Oznake

, , , , ,

Na sjednici Vlade koja se trenutno održava prihvaćene su izmjene i dopune Zakona o porezu na dohodak koje se dijelom odnose i na mogućnost koju vlast daje Poreznoj Upravi da javno objavljuje popis tvrtki i pojedinaca koji zapošljavaju, a ne isplaćuju plaće radnicima. Već ranije vlast je na sličan način zakonski regulirala naplatu obaveznih doprinosa na plaće pa sada iz tih podataka jasno vide tko to plaća samo doprinose, a plaće izostavlja.

Vlada se u obrazloženju izmjena zakona opravdava kako će tim potezom potaknuti poslodavce da počnu isplaćivati plaće radnicima, neizravno aludirajući na to kako će ih se tim potezom izložiti sramoti koju jamačno ne žele, stoga im je bolje da otvore novčanike i vrate pokradeno radnicima. Vlada je doista uvjerena da su poslodavci ušminkani kanibali. No ako to i jesu ne vidim kako bi na njihov primitivizam trebala djelovati neka javno objavljena lista s njihovim imenom. Ako su beskrupulozni kao što ih se prezentira onda ih članstvo na toj listi neće civilizirati, a još manje prisiliti da konačno isplate radniku ugovorenu plaću.

Ovdje dolazimo do bitnog dijela problema – Ugovora o radu.

Vlada se u obrazloženju poziva na poštivanje Ustava, koji poslodavce obvezuje da isplaćuju “dostojnu” plaću radnicima, što god da “dostojno” značilo (relativna kvantifikacija, za priču nebitna ali mi je upala u oko), te na Zakon o radu koji do detalja definira poslodavčeve obveze u tom smislu. Ustav i Zakon o radu postoje i na snazi su otkako je i ove države. Čemu dakle Vlada potura “listu srama” kada u ovom slučaju postoji pravni okvir koji se bavi tim pitanjima? Odgovor ne treba tražiti u logici već u trenutku.

Vladi je prije svega bitno da se državni proračun puni, ministru financija osobito, pa su iz tog razloga vrlo žestoko sankcionirali one koji ne plaćaju doprinose. Plaća se legalno može isplatiti jedino ako su isplaćeni i doprinosi. Mnogi radnici u tom trenutku ostali su bez novca u rukama. Pitate se zašto.

Poslodavci na margini održivosti, a takvih je mnogo, mislim da se danas radi i o većini, uglavnom su birali hoće li isplatiti radniku novac na ruke ili će taj novac uplatiti radniku na konto doprinosa. Nisu imali dovoljno sredstava da pokriju ukupne troškove zaposlenja radnika koji se sastoje od neto plaće, poreza i prireza, mirovinskog, zdravstvenog i još nekih naknada. Radnici su tako dobivali plaću od koje su barem mogli zadovoljiti osnovne životne potrebe poput hrane i pića, stanarine i drugih sitnih komocija tokom mjeseca. Dijelom su dobivali plaću na račun, a dijelom na ruke. Kako je odredba o obveznoj uplati doprinosa stupila na snagu tako je sve manje novca išlo preko računa, jer se isti bjesomučno oporezuje, a sve više na ruke. No i isplata na ruke sve je rijeđa praksa, jer zajedno s ekonomijom propadaju i tvrtke, a osim toga odnedavno je isplata plaće na ruke, u novcu, zakonom zabranjena. Sve mora ići preko bankovnog računa.

Dok će Vlada putem medija uvjeravati javnost da su poslodavci kanibali ipak je vjerojatnije kako se radi o tvrtkama tzv. “živim mrtvacima”. One su poput tvrtki u predstečajnom ili stečajnom postupku zapravo bankrotirale. Jedini način na koji bi te tvrtke mogle zadovoljiti zahtjeve radnika iz Ugovora o radu jest rasprodajom imovine. I to bi trebalo učiniti, da je pravne države, jer i postojeći kakvi-takvi zakoni na to obvezuju.

Međutim kada bi Vlada inzistirala na poštivanju prava i zakona u ovom slučaju, tada bi mnoge tvrtke zatvorile svoja vrata, podmirile dugove prema radniku i prestale uplaćivati novac u državni proračun (doprinosi, porezi, parafiskalije). Dakle nisu ovdje bitne realne obveze i dugovi tvrtke prema radnicima već očekivanje Vlade da tvrtke služe proračunu i višim ciljevima politike, a politici se podređuju zakoni (zakoni po potrebi, ne po vladavini prava). Za te ciljeve i za reputaciju političara nije dobro da se tvrtke zatvara niti da radnici ostaju bez posla. Bez novca u proračunu Vlada ne može obećavati blagostanje i stvarati lažnu nadu među građanstvom. Tako je bolje te “tvrtke mrtvace”, prema Vladinoj logici, držati na životu injektiranjem adrenalina direktno u srce ili izlaganjem javnoj sramoti, a radnike ucjenjivati da u nemogućnosti drugog izbora (uslijed godinama prakticiranja sličnom logikom uništenog tržišta rada) ostaju raditi bez plaće uz velikodušno obećanje Vlade kako će izlaganjem poslodavca na “stup srama” zadovoljiti njihova radnička prava. Vlada će ih ponovno spasiti od kanibala. Nakon što Porezna uprava objavi listu pretpostavljam da će prvi reagirati sindikati.

sram

Naknadni efekti? Moja pretpostavka je da će više tvrtki prestati isplaćivati doprinose, a manje uplaćivati plaće – jer će zatvoriti svoja vrata, potraživanja radnika će se vucarati po sudovima godinama, a Vlada će ostati bez novca u proračunu. Novca građana o kojem je ovisna. Novi poduzetnici teže će se odlučivati na poslovanje u uvjetima gdje ne postoji pravna sigurnost već samo diktat i sramoćenje od strane vladajuće, samovoljne političke kaste.

Svako dobro,
vaš Kapitalac