Oznake

, , , ,

O problemima sadržaja hrvatskog Ustava svojevremeno je pisao blog Usporedbe u tekstu “Napola trudan Ustav“. Preporučam. Iako u tekstu ističe tek pojedine primjere članaka hrvatskog Ustava, i kako oni relativizaju pravo, sve što je ključno moglo bi se sažeti u slijedećem:

1. Demokratski Ustav trebao bi jasno definirati granice odlučivanja o zajedničkim pitanjima društva
2. Odrediti mehanizme donošenja tih odluka

Ono što Hrvatima stvara veliki problem u spoznavanju demokracije (sustav koji osigurava da je vlast jednako odgovorna prema većini ali i prema pojedincu) jest što je uporno izjednačuju, ili nesvjesno zamijenjuju, sa vladavinom većine (koja provodi većinsko glasovanje kao metodu upravljanja državom).

Hrvatski Ustav je metodološki usklađen sa vladavinom većine i strukturiran je na način da vlastima omogućuje da u bilo kojem trenutku prošire granice odlučivanja o zajedničkim pitanjima i da se u tu svrhu donesu zakoni koji će proširivati definiciju “zajedničkog pitanja”, definirati nove mehanizme koji će osigurati provedbu “zajedničkog pitanja”, i koje će građani morati bezuvjetno poštivati.

Hrvatska nije izuzetak u tom pogledu, primjerice francuska deklaracijom o pravima čovjeka i građana iz 1789 daje svakome pravo da slobodno govori, piše i objavljuje u tiskanom obliku javno svoju riječ i misao – osim ukoliko se zakonom to ne zabrani (kojim zakonom i na koji način ne definira se). U tom smislu jednako ispravno bilo bi reći kako o navedenim pitanjima odlučuje zakon, bez da se na početku ista prezentiraju kao prava koja očito nisu garantirana.

Na drugoj strani Atlantika, iste godine, u američkom Ustavu i njegovom prvom amandmanu (The Bill of Rights) jasno je definirano kako Kongres ne može donijeti zakon kojim bi se zabranila vjerska sloboda, sloboda govora, tiska i mirnog okupljanja. Prvi amandman tako izričito štiti prava svakog čovjeka da se slobodno izražava i to pravo niti pojedinac niti većina ne može nadglasati. Nažalost, u pogledu ekonomskih sloboda građani SAD-a sve češće ostaju zakinuti za svoja imovinska prava pa se dešava da pojedinac zbog “društvenog dobra” ostaje bez vlastite imovine.

Ovo je vrlo čest slučaj i velik problem u Hrvatskoj koja primjerice ove godine uvodi porez na nekretnine kojim će umanjiti vrijednost imovine građana (one postaju opterećene novim troškom) kao i Zakon o strateškim investicijskim projektima gdje vlast može oduzeti privatnu imovinu građana ukoliko odredi da je ona na putu realizacije projekta od strateškog interesa, gdje usput odlučuje o tome što je projekt i što je strateški interes, te imovinu građana prepušta investitoru koji bi projekt financirao i provodio. Prilično plodno tlo za lobiste kao i poticanje korupcije na najvišim strukturama države, a sve u savršenom skladu sa Ustavom.

Ključ ekonomskog prosperiteta građana leži u nepovredivosti njihove osobne imovine. Samo ukoliko svojom imovinom imaju pravo u potpunosti raspolagati, i to pravo je zaštićeno Ustavom – i gdje se ne postavlja vremenski rok važenja tog prava, oni mogu uspješno ekonomizirati. Svako ograničenje tog prava građanima predstavlja opasnost od mogućeg gubitka imovine u cjelini ili dijelom zbog uvođenja novog pravila u budućnosti sukladno metodi većinskog glasovanja kroz koje se nameću interesi drugih.

Promjene u Hrvatskoj trebale bi započeti reformom Ustava, a u tom kontekstu odgovore na neka pitanja može dati ovaj kratki video u kojem prof. Michael C. Munger (Duke University) objašnjava kako je u demokratskom društvu moguće zaštititi pojedinca od preglasavanja drugoga ili terora većine:

Svako dobro,
vaš Kapitalac