Oznake

, , , , , , , , , , , , , ,

Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.

Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.

Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.

No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).

besplatno_obrazovanje

Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.

Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.

Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.

Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.

S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.

Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi