Oznake
Bruxelles, ECI, EU, europska građanska inicijativa, Europska komisija, Europski parlament, Kapitalizam, minimalac, neoliberalizam, peticija, socijalizam, socijalna pravednost, socijalni minimum, univerzalni temeljni dohodak
O Europskoj građanskoj inicijativi, institutu direktne demokracije, pisao sam ovdje. Ukoliko do sada niste imali prilike čuti za ECI preporučam da pročitate linkani tekst prije ovoga.
Novi list izvještava – “Europljani traže pravo na egzistencijalni minimum”, prikupljaju potpise diljem Europe, susjedi Slovenci prednjače sa dosad 70% prikupljenih od ukupno 6000 potrebnih potpisa. Cilj utopijski, ali koga briga. ECI nastoji uvjeriti europćane kako je osnova inicijative demontaža neoliberalnog kapitalizma koji se nastanio širom Europe, što je naravno notorna glupost kada znamo da kapitalizam demontiraju europski birokrati postavljanjem bezbrojnih prepreka pred slobodnotržišne principe poslovanja. Dovoljno je već spomenuti kvote za većinu proizvedenih dobara koje se centralistički nameću državama članicama. O tome kako kvote uništavaju tržište, tvornice, poduzetnike i radnike pisao sam na primjeru virovitičke tvornice šećera Viro. Dakle ono što se realno dešava u EU, pa i u Hrvatskoj koja se pridružuje građanskoj inicijativi, jest, možemo reći, ubijanje i onog neznatnog preostalog postotka (kada bi se tako nešto moglo izmjeriti) iskonskog liberalnog kapitalizma koji se možda ponegdje i ispolji u socijal-totalitarnoj Europi.
Za one sumnjičave kojima primjer kvota nije dovoljan dokaz o tome tko uništava prosperitet europćana evo jedan bliži dokaz, iz Hrvatske. Zaposlenih građana u Hrvatskoj je manje od milijun, no neka bude okruglo milijun zbog jednostavnijeg prikaza veličina. Tih milijun građana ujedno su i porezni obveznici. Zadnji popis stanovništva govori o 4.284.889 živućih stanovnika RH. Odnos produktivnih i neproduktivnih skupina građana stoga je 1:3,28, što znači da na trošak jednog radnika živi još 3,28 stanovnika. Bez potrebe za dubljom analizom u ovom slučaju neosporno je kako se radi o pripadnicima mnogobrojnih socijalnih skupina. Naravno, ne radi se nužno o sirotinji već o stanovnicima koji su svoj status osigurali zahvaljujući socijalnoj državi blagostanja tj. glasovanjem za život na tuđi račun.
Posudit ću od Monopolizma prigodnu sličicu:
Kada bi postojala kakva statistika o socijalnom statusu glasača ove građanske inicijative vjerojatno bismo ustanovili kako se radi o dijelu skupine građana koji su se “utovarili na kola” i teško podnose činjenicu da među onima koji vuku još uvijek postoji netko kome ide dobro. Takvoga naravno treba oporezovati više kako bi se na kola mogao ukrcati još poneki član ali usput i podignuti standard cijeloj utovarenoj klapi.
Sadašnji sustav, čija definicija ovisi gledate li na problem s kola ili sa kraja užeta, tako očito proizvodi raslojavanje, čija definicija ovisi o pogledu i položaju onoga tko o raslojavanju govori. Tako će predvodnik skupine na kolima detektirati veliki nesrazmjer između sebe i onog najprosperitetnijeg pojedinca na kraju užeta (1:99 jaz), njegov indiferentni suputnik složit će se s njime kako bi im trebalo pružiti više dostojanstva i sigurnosti te podržati teoriju, dio onih koji vuku kola počet će i sami fantazirati o socijalnoj pravednosti uslijed teškog položaja u kojem se nalaze dok će onaj najjači s kraja užeta gledati kako da zapravo pusti to uže.
S obzirom da je državu blagostanja stvorila državna birokracija uz demokratsko odobrenje samih građana, a ne neka tamo babaroga koju ECI glasači vide u neoliberalnom ili kakvom već kapitalizmu, ta ista birokracija ulaže i nastavit će ulagati nadljudske napore kako bi svima koji vuku kola ruke trajno zalijepila za uže. Država blagostanja je na točki pucanja pa birokratima više nije u interesu da na kola tovare nove putnike niti da postojeće s njih skidaju. Status quo će vjerojatno srušiti ovu inicijativu pred Europskom komisijom.
Zanimljiva informacija u istom članku, Švicarska će nakon ekspresno prikupljenih 130.000 potpisa morati raspisati referendum o uvođenju socijalnog minimuma od 2.500 CHF za sve stanovnike, bilo zaposlene ili nezaposlene. Nema sumnje kako će ta mjera motivirati mnoge među njima da prestanu raditi i jednostavno počnu koristiti blagodati države blagostanja. Nema sumnje kako će ta mjera uzrokovati i izumiranje mnogih tvrtki i profesija koje se nalaze u toj marginalnoj zoni. Isto će se odraziti na proračunske prihode Švicarske, iz kojih se očekuje realiziracija većih rashoda, kao i na rast cijena proizvoda i usluga koje su nudile na ovaj način upropaštene tvrtke i koje će Švicarci ubuduće morati potražiti izvan svojih granica.
Zagovornici socijalnog minimuma tako će reći:
Iako će se mnogima u Hrvatskoj već i sama ideja univerzalnog temeljnog dohotka učiniti egzotičnom i neprovedivom, riječ je o dojmu koji je ponajprije rezultat neobaviještenosti i nepostojanja bilo kakve ozbiljnije rasprave o alternativama postojećem poretku, iako je on očigledno pogrešan.
pa iako se slažemo kako je “postojeći poredak” uzrok problema zagovornici politike socijalnog minimuma će reći kako je prepoznavanje socijalne države blagostanja kao uzročnika problema tek pogrešan dojam proizašao iz neobaviještenosti i nedostatka ozbiljnije rasprave u koju realno sami nisu spremni ulaziti. Oni od građana ne očekuju ozbiljniju raspravu niti kritiku već tek da u ideju povjeruju.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Zaboravio si da od tih “okruglo” milijun zaposlenih u Hrvatskoj otprilike pola živi na plaći iz proračuna, dakle, hrani ih ona druga polovica, a to dalje znači da koeficijent nije 3,28 nego 6.56.
Zapravo sam bez potrebe išao na ruku hrvatskom zavodu za zapošljavanje koji kaže da zaposlenih ima 1,3mn pa sam oduzeo 300ths zaposlenih u državnoj službi (primaju plaću iz proračuna kojeg pune porezni obveznici i pri tome sami nisu porezni obveznici) i tako dobio okvir od 1mn poreznih obveznika. No istina je da je broj manji od toga.
Ja sam bio jako vatreno protiv tog “socijalnog minimuma” ili “garantirane plaće” ili kako se već zove, ali sam shvatio da ona ima itekako smisla. Međutim, isključivo ako bude ispunjen jedan uvjet: trebaju se ukinuti *svi* drugi oblici socijalne pomoći — zdravstveno osiguranje, mirovine, besplatno školstvo, naknade nezaposlenima itd itd. Na taj način bi taj minimum osigurao početnu točku svima, istovremeno bi se eliminirala silna administracija koja se sada brine o distribuciji postojećih modela, a ekonomija bi se ustvari potaknula, jer bi se na tržištu našle usluge koje se sad financiraju iz proračuna. Država bi trebala zadržati samo aktivnosti poput monopola na silu (sudstvo, policija, vojska) te eventualno hitne medicinske pomoći i sličnih nužnih servisa.
Druga je stvar koliko je realno očekivati da se to i dogodi, posebice u zemljama s velikom količinom uhljeba kao što je kod nas. Bojim se da će se u praksi uvesti taj minimum bez ukidanja ostalih “prava”, pa će stvari biti samo još gore. Ali ako bi se stvar izvela ovako kako je zamišljeno, mislim da bi efekti bili samo pozitivni.
Svako pojednostavljenje socijalnog sustava je bolje od uvođenja novih socijalnih komponenti, a upravo je ovo drugo cilj švicarskog referenduma. Naravno, socijalne mjere se najlakše donose u trenucima ekonomskog prosperiteta države, a najteže odbacuju u trenucima ekonomskih kriza, na koje se u pravilu ne računa. Što se dakle dešava sa socijalnim pravima kada više ne postoji baza temeljem koje bi se mogla pružati? Bojim se da odgovor na to pitanje vodi u zastrašujućem pravcu.
Nevezano, a propos naslovne slike: http://www.novilist.hr/Vijesti/Svijet/Sarajka-Majda-sjeca-se-vojnog-udara-u-Cileu-Pinochet-i-CIA-ubili-su-me-prije-40-godina
Ne biste vjerovali ali ljevica i desnica su dvije strane iste medalje, vječito u sukobu oko naklonosti glasača. Problem koji obje strane imaju jest što nastoje mobilizirati u svoje redove istu skupinu ljudi, one kojima su ideje koje kolektivizam zagovara primamljive.
Klasični liberalizam je dijametralno suprotan socijalizmu ili nacionalizmu odnosno najbolje rečeno kolektivističkim ideologijama bez obzira na prefiks. Milton Friedman nikada nije zagovarao nasilje, upravo suprotno, neoliberalizam podrazumijeva slobodu ljudi, tržišta i dobrovoljnu suradnju te otklon utjecaja vlasti i uspostavu vladavine prava, a ne čovjeka. Pinochet, koji je evidentno bio diktator, tako očito nije provodio neoliberalnu politiku. Priče poput ove o Haroldu Cabreri dio su mnogobrojnih tragedija unutar svakog totalitarnog režima. Moj djed s očeve strane bio je žrtva ljevičarske ideologije, a djed s majčine strane one desničarske i to iste godine, a da ni jedan ni drugi nisu bili ikakvi politički pretendenti već nebitni građani na koje je netko upro prstom i time ih osudio.
Empirijski je dokazano da je monetaristička škola Milton Friedmana i čikago bojza propala ideja.
Rađa se potpuno nova ekonomska misao koja “preti” da dođe do suštine ekonomije, i kao takva ne isključuje ulogu “države” (vlade) u ekonomskoj utakmici, pa samim tim i u domenu socijale.
Ono što je potrebno identifikovate jeste uzrok krize koja automatski dovodi do povećanja socijalnih davanja.
A uzrok krize je precizno definisao sjajni američki ekonomista Michael Hudson:
“SLOBODNO TRŽIŠTE nije tržište na kojem svako može SLOBODNO da radi šta hoće, nego je tržište SLOBODNO OD DUGA!”
Friedmanom monetarizam je svakako sporna točka. Država monopolizacijom novca svima čini štetu. Ne treba zaboraviti kako je upravo država patentirala dug kroz izdavanje papira bez pokrića da bi za istu praksu potom ovlastila bankare koji do tada nisu izdavali fiat. Na slobodnom i demonopoliziranom tržištu (kada o novcu govorimo) dug postaje relativna stvar i problem koji se ne prenosi na građane. Današnje tržište je opterećeno jedino dugom države i stoga prema državi.
Pre svega, izvinjavam se na zakasnelom odgovoru.
Potpuno si u pravu kada je reč o tehnici monopolizovanja novca.
Međutim, grešiš kada kažeš da postoji demonopolizovani novac. Kada sistem razložiš na sastavne delove, videćeš da će u krajnjoj instanci UVEK neko (bilo feudalni gospodar, bilo predsednik mesne zajednice) imati monopol na novac (dakle onaj koji ga emituje i koji traži da se POREZ PLAĆA upravo u moneti koju je on izdao).
Kada se popneš stepenicu više, videćeš da je u tom slučaju monopol nad novcem teritorijalno ograničen što nas dovodi do problema prihvatanja tuđe monete u međusobnoj razmeni (u današnje vreme – FOREX).
Dakle – sem ako nisi ti taj koji drži monopol nad emitovanjem novca, dug koji imaš prema emiteru (bilo feudalnom gospodaru, bilo vladi države u vidu poreza) uvek je prisutan i tu je da ostane još dugo.
Naravno, stvari postaju još komplikovanije kada na taj bazični dug dodaš – kako si ti to dobro primetio – i komercijalni dug koji imaš prema bankama kojima je “država” dozvolila da samostalno emituju novac putem kredita.
A u današnjem visokomonetarizovanom društvu stvari postaju još komplikovanije kada se “država” (tj. vlada) koja ima suverenu moć emitovanja novca, odrekne iste i počne da se zadužuje kod komercijalnih banaka.
Zaključak – Novac je u osnovi dug, a dug je sveprisutan i u ovakvom sistemu kakav je uspostavljen, NIKADA ne može da postane “relativna stvar” kako ti to kažeš.
Jedini sistem u kojem možda ne bi bilo “monopola nad novcam” bio bi možda neki ekstremni vid anarhizma, ali to je samo u teoriji i to bi sa sobom povuklo mnogo drugih veoma komplikovanih problema.
Monopol države nad novcem postoji zbog podvođenja novca u funkciju oporezivanja. Kako država, tako i monarhist iz primjera, inzistiraju na tome da se građani podrede njihovoj valuti isključivo i jedino zbog instituta poreza. No novac je u osnovi sredstvo robne razmjene i tim korijenima bi bilo dobro da se vrati. Je li to ekstremni anarhizam i na koji način bi to zakompliciralo postojeću situaciju, i bi li uopće, teško je realno sagledati.
Tako je. To je osnova monopola nad novcem.
A porez je – dug.
Dakle, sve dok je sistem tako ustrojen, a biće ustrojen još jako dugo, niti postoji, niti će postojati demonopolizovani novac.
S druge strane kada je reč o tone šta je novac, nalazimo se na dijametrelno suprotnim stranama. Dakako, i ja sam dugo, dugo verovao da je novac u stvari sredstvo robne razmene, međutim – kao i obično 🙂 – mučila me je sledeća misao: Ako novac služi samo kao sredstvo za razmenu dobara, kakva je uloga onih koji taj novac izdaju? Oni su praktično sebi mogli da obezbede “kupovinu” svih dobara koja se nalaze na tržištu.
A onda sam odgovor našao u jednoj sjajnoj knjizi koja kaže da novac nije nastao iz potrebe da se olakša barter, nego je nastao kao vrsta zapisa duga onog trenutka kada dugovanje jedne grupe ljudi prema drugoj više nije moglo da se pamti.
Dakle novac je – dug.
Knjiga je: “Debt first 5000 years – David Greaber”.
Tople preporuke za čitanje.
Porez je pljačka, a porezni dug je potraživanje prava na pljačku koju provodi vlast države.
Pretpostavimo da država nema monopol nad novcem niti apetite da porezima uništava slobodnotržišnu ekonomiju, novac bi izdavao u teoriji tko hoće. No tko bi pristao koristiti novac na taj način? Preduvjet za odabir nekog novca moralo bi biti stečeno povjerenje koje se ostvaruje temeljem dokaza o kvaliteti novca. Tržište prenosi informaciju o tome kako je novac izdavača A prihvaćen u većoj mjeri nego novac izdavača B, te je stoga poželjnija valuta. Kada bi kojim slučajem izdavač A krenuo logikom mahnitog štampanja novca pretpostavljam da bi povjerenje u tu valutu vrlo brzo splasnulo i njegovo postupanje postalo prepoznato kao prijevara. Vrijednost roba koje bi se plaćale tom valutom bi padala uslijed inflacije. Istovremeno izdavatelj B bi profitirao kao novi izdavatelj od najvećeg povjerenja i privukao tržište na korištenje poželjnije i stabilnije valute.
Novac nije nastao iz duga, on dakako nije samo sredstvo plaćanja – on je roba. Novac su bile i školjke pa čak i listovi duhana, dakle roba u raznovrsnim oblicima. U zatvorima tijekom drugog svjetskog rata cigarete su služile kao novac. Bez obzira na to imat ću u vidu knjigu na koju upućuješ.
Preporučam Gordonov “An introduction to economic reasoning”, poglavlje “Money”, stranica 122 pa nadalje, a naročito drugo poglavlje.
Click to access econreasoning.pdf
Bilo kako bilo papir koji danas vežemo uz fiat jest sinonim za dug, no korijeni novca nisu povezani s dugom. Dug je fenomen koji je patentirala država monopolizacijom novca, a osobito je problematičan jer se njegove posljedice putem države prenose na građane čija se produktivnost ubija nametanjem obveza da ga produktom svojeg rada otplaćuju – u ime i za račun vlasti države. Time se uništava kapital. Dug koji nastaje u hipotetičkom slobodnom tržištu, bez monopola države nad novcem, je problem dviju strana koje pristaju na dug u okviru nekog ugovora. Posljedice nepoštivanja ugovornih obveza se ne prenose na treću stranu ili društvo u cjelini već ostaje problem dviju strana.
Nije sve tako crno-belo.
Potrebno je dati određena sredstva kako bi grupa ljudi (u našem slučaju građani neke države) živela u kako-tako uređenom sistemu.
Kada se kaže “porez je pljačka”, onda se uglavnom misli na zloupotrebu odvojenih sredstva od strane grupe koja vodi sistem. (u našem slučaju to je politička “elita”. Tu se potpuno slažem sa tobom).
Inače potpuno mi je jasna postavka koju si izneo. Međutim u njoj postoji krucijalni problem koji si možda prevideo. Naime, kada kažeš: “…Preduvjet za odabir nekog novca moralo bi biti stečeno povjerenje koje se ostvaruje temeljem dokaza o kvaliteti novca…”, ne nudiš rešenje vezano za to KO JE TAJ koji pruža dokaz o kvalitetu izdatog novca.
S druge strane, onaj koji izdaje stabilniju valutu, u tvom primeru osoba B, opet bi bio taj koji drži monopol nad izdavanjem novca.
Dakle, od monopola nad emitovanjem novca ne možeš da pobegneš.
I nema ni potrebe da se beži od toga, jer nije problem u samom monopolu, nego u njegovoj prirodi, tj. da li monopol drže oni koji izdaju kreditni novac (finansijski sektor) ili oni koji emituju beskreditni novac (vlada).
Odmah posle toga dolazimo i možda do ključne stvari – tj. do pitanja u šta se plasira emitovani novac (pa makar bio i onaj lošiji – kreditni).
-Ako se plasira u stvaranje budućih vrednosti (proizvodnja roba i usluga), taj novac nije inflatorni.
-Ako se pak, plasira u javnu potrošnju, u zavisnosti od količine plasmana, taj novac može da ima inflatornu težinu.
-Međutim, novac koji se plasira u ŠPEKULACIJU (u svim njenim pojavnim oblicima), po definiciji JESTE INFLATORNI NOVAC, jer je osnovna ideja svake špekulacije to da “kupiš” po manjoj, a “prodaš” po većoj ceni. Što je samo po sebi apsurd jer recimo kuća koju si kupio sa idejom da je preprodaš (špekulacija), i na čiji rast cene računaš – niti se menja (sem eventualnih “troškova” za renoviranje koji su jako mali u odnosu na njenu cenu), niti služi za proizvodnju novih vrednosti. Potpuno je isti slučaj sa “trgovinom” na sekundarnom tržištu akcija koje je u potpunosti špekulativno.
Inače, dug nije patentirala država. Dug je fenomen koji je nastao mnogo pre nastanka bilo kakvog oblika države, još u rudimentarnom obliku društvenog uređenja. Nastao je kao osećaj međusobne obaveze između pojedinaca – ti meni učiniš nešto, a ja ti zbog toga ostanem “dužan”. To je fenomen koji poznaju samo ljudi kao svesna bića.
A kao što sam već napisao, novac se pojavio onog trenutka kada određene grupe ljudi nisu više mogle da pamte međusobne obaveze dugovanja.
Dakle, novac je u svojoj suštini samo obračunska vrednost duga.
Ni u kom slučaju nije roba.
Ipak, ja nisam baš najbolji za objašnjavanje porekla i nastanka novca tako da te još jednom, u slučaju da te ta tema interesuje (mada je mnogima, posebno zastupnicima neoklasične ekonomije kakvih je oko mene neverovatno mnogo :(, a koji je doživljavaju kao najobičniji barter, izuzetno dosadna) upućujem na Greaberovu knjigu. Ako kojim slučajem ne budeš mogao da je nađeš, imam je u PDF formatu i vrlo rado ću ti je poslati.
Inače, hvala na linku. Skinuo sam i potrudiću se da u par dana pročitam i ako budem imao nekih zamerki ili sumnji, biću slobodan da ih iznesem.
monetarizam je, ukratko, monetarna teorija temeljena na kvantitativnoj teoriji novca, u principu nema veze sa “slobodnim tržištem” već sa činjenicom da novac može utjecati na realne varijable i nominalni dohodak, a da je neutralan u dugom roku (fokus na inflaciju). Empirijski je dokazano da je Friedmanovo k% neodrživo, ali to je daleko o tvrdnje da je monetarizam empirijski odbijen. Prema novijim istraživanjima novi DIVISIA novčani indeksi koji bolje opisuju novčanu masu od standardnih agregat zadržavaju vezu s realnim varijablama. U chicagu je bilo i još ima neoklasičara koji se baš ne bi složili s Friedmanom – to što ste čuli par pojmova koji se vrte oko Friedmana ne znači da je to sve isto. Nervira me kad neko ide nešto kritizirat, a ne poznaje osnovne pojmove. Inače market monetaristi su rješili poznate probleme sa starim monetarizmom, i kao sve friedmanove preporuke, u centru novog i starog monetarizma je pragmatično rješenje problema monopolizacije ponude novca u obliku pravila, posebno kada se koriste prediction markets, čime bi se potpuno uklonila diskrecija središnjih banka i monetarnu politiku bi vodilo tržište.
ako pogledate socijalna davanja, ona rastu cijelo 20 stoljeće bez obzira na poslovni ciklus, tako pričat da kriza uzrokuje rast davanja je netočno u dugom roku (koji ipak matters). Da ste prepoznali da socijalna država i uplitanje smanjuju dugoročni potencijal ekonomije i time stopu zaposlenosti, čime efektivno stvaraju feedback loop između nezaposlenosti i socijalnih davanja (incentiva za rad) već bi se negdje našli.
Ako pričate o krizi kao failu slobodnog tržišta, to je toliko prožvakani populizam koji ne drži vodu, od uplitanja u financijski sektor, iskrivljenih incentiva i failova Fed-a u stabilizaciji nominalnog dohotka ima 5 godina….sve to smrdi na državu.
Petre, nema razloga da se nerviraš.
Potpuno si u pravu. Već dugo ne pratim čikašku ekonomsku školu tako da stvarno ne znam kakve se teorija danas tamo zastupaju.
S druge strane, Friedmana sam temeljno prostudirao i, pored toga što mi je bio izuzetno simpatičan svojim nastupom, njegova ekonomska i politička filozofija bila mi je prilično bliska. Moram da priznam da sam bio apsolutni fan slobodnog tržišta i potpune decentralizacije istog, uz potpuno isključivanje vlade iz tržišne utakmice.
Međutim, koliko mogu sada da se setim, uvek mi je smetala čuvena Smithova “nevidljiva ruka tržišta” koja je bila osnov cele čikaške misli, mada dugo vremena nisam uspevao da shvatim zašto.
A onda sam pre nekih desetak godina došao do odgovora, pre svega kroz radove Michaela Hudsona i tzv. “postkenzijanske” škole.
Naime, “nevidljiva ruka tržišta” postoji, ali ne u metafizičkom smislu kako ju je predstavio Smith i kako su je preuzele apologete slobodnog tržišta.
“Nevidljiva ruka tržišta” je u stvari finanijski sektor koji, od kako je preuzeo (to je bolji termin od “dobio”) moć da kreira novac, manipulacijom količine istog u opticaju, manipuliše tržištem. 1 na 1.
Čim ti kao pojedinac, ili privatna firma uzmeš “kredi”, ulaziš u začarani krug dugova.
A još kada vlada počne da se zadužuje kod komercijalnih banaka i “međunarodnih” finansijskih institucija, nastaje haos u kojem se sada nalazimo.
Jedina institucija koja ima suverenu moć da prekine taj začarani krug dugovanja je upravo VLADA. Dakle, ti kao od strane građana izabrani zastunik njihovih interesa, protiv mene, postavljenog bankara, čiji je jedini cilj profit a ne razvoj.
A zašto se politička “elita” kao izabrana od strane građana, ne bori protiv kancerogenog i parazitskog finansijskog sektora, jeste veoma zanimljivo pitanje.
Nadam se da sam bar malo uspeo da razjasnim svoju poziciju u vezi sa “slobodnim tržištem” i u to ime ću još jednom citirati sjajnu misao Michaela Hudsona:
“SLOBODNO tržište nije tržište na kojem svako može SLOBODNO da radi šta hoće, nego je tržište SLOBODNO OD DUGA!”.
Da, socijalna davanja.
Nije to previše komplikovana stvar. Da probam da objasnim.
Kao prvo – svaka kriza je finansijska kriza koja se posle preliva na privredu.
Drugo, kriza nastaje kada nivo privatnog duga (firme i domaćinstva) dostigne takve razmere da više ne može da finansira sam sebe (po definiciji reč je o dugu koji je plasiran u ŠPEKULACIJU (ovo je jako bitno) po principu Ponzi scheme).
U tom trenutku započinje vraćanje duga (deleveraging), što dovodi do ispumpavanja novca iz opticaja. (vraća se na račune banaka. Banke žele da ga ponovo plasiraju, ali nemaju kome jer je privatni sektor u fazi vraćanja i nema želju da ulazi u nova zaduživanja).
Izbacivanje novca iz opticaja dovodi do hronične nelikvidnosti.
Nelikvidnost privrede, između ostalog, ima dve veoma bitne posledice:
1. Smanjuju se prihodi vlade (pada naplata poreza)
2. Raste nezaposlenost (firme otpuštaju radnike).
Dolazi do recesije.
Vlada PO AUTOMATIZMU povećava obim (nivo čak može da ostane isti) socijalnih davanja zbog povećanog broja ljudi koji su ostali bez posla.
Pošto pada naplata poreza a socijalna izdavanja se povećavaju, vlada takođe ulazi u problem održavanja likvidnosti, te da bi zbegla socijalne nemire (politički momenat), vlada ulazi u zaduživanja i tako povećava javni dug.
Taj ciklus može da se zatvori ISKLJUČIVO upumpavanjem SVEŽEG, BESKAMATNOG NOVCA u privredu koja se nalazi u recesiji.
Upravo to u SAD pokušavaju da urade svojim QE programima.
Za razliku od EU koja INSISTIRA NA ŠTEDNJI.
Ni jedna država NIKADA nije iz recesije izašla “štedeći”.
Niti jedna država EU ne provodi mjere štednje. To dokazuje konstantan rast potrošnje u režiji države. Ono što vlade tjera na sulude poteze poput QE jest nastojanje da se promovira i održi na životu socijalna država blagostanja gdje je “egzistencijalni minimum” tek jedna od komponenti koja se u ovim trenucima nastoji nadograditi pod cijenu novog duga bez pokrića. QE jest ništa drugo do li inflacija tj. obezvrjeđivanje roba i usluga koje stvori realno tržište (koje je na koljenima). Sve se dešava u ime njenog veličanstva – države. Dokle?
Bojim se da luda ideja zagarantiranog dohotka već jest defacto stvarnost u većini zapadnih zemalja, a sad zove li se socijalna pomoć ili zagarantirani dohodak ne mijenja prirodu stvari… doduše, Ideje su moćne, a Riječi su Ideje, i možda nijanse u tome kako stvari zovemo nisu mala stvar. Tako da čak i ako bi zagarantirani dohodak bio istog iznosa kao današnja socijalna pomoć, protiv njega bi se valjalo boriti, jer je kao ideja puno opsežniji, obuhvatniji i time — opasniji.
P.S. Švicarski glasači su dosta razumni, vjerojatno će ideju odbiti na referendumu ako do njega dođe.
+ umalo san zaboravija, evo jos jedna ideja garantiranog dohotka koja mi se cini razumnija a ukljucuje aukcijska trzista za radnike, nisam doduse jos stigao do kraja proucit
http://www.morganwarstler.com/guaranteed-income-auction-unemployed
Pozz
Black market? 😉
Naravno, postoji mogućnost da bi ponuda aukcijskih poslova bila atraktivna i donekle konkurentna crnom tržištu, no što ako ne bi bilo tako? Tada bi se naravno GI opet pokazao kao loša ideja, u svakom slučaju štetna za porezne obveznike.
Mislim da bi veći učinak na politiku zapošljavanja postiglo ukidanje minimalne plaće, a ova ideja se zapravo bavi metodom smanjenja sharea u GI plaćenog iz državnog proračuna ukoliko se čovjek odluči raditi, što je u direktnoj suprotnosti sa samom idejom GI. Smatra se kako svi imaju “pravo” na jednak GI, dakle nema redukcije u tom idealu. Ako već i prihvatimo tu mogućnost tada je drugi nedostatak ideje (u okviru u kojem je prezentirana) premala razlika između statusa nerada i minimalnog bida. Imam osjećaj da se mnogi građani, poput primjerice žene u kolicima, za koju autor smatra da bi radila za 1$ po satu, ne bi uopće odlučili prijaviti na aukciju jer tih 40$ i ne čini osobitu razliku (od 240 do 280 razlika je 16,66%)… što naravno dovodi do ključnog problema i osnovne ideje iza tog modela (da ne idem dalje):
A što ako vlada s vremenom promijeni osnovu modela u “Everyone over 18 and not attending college must register”?
Reblogged this on Alexandar Lazić.
i opet se vraćamo na glavni problem ovakvih paušalnih “analiza” (koje su, da se razumijemo, jednako česte u libertarijasnkim kao i drugim krugovima) koje operiraju u binarnom sustavu, a pogotovo su temeljene na neempirijskim, štoviše ideološkim pretpostavkama kao što je
“Nema sumnje kako će ta mjera motivirati mnoge među njima da prestanu raditi i jednostavno počnu koristiti blagodati države blagostanja.”
žao mi je što to moram spominjati, jer empirija bi trebala biti temelj svake pretpostavke, ali istraživanja provedena u slučajevima u kojima je (najčešće zasad samo u formi pilot-projekata) uvedena neka forma basic incoma gotovo bez iznimke pokazuju da nema statistički značajnog odstupanja u broju radnih sati i produktivnosti, štoviše, namibijski pilot-projekt je pokazao povećanje ekonomske aktivnosti u formi većeg otvaranja manjih biznisa, ilitiga povećanja poduzetničkog duha.
Ekonomija nije prirodna već društvena znanost. To je ta prepreka koju nikako da premoste zagovornici jake države i uplitanja vlasti u ekonomska pitanja, regulaciju itd..
Libertarijanska kritika svoje polazište ima upravo u ljudskom djelovanju. Ako tko može matematičkom algebrom objasniti ljudsko djelovanje tada može znatno pomoći širenju prakseologije i austrijske škole ekonomije.
Iako, u primjeru o kojem se ovdje radi, čak i matematički pristup pokazuje kardinalne greške u očekivanjima zagovornika uvođenja egzistencijalnog minimuma.
Naime kada bi se svakom građaninu zajamčio minimalni prihod od 2200 HRK to bi bio ukupni godišnji trošak od okvirno 113 milijardi HRK. Toliko je otprilike težak hrvatski proračun bez svih postojećih izdataka. Dakle povrh proračuna treba još 113 milijardi za financiranje ove progresivističke budalaštine. Otkud taj novac? Toliko se vlada ne može zadužiti svake godine niti za toliki iznos može povisiti poreze postojećim poreznim obveznicima. Ako to i učini tada ne možemo govoriti o ikakvom povećanju ekonomske aktivnosti već o novom trošku za porezne obveznike od kojih se očekuje da višak kapitala ulažu u ekonomsku aktivnost. Bez viška kapitala nema aktivnosti, nema poreza i nema egzistencijalnog minimuma per se.
Ako se pak odluči ukinuti mirovine i socijalnu pomoć tada govorimo o 25 milijardi kuna godišnje. Inicijativa predlaže nekih 250 eur pomoći po glavi stanovnika, što je godišnji trošak oko 75 milijardi kuna, dakle sadašnjem proračunu za tu egzibiciju nedostaje još 50 milijardi. Može li se vlada zadužiti i za taj iznos? Ne. Može li povisiti poreze? Da, i tu ponovno neće motivirati ikoga da bude ekonomski aktivan već obrnuto. Ujedno, to bi značilo da se milijun umirovljenika sa prosječnom mirovinom od 2100 kuna prisili na smanjenje mirovine na prosjek od 1500 kuna. Hoće li oni pristati na to smanjenje u ime inicijative? Naravno da neće.
U konačnici radi se o podjeli privilegija na račun poreznih obveznika koji bi trebali otvoriti svoje novčanike i isfinancirati tu priču. Hoće li oni na to pristati? Naravno da neće. Prepustit će se i sami tom padu u socijalno siromaštvo jer tako neće imati ni brige ni pameti, ni potrebu za preuzimanjem rizika na korist drugih.
Naravno, mi libertarijanci smo i unatoč toj opservaciji opet etiketirani kao površni analitičari.
Što se empirijskog tiče, ponavljam, neka izvoli tko god može dokazati vezu između motivacije pojedinca i politike koju nameću progesivisti, a provodi vlast. Tko iznađe tu algebru vjerojatno će moći izračunati i to što ću ja sutra jesti za ručak i koliko će to koštati. Eto, jedva čekam. Do tada, prakseologija je jedina znanost koja objašnjava društvene fenomene i korisnost marginalne jedinice sredstva.
Što se namibijskog pilot projekta tiče, tu se radi o jednom selu u koje se počelo upumpavati novac izvana. Naravno da je efekt bio pozitivan. Tko će u slučaju Hrvatske biti taj igrač “izvana” koji će nas sponzorirati besplatnim novcem? Mislim, malo previđaš neke osnovne probleme, a daješ kritiku “libertarijancima” na ovome na što “ukazujemo”. To nije korektno.
Ideja garantiranog dohotka nije nova. Koliko ja znam zagovarali su je autori različitih političkih orijentacija, kao što su Milton Friedman, John Kenneth Galbrait i (bojim se) Paul Samuelson. Oni su je zvali i “negativan porez”. Maglovito se sjećam da sam negdje vidio dijagram tog “negativnog poreza”.
Kad čovjek pročita nešto takvo, prvo se zbuni. Zar zapravo tek tako, dati novaca nekom zato što se rodio? Onda pročitaš argumente i učini ti se da ideja nije tako loša. Dovoljno je sjetiti se varalica iz najbliže okoline [lažni invalidi, lažni bolesnici, lažna sirotinja itd] te činovništva koje dozvoljava da ga se vara kako bi osiguralo opstanak svoje ustanove.
Samo, zar nije lakše prihvatiti da netko dobija novaca jer je nesposoban ili zato što nema sreće? Vjeruje se da nezaposleni traže posao, da se bolesni lijeće, a zloupotrebe su neiskorijenjive, to je priroda stvari.
Zamislimo li da se takvo pravo uvede za hrvatske državljane. Danas imamo glasača koliko i stanovnika, a kad bi se novac dijelio…
Svatko tko ima ikakvu ruševinu bi bio stanodavac hrvatskom državljaninu iz tko zna koje zemlje. Pravo na državljanstvo bi dokazao na bilo koji naćin. Bit ću grub i reći “zato što mu je djed čuvao ovce uz pomoć hrvatskog ovčara”.
Garantirani dohodak u Hrvatskoj bi bio smiješno malen u odnosu na europski. Isti primatelj bi ga mogao primati recimo u Njemačkoj zbog pradjedova njemačkog ovčara i u Velikoj Britaniji zbog prababina škotskog ovčara. Kad bi se opio, vikao bi: “Živio Ryan Air!”