Oznake
1%, Država, hrana, iksica, occupy, porez, poticaji, povlastice, prosvjedi, stipendije, studenti, studentski centar, studij, sveučilište, zdravstvo
Ne čuje se u zadnje vrijeme vrlo popularna paradigma o 1% jednih koji žive na račun 99% drugih. Jučer i danas prisjetio sam se iste zahvaljujući dva neposredna primjera i došao do zaključka o tome tko su zapravo 1% u Hrvatskoj, barem grubo ilustrirano.
Od jeseni šok za studente u Zagrebu! Cijena menija u menzama poskupljuje s 4,40 HRK na 6,50 HRK! Uzjogunili se momentalno studenti, stali kritizirati sveučilište, SC, državu i zazivati pravdu u kojoj bi ta ista država trebala po demokratskom načelu stisnuti porezne obveznike i osigurati sredstva za održanje subvencionirane cijene hrane takvom kakva jest – jer u protivnom, prebacivanjem troška jela na onoga tko jede, država izgleda čini atak na njegovo pravo da se istovremeno i besplatno obrazuje, ruši temelje društva znanja, potkopava sustav obrazovanja budućih generacija uljuđenih etatista.
Ne priznaju studenti činjenicu kako “besplatno” ne postoji jer sve sasvim očito plaćaju porezni obveznici. Argument koji za uzvrat nude jest kako nisu oni krivi poreznim obveznicima što se i sami ne koriste tim sustavom, što se također ne obrazuju “besplatno” jer prilika im je dana.
No može li se doista svatko tko želi obrazovati besplatno? Na jednog studenta dolazi 10-ak poreznih obveznika koji njegovo obrazovanje financiraju kroz porez. Za svakog novog studenta potrebno je naći novih 10-ak poreznih obveznika koji će izdvajati za njegovo obrazovanje, a da pri tome sami ne koriste tu mogućnost jer u suprotnom opet treba novih 10 koji će financirati itd.. Logično je da u takvom sustavu raspodjele troškova ne postoji matematička računica kojom bi se zadovoljilo očekivanje “besplatnog” obrazovanja svim zainteresiranim poreznim obveznicima. Uostalom da bi se na javnim učilištima taj broj kontrolirao uvedene su kvote kojima se određuje tko će otpasti i postati marginalizirani porezni obveznik, a tko povlašteni student. Dakle 1% (karikirano) u ovom slučaju su studenti koji se obrazuju, jedu, stanuju i voze se gradskim prijevozom na račun mase svojih sugrađana pri čemu kao dodanu vrijednost stječu komparativnu prednost nad njima. I većina tih studenata će pri tome reći kako je to njihovo pravo, kako je to demokratski i na koncu konca normalno (čast iznimkama koje shvaćaju problem).
Populaciju srednjoškolaca i osnovnoškolaca nisam ni dotakao, no i oni su tu, obrazuju se “besplatno” jer tako kaže država u Ustavu koja ove zadnje navedene na školovanje čak i obvezuje pod prijetnjom kaznenog progona. U takvoj okolini sasvim sigurno će prije netko u zatvor nego što li će država ukinuti tu obvezu.
Što je s primateljima poticaja? Uklapaju li se i oni u ovu priču? Država je u određenom trenutku odlučila dati povlastice jednima na račun drugih. Tako su mnogi preko noći postali poljoprivrednici i mljekari, stali koristiti obilate poticaje iz državnog proračuna namaknute poreznom presijom države prema poreznim obveznicima, te pri tome kao i studenti licemjerno govoriti o tome da svi imaju jednake prilike i da su si sami krivi što je nisu iskoristili.
Vidite, i da odmah razjasnimo, imati priliku za izvlačenje koristi putem države na direktnu štetu sugrađana koje država terorizira tako da im novac otima pa daje vama, nije isto što i imati priliku na slobodnom tržištu i od države neometano pokušati vlastitim radom stvoriti nešto što bi drugim ljudima bilo korisno. Stvoriti onim ljudima koji pri tome imaju punu slobodu odlučiti sami hoće li vam za to vaše proizvedeno dobro dati svoj novac ili ne. Ovo zadnje poprilično utječe na to kako ćete razmišljati, jer ukoliko znate da ne postoje državna jamstva u slučaju vašeg neuspjeha (jamstva plaćena novcem poreznih obveznika) tada ćete se svojski potruditi da poštenim i predanim radom zaslužite svoj kruh i da to što radite bude drugima od osobite koristi. To je tržišni princip i kapitalistički način razmišljanja. Za razliku od ovoga što čini država kroz sipanje prava, povlastica i garancija povlaštenim skupinama na račun poreznih obveznika, ovdje nema apsolutno ničega za što bismo mogli reći da je nevaljalo.
Danas u Jutarnjem još jedan primjer ustanka revoltiranih pripadnika skupine “hrvatskih 1%” – Liječnici i medicinske sestre zaposleni u javnim bolnicama u borbi za svoja prava iz kolektivnog ugovora (ovo je jedan oblik garancije koje sam kratko spomenuo u prethodnom pasusu, dakle oblik “prava bez obzira na sve”). Javne bolnice financiraju se novcem poreznih obveznika i kao što već vidimo ponovno ista kategorija problema. Megalomanski, neučinkoviti, rastrošni i korumpirani državni zdravstveni sustav je na koljenima. Samo ove godine kreditima se saniralo 5 milijardi HRK nastalog duga. Pokušava sada država uskratiti povlaštene za prethodno dana prava i naravno da je naišla na dreku. Prekasno je za reforme u smislu smanjivanja radničkih prava. Koliko prekasno? Pet milijardi kuna prekasno.
S obzirom da je pitanje zdravlja i zdravstvenog osiguranja prilično škakljiva tema, jer se ljudi lako dižu na zadnje noge na sam spomen državnog zdravstva u negativnom smislu možda je dovoljno za sada priupitati se koliko točno liječnika i medicinskih sestara zaposlenih u privatnim poliklinikama i specijalističkim ordinacijama kreće u štrajk? Ni jedan? Nadam se da je jasno na što aludiram.
Da spomenem umirovljenike čiji penzioni fond je pokrala država pa sada njihove mirovine također namiruju porezni obveznici? Bolje ne. Diram u osinje gnijezdo. Sve je jasno. Očito je da većina građana smatra da je država alat za ostvarivanje pogodnosti na tuđi račun i kako je demokracija percipirana kao sustav tiranije i preglasavanja u borbi za te pogodnosti. Tu ideju potkrijepljuje i činjenica kako se na vlasti konstantno izmijenjuju samo dvije političke opcije, a građani naginju čas jednoj pa čas drugoj s obzirom na to koja im ponudi više “besplatnih” stvari (free shit) na račun skupine koju treba preglasati. Nakon izbora većina u pravilu ostane posrana, a slatkorječivi političari uhljebljeni na tronu.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Najgore mi je ovo besplatno skolstvo i poticaji poljoprivredi i razno-raznim udrugama. U Sloveniji je studentska prehrana jos “bolje” organizirana. Studenti mogu sa bonovima jesti po raznim restoranima (npr. i mcdonalds), a drzava placa 60ak % ako ne i vise. I buduci da je i skolstvo besplatno ljudi su apsoloventi po par godina da se dobro hrane :).
Najosjetljivije je vjerovatno zdravstvo jer bolesni ljudi su liseni svake logike. Jos gore ako su im djeca bolesna itd. Ta je psihologija jednostavno takva i ne moze se zanemariti.
Mirovine ni ja ne bih komentirao 😛
Ono sto je problem sto nekad imam osjecaj da sve ovo pisanje i razgovor s ljudima nema smisla. Evo bas sam za vikend na moru sa rodjacima iz norveske razgovarao malo o ekonomiji. Oboje visokoobrazovani, rade u privatnom sektoru i imaju dosta velike place. Porezi su ogromni i na dohodak i na sve ostalo. Ali njima je sve to ok. Oni vole svoj obrazovni sustav, vole svoj zdravstveni sustav, vole sto se drzava brine za socijalu i opcenito im se svidja jaka norveska drzava. Vole sto drzava brani carinama domacu poljoprivredu (ona prica o nedostatku maslaca) itd. I dzaba ja pricam njihov odgovor je: “Aaa sta ja znam mi volimo svi u norveskoj taj socijalizam.” Da rade u drzavnoj sluzbi ili firmama bi mi bilo sve jasno, ali ovako jednostavno ne razumijem 😦
Priču o skandinavskim zemljama obično presječem tako što kažem da bi skandinavske zemlje trebale pogledati Hrvatsku kao primjer onoga što se u konačnici desi socijalnim “wellfare” državama.
Taj moment u pravilu otvara oči te se na primjeru njihovog geostrateškog položaja kao i velike poduzetničke slobode koju država daje građanima vide prave trenutne razlike između “nas” i “njih”. Naravno, domaćim socijalistima je draže težiti izgradnji još više elemenata socijalne države kojima se diče skandinavske zemlje (bilo da to znači dodijeliti državi novu ulogu ili povećati namete) nego da oslobode građane svojeg diktata.
Neki dan sam gledao pdf izvršenja proračuna za 2012.g., nebuloza do besvjesti, poljoprivredni poticaji u relativnim iznosima su čak zanemarivi, barem se meni čini…
No zapravo sam htio pitati koji je problem ukinuti poljoprivredne poticaje?
Poljoprivreda sačinjava u nas i EU ispod 10% radnog stanovništva, udio u BDP oko 10%, dakle nije ni ekonomska ni glasačka snaga i ne bi trebalo biti teško eliminirati tu proračunsku stavku. Da ne govorim o 2600+ zaposlenih pod ingerencijom našeg ministarstva poljoprivrede…
Problem ukidanja poticaja je kako pravne tako i socijalne naravi. Država se obvezala ugovorima isplaćivati poticaje, a s obzirom da je kriza u punom jeku te da primatelji poticaja imaju ozbiljne financijske probleme (redom su nelikvidni i insolventni) bez poticaja bi propali. Socijalna vlast to ne želi i zato održava “mrtvaca na životu”. Ali mimo svake logike treba shvatiti jednu stvar, da su na vlasti kolektivisti (razlike između lijevih i desnih zapravo nema) koji su odlučli da je poljoprivreda nacionalni interes pa će se preveliki broj ljudi navučenih na poticaje nastojati u ime toga održati, a cijenu će plaćati porezni obveznici iz još uvijek produktivnih branša (kojih je sve manje).
Iz proračuna se godišnje isplati cca 10mlrd HRK poticaja svih vrsta. Prije nego li ih isplati Vlada mora namaknuti taj novac od građana. Zapravo ga namiče u hodu pa kada shvate da se proračun ne puni kako su si zamislili slušamo vijesti o rebalansu proračuna. Dakle i nije baš mali novac u igri. Ako izuzmemo pravne osobe to je cifra od cca 5000 HRK godišnje po glavi poreznog obveznika. Mnogo kruha, mlijeka, mesa, voća i povrća se može kupiti za taj novac, naravno kada ga država građanima ne bi prije toga oduzela i dala povlaštenim skupinama u ime “nacionalnog interesa”. Na kraju krajeva ne znam za slučaj poticane industrije koja nije na koljenima, a na koljenima je upravo zbog poticaja i ideje koja stoji iza njih – da država može pomoći. Na primjeru mljekara, kojih je svojevremeno registrirano više od 60.000, vidimo da se radi o nenormalno velikoj brojci, a istoj je kumovala vladina politika koja je toliki broj ljudi navukla na priču o tekućem zlatu za sve, podijelila poticaje, jeftine kredite preko HBOR-a, subvencionirala kupnju skupih strojeva, garantirala visoke otkupne cijene proizvoda i mic po mic dovela industriju do balona i njegovim pucanjem upropastila mnoge zavedene ljude. Osim toga je i izvrnula umove tih ljudi koji su postali ovisni o milostinji koju im putem porezne presije nad ostatkom građana može namaknuti ta ista “plemenita” vlast koja je sve zakuhala. Hoće li tko od kreatora planske ekonomije odgovarati građanima za učinjenu štetu? Naravno da ne. Kritična masa građana to ne postoji, ona je na drugom kraju logike – vladu traže još “pomoći” i to što žele će i dobiti, nažalost.
Kao da predmnijevaš da su poljoprivredni poticaji naš (hr) izum i praksa, a nisu…
Ja sam žestoko protiv poticaja (pamtim fina vremena kad sam bio seljak i bez njih), međutim stvari su prilično komplicirane. Evo samo jedna “stavka”:
gdje je vidljivo je da svaki građanin participira do 1000kn/g i što učiniti – ukinuti poticaje, vratiti participaciju, gozba će trajati par mjeseci i što onda…?
Ne predmnijevam.
Podaci sa slike govore samo o poticajima poljoprivredi. Ukupnih poticaja gospodarstvu je preko 10mlrd HRK godišnje, bez pravnih osoba to bi bilo cca. 5000HRK po glavi fizičke osobe – poreznog obveznika godišnje.
Gozba? Radi se o imovini koja realno pripada tim građanima ali je kroz porezni sustav oduzeta i redistribuirana drugima (za koje nacionalni interes kaže da vrijede poticanja). Hoće li oni tu vraćenu imovinu koristiti da napune želudac ili će je koristiti kao odskočnu dasku u kakvom vlastitom privatnom poslu znaju samo oni, ja ne. S obzirom na situaciju u državi gotovo svaka kuna uložena u novu investiciju je bačena kuna. No o ovome uopće ne treba ovako govoriti jer – poticaji se ne ukidaju, dapače, vlast traži nove perspektivne grane industrije u koje će upumpavati novac građana i riskirati.
Država traži previše jer štiti socijalne skupine koje je malo po malo godinama stvarala na teret produktivnih pojedinaca. Priči je kraj u tom smislu. Ne znam kakve će biti konačne posljedice ali sasvim sigurno je da će produktivni građani trpiti sve veću poreznu represiju i disciplinu od strane državne administracije koja zapravo nema nikakvo pravo, pa ni ustavno, to činiti.