od voća i povrća. Razumnom dosta.
Branimire, tako je, ponovno smo na istoj točki – libertarijanizam protiv progresivizma i plemenitih nametljivaca. No plemenitost progresivista pada u vodu, naime vi biste da se nezdrave navike ljudi kažnjavaju (usporedba s prometnim kaznama). Ja bih da se ljudima dozvoli da budu odgovorni za pitanje vlastitog zdravlja. Čipiranje? Fantastično. Istovremeno zalažući se za to da se sva znanost i sva struka stavljaju pod patronat politike zapravo stvarate kontradikciju jer time građane činite manje odgovornima za vlastite postupke. Učite ih da će se za njih brinuti i biti odgovorni stručnjaci koji su za širenje vlastite vjere dobili mandat od politike. Izbore, vlast i politiku naravno vidite kao sredstvo za ostvarenje svog cilja. Potrebno je samo uporno lobirati i kad-tad otvorit će vam se vrata za ideje koje idu u smjeru sve većeg zatiranja ljudskih sloboda. Isto tako tjerati ljude da kroz poreze financiraju državno zdravstvo, gdje naravno želite liječiti bolesne poslušnike, jest ništa drugo nego još jedna u nizu ucjena. Vi inzistirate na odgovornom ponašanju jer su neodgovorni trošak sustava kojeg su prisiljeni plaćati i koji im se prezentira kao jedino rješenje za pitanje zdravlja.
Što se struke tiče očito je da unutar pojedine znanosti postoje mnoga oprečna mišljenja i oprečne skupine. Ja recimo prakticiram hormonalnu prehranu koja potiče stvaranje dobrih eikosanoida i ravnotežu između inzulina i glukagona u organizmu. Je li to vaš nutricionistički model? Je li možda prehrana sirovim vaš model? Atkins? Potvrdite mi sami postoji li podjela mišljenja među nutricionistima? Meni se čini da se unutar vaše domene vode mnogi klanski ratovi i lobiranje prema vlastodršcima u cilju osmišljavanja nacionalnih programa kroz koje biste sami sebi osigurali sredstva i položaj. Iza ove sheme stoji netko iz struke.
Da li ste pročitali moj komentar od 02.09.2013 15:36 gdje kažem:
Dakle vi biste djecu prisiljavali da jedu voće, čipirali bi ih, možda i oduzimali roditeljima, a roditelje sasvim jasno kažnjavali?
I za te ideje kažete: “razumnom dosta”?
Moram priznati da sumnjam u vašu stručnost jer ako ste stručni i prenosite dobru ideju tada vam nisu potrebne nasilne metode koje biste rado ostvarivali putem države.
“Hoćemo li ih čipirati i kažnjavati zbog toga? ”
Elementarna pismenost govori da je ovo pitanje a ne tvrdnja. Za one koji su u nedoumici stoji upitnik na kraju. Nevidljivu ironiju ne mogu označiti, ona se razumijeva. To je kognitivna kategorija gdje pomoći pomagala nema. Sankcije su navedene kao primjer koji se ne ispunjava u zdravstvenom sustavu za neodgovorno ponašanje prema svom zdravlju, jer ih je nemoguće provesti, ali ih svi plaćaju. Međutim, sankcije stoje u prirodnom zakonu života. Vrlo je učinkovit i mogu vam reći da se provodi u 100% slučajeva. Iznimki nema. Čak i kada uzmete ljude koji su pošteđeni posljedica visokog kolesterola, malo znanstvenog istraživanja razotkrije uzroke i tomu. Rajevi na zemlji poput onog na Sardiniji gdje su ljudi obdareni sretnim genima protiv visokog tlaka kolesterola su iznimka koja potvrđuje pravilo – stotine i tisuće godina adaptacija donosi adaptabilnu mutacijsku prednost i osigurava preživljavanje. Naravno, dok je osoba unutar raja i živi rajski životom – na Sardiniji. U urbanoj sredini i urbanim načinom života to se gubi. Više možete saznati u dokumentarcu National Geographica koji se bavi izgledima za dugovječnost ljudi na posebnim mjestima na zemlji, poput Sardinije i Okinawa otočja u japanskom Pacifiku.
Ovo vam je jedan od primjera koji ilustrira kako je prehrana prije svega poštivanje znanja – bilo tradicije, bilo moderne znanosti o prehrani. To je znanost. Ljudi koji koriste znanost kako bi promovirali paraznanstvene i šarlatanske teorije imate popriličan broj. Pogledajte ponekad zabavnu emisiju na TV koja se zove “Na rubu znanosti” i tamo ćete pronaći solidan broj primjera za ljude koji uzmu skup podataka i činjenica koji su znanstveno dokazani, i iz njih izvlače raznovrsne teorije i tumačenja. Ako uzimate za ozbiljno činjenicu da iza Mjeseca čuči skriven svemirski brod koji čeka odabrane da ih povede u čarobnu zemlju negdje u svemiru, onda će vam marketinške platforme poput Atkinsa, paleo pokreta i sirove hrane biti sasvim dovoljno znanstveno utemeljene, jer, hej, pa ZNAMO da su tako živjeli i zdravo se hranili naši predaci 10.000 godina ranije. U znanosti o prehrani takvih teorija nema jer je to, da prostite, znanost.
Rekavši to, neću komentirati izraze poput Hormonalna prehrana, jer ne postoji takva prehrana kojom možete “poticati stvaranje dobrih eikosanoida”. Oprostite ako vas to iritira, ali eikosanoidi nastaju iz esencijalnih masnih kiselina u trenutku kada ih tijelo treba, npr u upalnom procesu, ne možete poticati njihovo nastajanje prehranom, niti možete poticati nastajanje inzulina ili adrenalina. Hormoni se proizvode, ne nastaju sami od sebe. Ne možemo ravnopravno polemizirati o prehrambenim temama ako nemamo isti skup znanja, pri čemu vas nastojim poštovati kao polemičkog sugovornika. Ja vam iz svog skupa znanja ne namjeravam docirati ali vam pokušavam pomoći i dati korisne informacije. Nutricionisti koji rade u državnim službama (ja nisam među njima) kao i drugi zdravstveni stručnjaci u javnim ustanovama nisu ideolozi kada je riječ o prehrani. Zdrava prehrana nije ideologija. To je elementarna ljudska potreba ljudi oba spola i svih uzrasta. Razumnom čovjeku dosta. Sapienti sat. Priroda je jasna – ako se ne hranite onako kako vaše tijelo traži, život vam neće dugo trajati. Zar to treba nekom objašnjavati? Zanimljvim ipak ostaje činjenica da nemate odgovor na hipotetsko pitanje o djeci s tumorom (uzimam to kao fatalan slučaj neophodne medicinske pomoći) koja nemaju vlastiti izvor prihoda. Što ćemo s njima i stotinama i hiljadama drugih članova društva koji su bolesni, invalidi ili hendikepirani i koji se ne mogu skrbiti sami o sebi – starim ljudima bez rodbine? Hoćemo li sve njih pozvati na odgovorno ponašanje i odbacivanje defektologa, pedijatara, gerontologa, fizioterapeuta, medicinskih sestara, rehabilitacijskih terapeuta, psihologa, liječnika opće prakse kao od države ovlaštenih stručnjaka koji bi im svojim postupcima nametali kako preživjeti? Ili, rješenje kao nekada u Japanu, markirati nesposobnim za život te poslati u planinu da sami umru tamo, možemo uz njih i neizlječivu djecu, kao nekorisni višak, samo da bi razotkrili vlastitu lažnu plemenitost?
Da zaključim. Tekst koji ste napisali otklanja mogućnost koristi od države omogućene sheme školskog voća jer u tome vidi urotu upitnih stručnjaka kojima je cilj nametati nekakvu ideologiju samo da bi imali posla i da bi roditeljima (sveznalicama) nametali neke upitne zdravstvene mjere, kao što je navika jedenja voća svaki dan, više puta dnevno. Ja u potpunosti podržavam takav pristup i smatram da program shema školskog voća ima koristan i za javnu dobrobit učinkovit cilj. Kraćom debatom složili smo se da stručnjaci nisu sami po sebi zlo, nit struka: Ne slažemo se da se država i njeni instrumenti i institucije ne mogu shvatiti drugačije osim veliki regulativni brat sa zlom namjerom, planom porobljavanja i lošim posljedicama po slobodne građane. Također se ne slažemo oko toga da je napredak je loš. O tome da li progresivci imaju lažne plemenite namjere se ne mogu izjasniti jer se ne smatram progresivcem.
PS
Klanski ratovi i lobiranje među nutricionistima u Hrvatskoj bi mogli biti predmet jednog sjajnog kunst romana o uroti zavjere i tajnom društvu nutricionista koji kuju planove kako se uspeti na vlast i ljudima nametati svoju ideologiju te ih tako porobiti da bi bili zdravi i dugo živjeli te imali kvalitetan i produktivan život. Jamčim golemu čitanost i uspjeh, te prijevod na mnoge jezike zbog interesa kultura i zemalja koji trpe pod jarmom zlih nutricionista diljem svijeta.
Branimire, očito si odlučio potpuno ignorirati činjenicu da u niti jednoj modernoj znanosti ne postoji konsenzus među znanstvenicima i uvijek postoje sukobljene struje i gledišta, pa tako onda ni u ekologiji, ekonomiji, medicini ili, eto, nutricionizmu.
Moderni progresivizam nije ništa drugo nego jedan novi rafinirani oblik fašizma koji ide za tim da uspostavi vertikalu moći nad stanovništvom širenjem nekih novih religija. Svaka sumnja u dogme moderne religije, bilo da je riječ o ekološkim, nutricionističkim, rodnim ili bilo kojim drugim temama lagano i potiho postaje kažnjiva i “heretici” bivaju izloženi progonu – moralnom, financijskom a ponekad i fizičkom.
Bitna razlika između modernog pregresivističkog fašizma i fašizma iz prve polovice dvadesetog stoljeća je u tome što je tradicionalni fašizam uglavnom pribjegavao fizičkim metodama nasilja, dok se nasilje modernog progresivističkog fašizma uglavnom događa u financijskoj sferi.
Nije čudo, Branimire, da se ovdje pozivaš na demokratske procedure i legalizam – to su važne poluge sile i kontrole. No, nemoj zaboraviti da je i nacizam u Njemačkoj došao na vlast demokratskim putem, te da su nacistički rasni zakoni bili potpuno legalni. Sama činjenica legalnosti rasnim zakonima ne daje nikakvu težinu i svaki čovjek sa zrnom ljudskosti mora im se oštro usprotiviti, kao što se svaki čovjek sa zrnom ljudskosti mora suprodstaviti i modernom progresivističkom legaliziranom iživljavanju kojeg je ova priča o zdravoj prehrani i samo mali dio.
Mislim da bi se svaki progresivist trebao pogledati u ogledalo i zapitati sam sebe: što je to u čovjeku što ga nagoni da toliko žudi za vlasti nad drugima? Novac? Slava? Moć?
Sumnje o posljedicama debljine koje “anticipiram” i nemogućnost uvida u posljedice debljine sasvim su mi razumljive s laičkog gledišta. To je potpuno uobičajena slika. Pogledajte koliko knjiga o prehrani ima, koliko teorija, koliko ludih ideja, koliko je službena struka slaba, u nekim slučajevima nevidljiva (uzmimo samo primjer falsificiranja lazanja konjetinom, kao posljednju razotkrivenu veću aferu). Ja princip slobode i samoregulacije tržišta doživljavam kao gorku pilulu idealista koji traže sveti gral za rješenje svih društvenih problema. Od Babilona, od Ura i Uruka, to rješenje nije pronađeno u sjajnom, idealnom obliku. Postoje mjesta i određena vremena kada je ideal bio vrlo blizu i koja u povijesti naše vrste sjaje osobitim sjajem.
Uspoređivanje s nacizmom je vrlo osjetljiva tema i nerado je koristim u ikojem drugom kontekstu osim povijesti same, politike rijetko. S genocidom, rasnim teorijama i istrebljenjem naroda se nije baš za razbacivati kao svakodnevnim, površnim metaforama i usporedbama. Dajmo malo pijeteta na tako strašne stvari. O samom nacizmu, Drugom svjetskom ratu i svim temama oko toga možemo poprilično dugo diskutirati, kao i usponu na vlast same Nationalsozialist partei, a možemo i o istoimenom bewegungu i njegovom razvoju. Ali to nije tema.
Fašizam možda da ostavimo povijesti. Možda možete razmisliti i koristiti druge riječi poput diktature države ili totalitarizma države? Čisto predlažem.
Također predlažem da ne radite zamjenu teza i ne proizvodite ignoriranje u mom postu, to je s moje strane prihvaćanje institucija i državnog okvira kao jedinog realnog uređenja koje će za naših života (nadam se da će civilizacija toliko potrajati) biti moguće mijenjati ili uživati u njemu. Progresija? Ne. Realnost, realizam, realistika. Toga fali u tekstu o shemi školskog voća s vaše strane. I ne postavljanje u poziciju linolada autoriteta u područje znanosti o kojoj malo znate. Usput budi rečeno, linoladu i čajnu kobasicu nećete pronaći ni u “hormonalnoj”, ni kod Atkinsa, ni kod sirove hrane (pogotovo ne tamo). Ali hoćete u reklamama oblikovanom urbanom šećernom i masno bijelom modelu prehrane modernog čovjeka. Smatrate li da je vaše pravo, ili pravo neke druge osobe da tako živi i hrani se, to je vaš i njihov slobodan izbor. Ja ga ne osuđujem, ali moja struka takvima pokušava pomoći. Moć pomaganja? Prihvaćam.
I da. Pretpostaviću da libertarijanizam nema odgovor na moje hipotetsko pitanje o manjini, o siročadi koja boluje od tumora i ne može plaćati zdravstvenu skrb, jer je očito da to pitanje širom izbjegavate.
Branimire, zamjenu teza ste započeli upravo vi. Naime i dalje ne odmičete od linolade i čajne kobasice. Što zapravo želite reći? Da sam negdje u tekstu spomenuo te proizvode kao bolje od voća i povrća? Gdje?
Gradite svoju priču na diskreditiranju sposobnosti ljudi da se hrane ili prosuđuju o tome što jest ili nije kvalitetna namirnica, govorite o laicima, linoladi, kobasicama. Sve navedeno nije tema ovog članka. Pa čak ste u prethodnom komentaru došli do zaključka da sam zapravo ja promašio temu vlastitog članka. 🙂
Istina je da nisam pisao o onome što mi uporno stavljate u usta i oko čega inzistirate da se vodi diskusija.
Na emocionalne ucjene (teško bolesna siročad) ne nasjedam. Naime upravo teško bolesna djeca danas odlaze na liječenje u civilizirane i prosperitetne države svijeta koje su izgrađene na postulatima slobode izbora i zaštite imovinskih prava građana unutar vladavine prava (a ne autokrata potpomognutih stručnjacima). Trošak liječenja tih mališana pokrivaju građani dobrovoljnim donacijama. Država toj djeci ne pomaže. Ne pomaže ni njihovim roditeljima ustegom doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje s njihovih plaća. Isto tako ne padam na pokušaj uvreda spominjanjem imena poput Keynesa, Thatcher ili Reagana. Zar mislite da sam ja štovatelj kulta ličnosti? O lošim aspektima politike Thatcher ili Reagana mogao bih reći više od vas, isto tako i o dobrim stranama. O Keynesu posebno.
Mislim da ste izašli iz domene nutricionizma i upustili se u ideološke rasprave gdje ste jasno zauzeli stav nasilne provedbe stručnih spoznaja posredstvom izvršne vlasti. No nasilju nema mjesta u slobodnom i prosperitetnom društvu. Mi naravno nismo slobodno i prosperitetno društvo, što se vidi po kulturi nametanja ideja koja se uvukla duboko u pore poreznim obveznicima.
Želite pomoći? Odlično! Molim vas ne oduzimajte roditeljima pravo na odgovornost i brigu za vlastitu djecu i ne šaljite državu na njih sa elektroničkim čipovima. Isto tako ne oduzimajte pravo ljudima da se unatoč svim vašim nastojanjima ipak odluče hraniti kako sami žele (ili mogu). Dakle ako poštujete njihovo pravo na slobodan izbor tada vjerojatno ipak ne mislite da je ispravno kažnjavati ih dodatnim porezima, kaznama ili čipiranjem. Možete li uopće pomoći građanima da se počnu hraniti zdravije bez instrumenata političke prisile? To je pravo pitanje.
Znači, odgovora na jednostavno pitanje nema. Dobro. Reći ćemo nešto lakše, što se lakše probavlja. Smije li čovjek biti nešto više od nutricionista i pa zalaziti u teme koje nisu njegova struka? Smije li Kapitalac koji je libertarijanac zalaziti u područje nutricionizma, da parafraziramo pitanje?
Moj stav je – da. Naravno da vi možete pisati o nutricionizmu, iznositi stavove o prehrani. Imate pravo biti i u krivu. Ali ako se zalažete protiv nečega o čemu nemate elementarno razumijevanje, dužnost je struke da vam se pokuša objasniti. Tu nalazimo na izbjegavanje odgovora inače vrlo polemičnog autora, zamjenu teza i djetinjasto zrcaljenje odgovora – nisam ja prvi, vi ste prvi, ne nisam ja prvi.. itd.
Gramatika i osnovno razumijevanje jezika je također isključena nuspojava (Hoćemo li čipirati se razumijeva kao zalaganje za nasilno čipiranje..). Pozivanje na ljubljene autore i uzore poput Keynesa automatski dobiva pokušaj bukvice – nećemo raspravljati o tome jer ja ne znam onoliko koliko vi mislite da znate.
Zanimljvo, jer ja raspravljam već ohoho kartica teksta s čovjekom koji o prehrani ne zna mnogo, trudeći se ispraviti krive tvrdnje i negiranje jeftinom zamjenom teza.
Pravo na slobodan izbor do koje granice i u čemu? Hoćemo li u prehrani uvesti prigovor savjesti (upozorenje – ovo nije tvrdnja nego pitanje) ?
Slažem se. Prehrana je nešto što je u priridi stvari vlastiti izbor, i čovjek sve što stavi u usta, venu ili želudac radi isključivo na vlastitu volju i odgovornost (to jest, svi osim one nezgodne manjine o kojoj najbolje da ne razgovaramo, pravićemo se da invalida i hendikepiranih osoba nema jer oni ne postoje u libertarijanističkoj priči). Također, svi slobodnom voljom upisuju dijete u školu. Podsjećam vas da postoji mogućnost školovanja kod kuće. Školski program je rezultat konsenzusa pedagoške struke, roditelji naprosto ne odlučuju hoće li njihovo dijete učiti razlomke i geometriju ili neće. To prema vama “nametanje” (oprez – navodnici, nije tvrdnja) obrazovnih standarda uključuje danas i učenje o zdravom modelu prehrane. Jer je to također znanje koje škola predaje svojim polaznicima.
Da li se ja zalažem za “nasilnu provedbu stručnih spoznaja posredstvom izvršne vlasti” ? Ne. Nemojte mi podmetati lažne izjave. Čipiranje ostavljam onima koji imaju bolje razumijevanje pisane riječi. Vi to možete napisati u obratnom značenju, još nekoliko puta, ne bi li ponavljanjem prisnažili da to jest tako.
Da li je građane potrebno kažnjavati dodatnim porezima? Mislim da nije. Bolest je dovoljna kazna. Koju plaćaju svi građani društva. Pa i vi. Princip solidarnosti. Može li biti bolje? Može, treba ga reformirati i poboljšati. Treba li ga ukinuti? Mislim da ne. Možemo li odabrati drugi princip zdravstva? Možemo. Onaj američki. Privatnog zdravstva. Ja to ne bih, hvala.
Hoće li se zdravstvene usluge u Hrvatskoj poboljšati time da ih zovemo prisilom i fašizmom države? Neće.
Na koncu, hoće li projekt Shema školskog voća ugroziti pravo roditelja da kod kuće djecu odgajaju prehrambenim navikama kakve oni misle da treba (ne nužno najboljim)? Mislim da neće. Ne vidim načina. Nisam paranoičan i ne predviđam stigmatizaciju i šopanje onih koji “neće pa neće” i druge iracionalne scenarije. Navesti djecu da izvrše obične školske zadaće je već problem sam po sebi dovoljan e da bi bilo nutricionizmom zavedenih križara koji bi krenuli u pohod na nevjernike i silom utjerivali zdrave navike.
Da li je promašen članak? Da. Tema je prehrambena u naslovu, u sadržaju paranoična i iracionalna do zadnje riječi. Puna netočnosti i krajnje negativnih konstrukcija kakvih se ni najcrnji primjeri političke propagande ne bi postidjeli.
Ponovit ću za kraj pitanje, ali da ublažim i pojednostavim na zatraženi način.
Tko će platiti zdravstvenu skrb osobama koje si to sami ne mogu priuštiti, a ne mogu jer iz objektivnih razloga to nisu u stanju – nemaju primanja, nemaju obitelji i nisu u zdravstvenom stanju da novac zarade? Tu nekom moramo prisilno oteti novce da bi njima platili liječenje. Dobrovoljni prilozi građana – zar vi mislite organizirati javno zdravstvo na principu donacija i bingo lutrije? Ja sam mislio da ga planirate ukinuti i ostaviti tržištu da se samo regulira.
Koliko se tržište u Hrvatskoj dobro samo regulira pokazuje i promet i potrošnja lijekova koji je među većima u svijetu. Pustite li lijekovima da se slobodno oglašavaju, samo nebo je granica profita.
Pustite li djecu da prehrambene navike oblikuju u pekarnici, fast foodu i šoping centrima, farmaceutske i privatne osiguravajuće kuće u tom bi slučaju postali najprofitnija od svih poduzeća. Voće bi prestali uzgajati kako bi imali više mjesta za nove tvornice lijekova, a djeca u školama ne bi jela voće i povrće, nego dobivala preventivne tablete. Jer je to tržište koje se samo regulira. Kada ste vidjeli reklamu za jabuke ili grožđe na televiziji? Pogledajte malo nekad američku televiziju i novine. Vidjet ćete kako se na slobodnom tržištu sjajno prodaju lijekovi, jer je bolest fenomenalan pokretač profita. Ukinimo voće u školama, i pustimo ljudima da sami odlučuju o tome kako će se hraniti i živjeti. Još samo prijateljska istinski plemenita slobodna gesta – Prije odluke o uzimanju potražite savjet liječnika ili ljekarnika.. kraj rečenice sami znate.
Znate Branimire, moram priznati da sam pogriješio u jednoj stvari. I to samo u jednoj – što sam vam uopće išao skretati pažnju na to kako ste promašili temu teksta tj. dali ste kritiku na nešto što nije tema teksta, čime sam vam dao povod da me uvučete u daljnju sve besmisleniju prepisku koju ste proširili do neslućenih dubioza. Tako da bih sada prestao igrati tu vašu igru. Svako dobro vam želim.
Besmislen tekst može dati smislenu prepisku, ali nije riječ o besmislu ovdje. Problem je u lažnim i/ili po zdravlje lošim navodima iz kojih se onda projiciraju paranoični konstrukti, neću dalje. Ali, dobro je za kraj ponoviti:
“Prehrambene navike djece se razlikuju od djeteta do djeteta. Djeca i na različite načine prihvaćaju različitu hranu, na isti način hranu i odbijaju. Moje dijete primjerice neće pojesti komad voća bez obzira koliko ga molili i tumačili mu vrijednost sadržaja tog ploda na njegov organizam. Izvodimo stoga razne kerefeke, cijedimo naranče u sok pa ga nakon toga još i dodatno cijedimo, rijedimo, kamufliramo, u umak za špagete raskuhavamo cijelo čudo povrća ne bi li dopremili tu hranu koju kao roditelji smatramo vrijednom djetetu u organizam. Crvena salama (iliti srijemska, čajna) prolazi uvijek, Linolada bez greške, voli špinat i ribu pa i to često jedemo no sve u svemu radi se o vrlo ograničenom jelovniku no navikli smo na njega, dijete raste, nije anemično ni bolesno, u razredu odlikaš. Kako vrijeme prolazi polako prihvaća i nove prehrambene namirnice, a s vremenom će ih prihvatiti i većinu.
Zamislite sada to dijete u školskoj kantini gdje mu se kao obrok servira kruška jer se Shemom odlučilo ne poslužiti šnitu linolade ili čak paštete. Krušku neće pojesti, znači ostat će zakinuto za obrok i gladno.” Ovako to piše autor.
“U okviru Sheme školskog voća, voće i povrće nudit će se kao zaseban obrok neovisno od obroka u okviru školske prehrane, kontinuirano kroz cijelu školsku godinu”.
Zapinjemo već na prvoj rečenici. Prehrambene navike se razlikuju od djeteta do djeteta, ali razumjet ćete kada struka kaže da su prehrambene POTREBE djece u školskom dijelu jednake kako bi bila zdrava i rasla načinom koji imaju u genima zapisan.
[Iz velikog Anića, dolazi nam objašnjenje, za one koji imaju poteškoća s razumijevanjem riječi “ZASEBAN” = koji nema izravne veze ili dodira; odvojen].
Znači NEĆE mu se oteti obrok koji mu se inače servira u školi ili koji je ponio od kuće, neće ostati gladno i uskraćeno ako odbije krušku ili drugo voće, niti maltretirano, posebno ga se neće čipirati, stigmatizirati, kazniti, šopati kruškom ili na drugi nasilni način primorati da pojede taj ZASEBAN obrok voća.
ZASEBAN
Vašem djetetu želim puno igre, zdravlja i puno petica i odličnih uspjeha, kako u školi tako u svim područjima života. Prehranu koju će imati, neovisno o vašem utjecaju na njega ili baš zbog nje, želim da bude najzdravija moguća i da se nauči birati po racionalnom principu ono što je najbolje za njegovo zdravlje koje želim da mu potraje što je duže moguće u starost.
Vama želim da, kad već ne možete priznati pogrešku u ovom tekstu (za vježbu možete pokušati nekog uvjeriti da je nuđenje linolade i crvene čajne salame djetetu za obrok baš pravo dobro i korisno za dječje zdravlje, rast i razvoj, i to probajte argumentirati tom nekom čovjeku, bilo kojom teorijom prehrane, pri čem nema veze da li je ta osoba koju se uvjerava stručnjak ili laik), u budućim tekstovima izoštrite i poboljšate kritičnu notu tako da bude realno utemeljena i potkrijepljena činjenicama, što će tekstovima dati bolju kvalitetu i težinu.
Do koje granice? Do granice iza koje bi daljnje slobodno postupanje rezultiralo nanošenjem štete tuđem životu, imovini i slobodi. I u čemu? U ama baš svemu – dok time, ponovimo, takvo ponašanje ne prelazi navedenu granicu.
U libertarijanističkoj priči, za razliku od tvoje, nema zauzimanja za to da se osobama s invaliditetom i hendikepiranima pomaže redistribucijom na silu otete imovine. Takvo je postupanje za libertarijance nemoralno jer je, nema dvojbe, riječ o običnoj pljački koja je ozakonjenja samo zato što ti i tebi slični nemate hrabrosti sami doći kod mene kući i na silu uzeti dio moje imovine pa je podijeliti drugima, nego ste, demokratski anonimno, ovlastili druge (vladu, policiju i sl.) da tu pljačku, pod prijetnjom novčanog kažnjavanja i zatvora, izvrše u vaše ime. I to vam nije dosta, nego rezultat tako izvršene redistribucije otetog spremno nazivate solidarnim, licemjerno kod toga prešućujući notornu činjenicu da nema solidarnosti ako nema dobrovoljnosti. Dakle, u libertarijanističkoj priči ima pomoći osobama s invaliditetom i hendikepiranima, ali tako da se ona provodi isključivo na dobrovoljnoj osnovi. Ako ne vjeruješ da su ljudi spremni jedni drugima pomoći bez posredovanja državne prisile, onda će prije biti da je problem u tvojem narušenom osjećaju za realnost, a ne o problematičnosti libertarijanističkog pogleda na svijet.
Nije točno. Osnovna škola je obavezna. Jer, da nije tako, tko zna…
Kako se ne zalažeš za nasilnu provedbu stručnih spoznaja posredstvom izvršne vlasti ako nekoliko redaka prije toga otvoreno zagovaraš pravo konsenzusa pedagoške struke da, neovisno o mišljenju roditelja, silom kojekakvih kurikuluma i zakona, nameće učenje razlomaka i geometrije. Znaš li što bi bilo s roditeljem koji ne bi upisao dijete u osnovnu školu ili koji bi mu zabranio da pohađa nastavu, recimo, povijesti?
Ovo je notorna neistina. Takvo što u Hrvatskoj, naime, moguće je samo u izuzetnim situacijama, kad je dijete, primjerice, teško tjelesno hendikepirano ili dugotrajno bolesno.
To što bi ti htio ili ne bi htio to bi trebalo biti isključivo na tvoj trošak, a ne ovako kao što je danas da svoja uvjerenja financiraš mojim novcem. Udruži se sa istomišljenicima pa zajedno uplaćujte zdravstveno osiguranje kakvo god želite, a meni ostavite mogućnost da sam odlučim hoću li plaćati zdravstveno osiguranje i kakvo će ono biti.
Puno je ljudi na svijetu koji misle kako bi nešto trebalo biti. Jedini način da se to legalno napravi je osnivanjem političke stranke, ustavnim referendumom ili neovisnim kandidiranjem za neki položaj u izvršnoj vlasti, gdje se onda mogu donositi ili mijenjati zakoni. Kad već imate ambicije, zašto svoja mišljenja politički ne uobličite i pretvorite u politički program, te se kandidirate na izborima.
Čak je i inicijativa za obitelj uspjela izboriti svoje ideje u proceduri za referendum. Ako vas libertarijanaca ima barem upola koliko konzervativnih pristaša protiv zdravstvenog odgoja, ne sumnjam da ćete uspjeti ko od šale.
Poistovjećivanje mene, individue, s državom na žalost nije moguće. Shodno tome, ne mogu vam ništa ostaviti kao mogućnost niti oduzeti. Nisam ja država niti izvršna vlast. Ja sam građanin kao i vi. Skupljanjem istomišljenika i osnivanjem vlastite države i u njoj paralelnih zakona o neplaćanju zdravstva (ili ukidanju istog) – ne hvala. Nemam takvih ambicija, a takve prijedloge neću ni komentirati.
U načelu, slažem se da treba ostaviti mogućnost da postoji jedna manjina građana poput vas koji žele sami odlučivati hoće li plaćati zdravstveno osiguranje državi ili privatnicima. Odite u politiku, predložite drugačiju politiku oporezivanja privatnih zdravstvenih osiguranja ili ukidanje javnog zdravstva, kako bi se vaše načelo moglo primijeniti u stvarnosti, a vaši libertarijanci dobili libertarijanska prava. Vi jasno zagovarate američki princip javnog zdravlja. U američkoj praksi vidimo njegovu svijetlu primjenu i sve njegove neodoljive prednosti.
Ovdje nije bilo u pitanju koliko je ljudi koji misle kako bi nešto trebalo biti niti koji je jedini legalni način političke promjene. Isto tako, nije bilo riječi ni o tome hoće li libertarijanci na organiziran, stranački način sudjelovati u onome što bi ti, gotovo je sigurno, nazvao festivalom građanske volje, a ja perfidnim terorom anonimne većine, čime bi, kad bi se, a nadam se da neće, odlučili, dakle, za takvo što, tom nakaradnom sustavu dali puni legitimitet i upali u jeftinu “demokratsku” zamku. Ovdje je bilo riječi o tome da ti smatraš da je uzimanje imovine od ljudi protiv njihove volje društveno opravdano i poželjno ponašanje i da kombinaciju svoje stručnosti i državne prisile pretpostavljaš mojoj slobodi da svoje dijete hranim i odgajam kako ja hoću.
Upravo to i jest tema teksta. Kritika nasilnih progresivističkih metoda.
Branimire, od*ebite od moje djece.To vam je poruka koja Vam se pokušava prenijeti.
Dragi slobodoilinista, Borise, libzard i Kapitalče.
Svima čije je libertarijanstvo ugroženo. Nasilne metode metode ne podržavam niti mi ih možete prišiti da planiram iste. Ni prema djeci, ni prema odraslima, ni prema školi, ni prema odgoju ni
Bravo za sve koji Shemu školskog voća shvataju na način progresivističke podvale. Ali, libertarijanci se ne daju prevariti.
Poruku koju pokušavate prenijeti, koja god ona bila, slobodno prenesite svojoj djeci, ako to smatrate nužnim i slobodarskim principom. Sloboda za linoladu i crvenu čajnu kobasicu u prehrani! Svaki put, bez greške!
Za one sporije i slabijeg kapaciteta – ja nisam država, ne radim u školi, nisam napisao Shemu školskog voća, ne plaćam je iz svog džepa niti mene netko plaća vezano uz bilo kakvu shemu ovdje.
Odgoj, prehrana i bilo kakvo nametnutno državno i školsko zlo od kojeg strahujete po vašu djecu mene uistinu ne zanima, nikad me nije zanimalo niti sam znao da postoje ljudi koji izbor voća doživljavaju kao progresivističko nasilje dok nisam spoznao vas libertarijance.
Odgajajte i hranite svoju djecu kako god hoćete, odgovorni ste za njih. Usadite im prehrambene navike koje god želite i smatrate da su ispravne, ili nemojte. Najbolje da budu ispravne liberatarijanske, jer se ne daju uobličiti. Mislite o tome što bih ja sigurno mislio što više, bježite od “demokratskih” zamki, onako libertarijanski dobro kritizirajte i ne prihvaćajte progresivizam sveudilj, pišite knjige o tome i širite dobru vijest o libertarijancima koji se ne daju zbuniti izbornim, zasebnim obrokom voća. Možete sve to, ali i ne morate. Izbor je dobrovoljan.
Svako dobro vam želim, kako u libertarijanstvu, odgoju i prehrani djece puno uspjeha, zdravlja i dug život.
Ovo nije točno; to sam ti pojasnio na razini koju bi razumjelo i dijete s posebnim potrebama, ali ti, ili se praviš glup ili to zapravo jesi.
Nitko nije rekao da si ti država ili da te ona plaća, nego da podržavaš njezinu nasilnu ulogu u obrazovnom procesu i državno otimanje tuđe imovine.
I ja tebi želim puno uspjeha, puno zdravih obroka i dug život.
Branimire vrli stručnjače,
evo ja nisam libertarijanac, državu smatram vrlo korisnim izumom ljudskog roda, imam djecu, znam koliko je važna zdrava prehrana, volim jesti voće i povrće i sretan sam kad vidim svoju djecu kako slatko jedu voće i povrće.
Volim čuti stručna mišljenja, svake vrste, ali kad mi država želi uzeti novac i silom nametnuti program zdrave prehrane tada i nešto što mi se inače sviđa postaje problem.
Kad državni “stručnjaci” sebi daju za pravo da mojoj djeci nameću svoje ideje, i to na moj račun, onda postanem bijesan.
Smatram se vrlo progresivnim, ali kad mi progresivac silom želi nametnuti svoje “progresivne” ideje postajem vrlo konzervativan.
Nametanje progresivnih ideja odlika je komunizma i drugih totalitarnih ideologija podjednako i sasvim je svejedno smatrate li sebe progresivcem, komunistom ili nacistom – rezultat na kraju je uvijek isti.
Dandy,
“… ali kad mi država želi uzeti novac i silom nametnuti program zdrave prehrane tada i nešto što mi se inače sviđa postaje problem.”
http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=12501
“Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina kazao je kako je projekt vrijedan 1,37 milijuna eura i financira se sa 75 posto iz proračuna EU, a 25 posto iz hrvatskog državnog proračuna. Projekt je namijenjen učenicima od 1. do 4. razreda osnovnih škola, kojih je u Hrvatskoj 835 sa ukupno 162 tisuće učenika.”
EU plaća projekt. Hrvatska plaća iznos PDV, znači, iz proračuna u proračun.
Razlikujemo se po tome da li zdravu prehranu koja će se promovirati u školi shvaćamo kao dio zdravog odgajanja djeteta ili nasilnom progresijom. (Neću ovdje davati druge paralele za pojašnjenej samog pojma, jer libertarijanci izbjegavaju značenje common sensa kao demokratske klopke i prizivaju nacizam i druge totalitarne ideologije, pa ih ne želim ljutiti). Zdrava prehrana je pitanje osobnog zdravlja čovjeka, i ja to ne vidim kao nasilnu progresiju. Hoće li netko poslušati savjet nutricionista o tome da je pet puta dnevno jesti voće korisno po njegovo zdravlje ili neće, u potpunosti je slobodan izbor. Nigdje na svijetu se ljude ne šopa voćem, za njihovo dobro. Oni koji to vide u ovom programu za mene iracionalno razmišljaju i vide prisilu tamo gdje je nema. To je moj stav. Njihov stav je različit i poštujem to. Neka se ljudi boje, s razlogom ili bez razloga, i neka iz tog straha zabrane svojoj djeci da ponuđeni obrok uzmu i neka im savjetuju da obrok voća odbiju ako smatraju da je on štetan. Roditeljska odgovornost je iznad svega.
Moja struka je znanost o prehrani. Njen smisao je da ljudima prenosimo vrijednosti prehrane i njihovu poveznicu sa ljudskim zdravljem. Tako je svugdje u svijetu. U Americi, Engleskoj, Srbiji ili Indiji prenosi se generacijski, tradicionalno, u školi, u javnom zdravstvu, medicini (recimo kada je dijete u bolnici, jede bolničku prehranu, ne može birati jesti “što hoće”, pa ako smatra da se u bolnici vrši prisilna progresija nad njima, ima pravo odbiti bolnički obrok, općenito i odbiti liječnički tretman, čak i otići iz bolnice) itd.
Da li naša struka radi nasilnu progresiju u svim državama svijeta gdje je civilizacija donijela škole? Neki smatraju, očigledno, da je tome tako. Iako je prehrana nešto što je u potpunosti voluntarno, niko nikog ne sili da jede institucionalno dizajnirane obroke i slijedi bilo koji model prehrane – bilo u školi, bilo u bolnici, u bilo kojoj instituciji. Djeca ne moraju jesti školsku prehranu. Ne moraju sudjelovati u shemi školskog voća. Ponovno ću naglasiti – to je obrok koji se nudi. NUDI kao ZASEBAN obrok neovisan od školske ili osobne prehrane koju dijete nosi u školu. Fakultativan. Izboran. Voluntaran. Dobrovoljan izbor. IZBOR.
Izbor koji plaća EU. Jer se isti projekt provodi u velikom broju EU zemalja, projekt kojem se Hrvatska priključila.
Hoće li ga roditelji prihvatiti kao dobar i pozitivan za njihovo dijete, to ostaje na njima. Gdje tu vidite silu i nasilno nametanje voća djeci? To vidi libertarijanski autor, za taj odgovor pitajte njega, meni to apsolutno nije vidljivo kao štetno i progrosivističko nasilje.
Tekst koji je gore napisan ne sadrži ove, inače lako provjerljive informacije na stranicama Ministarstava i drugih javnih ustanova koje su uključene u ovaj projekt.
Razlikovanje između “nudi se”, “zaseban” te “obavezan” i “nasilno uključen” su common sense. Zdrava pamet.
Tekst pokušava argumentima koji ne stoje obraniti tezu da je cijeli projekt nasilni progresivizam, s čitavim nizom nepotkrijepljenih aluzija i zdravstveno provjerenih štetnosti (da ne spominjem ponovno linoladu i ne objašnjavam zašto smatram da je ona loš izbor za dijete, odraslog ili starog čovjeka). To sam i napisao.
Za odgovor sam dobio obranu libertarijanizma, autističnu na argumente i činjenice koje negira. Na koji način libertarijanci odgajaju svoju djecu i kakvoj prehrani ne ulazim niti me zanima. Poštujem slobodan izbor i prirodno pravo roditelja da odgajaju svoju djecu kako žele. Brojevi debelih u odrasloj populaciji tjeraju zdravstvene radnike i sustav da nešto poduzmu po tom pitanju. Loše prehrambene navike su među kolosalnim krivcima za takvo stanje. Za odrasle je već kasno, njih preuzima farmaceutska industrija i medicinski sustav (srčani, moždani udari, kardiovaskularne komplikacije). Mjesto preventive za ovakav razvoj u odrasloj dobi je mlađi uzrast i to na način da se loše prehrambene navike zamjenjuju zdravim, dobrim za njihovo zdravlje. Prehrana u kojoj je temeljni oslonac voće i povrće može za zdravlje u budućnosti dati veliki značaj.
Ali, ljudi imaju pravo odbiti sugestije sustava da se zdravo hrane, i mogu pustiti djecu da slobodno biraju drugačiju prehranu. Imaju pravo loše se hraniti, čuvati navike koje će jednog dana rezultirati debljinom, ako već ne i u školskoj dobi (i to za njih 11% već, znači svako deseto dijete), sve će to jednog dana platiti zdravstveni sustav skupim lijekovima, operacijama i satima njege i tretmana zdravstvenih profesionalaca, kao i nemali broj kongresa i stručnih radova na rastući problem debljine u svijetu.
Rezultat na kraju nije isti za sve, ali svi plaćaju jednako, iako svatko radi izbor zdravlja sam za sebe, neki odgovoran, neki ne.
“EU plaća projekt. Hrvatska plaća iznos PDV, znači, iz proračuna u proračun.”
Branimire, ni EU ni Hrvatska nemaju svojih novaca, već to sve plaćaju porezni obveznici u EU i Hrvatskoj kojima onda likovi poput Linića nemilosrdno utjeruju porezne “dugove” i efektivno upropaštavaju ljude.
Nitko ovdje nema ništa protiv nutricionizma niti se uopće radi o linoladi ili nekakvim kobasicama, već se protivimo financijskom i drugom nasilju.
Zanima me, na primjer, što kao nutricionist misliš o činjenici da država subvencionira sadnju duhana? S obzirom da sam nekako siguran da kao nutricionist smatraš da je pušenje štetno (ispravi me ako griješim) kako ti se sviđa ideja što ti se mjesečno uzima novac za to? A ako ti se ne sviđa da se tvoj novac uzima za to, misliš li ozbiljno da na to možeš utjecati u okviru demokratskih političkih procesa?
Nije stvar u nutricionizmu nego u principu.
Jedini pravedni način je da svatko svoje izbore bilo koje vrste, pa tako i pitanje zdrave hrane, financira sam svojom odlukom, tj. da financira ono što smatra dobrim i korisnim, a ne da politička elita određuje tko će u ovom društvu dobijati novac a tko ne. Mi moramo izbaciti državu iz jednadžbe.
Branimire, ako vjeruješ u projekt zdrave hrane, zašto ne uložiš vlastiti novac i ne pokreneš posao vezan uz ono što vjeruješ?
Slažem se, netko na kraju sve to plati, naravno. Sa ili bez činjenice da možemo povući više novaca iz EU nego što uplaćujemo u zajednički proračun.
Slažem se i da je načelo bitno, odnosno da je stvar u principu financijeske prirode kao i pitanju pravedne raspodjele društvenog proizvoda.
Ne podržavam subvencioniranje sadnje duhana, to nije prehrambena namirnica. Jednako tako država može subvencionirati proizvodnju oružja i kemijskih otrova, ili igre na sreću, ako smatra da je to gospodarski interes. Postoje i zemlje koje imaju kazino ekonomiju kao temelj prosperiteta. Možda bi puno isplativije bilo intenzivnije subvencionirati sadnju ljekovitog bilja ili aromatičnog bilja, zbog sigurne i rastuće potražnje, ali to je druga priča, u konačnici pitanje ekonomske politike i kao takvo ostavljam da o tome odlučuju ekonomisti.
Dio s izbacivanjem države iz jednadžbe je moguće putem referenduma, to sam već spomenuo.
Projekt zdrave hrane provodim čitavu svoju profesionalnu karijeru, kroz suradnju s nizom civilnih udruga i institucija u zdravstvu i koji se mogu vezati uz hranu i prehranu. O pokretanju posla i uvjerenju, to je skroz druga tema ..
Tu sad dolazimo do ključnog problema: smatraš da je subvencioniranje duhana štetno i da bi bilo bolje da se subvencioniraju ljekovite biljke ili nešto korisnije. Nemam problem s tim, ali…
Ali problem je u tome što ti ne možeš sam odlučiti kuda će biti kanaliziran novac koji si zaradio. Odlučivanje preglasavanjem, bilo u varijanti predstavničke demokracije kakvu prakticiramo sada, bilo u varijanti nekakve direktne referendumske demokracije koju spominješ, nije i ne može biti pravedno rješenje jer je i dalje riječ o pukom preglasavanju.
Ili pojednostavljeno: dvojica se dogovaraju o što će s novcima onog trećeg.
Jedina realna varijanta kojom možemo postići da naš novac odlazi na projekte u koje doista vjerujemo jest taj da u potpunosti odbacimo državne (i EU) subvencije i umjesto toga upotrijebimo tržište. Koje su prednosti tržišta? Pa, ako sam pušač i želim više duhana, kupujem duhanske proizvode i na taj način “glasam” za duhansku industriju. Ako sam, s druge strane, svjestan pozitivnog učinka zdrave hrane ili ljekovitog bilja, tada kupujem takve proizvode i opet “glasam” za projekt koji me stvarno zanima. Na taj način niti jedna niti druga strana ne može jedna drugu natjerati na prisilno plaćanje.
Uvjeren sam da ćeš se složiti sa mnom da je takvo (tržišno) rješenje, ne samo najpravednije, već zapravo jedino pravedno.
Tržišno rješenje za sve ne bih komentirao. Slažem se da nije pravedno današnje porezno uređenje i podržavam ideju da novac koji se ubira od poreza ima bolju kontrolu i veći utjecaj od strane samog poreznog obveznika kako se troši. Bilo bi sjajno kada bi svatko upravljao trošenjem svojih bruto prihoda, ali bojim se da je utopijski diskurs kod nas pokušavati isključiti državu iz jednadžbe. Čak bi i blage pozitivne reforme kod nas bile blagorodne.
Ali, zbog čega bi to trebao biti utopijski diskurz?
Intervencionistička država blagostanja je relativno svježa pojava. Ljudi su živjeli i prije toga i ne nužno lošije nego mi danas.
Mislim da je veliki problem koji mi imamo danas upravo školski sustav i njegova suptilna indoktrinacija u smjeru socijalne države kao nečeg pozitivnog. Tako, na primjer ako se hoće reći da je neka povijesna ličnost bila pozitivna, obično se istakne da je bila “socijalno osjetljiva”. Uspjesi u medicini pokušavaju se prikazati kao državni uspjesi (prve moderne bolnice u Europi su inače privatne), rast standarda je po tome posljedica pravednije raspodjele dohotka, umjesto složenije podjele rada i napredaka u procesu proizvodnje… i tako dalje do beskraja. Stanovništvo je sustavno izloženo lažnoj povijesti i propagandi i nije ni čudo da je danas malo tko uopće emocionalno i mentalno sposoban izaći iz tog kruga i usuditi se uopće pomisliti da nešto može biti drugačije…
A može. Tržište nije nikakva utopija, već smjer kojim treba krenuti ako ne želimo potonuti u eru Velikog Brata.
Na kraju krajeva, nije li daleko veća utopija očekivati nekakvu transparentnost od ljudi koji dobro žive od preraspodjele poreznog plijena? Zamisli samo, grupica političara i hrpa naših novaca…ej… jel ti to zvuči na dobro?
😉
Ovaj misaoni protoč očit je dokaz da s tvojom mentalnom probavom, unatoč bogatom nutricionističkom znanju i hvalevrijednom društvenom angažmanu, nešto definitivno nije u redu. Srami se.
Sve sam čvršćeg uvjerenja da se teško, jako teško odupireš utjecaju vlastitih prosvjetiteljskih demona. Dakle, evo slijeda tvojeg demokratsko-nutricionističkog razmišljanja: dobro je jer je tako “svugdje u svijetu” uzeti od ljudi neku kinticu – s tim da bismo tu pljačkicu trebali uzeti kao svakako prihvatljivu, pače, unosnu, čim nam lukavo naglasiš da gro tog novca ipak nije mrknut ovdje, nego negdje u bijelom svijetu – pa je, nošenu na krilima stručnih spoznaja i zauzetosti za opće dobro, sasuti u projekt voćne dohrane zapuštene hrvatske dječice, koji, molit ću lijepo, demokratski podrazumijeva i da “glupi” i “neodgovorni” roditelji ne moraju u svemu tome sudjelovati, pače, mogu djeci čak i zabraniti konzumaciju ponuđenog voćnog obroka – ali ne mogu, stručnjače, i tu je problem kojeg ili ne vidiš jer si možda ograničen ili vidiš pa se praviš pretjerano glup, biti pošteđeni od otimanja ili makar dobiti svoj novac natrag. Nije li to isto kao da ja od tebe uzmem lovu bez tvoje privole pa kupim kino kartu za neki film koji smatram neizostavnim dijelom opće kulture jednog hrvatskog građanina i onda ti kažem: ok, ja idem u kino, a ti ne moraš, to je pitanje tvojeg osobnog izbora.
EU ne da novce natrag. Može se samo povući kroz projekte. Povratak novca iz EU proračuna? Taj film neće skoro igrati.
A vezano uz prosvjetiteljske demone.
Ne znam koliko je vama vidljiva dubina problema debljine i koliko razumijete težinu tog problema kod nas i u svijetu, ali o pokušaju doprinosa rješavanju istog se ovdje radi. Društvo kroz programe kao što je Shema školskog voća (http://www.zdravlje.hr/novosti/novosti/shema_skolskog_voca_zajednicki_projekt_ministarstava_poljoprivrede_zdravlja_i_obrazovanja) pokušava liječiti samo sebe. Taktika “svaki čovjek sam za sebe” ovdje je uzrokom a ne rješenjem problema. Sada se dio novca pokušava ubaciti u prevenciju problema. Jer se pokušavaju spasiti buduće generacije. Za današnje skupo plaćamo troškove posljedice debljine.
3 od 4 djece ne jede voće i povrće svaki dan. Da li su njihovi roditelji glupi i neodgovorni, kako navodiš, nije predmet mog interesa, iako je to za jednog roditelja teška kvalifikacija. Pokušavam se baviti prevencijom posljedice takvog stanja i dati podršku ovoj društvenoj akciji. Koju netko plaća, naravno. Pitanje je o racionalnosti trošenja prikupljenog poreza. O tome tko je skupio novac i od koga i kako i zašto, rekao sam u prethodnom postu.
Treba li raditi prevenciju i hoće li pokušaj oblikovanja prehrambenih navika kroz Shemu školskog voća dati rezultata je pitanje na koje će budućnost dati odgovor. Ne ovisi o meni, niti o drugim pojedincima, ovisi o školskom sustavu i spremnosti (ne gluposti ili neodgovornosti) roditelja da prihvate i iskoriste program.
Za bolje razumijevanje pitanja uspješnosti i smisla intervencije u prehrani indikativna su mjesta gdje je debljina daleko napredovala i ugrožava srž društva predlažem zanimljiv dokumentarnu seriju Jamie Olivera – Food Revolution (http://www.jamieoliver.com/us/foundation/jamies-food-revolution/home). Jamie Oliver nije rješenje niti je idealan niti ga želim reklamirati, nije puno ni uspio postići u seriji, ali u seriji je uspio otvoriti dosta pitanja koja muče razvijeni svijet, ponajviše u ekstremima kakvi su samo u Americi mogući, ali se zrcale i u ostatku svijeta, pa i kod nas.
Pingback: Država odgojiteljica | katkapital
Pingback: Komunizam ili kapitalizam - tko je veći neprijatelj? - Page 8 - Stormfront