Oznake

, , , , , , , ,

Novi List je jutros iznio kritiku drugog stupa obveznog mirovinskog fonda koja bi se u svakom pogledu mogla okrenuti prema prvom, državnom tzv. međugeneracijskom mirovinskom “fondu”.

Povod mnogobrojnim tekstovima u domaćim medijima proteklih tjedan-dva jest najava reforme mirovinskog sustava u RH koja u suštini ne donosi ništa osim neznatnih kozmetičkih zahvata koji neće spasiti građane od toga da ih država ponovno izradi za njihov vlastiti novac. Za podsjetnik, reforma pomiče dobnu granicu umirovljenja prema gore i usmjerava se na dodatnu penalizaciju u slučaju prijevremenog umirovljenja.

Država ulaže velike napore kako bi vam oduzela novac kroz obvezno plaćanje mirovinskog fonda, da bi vam zatim na sve moguće načine pokušala uskratiti pravo na mirovinu, i to prije svega zbog mnogobrojnih građana iz jednako tako mnogobrojnih socijalnih kategorija stanovništva koje se nastoji zbrinuti o trošak produktivnih građana, u ime socijalnog mira i pravednosti.

Primjerice, doprinose jednog radišnog građanina, koji je mirovinski fond financirao tijekom 40 ili više godina (zahvaljujući zakonskoj prisili) država će podijeliti sa nekolicinom njegovih sugrađana koji za razliku od njega nisu doprinosili tom zajedničkom fondu (bilo uopće, bilo u toj mjeri). Tako on sam ostaje uskraćen za adekvatan iznos mirovine dok ovi drugi zahvaljujući državnoj preraspodjeli dobivaju mirovinu koju nisu zaslužili. Naravno ovo je tek površna kritika znatno dubljeg problema – postojeći umirovljenici nemaju svoj fond već se njihove mirovine financiraju u hodu iz doprinosa trenutnih radnika, kojih je sve manje. U ovom trenutku već su potrebna 2 radnika koji će svojim doprinosima pokriti tek jednu mirovinu.

Mišljenje mnogih je kako je to pravedno. Ja ipak mislim da je to pljačka koja se sustavno provodi u ime države blagostanja, koju revno grade kolektivizmom očarani političari i koju utopistički podržava većina građana na vlastitu štetu. Konačni ishod jest njihovo osiromašenje i obespravljenje.

Tekst Novog vrti se oko izjave poljskog premijera Tuska:

Rad tih privatnih mirovinskih fondova djelomice se temelji na ekspanziji javnog duga i pokazuje se vrlo skupim, rekao je poljski premijer Donald Tusk, obrazlažući zašto je Poljska odlučila sredstva iz drugog stupa vraćati pod državnu kapu

Dakle nacionalizaciju drugog stupa, što oduzimanje sredstava privatnog fonda i prebacivanje u državni proračun jest, opravdavaju ekspanzijom javnog duga. 

Vrijedi objasniti o čemu se tu radi, za što ću koristiti hrvatski primjer, jer Novi list svojim tekstom sugerira kako bi i Hrvatska trebala na jednak način sredstva iz drugog stupa prebaciti u državni proračun i smanjiti javni dug. Kada bi porezni obveznici bili svjesni zamke koja im se ovdje podmeće pod noge nikada ne bi dopustili tako nešto.

Obvezni mirovinski fondovi, koji upravljaju drugim stupom, su ništa drugo do li politički instrumenti. Zakonskim odredbama definirano je koliki udio državnih obveznica oni MORAJU imati u svojem portfelju. Minimalno 80% su domaći vrijednosni papiri (50% državne obveznice + 30% dionice domaćih tvrtki), a maksimalno 20% strani vrijednosni papiri. Diverzifikacija portfelja tih fondova je vrlo mala te fondovi uglavnom ulažu u državne obveznice i domaća dionička društva s dominantnim udjelom države u vlasničkoj strukturi. Je li ikojem građaninu u interesu da ulaže u vrijednosni papir države koja je zadužena 200 milijardi HRK?

Otkupom državnih vrijednosnih papira fondovi su dobili “papir” (obećanje ludom radovanje), a država novac kojeg građani uplaćuju u te fondove. Proces razmjene novca za državne obveznice jest konstantan i svako malo država plasira novu tranšu papira i zamijeni je za cash. Uostalom zato su i pred fondove postavljene zakonske norme. Oni moraju od države kupiti papir. Nadalje, taj novac se troši po volji političkih planera, uglavnom na financiranje države blagostanja i kao garantno sredstvo za dodatno zaduživanje i povećanje javnog duga za istu svrhu. Politički kriminal, kleptokracija i kronizam su neizbježne nuspojave. 

Nacionalizacijom drugog stupa država bi povukla izdane papire, što bi tek matematički pomoglo smanjenju javnog duga, a u državni proračun bi uplatila sredstva iz fondova – KOJIH NEMA jer su ranije zamijenjeni za državne papire. Genijalno. Ali nema ni sredstava u prvom mirovinskom stupu, ona se nalaze u tekućim plaćama malobrojnih zaposlenih građana te se iz mjeseca u mjesec redistribuiraju umirovljenicima u okviru farse zvane međugeneracijska solidarnost.

Nacionalizacijom drugog stupa dobivamo “međugeneracijsku solidarnost 2“, dakle još jedno obećanje kako će za vaše mirovine u budućnosti raditi neki budući radnici (vaša djeca). 

Novi list se za mišljenje obratio neprikosnovenom all-round intervencionistu Ljubi Jurčiću:

Obavezni drugi stup je isforsirana konstrukcija financijskog sektora, koja je povećala troškove i mirovinskom sustavu, i javnim financijama. Dio novca za mirovine, koji joj pripada, naša država danas daje privatnim fondovima, a zatim taj isti novac od njih posuđuje i vraća u proračun, uz kamate od pet do sedam posto. To je dodatni trošak za državu i građane, jer treba plaćati i naknade privatnim fondovima, za upravljanje tim novcem. Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke je sasvim logična jer su one shvatile da od obaveznih privatnih mirovinskih fondova imaju više štete nego koristi, tvrdi Jurčić

Obvezni drugi stup je isforsirana konstrukcija državnih financijskih brigadira koji su:
a) nametnuli građanima još jednu u nizu obveza
b) nametnuli zakonsku naredbu fondovima da mijenjaju novac građana za bezvrijedne državne papire
c) novcem prikupljenim u prethodnoj točki povećali državnu potrošnju, potaknuli krivu alokaciju resursa uslijed sve veće planske redistribucije
d) uvjerili građane kako je sve navedeno za njihovo vlastito dobro (civilizacijski doseg)

Ono što je povećalo troškove državi jest država blagostanja koja sustavno uništava produktivne građane i oduzima im prava da raspolažu vlastitim novcem za vlastitu korist i stvara ih ovisnicima o državi i njenim monopolističkim, neracionalnim uslugama.

Niti jedna kuna koju su građani odvojili za vlastite mirovine ne pripada državi već građanima koji imaju zakonsku obvezu vlastiti novac uplaćivati u te fondove. Unatoč tome to ne sprječava državu da građanima otima njihov novac (zakon-papir-cash), da nacionalizira drugi stup, niti Ljubu Jurčića da priča gluposti o istome.

Odluka Poljske, Mađarske i Slovačke (koja je tek na tragu nacionalizacije) jest logična samo u jednoj stvari – u tome da će žrtvujući imovinu građana, koja se nalazi u tim privatnim fondovima, otpisati dio državnog duga kojeg su načinili povampireni političari na račun tih istih građana i u ime države blagostanja. 

turk_poljska* zadovoljna lica poljskih vlastodržaca u trenutku prezentiranja odluke o nacionalizaciji “drugog stupa”.

Ima jedna dobra stvar u cijeloj priči, no ne polažem u istu prevelike nade jer su obvezni privatni fondovi kao što rekoh politički instrumenti. Naime ulaskom u EU prestala je važiti zakonska odredba o diverzifikaciji portfelja u iznad navedenim postocima. To znači da već sada fondovi mogu umjesto u hrvatske obveznice ulagati u što žele (uvjetno rečeno ali za tezu prihvatljivo) pa i u manje rizični portfelj. Zamislite sada situaciju u kojoj bi se fondovi odlučili zauzeti stranu i interes građana i jednostavno sve manje ulagati u hrvatske obveznice (koje više nemaju pokriće uslijed enormnog duga, deficita i ekonomske krize), a sve više u obveznice nekih drugih država (možda Njemačke) ili u perspektivne strane tvrtke (možda i domaće) gdje naši kolektivistički vlastodršci nemaju prste niti prava glasa.

Tko bi dobio, a tko izgubio u toj situaciji? Treba li i to pojasniti? Novac građana fondovi bi diverzificirali čime bi činili korist za građane i njihovu starost, a hrvatski političari bi ostali bez izvora financiranja. I to je dobro. Smisao odvajanja novca u mirovinske fondove nije prosperitet političara niti izgradnja države blagostanja po njihovoj recepturi već vaš vlastiti prosperitet i sigurnost u starosti.

Ipak, ako građani Poljske nisu uspjeli obraniti svoju imovinu i interese pred ciljevima i interesima političara tada ni ja nemam razloga nadati se kako će to uspjeti nama. 

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi