Oznake

, , , , , , ,

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije je podsjetnik na činjenicu kako država polaže apsolutno pravo (Vladina propaganda će reći – “odgovornost”) na razvoj i upravljanje obrazovnim sustavom. Kada kažem “država polaže pravo” zapravo upućujem na to kako pravo na isto pitanje vlast oduzima građanima i posebnim zakonskim okvirom, stvorenim isključivo za tu svrhu, to pravo dodijeljuje institucijama pod upravom pojedinaca i organizacija, postavljenih od te iste vladajuće političke strukture, te ih definira kao “obrazovni sustav”. Razmatranje negativnih osobina državnog monopola se u pravilu ne razmatra, država polaže pravo na monopol u obrazovanju “oduvijek” i teži tome da ga kroz reforme učvrsti (npr. Hrvatski kvalifikacijski okvir).

Ova nedvosmislena, nedvobena i neosporna činjenica je u kontradikciji sa svakom daljnjom tezom o smislu i ciljevima obrazovanja koju “obrazovni sustav” iznosi u samoj strategiji.

Prije svega netko tko sebi uzima za pravo da druge obrazuje bez pristanka, što znači da svoje postupke u svrhu obrazovanja građanima nameće kao mandatorno postupanje, obvezu, koju bih mogao s lakoćom i bez isprike izjednačiti s prisilom pod prijetnjom kaznenih sankcija (država će koristiti te instrumente u slučaju građanskog neposluha), teško da može biti objektivan u određivanju onoga što obrazovanje jest za pojedinca ili za društvo u cjelini. S druge strane teško je odrediti kakav učinak na razvoj znanosti i opći napredak ima obrazovanje pojedinca pod patronatom sustava baziranog na prisili državnih institucija i zakona jer nažalost u praksi ne poznajemo alternativu istome s kojom bismo ga mogli doslijedno uspoređivati.

Ipak mogu uputiti na OECD-ov “Education at a glance 2013”, opsežan dokument u kojem se nalazi mnoštvo statističkih pokazatelja o utjecaju obrazovnih politika država na kvalitetu obrazovanja. Zanimljivo je kako je odnos javnog financiranja u usporedbi sa privatnim financiranjem u najobrazovanijim i najrazvijenijim državama Svijeta znatno niži nego u nižerangiranim državama. U prvih 10 država Svijeta prema broju visokoobrazovanih čak 8 država visoko školovanje financira po načelu dobrovoljnog privatnog financiranja. Dakle ukoliko se građanin želi fakultetski obrazovati tada u pravilu sam plaća trošak školovanja.

Mogu stoga na jednak način zaključiti kako osim po udjelu troška obrazovanja, primjerice u odnosu na BDP, ključnu kariku u određivanju utjecaja na ekonomski rast, tehnološki napredak i prosperitet stanovništva jedne države ima i način financiranja školovanja, gdje veći udio privatnog financiranja znači i povećanje navedenih parametara. Veći udio privatnog financiranja školovanja ima za posljedicu racionalniji odabir smjera obrazovanja pri čemu pojedinac sam prosuđuje – razmatrajući vlastite interese, sklonosti, kompetencije i osluškujući signale koje prima od ljudi koji ga okružuju (od tržišta) – o tome u kakvu vrstu školovanja mu se najviše isplati ulagati vlastiti kapital. Mogućnost takvog racionalnog odabira djeluje osobito motivirajuće na pojedinca, stoga je prolaznost u takvom sustavu veća kao i stečene kompetencije i znanje kao konačni cilj školovanja. Pojedinac koji je racionalno pristupio odabiru vlastitog školovanja, te mu je takvo načelo odabira bilo omogućeno, u pravilu je produktivniji, sretniji i prosperitetniji od pojedinca kojem država sužava izbor ili nameće okvir unutar kojega ima obvezu školovati se po viziji političkih planera obrazovnog sustava. Prosperitetne države su države sretnih i ispunjenih pojedinaca koje politika ne sprječava u ostvarivanju vlastitih ambicija. Takve države također prednjače u tehnološkom razvoju te kulturi.

Politika, koja odlučno stoji iza obrazovnog sustava RH, zasigurno će zanemariti tu ključnu kariku (udio privatnog, dobrovoljnog financiranja vlastitog školovanja) te će inzistirati na daljnjem povećanju obujma i financiranja državnog obrazovnog sustava ukazujući na to kako je ono (financiranje) u odnosu prema BDP-u još uvijek ispod razine EU ili najrazvijenijih država Svijeta. Pri tome će u potpunosti izostaviti sumu troškova koju građani već sada dobrovoljno izdvajaju za školovanje u privatnim visokim školama povrh participiranja u trošku državnog obrazovnog sustava koji se načelno financira iz općih poreza.

Cjeloživotno učenje je nit vodilja strategije. Istovremeno ono je i siva zona pred kojom se našao državni obrazovni sustav. Istovremeno tu slabost birokrati žele pretvoriti u snagu. Strategija korektno kaže kako Hrvatska mora biti otvoreno, inovativno i mobilno društvo ukoliko želi dostići razinu visokorazvijenih zemalja. Naime zbog sve veće uključenosti u globalne društvene tokove javlja se potreba za sve većim brojem različitih kompetencija gdje cjeloživotno učenje predstavlja osnovnu pretpostavku za prilagodbu pojedinca novim trendovima i okolnostima unutar kojih nastoji djelovati optimalno. Postojeći obrazovni sustavi, kako hrvatski tako i većine država Svijeta, imaju ozbiljne probleme s prilagodbom tom principu. Oni gotovo da ne uspijevaju pratiti trendove globalnih društvenih i tehnoloških promjena. Cjeloživotno učenje tako je princip proizašao iz konkretne potrebe ljudi da se prilagode potrebama za novim oblicima kompetencija, o čemu glavnu riječ zasigurno vodi tržište, i uslijed nemogućnosti ustaljenog obrazovnog sustava da im pomogne u tom pogledu. Taj princip naravno nije ništa novo. Otkako je ljudi postoji i taj princip, no ono što se strategijom mijenja jest razina političkog uplitanja u njega. Tako je cjeloživotno učenje u ovoj priči postalo principom kojeg uvodi upravo Strategija o kojoj govorimo. Država širi svoju ulogu u obrazovanju građana sa osnovnog, srednjeg i visokog formalnog školovanja i u tu nedefiniranu zonu cjeloživotnog učenja – neformalno te informalno obrazovanje, te najavljuje polaganje prava na određivanje pravila i u tim zonama. No zašto?

Zasluge neformalnog i informalnog obrazovanja, kao važnih dijelova cjeloživotnog učenja, i djelovanja pojedinca koje proizlazi iz istog, neosporne su u shvaćanju napretka te podizanju općeg standarda ljudi širom Svijeta. Najvažnija ljudska postignuća, bez obzira o kojem da govorimo, nisu ostvarena zahvaljujući viziji birokrata već viziji nadarenog i kreativnog pojedinca. Jezik, pismo ili moderna znanost nisu nastali uslijed unaprijed definiranog razvojog plana neke birokratske klike niti njihove “strategije”, već uslijed spontanog razvoja potaknutog slobodnim djelovanjem pojedinca te prihvaćanjem ideja u širem razmjeru zbog njihove realne koristi uslijed primjene.

Pojavom suvremenih škola, odnosno formaliziranjem znanja i metoda posredstvom birokracije, počinje pripisivanje zasluga za svaki novi uspjeh upravo sve više tome što država isto regulira, a sve manje tome da je ostvareni uspjeh produkt inovativnosti i kreativnosti pojedinca koji djeluje usprkos formalnim i neprirodnim ograničenjima nametnutim od birokracije. Širenjem utjecaja u zonu cjeloživotnog učenja vlast traži nove obrazovne obrasce koje bi mogla u budućnosti na jednak način formalizirati i podvesti ih u sustav obveznog javnog školovanja.

Ne bih volio da ovo ispadne kao isprazna priča, kompilacija iracionalnih strahova i previranja, no zasluge za sva dosadašnja postignuća čovječanstva već su si pripisali i o tome nas također informiraju u Strategiji:

Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje i funkcioniranje u društvu nužno je steći u službenom sustavu odgoja i obrazovanja, a one prema Preporukama Europskog parlamenta i Vijeća EU-a obuhvaćaju: komunikaciju na materinskom jeziku, komunikaciju na stranim jezicima, matematičku kompetenciju i osnovne kompetencije u prirodoslovlju i tehnologiji, digitalnu kompetenciju, kompetenciju učiti kako učiti, socijalnu i građansku kompetenciju, inicijativnost i poduzetnost te kulturnu svijest i izražavanje.

Teza kako primjerice “matematičku kompetenciju” nije moguće steći izvan službenog sustava odgoja i obrazovanja, odnosno kako je istu nužno steći unutar istog, nije korektna, a nije niti konkretna – dakle nije točna. Zajedno sa ostatkom tvrdnji strategija zvuči gotovo uvredljivo. No citirana teza je ipak dio temelja strategije odnosno onog dijela kojim birokracija opravdava samovoljno uplitanje u proces cjeloživotnog učenja tj. asimilaciju neformalnog i informalnog obrazovanja građana temeljem kojeg oni samostalno stječu nove vještine potrebne tržištu uslijed brze prilagodbe novim okolnostima.

Uplitanje birokracije u područje neformalnog i informalnog obrazovanja, kao i redefinicija uloge države u obrazovanju vidljiva u strategiji, loše je barem iz navedenih razloga:

  1. Otežava mogućnost liberalizacije formalnog obrazovanja u budućnosti – matematičke, jezične i ine ključne kompetencije mogu podučavati i škole izvan “službenog” sustava odgoja i obrazovanja jer su načela znanosti koja stoje iza njih egzaktna ili o njima postoji visoka razina opće znanstvene usuglašenosti i opće prihvaćenih standarda. Dakle ono što bi pospješilo kvalitetu obrazovnog sustava upravo je element kompetitivnosti s jedne strane i dobrovoljnosti participacije s druge. Opravdano je očekivati kako jedna privatna škola može ponuditi javnosti jednak program kao i državna škola. Građani bi trebali imati izbor da sami odluče, i o vlastitom trošku, hoće li financirati upravo tu privatnu umjesto državne škole. No daljnja monopolizacija obrazovanja indikretan je dokaz kako se birokracija upravo plaši mogućnosti kako bi građani uslijed liberalizacije obrazovanja za svoj novac mogli zatražiti i dobiti jednako kvalitetno obrazovanje u humanijim uvjetima te uz visoko motivirane učitelje koji su plaćeni prema tržišnim principima, dakle sukladno kompetencijama temeljem kojih ostvaruju mjerljive rezultate, a ne primjerice po godinama staža ili čak po partijskoj osnovi.
  2. Jača monopol države – s obzirom da postojeći obrazovni sustav proizvodi sve veće troškove za porezni sustav i građane, a demografska slika svjedoči o sustavnom padu broja učenika osnovnih i srednjih škola, neopravdano je takav sustav nadograđivati kako novim elementima tako ni nagrađivati sve većom ulogom u obrazovanju građana na način da se formalno širi u sferu neformalnog. Isto će nužno dovesti do dodatnih troškova koje će morati podmirivati porezni obveznici kao i sada, te učiniti još nestabilnijim ionako nestabilan i neodrživ model. Poticanje monopola ne može biti od općeg interesa niti potiče razvoj znanosti i obrazovanja. Monopol ne otvara niti čini državu mobilnom i inovativnom. Država bi trebala učiniti promjene u suprotnom smjeru – reducirati svoju ulogu prema segmentu primarnog obrazovanja gdje se elementarne zakonitosti podučavanih predmeta s vremenom ne mijenjaju, ili tek neznatno mijenjaju, i gdje postoji mogućnost da bi još neko vrijeme sustav javnog obrazovanja mogao učinkovito funkcionirati. No i u tom slučaju pojavom alternativnih škola koje pružaju isti program, pod povoljnijim uvjetima za porezne obveznike, trebalo bi dokidati javne škole koje se financiraju zajedničkim novcem i uslijed toga smanjivati porezno opterećenje građana kako bi vlastiti novac mogli samostalno usmjeravati tamo gdje on za njih ima veću vrijednost.
  3. Daje birokraciji pravo da sama sebi dodijeli nove uloge i građanima nametne nove obveze u budućnosti – već sam napomenuo kako u okviru cjeloživotnog učenja tj. neformalnog i informalnog obrazovanja, nad kojim u ovom trenutku birokracija nema kontrolu (ili bolje rečeno interes), ona vidi upravo šansu za detekciju novih vještina koje građani razviju samostalno te podvođenje istih pod formu državnog obrazovanja. Širenje uloge države u tom smislu je nesagledivo kao i daljnji troškovi koji će pratiti rast takvog sustava te mjere koje će država provoditi nad građanima kako bi isti financirala. Ovakva vrsta autonomnog odlučivanja o onome što bi u budućnosti mogle postati obveze građana, uz istovremeno nametanje troška, je suprotno načelima vladavine prava. Kaže strategija u tom pogledu:

Projektirat će se i uspostaviti baze podataka za evidenciju ljudskih potencijala, razviti modeli i instrumenti za analizu kao i za prognoziranje budućih potreba za znanjima i kvalifikacijama.

Birokrati će u svrhu prognoziranja budućih potreba za znanjima i kvalifikacijama projektirati raznovrsne sustave nadzora kompetencija, koje će se modelirati i instrumentirati, kako bi se građanima mogla nametnuti neka nova birokratska odluka, a zabraniti vlastita, uz argument savršenog birokratskog mehanizma. Birokrati naravno nikad neće priznati da društvo ne funkcionira poput stroja, te da pojedinci nisu tek skup dijelova već iracionalne individue sklone pogreškama baš poput njih samih, samouvjerenih i bahatih utopista koji širom svijeta nadograđuju taj nakaradni stroj. U iznalaženju konačnog rješenja oni će težiti stvaranju poslova za nove birokrate.

Ako ste još uvijek skeptični:

Od ranog i predškolskog odgoja pa do visokog obrazovanja predlaže se uspostava postupaka, službi za otkrivanje, poticanje i usmjeravanje sposobnosti i potencijala pojedinaca.

Tako je jedan od prvih poteza koji se najavljuje uvođenje licenciranja učitelja koji će umjesto postojećeg državnog ispita morati periodički prolaziti postupak relicenciranja, nadalje uvođenje modela trajnog profesionalnog razvoja učitelja, sustava podrške djeci i učenicima, standardiziranog sustava rane identifikacije razvojnih i okolinskih rizika, nacionalne mreže potpore inkluzivnom obrazovanju, nacionalne mreže za obrazovanje darovitih učenika, uvođenje cjelodnevne nastave, regionalnih centara kompetentnosti za strukovno obrazovanje, sustava samovredovanja, sustava periodičnog vanjskog vrednovanja i tako dalje. Sve navedeno predstavlja nadogradnju monopoliziranog i neučinkovitog sustava obrazovanja pod kontrolom birokracije i opravdanje za stvaranje još mnogih jednako bespotrebnih radnih mjesta koja se financiraju novcem građana.

Nema sumnje kako se u strategiji iznose neki realni problemi i ukazuje na potrebu racionalizacije, osobito u domeni visokog obrazovanja. Ipak osobitu zamjerku dajem inzistiranju na razlikovanju sveučilišnih i stručnih studija. Stručni studiji, koje birokracija drži studijima niže kvalitete od sveučilišnih, zbog većeg stupnja prilagodbe tržišnim potrebama uskoro bi mogli dovesti do produkcije visokoobrazovanog kadra koji će biti konkurentniji i postizati bolje rezultate na tržištu te posljedično ostvarivati viši životni standard. No država već sada postavlja ograničenja polaznicima stručnih studija u smislu daljnjeg nastavka obrazovanja na sveučilišnim postdiplomskim studijima.

Strategija obrazovanja, kao i svaka druga strategija o kojoj sam imao prilike slušati te je samostalno proučiti, na mene ostavlja dojam suhoparnosti iza koje se krije velik prostor za daljnje manipulacije na račun i dobrobit građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi