Oznake
besplatno zdravstvo, Crvena akcija, liberalizam, neoliberalizam, revolucija, socijalizam, tržište, vlada
Crvena akcija jučer je objavila tekst Bolest neoliberalizma u sustavu zdravstva u kojemu krive vlast za provođenje neoliberalnih reformi u zdravstvu.
Vrijedi za početak podsjetiti kao su na vlasti socijal-demokrati među kojima će većina od njih sami reći da su socijalisti (primjerice ministar Mrsić za EPSCO prilikom usvajanja European Youth Guarantee programa zapošljavanja mladih) što u potpunosti korelira sa njihovim politikama i sredstvima ostvarivanja cilja izgradnje socijalne države blagostanja. Naime mi imamo sustav “besplatnog” zdravstva od pamtivijeka. Svi domovi zdravlja i bolnice su državni, zdravstveno osiguranje je obvezno, a financira se kroz zakonsku ustegu na plaće radnika (13% od bruto plaće) te se na taj način prikupljen novac slijeva u državni proračun iz kojega potom planskom redistribucijom odlazi prema HZZO-u, a on pak kao državni monopolist upravlja sustavom zdravstvene skrbi. Zdravstvo RH bazirano je na političkom centralističkom sistemu upravljanja.
Kao što vidimo ništa liberalno niti neoliberalno niti “neo” u tome, barem ne na onu stranu na koju pažnju skreće CA. Njihova kritika je samim time pogrešna i besmislena što je i očekivano s obzirom na ono što kažu na samom početku i samom kraju teksta:
Malo što nam je važnije od našeg zdravlja…
…borba za zdravlje može imati samo jedan zahtjev: potpuno besplatno zdravstvo dostupno svima…
Crvenoj akciji zdravlje je očito vrlo važno, kao i sustav zdravstvene skrbi, no ipak ne toliko važno da bi platili trošak liječenja (lijek, liječnika, bolničku skrb…).
Da nema ništa neoliberalno u hrvatskom zdravstvu ipak shvaćaju i oni sami:
Razum nažalost ne vlada među odgovorima ili je stvar u tome da oni koji odlučuju o sustavu isti ni ne koriste, jer su ionako dovoljno bogati da se liječe po privatnim klinikama i u inozemstvu. To je privilegija koju ne dijeli većina u našoj zemlji.
Dakle jasno je kako privatne klinike u inozemstvu pružaju bolju zdravstvenu skrb od nacionaliziranog sustava zdravstvene skrbi u RH, pa se privilegirani ljudi (u pravilu socijalistički političari na vlasti) liječe u njima na račun radničke klase. Nažalost radnička klasa RH nema tu privilegiju jer podsjećam njihov novac za zdravstvenu skrb se otima s njihovih plaća i upumpava u državni sustav. Tako je zamišljeno od političkih planera. Radnici su prisiljeni tražiti pomoć od sustava kojeg prisilno financiraju. Oni za drugo ni ne znaju.
Kako bi se takvo stanje održalo, zajedno sa općim neznanjem građana o tome što im politika čini na njihovu vlastitu štetu, u RH nije omogućen sustav zdravstvene skrbi u kojem bi se po tržišnim načelima bolnice, klinike, poliklinike, ambulante mogle boriti za naklonost pacijenata pružajući im kvalitetniju, jeftiniju i humaniju zdravstvenu skrb. Zdravlje građana nažalost ovisi o tome što država i politika osmisle i taj status quo je zaštićen zakonskim propisima, poreznim sustavom i željom političara da vladaju i kontroliraju nad građanima.
No jasno je do čega je to dovelo. O tome sam rekao manje više sve u tekstu Potpuna istina o propasti HZZO. Ukratko, državno zdravstvo je građanima poskupilo svoje usluge 4x u posljednjih 17 godina. Isti broj građana 1994. plaćao je zdravstvo 5,5 milijardi HRK, a 2011. čak 22 milijarde HRK. Istovremeno državno zdravstvo stvorilo je dug od 5,7 milijardi HRK koji je Zakonom o sanaciji javnih ustanova prebačen na plaćanje poreznim obveznicima nad kojima se danonoćno vrši porezna presija zbog potrebe financiranja socijalne države blagostanja i ideoloških ciljeva političara na vlasti (socijalista, nacionalista, svejedno).
Crvena akcija svojim tekstom naravno ne predlaže ništa već samo inzistira na besplatnoj i pristupačnoj zdravstvenoj skrbi za sve. Taj poklič ne govori ništa o sredstvima za ostvarenje tog cilja, no kao što vidimo u praksi socijalizam iza kojeg odlučno stoje očito ne može osigurati provedbu te ideje. Ali ne može ni kapitalizam. No razlika između ta dva pogleda na problem jest u tome što vas socijalizam putem zakona i politike prisiljava da vlastitim sredstvima financirate pokušaj ostvarenja tog cilja, dok kapitalizam uopće ne postavlja takve ciljeve. Kapitalizam vam daje za pravo da vaša plaća bude vaša plaća, da s njome slobodno raspolažete, da preuzmete odgovornost za vlastito zdravlje u svoje ruke i odlučite gdje ćete u slučaju zdravstvenih problema potražiti pomoć. Zato je važno da država dozvoli tržišno natjecanje. Kapitalizam ne odbacuje državno zdravstvo kao sustav koji može pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb, već ideju da se isti financira prisilnim oporezivanjem građana, pa ukoliko je državno zdravstvo superiorno alternativnoj privatnoj zdravstvenoj skrbi, kao što tvrdi CA, tada bi se građani i bez zakonske prisile odlučivali plaćati tu skrb, dakle dobrovoljno. Političari tada također ne bi imali razloga odlaziti liječiti se u privatne klinike zemalja koje su prihvatile više tržišne logike u rješavanju problema.
Primijetit ćete unutar teksta CA nekoliko fotografija poput ove:
Teško mi je povjerovati kako se iza njihovih ideja i akcija krije išta plemenito s obzirom da sprejevima s lak bojom, proizvedenima vjerojatno u nekoj kapitalističkoj tvornici, nagrđuju pročelja naših zdravstvenih ustanova koje požrtvovno i poslušno financiraju radnici. U ovom slučaju već vidim kako će vlastodršci odlučiti da se pročelja saniraju, raspisat će javni natječaj na kojem će pobijediti ponovno nečiji rođak ili kum (financijer partije), a trošak će platiti pogađate – požrtvovni i poslušni radnik, porezni obveznik.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Bravo, ovaj tekst je cista desetka!
Nije tako jednostavno. Glavni razlog porasta troškova je porast plaća u zdravstvu. Zdravstvo je jako skupo, izgraditi novu bolnicu od nule je vrlo skup posao.
Osim toga, problem je što mnogi ljudi jednostavno ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje. Glavni problem su umirovljenici s malim penzijama. Kako bi oni platili još 1000 kn minimum osiguranja? Trenutno država prešutno plaća osiguranje za sve umirovljenike.
Nadalje, kad bi se omogućilo slobodno natjecanje, svi bi pohrlili u Zagreb, gdje ionako hrle.
Prema tumačenju Crvene akcije zdravstvo ne bi trebalo biti skupo već besplatno. Problem jest što si mnogi doista ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje. Na tome bi na neki način trebali zahvaliti svim dosadašnjim vlastima koje su ih učinile socijalnim ovisnicima na način da su pristali prepustiti sva suštinski bitna pitanja na rješavanje birokratima i centraliziranim monopoliziranim sustavima pod patronatom poiltičara.
Te sustave izdašno i šutke financiraju ti isti obespravljeni građani već desetljećima. Potpuno je pogrešno smatrati kako građani ne mogu platiti zdravstveno osiguranje ali mogu platiti zdravstveno osiguranje + ogromnu birokraciju koja njime upravlja. Isto vrijedi i za sve ostale monopolizirane državne usluge.
Što se “hrljenja” tiče. Ako građani hrle u Zagreb sa ili bez tržišnog natjecanja onda ono očito nije nikakav faktor u toj hipotezi (koja mi moram priznati i nije osobito jasna – svi bi pohrlili u Zagreb, gdje ionako hrle?). Svaka politika koja bi nekoga spriječila da ide kamo želi ne može biti dobra ukoliko doista imamo slobodno tržište. U reguliranom sustavu to jest problem. Naime ne možeš imati državu blagostanja i otvorene granice – rekao bi Friedman i to upravo zorno ilustrira ovu ideju. Hrvati hrle u Zagreb jer on osim što je centar ekonomske aktivnosti RH ujedno je i centar socijalnog blagostanja.
No to blagostanje netko ipak plaća, porezni obveznici koji su manjina. Tek 1/4 građana snosi trošak socijalne brige za cijelu populaciju. Razmjeri socijalne države su gotovo nevjerojatni i nužno ih je postepeno smanjivati, a građani se moraju početi odgovorno ponašati prema sebi tj. vlast im to mora dozvoliti pri čemu se sama mora odreći mnogih uloga koje oduzela građanima i dodijelila sebi. Naravno, u tom slučaju smanjuje se potreba za birokracijom, a to opet ne odgovara vladarima. 🙂
“Naravno, u tom slučaju smanjuje se potreba za birokracijom, a to opet ne odgovara vladarima” – mislim da je ovo korijen većine problema koje imamo danas. Tu se može i navest činjenica da broj zaposlenih u birokraciji raste iz godinu u godinu bez obzira na to da su svi vladajući dosad najavljivali smanjenje ljudi u tom sektoru i bez obzira na to da je skup građana koje te birokracija mora servisirat svake godine sve manji i to osjetno
Još samo malo fali da uspešno okončamo prvu fazu komunizma. U narednoj fazi nas očekuje dugo očekivani raj – svako će raditi koliko može, svi će uzimati novca koliko im treba.