Vlada je donijela odluku o usvajanju programa “Mikrokreditiranje – prvi korak u poduzetništvo” kroz kojeg će posredstvom Hamag Investa, državne agencije za malo gospodarstvo i investicije tj. još jedne u nizu agencija za raspačavanje novca poreznih obveznika prema interesnim skupinama, pomoći mikro tvrtkama u začetku da zahvaljujući jeftinom novcu zagrizu žešće u šta god da već grizu. Pomoć dolazi u obliku kredita u iznosu do maksimalnih 70.000 HRK, uz 1,09% EKS i rok otplate maksimalno 5 godina.
Po definiciji mikro tvrtke su one s manje od prosječno 10 zaposlenih na godišnjoj razini i sa godišnjim prihodima manjim od 2.000.000 EUR. Iz javnih financijskih izvješća tvrtki može se doći do podatka o tome kako prosječna mikro tvrtka ima godišnje cca. 200.000 EUR prihoda (1,5 mn HRK). Maksimalni iznos kredita koji se nudi u programu mikrokreditiranja u odnosu na taj prosjek je gotovo beznačajan (manje od 5% godišnjeg prihoda prosječne mikro tvrtke). Dakle ne govorimo o iznosima kredita s kojima bi tvrtke mogle učiniti velike skokove u poslovanju, a prema uvjetima objavljenima u programu vjerojatno će većina otići na kupovinu informatičke opreme, ponekog alata u proizvodnim branšama, a do 50% može se koristiti i kao obrtna sredstva. No sredstva nisu namijenjena tim mikro tvrtkama već onima u začetku, sa neusporedivo manjim prihodima i koje prilikom traženja kredita u komercijalnim bankama nailaze na veliku prepreku – kreditne rizike.
Komercijalnim bankama je u interesu kreditirati perspektivne i time manje rizične projekte (ispred kojih stoje naravno tvrtke), a odbiti one neperspektivne i vrlo rizične. Sasvim logično. U interesu banaka, a ponajviše klijenata koji deponiraju svoj novac kod njih računajući na pozitivan pripis kamate, jest da novcu nađu plodno tlo. Ukoliko je projekt perspektivan kredit će dobiti čak i tvrtka u začetku, po potrebi i znatno većeg iznosa od 70.000 HRK. Što dakle sprječava mikro tvrtke u začetku da se sa svojim “super” projektima jave komercijalnim bankama? Pa to što ih većina zapravo nije super.
Za te neperspektivne poduzetnike Vlada uskače u pomoć ovim, a što drugo nego socijalnim programom. Kako točno Vlada i Hamag klasificiraju rizik? Pa evo ukratko uvjeta koji govore tko ima prednost u dobivanju kredita tj. koga vide manje rizičnim (a indirektno koga više rizičnim):
– Žene,
– mlade do 30 godina starosti,
– nezaposlene,
– invalide,
– Rome,
– poduzetnike u proizvodnim djelatnostima,
– poduzetnike koji posluju prema nekim indeksima razvijenosti (za detalje vidite odluke na koje se dokument referencira, mene ni najmanje ne zanimaju)
Dakle prve četiri skupine su dio hrvatske socijalne priče (prva ima dodatnu težinu jer iza nje je emancipistički ženski lobi koji ovime očito diskriminira muški rod – ali to je prema njima ok), peta skupina su predstavnici mita o reindustrijalizaciji Hrvatske, šesto je neka kvaziekonomska kategorija koju su izmislili nadobudni keynezijanski birokrati. Odluka je neustavna barem što se spolne ravnopravnosti tiče.
Uvjet koji Vlada postavlja pred korisnike ovih sredstava jest da Hamagu na raspolaganje daju dušu, doslovno. Svaki daljnji poslovni korak kreditirane tvrtke, vezano ili nevezano uz ovaj novac, tvrtka je dužna opravdati Hamagu kojeg ovlašćuje i da u svakom trenutku izvrši nadzor poslovanja u prostorima tvrtke – de facto ovime Hamag dobiva ovlasti financijske policije.
Iako uvjeti nisu nimalo atraktivni siguran sam da će se naći ponešto “perspektivnih” poduzetnika koji će nasjesti na ovu izvanrednu priliku, a mi namagarčeni porezni obveznici čijim novcem će se sladiti možemo samo šutke promatrati.
Ako vam ovo do sada nije dovoljno bizarno pazite sad ovo – upitao sam Vladu i Hamag putem twittera koliki je budžet namijenjen za ovaj program. Nemaju pojma. Kaže Vlada “U roku od 30 dana @HAMAGINVEST mora pripremiti sve potrebne akte za provedbu.” Bitno je da znaju da će dijeliti neki novac, da su žene prije muškaraca, reindustrijalizacija prije vlastitih ideja poduzetnika, da je kamata niska (ovdje će ujedinjeni idioti vjerojatno kritizirati komercijalne banke u stilu – “vidite kako kamata može biti i 1% bando kapitalistička!”), a to što im osnovni parametar projekta, budžet, nije definiran – u potpunosti irelevantno. Živjela socijalna država.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Iss, koje nebuloze. Ovo mi djeluje kao da je smislio jedan moj bivši profesor s faksa, ali vjerojatno su to prepisali od EU od kuda i on 😀
I te iste budale ce i dalje graktati kako je za viskoke poreze, masovnu nezaposlenost i ortački izakulisni transfer bogatstva kriv “neoliberalni kapitalizam”… Koja farsa. Sramotno je da NITI JEDNA hrvatska novina ili news portal ne prozivaju te socijaliste za ovakva sranja. Krajnje je vrijeme za pojavu ozbiljnih domacih libertarijanskih medija, ovi blogovi su gubljenje vremena. Dok se ova politicka pozicija ne konsolidira i pokrene vlastite medije nemamo bas nikakve sanse u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj…
Hayek je napisao izvrstan esej na tu temu pod naslovom “intelektualci i socijalizam”.
U tom eseju iznosi tezu da u društvu u osnovi postoje tri skupine:
1) Originalni mislioci kojih je vrlo malo i koji su istinski kreatori ideja
2) Intelektualci-prenosioci ideja (ili kako ih Hayek naziva second hand dealers in ideas) – novinari, učitelji, državni službenici itd
3) Puk vulgaris – široke narodne mase
Druga skupina je najzanimljivija, oni su filter između originalnih mislioca poput Keynesa, Marxa ili Misesa, na primjer, i širokih narodnih masa kojima usađuju ideje putem medija i školovanja. Ako malo pobliže pogledamo razvoj komunizma/socijalizma u svijetu, prilično je zanimljivo primijetiti da oni s jedne strane vole govoriti o narodnim revolucijama, ali da se njihov glavni idejno-politički rad zapravo odvija u drugoj kategoriji, među kolegama intelektualcima.
Stoga nije nikakvo čudo da su mediji i obrazovni sustav pravi rasadnik kolektivističkih i intervencionističkih ideja, da je medijski prostor popunjen budalaštinama o pravednijoj i transparentnijoj podjeli proračunskog plijena ovoj ili onoj društvenoj skupini, te da obrazovni sustav iz petnih žila nastoji djeci usaditi ideje o sve većoj nejednakosti i potrebi za ravnomjernijom raspodjelom i problemima eksploatacije.
Treća skupina su tragične figure koje znaju jako dobro što su privatni interesi kad su u pitanju njihovi novčanici, ali kad razmišljanje presele na malo širi kontekst onda naglo oglupave i počnu laprdati o javnom i besplatnom ovom ili onom i nadaju se da će svu tu socijalnu redistributivnu svinjariju u konačnici platiti netko drugi.
Ukoliko mi libertarijanci želimo ostvariti bilo kakve društvene promjene, a u pogledu čega sam prilično skeptičan jer su desetljeća kolektivističke indoktrinacije učinila svoje a proces indoktrinacije i nije završen, moramo se posvetiti prije svega drugoj skupini i pokušati za slobodnjačke ideje pridobiti intelektualce svih kategorija. Da li su libertarijanski blogovi ili neki novi libertarijanski medij koji predlažeš dobar način za to ili ima bolji – ne znam, ali vjerujem da je vrijedan pokušaja. U svakom slučaju podržavam ideju.
Ono što sam Hayek tvrdi u svom eseju da se u svakom slučaju ne isplati uključivati u politiku ili osnivati stranke jer je politička arena samo ogledalo borbe političkih i ekonomskih ideja.
Stara izreka koja kaže da narod ima vlast kakvu zaslužuje je posve istinita.
Pingback: Socijalizacija problema uz pomoć korisnih Idiota | Neovisni portal