Oznake

, , , , , , , , , ,

Kakvu god reformu pokušali učiniti naši vlastoljupci oni riskiraju okliznuti se na skliskom terenu i slomiti nogu. Stoga su sve reforme redom konfekcijske prirode, a noge pošteđene lomova. Izuzev poreznih reformi koje su jasno usmjerene na novčanike građana.

U tijeku su izmjene niza zakona vezanih za rad i zapošljavanje ali i mirovinskog sustava na kojem ću se zadržati ovom prilikom. U tijeku su i javne rasprave prijedloga izmjena tih zakona u koje se možete uključiti i sami bez osobite šanse da će vaše mišljenje biti od ikakve uloge u konačnoj formi zakona koji će se naći pred Saborom. O reformi mirovinskog sustava u aranžmanu kukuriku vlade počelo se govoriti još u ožujku kada sam pisao o propasti mirovinskog sustava u tekstu “Tragedija mirovinskog sustava” koji je kasnije proširen u suradnji sa Monopolizmom (tekst “Održivost mirovinskog sustava“) i objavljen u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, doduše nešto reduciran, pod naslovom “Kako je bankrotirao mirovinski sustav i zašto će naše penzije biti 700 kuna” ali na čak tri stranice u najčitanijem izdanju subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista.

Prijedlog reforme mirovinskog sustava, na koju je jučer podsjetio ministar Mrsić u Dnevniku Nove TV, odnosi se na konfekcijsko uštimavanje dobnih granica za odlazak u mirovinu te godina sakupljenog staža. Uvjeti za odlazak u redovnu starosnu mirovinu tako bi se promijenili sa postojećih 65 godina starosti i minimalno 15 godina staža u 67 godina starosti ili 41 godinu staža. Zanimljivo je kako u nacrtu izmjena zakona na kojeg sam linkao iznad ni na jednom mjestu nisu navedeni ti novi parametri. Na čemu ministar temelji svoje konkretne brojke tako ostaje javnosti nepoznato.

Ako se prisjetimo libertarijanske analize iz ožujka vidjet ćemo kako se postojeće mirovine osiguravaju sredstvima iz mirovinskog fonda sa tek 54% udjela u ukupnoj masi, potpomognutim direktnim financiranjem iz državnog proračuna sa dodatnih 46% kako bi se omogućila potrebna masa novca. Dakle baratanje ionako nepovoljnim omjerima zaposlenih i umirovljenih je samo polovica tragedije mirovinskih fondova.

Vidljivo je u analizi i kako je prirast novih participanata mirovinskog fonda sve manji, jer se mladi ljudi zapošljavaju sve kasnije – najčešće zbog ideje o “društvu znanja” kojom ih se ucijenjuje da naganjaju visokoškolsko obrazovanje pod svaku cijenu, što znači da su kraće vrijeme radno aktivni i imaju problem u dostizanju materijalne sigurnosti u starosti (čekanje na posao uslijed krize dodatno im smanjuje tu šansu), te vjerojatno ono najvažnije – kako bi broj zaposlenih ljudi koji uplaćuju u mirovinskih fond trebao biti 2,5 milijuna kako bi se zadržao postojeći standard ionako mizernih mirovina. Imamo li 2,5 milijuna zaposlenih? Ne, imamo manje od milijun.

Sasvim je jasno kako reforme koje predlažemo u libertarijanskoj analizi nećete vidjeti u praksi jer su one suviše radikalne za građane koji su navikli ovisiti o odlukama vlastoljubaca, iako su takve reforme jedine realne reforme u smislu održanja kakvih-takvih šansi da postojeći radnici u budućnosti dočekaju mirovinu, a postojeći umirovljenici ne ostanu zakinuti i bespomoćni.

Ukoliko vam se ne čita kompletna analiza iz ožujka navest ću taksativno libertarijanske prijedloge navedene u njoj:

  • revidirati mirovinska prava, prestanak financijskog poticanja države za raniji odlazak u mirovinu, te općeniti ispravak nepravdi i nelogičnosti mirovinskog sustava
  • povećanje konkurentnosti gospodarstva smanjenjem poreza i nameta koji bi smanjili investicijsku nesigurnost i povećali zaposlenost
  • ukidanje zaštitnih metoda monopola, rentnog i licencnog poslovnog odnosa, što bi unijelo veću konkurenciju i porast tvrtki koje zapošljavaju
  • pojednostavljenje zakonskog okvira, poticanje vladavine prava i ukidanje birokratskih prepreka poslodavcima i radnicima
  • ukidanje minimalne plaće i drugih paušalnih prava iz radnog zakonodavstva – radniku i poslodavcu treba dozvoliti da sami definiraju uvjete zapošljavanja i odlučuju na što pristaju
  • smanjenje mirovina koje se isplaćuju iz I.stupa kako bi dio tereta trenutni umirovljenici podijelili sa trenutnim radnicima (opća, a ne međugeneracijska solidarnost). Iznimno teško provediva mjera u trenutnom ekonomskom stanju i gotovo potpuno politički neostvariva jer znači gubitak velikog dijela birača
  • ukidanje obveze participiranja u II. stupu – građani bi svojim novcem trebali raspolagati autonomno te ga prema želji i vlastitim preferencijama alocirati u neke druge instrumente osiguranja za starost, jer s vremenom se ulagačke okolnosti mogu promijeniti i naštetiti im ostankom u jednom fondu sa cijelom svotom, kao što je sada slučaj sa I. stupom.
  • povećati svijest o individualnoj odgovornosti i raspolaganju štednjom za stariju dob

Libertarijanske reforme danas nisu izgledne jer bi vlast na njima riskirala gubitak nadzora nad 19 milijardi HRK koje radnici uplaćuju u monopolistički državni fond ili sestrinske kronističke privatne fondove koji ulažu u propale državne tvrtke (npr. brodogradilišta). Nijedna vlast očito ne želi gubiti nadzor nad tolikim novcem (osobito ne socijalistička vlast koja teži sve većem nadzoru novca), a radi se samo o dijeliću ukupnih sredstava s kojima raspolažu i manipuliraju i koja su ubrana od građana kroz razne oblike prisile zaštićene rigidnim zakonima.

No prije nego bi vlast izgubila svoju ulogu, kada bi naumila krenuti u radikalne reforme, mnoge povlaštene skupine građana ostale bi zakinute za svoja “prava”, tj. za ono na što su ih vlastoljupci naviknuli da smatraju svojim pravima. Tako bi povlaštene skupine presudile svakoj liberalno radikalnoj vlasti prije nego bi ona uopće pokrenula reforme u tom smjeru. Nužne reforme jednostavno nećemo doživjeti, nažalost, i izglednija je u slučaju Hrvatske neka nova socijalistička revolucija u bližoj budućnosti (sa elementima nacionalizacije drugog mirovinskog stupa) do koje ćemo vidjeti još ponešto konfekcijskih reformi, ponovno nažalost.

umirovljenici_polarni_led

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi