Smanjenje stope PDV-a u turizmu sa 25% na 10% navodno je uzrokovalo proračunske gubitke od 3 milijarde HRK, a taj podatak naveo je Santinija, kojega često možete čuti kako zastupa protržišne ideje uz dozu umjerenog državnog intervencionizma, da otkrije svoju pravu etatističko-autoritarnu ćud:
Smanjenjem stope na 10 posto, prihod od PDV-a se smanjio 840 milijuna eura i toliko je novca ostalo u turizmu. S kojim pravom je država takvom selektivnom mjerom jednoj branši ostavila novce, a drugima nije? To je čista privatizacija nacionalnog bogatstva, jer je turizam nacionalno bogatstvo.
U njegovoj izjavi možete vidjeti slijedeće – u Hrvatskoj je normalno smatrati kako 100% stvorenog proizvoda u okviru granica pripada državi u startu. Dakle vi, građani, sve što radite i stvorite zapravo radite i stvarate za državu i u funkciji ste državnog proračuna. Država je dobra pa vam u slučaju potrošnje, da ne ulazim u druge poreze, vraća 75% (ostatak do 100% je PDV).
Problem koji Santini vidi jest kako nije pošteno da država poduzetnicima u turizmu smanjenjem PDV-a vraća čak 90% dok drugima vraća tek 75%. Vraćanjem 90% privatnicima, građanima, država navodno vrši privatizaciju turizma, a njega pak definira kao nešto metafizičko, idealno, kao nacionalno bogatstvo. Ideja nekog poduzetnika i poslovni uspjeh tako ne pripada njemu već državi koja ga potom adekvatno nagrađuje. S obzirom na Santinijevu definiciju turizma 10% PDV-a je premalo, prihvatljivo je 25% (tu smo jednaki), a poželjno valjda sve iznad toga.
Linić se s druge strane lupa u glavu, čak govori i da je debil, jer turizam očito nije ispunio njegova očekivanja, nije dovoljno punio proračun, a on je bio tako milostiv prema njemu. Svoju sumnju u poštene namjere poduzetnika u turizmu on otkriva masovnim poreznim inspekcijama širom Jadrana, jer ako on može prema poduzetnicima biti tako dobar onda oni moraju dobro vratiti jednakom mjerom i dati 100% sebe državi.
Iz ove paradigme proizlazi i uvjerenje većine kako neki kradu državu neplaćanjem poreza. Utaja poreza tako znači ne raditi i ne stvoriti 100% onoga što pripada državi, a država je građaninu tako dobra i vraća mu 75% onoga što stvori, stoga je utajivač poreza ništa drugo nego prevarant koji gleda samo na vlastite interese i stoga zaslužuje kaznu.
Ne znam trebam li posebno objašnjavati očite logičke pogreške u toj opće prihvaćenoj ideji pravednosti kroz sferu poreza.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Slažem se sa Santinijevim mišljenjem da je selektivno smanjenje stope pdv-a bilo pogrešno odnosno da se može tumačiti kao čista pljačka poreznih obveznika zbog toga što s navedenim smanjivanjem stope pdv-a nije za odgovarajući iznos smanjen državni proračun nego je samo povećan državni deficit. Dakle sve što je ostavljeno poduzetnicima u turizmu plaćamo mi porezni obveznici uvećano za visoke kamate na kredite kojima nas vlada nesmiljeno zadužuje.
Dakle turizam kao naše nacionalno bogatstvo postao je uzrok novih nepravdi i našeg dodatnog siromašenja.
Porezi se moraju plaćati, ali moraju biti niski i pravedni.
Ministar Linić i njegovo ministarstvo financija najveći su izvor nepravde u hrvatskom društvu i svojim marljivim radom sustavno uništavaju hrvatsko gospodarstvo, a vjerojatno će nepravde koje sustavno uvode i provode dovesti do još veće dezintegracije hrvatskog društva ili će se narod pobuniti i sve ih poslati u tri po podne.
Santinijevo mišljenje nema veze sa smanjenjem državnog proračuna. I da proračun jest smanjen za adekvatan iznos ponovno bi država jednima “vraćala” 90%, a drugima 75%, dakle prema jednima bi bila bolja, a prema drugima samo dobra. To je ono što je prema Santiniju nepravedno. Isto ga pretpostavljam ne smeta u slučaju progresivnih poreza na osobne dohotke, naročito ako se radi o zaposlenima u turizmu koji je “nacionalni interes”.
Svaki porez je nepravedan. Suština poreza je otimačina imovine građanima pod određenim izgovorima (npr. nacionalni interes).
Zanima me zašto misliš da se porezi moraju plaćati? Pretpostavljam da smatraš kako postoje određene usluge koje građani moraju prisilno prepustiti u ruke privilegiranoj šačici građana. Koje bi to bile usluge i postoji li granica širenja tih usluga kao temelj povećanja porezne presije uslijed samovolje te šaćice privilegiranih građana? I što bi većinu štitilo od njihove samovolje tijekom vremena kada znamo da je već i osnovna ideja bazirana na povredi imovinskih prava tj. zakonom zaštićenom otimanju novca pod prijetnjom kazne i nasilja u slučaju evazije?
Zamislimo da je proračun 100.000 nečega i da imamo 4 grupe poreznih obveznika koje svaka plaća po 25% poreza odnosno po 25.000 nečega. Ako jednoj grupi smanjimo porez na 10%, a ne smanjimo proračun za 15% onda će ostale tri grupe poreznih obveznka morati plaćati po 30% poreza ili će nastaviti plaćati po 25%, a država će se zadužiti za nedostajućih 15% uz kamatu od recimo 7% koju će na kraju opet morati platiti porezni obveznici pa bi im zapravo bilo bolje da su odmah platili po 30% bez kamata.
Može li porezni sustav biti savršeno pravedan? Ne može, ali može biti više ili manje pravedan.
Skidanje stope PDV za turizam je nepravedan potez, poželjno je da svi porezni obveznici plaćaju manje poreza, a nepoželjno je jednima smanjivati na račun drugih.
Potez bi bio nepravedan i da se za isti iznos smanjio proračun jer bi i dalje jedni plaćali 10, a drugi 25% poreza. Dakle jedino je ispravno smanjiti svima porez na 10%.
Zašto se porezi moraju plaćati? Zato što je čovjek društveno biće i s drugim ljudima ima zajedničke interese koje da bi ih ostvario mora financirati. Suština poreza nije u otimačini nego u financiranju zajedničkih troškova.
Jedan od zajedničkih interesa na nivou naroda ili nacije je imati svoju državu.
Država je res publica i stvar je poštenja i časti doprinositi za javne potrebe. Porez je jedan od oblika zajedničkog doprinosa. Uvodi se zakonom pa postaje prisilan, ali uvode ga predstavnici poreznih obveznika koji su ih izbarali da brinu o njihovim zajedničkim interesima pa je zapravo dobrovoljan sve dok izabrane osobe vode računa o zajedničkim interesima svojih birača. Nemoguće je imati dobrovoljne poreze. Ostvarivanje komunističkih ideala pokazalo nam je da takve ideje u pravilu završavaju kao krvavi eksperiment sa stotinama milijuna mrtvih.
Zajednički interes hrvatskih građana je da nam gospodarstvo raste, da nam standard življenja bude na razini razvijenih zemalja, a da bi se to dogodilo potrebno je smanjiti troškove res publice na podnošljivu razinu.
Teško je unaprijed reći koliku si državu možemo priuštiti, ali treba krenuti smanjivati postojeću sve dok gospodarstvo ne počne rasti.
Za početak bih u kratkoročne ciljeve stavio smanjenje cijelog državnog aparata za 50%, sa svim prihodima i rashodima, tako da bi mi proračun postupno pao na oko 60 milijardi kn, broj ministarstava na najviše osam, broj saborskih zastupnika na najviše 60, broj državnih službenika na manje od 100.000 …
Za sve to potrebno je promijeniti propise, veliki broj ukinuti i pojednostaviti sadašnju šumu propisa, a krenuti treba od smanjenja Ministarstva financija za 50% …
Od samovolje političara građane trebaju štititi redovni i izvanredni izbori, a u slučaju kršenja propisa sudovi. Ustavni sud pazi da saborski zastupnici ne donose protuustavne propise, kazneni sud da ne čine kaznena djela, a građanski i prekršajni sud da nas ne pljačkaju ili oštećuju na druge načine.