Neradni dani saborskih zastupnika u 2014. te općenito o radu i neradu političara

Oznake

2014, blagdani, Hrvatska, kalendar, neradni dani, političari, Sabor, saborski zastupnici, zakon

Plaće saborskih zastupnika, kao i vladinih dužnosnika, još uvijek se nastoje opravdati količinom proizvedenog rada umjesto količinom proizvedenog dobra. To se naravno neće promijeniti jer Hrvati smatraju radnu teoriju vrijednosti superiornom s jedne strane, a s druge strane saborski zastupnici kao i zakonodavci jednostavno ne proizvode dobro koje bi se građanima isplatilo financirati. No to ipak bezpogovorno čine.

Tako će kritika javnosti biti usmjerena na dane koje političari provedu sjedeći u svojim foteljama i za koje primaju punu plaću, stoga je mediokritetu važno da oni u njima sjede, kako bi izdvajanje bilo na neki način opravdano. Opravdano po radnoj teoriji vrijednosti. To što sjedeći u foteljama nedvojbeno čine uglavnom štetu, donoseći i stavljajući na snagu nebrojene zakone koji su u direktnoj suprotnosti s interesima građana, jest razmatranje i kritika koja izostaje.

U zadnje vrijeme zamjeraju im spajanja državnih praznika i katoličkih blagdana sa vikendima. Tako su za Dan neovisnosti spojili čak 10 dana, a i povodom Svih svetih neće raditi 4 (petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak). Ljetna stanka je dva mjeseca, zimska mjesec dana. Vikendima također ne rade, a praznika i blagdana ima pregršt.

Potpirit ću malo vatru. Evo kalendara za 2014. godinu, odnosno grafičkog prikaza radnih i neradnih dana te kako se radno vrijeme saborskih zastupnika uklapa u njega:

Crvenom bojom su obojeni neradni dani, a zelenom radni saborskih zastupnika. Ističu se ljetna i zimska stanka sa brojem neradnih dana koji je znatno veći od broja radnih. Zbroj crvenih i zelenih dana u svakom mjesecu daje kalendarski broj dana tog mjeseca (npr. siječanj ima 31 dan, 18+13=31 itd.)

Broj neradnih dana po mjesecu može se prikazati i postotkom, dakle koliko je neradnih dana u odnosu na ukupan broj dana u pojedinom mjesecu:

Plava linija koja se proteže od siječnja do prosinca je godišnji prosjek neradnih dana saborskih zastupnika. On iznosi 47%. Drugim riječima 174 dana saborski zastupnici će odmarati tijekom 2014. godine, a 191 dan će sjediti u saborskim foteljama, ne u “klupama”, kako se voli reći. Nisu te dušice baš toliko skromne.

Prosječnom građaninu Hrvatske, štovatelju kulta države socijalnog blagostanja, ova prezentacija bi mogla biti šokantna. Gotovo 50% godine oni ne rade!!! Ajme!!! Iako je proizvedeno dobro zakonodavaca i saborskih zastupnika u direktnoj vezi sa sve lošijim stanjem u državi, sve većim brojem zatvorenih tvrtki, otpuštenih radnika i novih socijalnih slučajeva, oni će ipak htjeti da političari rade više. To može jedino značiti više novih pravila i zakonskih akata te veću potrebu za zapošljavanjem dodatnih birokrata čiji zadatak će biti osiguravati provedbu istih. S obzirom da političari i birokrati ne proizvode novu vrijednost, već se hrane na teret poreznih obveznika, dok istovremeno podrivaju njihove interese, jasno je da poreznim obveznicima ne može biti u interesu da političari rade više. Barem ne političari koji predstavljaju kolektivističke ideje od kojih je država socijalnog blagostanja tek jedna.

Upravo suprotno, poreznim obveznicima bilo bi oportuno zahtjevati od političara da za isti novac rade manje. To bi značilo manje novih i nepotrebnih zakona koji se donose na njihovu štetu. Uslijed toga porezni obveznici bi se s vremenom prilagodili i postali produktivniji u okviru koji bi postao razumljiviji s obzirom da bi se prestao mijenjati toliko frekventno kao što se mijenja sada zahvaljujući mahnitom radu političara.

Naravno takvo što je u suprotnosti sa interesima ostatka građana s pravom glasa koji nisu pripadnici skupine poreznih obveznika i čiji glas je presudan u odabiru politike i vlastodržaca. Većinska skupina građana nisu porezni obveznici već građani koji na razne načine zahvaljujući socijalnoj redistribuciji ostvaruju povoljniji položaj od onoga koji ima skupina poreznih obveznika. Porezni obveznici su preglasani u ime korisnika državnog proračuna, a time i eksploatirani. Poreznih obveznika je u masi građana duplo manje od ukupnog broja građana koji pripadaju raznoraznim socijalnim kategorijama.

Promjena dakle nije izgledna sve do trenutka kada će korisnici proračuna i ovisnici o socijalnim programima ostati izgladnjeli. Tada će promjena krenuti s njihove strane zbog prihvaćanja činjenice da im političari neće pomoći (možda niti tada neće shvatiti kako su im otpočetka činili štetu i doveli ih do situacije u kojoj se nalaze). Prva prepreka na koju će naići biti će kolosalan zakonski i birokratski okvir koji im se ispriječio na put slobodnog djelovanja za vlastito dobro i korist. Nadam se da će u tom trenutku smoći snage za mirnu demontažu istoga kao što se sada mirno zalažu za održanje socijalnih programa i uvođenje novih pod svaku cijenu. Za sada još je važno jedino to da oni iz svog džepa ne plate ništa već da političari osiguraju sredstva ugnjetavanjem nekih drugih skupina građana.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O tome kako se može ukrasti 250.000 kuna

Oznake

banka, Država, lopov, pljačka, porez, vlada

Možete biti direktni, drski i riskirati poput lopova o kojima piše Jutarnji list, koji su tijekom protekle noći obili bankomat jedne komercijalne banke i otuđili 250.000 kuna, a možete biti i nešto pametniji pa pokrasti puno više. Kako?

Jedan od komentatora teksta napisao je slijedeće:

sada napisite koliko banke ukradu u minuti.

s obzirom da je tako nešto teško ili gotovo nemoguće izračunati palo mi je na pamet izračunati koliko ukrade jedan znatno veći kradljivac – država. Naime podaci o rashodima državnog proračuna su javni, a država tj. vlast koristi slične metode poput lopova da bi se domogla novca građana. Doduše, te metode su rafinirane i provode se u rukavicama, zaštićene zakonima i etatističkim moralom.

Poznato je kako su godišnji rashodi državnog proračuna u okviru 123 milijarde kuna. Prije no što ih potroši država ih prikuplja na raznorazne načine, u pravilu legaliziranom pljačkom građana. Koliko je dakle tih 123 milijardi kuna godišnje kuna po minuti?

123.000.000.000 HRK / 365 d = 336.986.301 HRK po danu
336.986.301 HRK / 24 h = 14.041.096 HRK po satu
14.041.096 HRK / 60 min = 234.018 HRK po minuti

Država dakle građanima svake minute ukrade iznos tek nešto manji od iznosa kojeg su drski lopovi ukrali banci iz linkane vijesti, točnije 234.000 HRK. Kada bismo pripisali iznosu i nove dugove koje političari vole stvarati na račun građana, tako što hodočaste po prosperitetnim državama svijeta i prodaju hrvatske obveznice za čiju otplatu kamate i glavnice će biti proliveni hektolitri znoja građana hrvatske i njihove djece, tada iznos dostiže i prelazi cifru od 250 tisuća kuna – svake minute (!).

Pa ipak, malo tko je toga svjestan, štoviše te iste političare se često doziva u pomoć u rješavanju vidljivih nepravdi. Samo tko će građane zaštititi od skrivenih nepravdi, a tko objasniti da je upravo “spasitelj” najveći lopov?

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Moć u rukama vlade je isto što i alkohol u rukama adolescenata

Oznake

adolescenti, alkohol, moć, novac, vlada

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Zakon o fiskalnoj odgovornosti po mjeri neodgovornih političara

Oznake

deficit, dug, financije, fiskalizacija, Linić, porez, proračun, vlada, zakon, Zakon o fiskalnoj odgovornosti

Kada se zakonodavac ne želi ili ne može pridržavati nekog zakonskog pravila tada mu preostaje ili da se skine s vlasti ili da izmijeni zakonsko pravilo i svoje postupke učini legitimnima.

Zakon o fiskalnoj odgovornosti koji je na snazi sadrži jedno vrlo jednostavno pravilo, fiskalno pravilo:

Ukupni rashodi općeg proračuna izraženi udjelom u procijenjenom bruto domaćem proizvodu godišnje će se smanjivati za najmanje 1 postotni bod.

To znači da se deficit mora smanjivati za jedan postotni bod godišnje sve dok razlika između prihoda i rashoda proračuna bude jednaka nuli, što nadalje definiraju stavci (2) i (3) članka 5. Zakona o fiskalnoj odgovornosti. Dakle ako je deficiti 10% u roku od 10 godina on bi trebao biti anuliran. Prilično jednostavno pravilo. Po mojem mišljenju čak izvrsno. Takvi bi trebali biti svi zakoni – jednostavni.

Odgovornost za poštivanje fiskalnog pravila leži prije svega u liku ministra financija. Ukoliko pravilo ne ispoštuje zakon određuje da stavi svoj mandat na raspolaganje Vladi. S obzirom na poznatu činjenicu kako vladini čelnici ne mogu biti i nisu fiskalno odgovorni bilo je i za očekivati da se zakon u dogledno vrijeme izmijeni. O tome se govorilo još u srpnju, a sada to vrijeme je došlo.

Zakon se mijenja u smjeru odricanja od načela jednostavnosti i uvođenja načela kompleksnosti i referenciranja na direktive EU. Zadržavanju fotelja ne smije se naći na putu neki tamo jednostavan zakon i pravilo.

Tri kratka stavka iz petog članka postojećeg zakona zamijenit će sedam potpuno novih, a bit će uveden i dodatni članak vezan za makroekonomske i proračunske projekcije sa pet novih stavaka. Svi do jednoga su izrelativizirani do krajnjih granica i načelno dozvoljavaju da bilo kakve makroekonomske špekulacije budu zakonski opravdane, osnosno u okviru fiskalne odgovornosti. Jedino konkretno zakonsko ograničenje odnosi se na postotak deficita koji ne smije prijeći 3% BDP, a javni dug 60%. Zapravo smije prijeći i te granice ali u tom slučaju se aktivira mjera prekomjernog deficita te potpadamo pod direktive EU. Fiskalno odgovorni će postati i direktori javnih tvrtki, žrtvena janjad s prve linije obrane, na koju će propaganda vlastodržaca prebacivati odgovornost za vlastite podbačaje.

Spomenuo sam zadržavanje fotelja. Nisam bio sarkastičan. Postojeći zakon propisuje mjeru odgovornosti za ne pridržavanje fiskalne odgovornosti – stavljanje mandata na raspolaganje Vladi. Novim zakonom ti isti ljudi žele prestati biti politički odgovorni za svoje postupke pa će umjesto stavljanja mandata na raspolaganje uvesti prekršajnu mjeru – novčanu kaznu od 5.000 do 25.000 HRK za čelnika koji nije bio fiskalno odgovoran. Funkcije tako ne mogu biti žrtvovane, tek poneka kuna, a ako se prisjetimo da im se plaće isplaćuju od novca oporezovanog građanima tada je jasno da oni zapravo ne podnose nikakvu žrtvu.

Kada bi osnovno pravilo ostalo neizmjenjeno (članak 5.) siguran sam da bi se vlastoljupci naplaćali kazni, vjerojano ovih minimalnih, ali kako se osnovno pravilo mijenja, muti i komplicira, izgledno je kako će zahvaljujući tome oni ubuduće biti jedino fiskalno odgovorni i unatoč tome što bi državne financije mogle biti u sve lošijoj situaciji uslijed nastavka trenutnih financijskih politika države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

O cijenama, vlasništvu i diskrecijskim pravima vlastodržaca

Oznake

Bellevue, brašno, burza, Cijene, INA, Jutarnji, Linić, MOL, Orebić, sniženja, vlada, vlast

Zaključak Jutarnjeg izveden iz mišljenja još jednog stručnjaka, ovaj put iz prehrambenog sektora :

Sniženja ne smiju ovisiti o dobroj volji trgovaca, nego o velikom padu cijena na burzama

Totalitarnih ideja nikad previše.

Ako cijena ne smije ovisiti o volji trgovca (uopće nije bitno je li volja dobra ili loša) kako onda riješiti tu problematičnu situaciju? Jer bez obzira što “stručnjak” kaže trgovci ipak imaju pravo da za robu koja je njihovo vlasništvo nekim čudom definiraju cijenu prema vlastitoj volji.

Tu volju može se sprječiti jedino represivnim metodama. One mogu biti primjena fizičke sile ili zakonske represije. Stručnjak u ovom slučaju poziva na zakonsku represiju, nekakav akt kojim bi se trgovce natjeralo da cijenu svoje robe vežu uz burzovne indekse ili cijene konkretne robe. To mu naravno odgovara dok postoji višak robe jer je cijena tada niska. Trgovce bi u tom slučaju prisilljavao da se odriču marže (zarade), dok bi u suprotnom slučaju, kada je robe manje, a cijene rastu, cijenu kompenzirao na neki drugi način, možda kreditom na račun trgovca.

Što god da stručnjak mislio o ekonomskom problemu on je ipak nedovoljno zreo za razumijevanje subjektivne teorije vrijednosti. Trgovci ipak najbolje određuju sami koliko bi što od njihove robe trebalo koštati. Oni raspolažu ključnim informacijama o svojem poslu i vezanim pojavama, “stručnjak” ne.

No u Hrvatskoj u većini vrijedi drugačije mišljenje. Stručnjake se sluša premalo, a Vlada radi po svome. No i jedni i drugi u prvi plan stavljaju političko odlučivanje o sve većem broju pitanja, naročito onim gospodarskog prizvuka. Sukobi o kojima slušamo svakodnevno nisu na relaciji kolektivizam – libertarijanstvo, već unutar socijalističkog tabora. Kao i uvijek kolektivisti ne mogu donijeti konsenzus o pitanjima kojima upravljaju ali i dalje ne odustaju od namjere da upravljaju. Slobodno tržište, vladavina prava, jednostavniji porezni sustav, redukcija uloge vlasti i birokracije jednostavno nisu opcija. To je činjenica ma što tko govorio o tome.

Igra između INA-e i MOL-a zgodan je i aktualan primjer zaluđenosti centralnim upravljanjem. MOL ima većinski paket dionica i upravljačko pravo zajamčeno prodajom (osnova suđenja Sanaderu u tom slučaju) što navodno nije u skladu sa zakonima. Hrvatska Vlada nije zadovoljna svojim statusom i želi pregovarati o modelu upravljanja u kojem bi se pozicija promijenila u korist Hrvatske. To je naravno suludo s obzirom da su prava već dana. Poništiti ugovor koji je legitiman bio bi ozbiljan pravni problem i jasna poruka investitorima da je Hrvatska pravno nestabilna država u kojoj se lako ostaje bez vlasništva. Ujedno, tko bi pristao biti većinski vlasnik tvrtke bez većinskog upravljačkog prava? Ipak to je ideja s kojom domaći političari i stručnjaci nastupaju na scenu.

Pogledajmo odnos MOL-a i Vlade u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi:

–	MOL	Vlada RH
Broj dionica	4.908.207	4.483.552
Nadzorni odbor (broj članova)	5	4
Uprava (broj članova)	3	3
Izvršni direktori	2	4

i što bi sada Vlada pregovarala? MOL sasvim logično ne pristaje na ideju o pregovorima. Jedino što Vlada sada može učiniti jest skrojiti nekakav zakon po mjeri slučaja kojim bi riješila problem sebi u korist, a MOL-u na štetu. I to je česta praksa hrvatskih vlastodržaca te ujedno dokaz nepostojanja vladavine prava.

Paralela sa državnim vlasništvom – Index doznaje kako je inspekcija porezne uprave zatekla višak u blagajni bistroa hotela “Bellevue” (HTP Orebić). Znamo kako se višak u blagajni kažnjava pečaćenjem lokala. No ne i u slučaju spomenutog hotela koji je u državnom vlasništvu. U ovom slučaju presudilo je diskrecijsko pravo Ministarstva financija da se lokal ne zatvori. Veza predsjednika NO spomenutog turističkog poduzeća i ministra Linića je tek koincidencija.

I regresija na prijedlog stručnjaka s početka teksta. Kako ministarstvo ima diskrecijsko pravo provoditi pravdu po vlastitom osjećaju tako i trgovci imaju diskrecijsko pravo odrediti cijenu robe koju prodaju. Kada bi se trgovcima to pravo oduzelo, i dalo vlastodršcima ne bi li oni još malo osnažili u odnosu na nedvojbeno dominantnu poziciju? Naime donositi zakone pa onda postupati mimo njih i izvući se tek s jednom beznačajnom kritikom na web portalu jest prilično zastrašujuća činjenica. Takvu praksu bi trebalo zauzdati prije ikakve pomisli o davanju dodatnih zadataka vlastodršcima. Vladavina prava mogla bi pomoći u rješenju problema, no s obzirom da takva promjena zahtjeva političku inicijativu, a političari kao što vidimo vole djelovati čak i izvan zakona koje donose (u pravilu kako im zatreba), teško možemo očekivati da će oni sami početi djelovati tom smjeru. Manje vlasti ne poklapa se s njihovim osobnim ciljevima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tu sam ja, tu…

Oznake

Dina, DIOKI, HGK, Linić, mediji, politika, portal, vijesti, vlada

Zadnjih tjedan dana sam silom prilike bio na sigurnoj distanci od medija i moram reći da se baš dobro osjećam. Nekako odmoran i bistar. 🙂

I koliko vidim u tjedan dana na političkoj sceni ništa osobito novoga. HGK-ovci mažnjavaju paru, Linić je frustriran, zbunjen i najavljuje porez na nekretnine, dvojezične ploče se i dalje razbijaju, referendum o istospolnim brakovima će se desiti, Josipović pomiruje sve, Milanovića i dalje nigdje, liječnici još uvijek tamo negdje čmrlje i primaju plaću za manje usluga koje pružaju, vlasnik Brodosplita brani radnicima ulazak u tvrtku dok s druge strane mjesečno bere 40 milijuna kuna poreznih obveznika zahvaljujući kleptokratima s Markovog trga, a neka strana tvrtka bi kupila Dinu i Dioki pa su radnici brže bolje osnovali stožer za obranu “našega”. Sindikati? Hahha 🙂

Same ol’, same ol’…  a javni dug nemilosrdno raste. No koga briga.

Imam dva teksta u draftovima koje ću puknuti uskoro pa navratite, bit će više edukativni nego dnevno-politički.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Tata, što je tamo iza zastora? Cigarete dušo, cigarete.

Oznake

cigarete, duhan, poticaji za sadnju duhana, pušenje, reklamiranje cigareta, tobacco shop, zakon, Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda

Krajem srpnja na snagu je stupio nadopunjeni Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda koji nalaže prodavačima duhanskih proizvoda, načelno svim trgovcima mješovitom robom, da u roku od dva mjeseca prodaju istih usklade sa novim pravilima, a ona proizlaze iz novih hipoteza o metodama sprječavanja pušenja kao neželjenog oblika ponašanja (moralni obrazac koji definiraju vlastodršci) prema kojima će sakrivanje duhanskih proizvoda od očiju pušača doprinijeti smanjenju te štetne navike. Mjere se predstavljaku kao osobito značajne kod malodobnih skupina kojima se marketinškim trikovima lako manipulira – kažu neimenovani stručnjaci i njihova istraživanja.

O tome sam pisao ovdje i ovdje kada je bilo aktualno, u smislu prezentacije tih mjera, pa bacite oko da se podsjetite jer bilo je zanimljivih detalja poput primjerice državnog poticanja sadnje duhana novcem poreznih obveznika s jedne strane, a s druge strane uvođenja zabrana pušenja i kažnjavanja istog od te iste države tj. njenih zakona.

Kako je rok od dva mjeseca za prilagodbu istekao 22.09.2013. tako su se počeli nazirati prvi učinci zakonskih mjera. Jučer sam tako zatekao zanimljiv prizor u jednom shopping centru, dok sam usput rečeno, utaživao svoju konzumerističku glad za kruhom, mlijekom, brašnom, uljem, šećerom, jednom srijemskom kobasicom i drugim luksuzima koje socijalistički aktivisti preziru – poput recimo slanih štapića ili dorina čokolade kao primjera kapitalističkog proizvoda kojim se građanima ispire mozak…. ok zabrijao sam

…uglavnom prizor je bio zastor u jednom Tobacco shopu. Zapravo cijeli tobacco shop je obučen u zastore, najlonske vrećice i slična pokrivala kojima se sukladno zakonu sakrivaju duhanski proizvodi od očiju ljudi. Ispred tobacco shopa štand sa militarističkim gadgetima, a među njima bezbroj vrsta noževa, oštrice raznih fela i duljina. Kraj tog štanda kupinovo vino, kupinova rakija. Malo niže dućan sa zdravom hranom, ulje i proteini konoplje. Got the picture?

Cirkus u koji se pretvorio tobacco shop zahvaljujući dopuni zakona sada privlači više pažnje nego li u svojim najboljim danima.

Pita me klinka: “Tata, što je tamo iza zastora?”
Odgovaram: “Cigarete dušo, cigarete.”

Klinka: “A zašto su iza zastora?”
Ja: “Zato jer su političari tako rekli” (maloj upitnik iznad glave)

Klinka: “Mogu pogledat?”
Ja: “Možeš dušo, možeš”

Još jedan kiosk:

i dio tobacco shopa gdje se mogu konzumirati duhanski proizvodi:

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Ubogi vječni studenti

Oznake

HZZO, obvezno zdravstveno osiguranje, studenti, zakon

Kako je životni put jednog poreznog obveznika popločen trnjem i oštrim kamenjem znaju mnogi, ali kakav je tek život vječnih studenata – te strahote teško je riječima opisati, a o njima se ne govori i stoga ne zna mnogo.

Srećom, danas je objavljen šokantan članak na T-Portalu u kojem možete pročitati priče dvoje studenata o strahotama koje im je priredila majka država.

Novim zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju redovni studenti stariji od 26 godina gube pravo na zdravstveno osiguranje. Zla država naime očekuje da studenti završe studij do tog vremena, zaposle se i na taj način nastave biti zdravstveno osigurani. Nadalje ona obvezuje poslodavce da za svakog zaposlenog uplaćuju 13% povrh bruto plaće na račun HZZO-a. To što liječnici upravo u ovim trenucima štrajkaju i zakidaju te građane za njihovo pravo na liječničku pomoć sada je manje bitno ali ipak vrijedno usputnog spomena.

Studentica Maja već je tri mjeseca zdravstveno neosigurana i riskira plaćanje zdravstvenih usluga na vlastiti trošak u slučaju da se razboli, i to 150 kuna za pregled u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, 220 kuna kod specijalista ili povrh svega više tisuća kuna za kakav operativni zahvat. Taj rizik po vlastito zdravlje i dalje na nju ne djeluje dovoljno motivirajuće da problem riješi zaposlenjem. Pa ako treba i odustajanjem od vlastitog višeg cilja da bude visokoobrazovana, ponovno o trošak poreznih obveznika.

Kaže T-portal kako sulude svote Maju ne zastrašuju. Ona ne želi biti ta koja će svaki mjesec puniti državni proračun da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu:

‘Ne pada mi na pamet plaćati 360 kuna mjesečno. Nemamo svi potporu od roditelja; odakle mi toliko novca? Radije bih na hitnoj završila pa kud puklo da puklo!’

Srećom Maja ima nevjerojatno veliku potporu poreznih obveznika, doduše ne voluntarnu, kada joj već roditelji ne mogu pomoći – bez obzira na razlog. Njene osobne ambicije tako postaju trošak nekih nepoznatih građana, udruženih kroz državni proračun, obvezanih poreznim zakonima financirati mnoge takve Maje. Tako je Maji lakše kritizirati nedovoljnu razinu skrbi za nju kao studenticu, jer sa svojim sponzorima ne mora komunicirati oči u oči i riskirati biti tek jedna u nizu ciničnih individua koja svoja prava ostvaruje na njihov račun, jasno i glasno reći kako su njeni ciljevi važniji od njihovih.

Drugi student, Saša kaže:

Dodatnih 360 kuna mjesečno, odnosno 4.320 kuna godišnje, trošak je koji nikako ne mogu pokriti i samim time ugrožava mogućnost mog nastavka studija,

Da, zdravstvena skrb nije i ne može biti besplatna. Tih 4320 kuna on očekuje da država prebaci na nekoga drugoga kako njemu ne bi bila ugrožena mogućnost nastavka studija. Divno. Njegov cilj, vidimo kao i kod Maje, postavlja se kao viši cilj pred građanima koji bi trebali platiti i njegovo zdravstveno osiguranje kako mu ta sitnica ne bi poremetila uzvišeni plan.

i dodaje:

kako smatra da se novim zakonom direktno krši njegovo pravo na visoko obrazovanje.

Zdravstveno osiguranje nema baš nikakve veze s pravom na obrazovanje. Svaki čovjek ima pravo obrazovati se, unutar državnog sustava ili van njega. Bilo bi dobro kada bi o toj stvari istovremeno glasovali vlastitim novcem. I to je ono što je osnova problema u ovoj priči.

Maja i Saša su na vlastitoj listi prioriteta obrazovanje postavili iznad zdravlja, a to što ni jedno ni drugo ne moraju platiti samo im stvara dodatne probleme u racionalnom postupanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Liberalna misao (41)

Oznake

Liberalna misao, privatizacija, školstvo

Ako odbacujemo ideju o liberalizaciji i privatizaciji školstva zbog straha kako će nas neka tamo privatna škola podučavati da je 2+2=5, tada možemo razmisliti i o odbacivanju mozga.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Prisiljavanje poslodavaca na zapošljavanje radnika

Oznake

blagajnice, Kapitalizam, Mrsić, trgovine, zakon, Zakon o trgovini, zapošljavanje, ZOR

Ingeniozna ideja iz naslova dolazi nam od ministra Mrsića, također poznatog pod nadimkom “Mr. zapošljavam za 1600 kuna dok pred druge poslodavce postavljam zakon o minimalnoj plaći”. Libertarijancima slabijeg želuca ne preporučam čitanje linkanog teksta s net.hr, prođite na brzinu kroz komentar u nastavku.

Fiskalizacija, kao instrument kontrole novčanog prometa među građanima, sve će se više koristiti ne samo kao sredstvo učinkovitijeg oporezivanja već i analitike u funkciji donošenja novih pravila po mjeri građana. U slučaju zapošljavanja u trgovini podaci prikupljeni fiskalizacijom pomoći će birokratima u iznalaženju novih standarda koje će poslodavci morati zadovoljiti ukoliko se žele baviti tom djelatnošću.

Tako pitanje zapošljavanja broja radnika više neće biti pravo onoga koji zapošljava i postavlja uvjete zaposlenja već će se ustanoviti nova zakonska regulativa. Zakonom o trgovini, čija dorada u tom smislu je u tijeku, će biti propisan minimalni broj zaposlenih prodavača po kvadratnom metru trgovine ili možda ovisno o prometu koji trgovina ostvaruje. Detalji još nisu specificirani.

Navedeno je naravno u ime borbe protiv eksploatacije radnika, a kad smo već kod nje i s obzirom da postoji široko uvjerenje da u voluntarnom odnosu radnika i poslodavca postoji neka eksploatacija preporučam da pogledate ovaj video koji će vam pomoći u razbijanju tog mita, ili vas možda potaknuti na kritičko razmišljanje:

Edgar the Exploiter (U prijevodu: Edgar izrabljivač):

Zanimljiv je podnaslov teksta s net.hr:

Prisila poslodavaca koji ne zapošljavaju dovoljno ljudi – još jedno prazno obećanje?

Dakle očito je da se implementacija ove mjere očekuje od vlastodržaca, a sumnja tek u “prazno obećanje” potvrđuje tezu o raširenosti mita o eksploataciji.

Ono što će radnici dobiti kao rezultat ove mjere jest manje posla (iliti više otkaza). Samo poslodavac bez mozga pristao bi zapošljavati više radnika nego što li je potrebno da bi se posao obavljao optimalno, a tvrtka poslovala sa pozitivnom računicom – no i takvom bi negativna bilanca uskoro razbistrila um. Ako mislite da će tko prisiliti vlasnika trgovine da se odrekne profita tada ozbiljno riskirate da vas ta zabluda sutra dovede u poziciju otkaza ugovora o radu. Cijenu rada efikasno određuje tržište, pogledajte još jednom Edgara izrabljivača, a uplitanje u taj proces posljedično će prouzročiti pad broja zaposlenih u trgovini kao i broja samih tvrtki koje se bave tom djelatnošću. O tome kako smo borbu za pravo na slobodno tržište već odavno izgubili pred nasilnom birokracijom da ne spominjem.

Kada se pretpostavke o štetnosti ove mjere pokažu istinitima to će tek biti dodatan povod za daljnje intervencije vlastodržaca. Od svih intervencija koje bi mogle uslijediti najviše me zastrašuje nacionalizacija. Linić je neki dan već probio led u tom smjeru prozvavši privatnike kako nisu u stanju pokrenuti gospodarstvo. A kako i bi kada sami ne mogu ništa uslijed uvlačenja politike u sve njegove pore?

Svako dobro,
vaš Kapitalac