Oznake
diploma, doktor, fakultet, Hrvatska, medicina, mirovina, odljev mozgova, plaća, plaća liječnika, plaća SSS, posao u inozemstvu, prosječna plaća, specijalizacija, srednja škola, studij, sveučilište, Štednja, školovanje
Tekst u reduciranoj verziji objavljen je u današnjem Jutarnjem listu.
Slijedi needitirana, puna verzija članka:
Hrvatska je prema mnogim parametrima idealna država za školovanje. Osnovno i srednje školovanje građanima je u potpunosti plaćeno sredstvima iz državnog proračuna, a tako je u većoj mjeri i u visokom školovanju gdje prednjače državna sveučilišta i uz njih vezani fakulteti. Osim osnovnog troška školovanja na konto proračunskih sredstava subvencionira se učenički i studentski smještaj, prehrana, javni prijevoz kao i brojne druge komocije osmišljene u cilju stvaranja uvjeta za lakše studiranje. Navedene metode financiranja u skladu su s idealom „društva znanja“ koji se pred građane postavlja kao ultimativni cilj i civilizacijski doseg.
No ipak za očekivati je da obrazovanje jednom građaninu donese i određene kompetencije koje također u određenim uvjetima može i kapitalizirati. Uslijed dugogodišnje krize, rasta nezaposlenosti kao i sve većeg raskoraka između obrazovanja kakvim ga vide nacionalni obrazovni stručnjaci i realnih potreba tržišta, pa i očekivanja građana da bi po završetku školovanja automatski trebali dobiti posao „u struci“, s pravom se pitamo – isplati li se u Hrvatskoj školovati?
Na usporednom primjeru jednog građanina srednje stručne spreme te liječnika specijalista vidjet ćemo kako Hrvatska pruža isplativo školovanje, s obzirom da se financira direktno iz proračuna, ali stečena znanja i diplome tim građanima isplativo je u potpunosti kapitalizirati tek izvan hrvatskih granica.
Građanin SSS je rudarski tehničar zaposlen u naftnom sektoru, zapošljava se u 19. godini, radi do 65. uz prosječnu plaću od 7200 kuna. Tijekom radnog vijeka ostvario je iznos akumuliranih primitaka od 3,7 milijuna kuna nakon plaćenih doprinosa (bez uključenih osnovnih troškova života tijekom prvih 11 godina rada zbog usporedbe sa spec. Liječnikom koja slijedi). U mirovinu odlazi sa 47 godina staža, a zadovoljit će se sa 1860 kuna mirovine mjesečno iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Liječnik specijalist zapošljava se u 26. godini kao stažist. Hipotetskom srećom on odmah kreće sa specijalizacijom iz krirurgije, a tijekom petogodišnjeg perioda zaposlen je u bolnici uz prosječnu plaću od 6100 kuna. Po završetku specijalizacije plaća mu sukladno propisima raste na 9800 kuna. Do mirovine će raditi ukupno 40 godina uz prosječnu plaću od 10500 kuna uz povremeno krpanje kućnog budžeta dodacima na dežurstva i staž. Uz sreću da je specijalizirao na trošak državnog proračuna do kraja radnog vijeka akumulirat će 5 milijuna kuna. U mirovini će se zadovoljiti sa 2400 kuna iz II. stupa mirovinskog osiguranja. Iznos mirovine izračunat je uz uvjet godišnjeg rasta plaće od 1% te prinosa fonda od 2%. Međutim ukoliko je troškove specijalizacije tijekom petogodišnjeg razdoblja bio primoran podmiriti naknadno namjenskim kreditom, kao i troškove života tijekom jedanaestogodišnjeg perioda studija, koji zbrojeni rastu i do 400.000 kuna, računica pokazuje problematičnom, što ćemo vidjeti niže u tekstu.
Vrijedi spomenuti i poreze na dohodak kojih će, uz prosječnu plaću, SSS rudarski tehničar za života platiti oko 725 tisuća kuna, a liječnik specijalist 1,2 milijuna kuna. Dodamo li tom iznosu doprinose na plaću, kao i mirovinsko osiguranje, iznos ustega na plaću raste u slučaju SSS na ukupno 2,82 milijuna HRK (69% od neto prihoda), a liječniku specijalistu na ukupno 3,6 milijuna kuna (82% od neto prihoda). Ova ilustrativna razrada, temeljena na realnom stanju, govori osim o ukupnim primicima i ustegama na plaće tijekom radnog vijeka građana i o problematici progresivnih poreza koji demotiviraju potencijalno produktivne građane od prakticiranja realno produktivnih aktivnosti jer se viši primitak kažnjava većom stopom poreza, naravno u ime solidarnosti i na račun financiranja države socijalnog blagostanja. Ukoliko razmislimo o poziciji SSS rudarskog tehničara jasno je kako on iz pozicije poreznog obveznika, što postaje već u 19. godini, kroz porez na vlastiti dohodak financira obrazovanje doktora u trajanju od najmanje 6, a najviše 11 godina ukoliko mu se povrh financiranja školovanja na medicinskom fakultetu odobri specijalizacija na račun državnog proračuna.
Nema sumnje kako SSS zahvaljujući takvom sustavu iz nepovoljnijeg osobnog položaja silom poreznih zakona potpomaže povećanje komparativnih prednosti i vjerojatnosti za prosperitetniji život jednog liječnika koji je još jučer možda bio i njegov školski kolega u osnovnoj ili srednjoj školi. Ali prosperitet liječnika nažalost nije moguć u Hrvatskoj.
Liječničko zvanje je po prirodi i zahtjevnosti specifično. Počevši od mukotrpnog školovanja te kasnije mukotrpnog i odgovornog rada uz kojega je neizostavno i konstantno usavršavanje uslijed nužnog praćenja trendova u medicini. Trošak školovanja jednog liječnika na hrvatskim medicinskim fakultetima procijenjuje se na 300.000 kuna (50.000 kuna po godini). Ukoliko novopečeni doktor medicine ima sreće tada će ugrabiti specijalizaciju na trošak državnog proračuna, o čemu odluku donosi ministar zdravlja u okviru potreba zdravstva za kadrovima iz pojedinih specijalističkih grana medicine. U slučaju da se na specijalizaciju odluči o vlastitom trošku, dakle privatno, na što ga može navesti nemogućnost specijalizaciranja na račun proračuna, morat će izdvojiti minimalno 30.000 kuna po godini specijalizacije – ukupno najmanje 120.000 kuna. Uz ukupne troškove života za vrijeme studija koje će podmiriti naknadnim kreditom ukupan iznos duga penje se i do 500.000 kuna. Dug može vratiti nekim komercijalnim nenamjenskim kreditom što znači da će rata kredita njegovu neto plaću tijekom slijedećih 20 godina smanjiti za dodatnih 4500 kuna, dakle na prosječno 6000 kuna mjesečno. Do kraja života će u tom slučaju kapitalizirati tek 3,56 milijuna kuna ili 140 tisuća manje od SSS-a. „Grijeha troškova studija“ oslobodit će se tek u 51. godini života. Primjer troška moguć je tek u marginalnom broju slučajeva no dobro ilustrira nesrazmjer između plaće koju u konačnici doktor može očekivati ukoliko sam podmiri troškove specijalizacije i života u periodu ukupnog trajanja studija. No i uz stipendiju na račun državnog proračuna njegova plaća u konačnici neće biti motivirajuća.
Držati trošak čim bliže mjestu njegovog nastajanja je poželjno, no očito je kako će nedostatak računice demotivirati nove studente da krenu put studija medicine čak i unatoč tome što u primjeru zanemarujem činjenicu kako cijeli šestogodišnji studij medicine vrijedan 300.000 kuna student dobiva na račun poreznih obveznika.
Otvaranjem granica prema EU svjedočimo novim trendovima, nepovoljnima za građane koji žele kvalitetnu zdravstvenu skrb, na čemu liječnicima ne treba zamjerati jer tek koriste danu mogućnost kao što su je koristili i za vrijeme studija i specijalizacije koju su uglavnom financirali novcem poreznih obveznika. Naime već u prvom mjesecu članstva Hrvatske u EU primijećen je odljev 36-ero liječnika. Nastavi li se odljev istim tempom očito je kako će godišnje iz Hrvatske odlaziti broj liječnika usporediv sa brojem koji u istom razdoblju diplomira na hrvatskim medicinskim fakultetima. Hrvatskoj prema okvirnim procjenama već u ovom trenutku nedostaje 1200 liječnika specijalista, a da do ovog trena nitko nije ozbiljno razmotrio mogući problem odljeva mozgova.
Što preostaje?
Uvoziti jeftinije doktore školovane u zemljama ispod hrvatskog standarda dok ćemo istovremeno na trošak hrvatskih poreznih obveznika financirati školovanje hrvatskih doktora za izvoz?
Ako je takav scenarij kome uvredljiv kako onda sprječiti odlazak liječnika? Represivnim zabranama u maniri totalitarne države koja ne dozvoljava svojim građanima da ostvare puni potencijal u potentnijim državama Svijeta kao i pravo na bolji život i prosperitet? Ili možda tek neznatno manje represivnim uvođenjem ugovorne klauzule studentima medicine kojom bi se doktore medicine po završetku studija zakonski obvezalo da ostanu raditi u Hrvatskoj narednih deset ili koliko već godina ili da u protivnom vrate sredstva uložena u njihovo obrazovanje? Pitanje je u tom slučaju koliko bi se studenata uz tu klauzulu uopće odvažilo studirati medicinu.
No i nedostatak domaćeg stručnog kadra ne bi bio gori scenarij od trenutnog, gdje odlučno školujemo građane koji potom odlaze iz države, jer bismo izbjegli trošak školovanja doktora u većoj mjeri i bili prisiljeni krenuti sa organizacijom zdravstvenog sustava prema tržišnim načelima što znači i dopuštanje stranim doktorima da konkuriraju svojom praksom unutar hrvatskih granica.
Priljev radne snage i otvaranje granica idu i ministru Mrsiću na ruku, naime on je svjestan depopulacijskog problema, kamena spoticanja državnog mirovinskog stupa, s kojim će se suočiti u vrlo bliskoj budućnosti. Hrvatskoj u ovom trenutku nedostaje više od milijun produktivnih radnika koje će iskorištavati za podmirivanje obveza umirovljenicima i brojnim drugim korisnicima privilegija koje omogućuje država socijalnog blagostanja. No niti prihvaćanje tržišnih načela u tom „srednjem putu“ neće uspješno riješiti motivacijski problem radne snage koju želi privući iz manje razvijenih država, vjerojatno s jugoistoka Europe.
Domaće liječnike bi od emigracije sasvim sigurno demotivirale veće plaće? No kako im iste omogućiti s obzirom da je državni proračun tek jedan veliki lonac iz kojega se ministarskom rukom jednima dijeli čas više čas manje dok se istovremeno neke zbog toga zakida pa se brže bolje podižu u prosvjedničke povorke. Veće plaće stoga se mogu osigurati lukavijom planskom redistribucijom proračunskih sredstava ili većim poreznim opterećenjem prema građanima. Valja pri tome znati kako su porezni obveznici danas tek manjina sa sve nižim stupnjem tolerancije pred novim financijskim presijama „u ime državnih usluga“.
Bez obzira na vrstu školovanja i stupanj stručne spreme koji građanin dosegne u Hrvatskoj nema dvojbe kako daljnjim radom unutar hrvatskih granica može ostvariti tek fragment potencijalnih primanja. Što je školovanje dulje tim je računica ostanka nepovoljnija, o čemu osobito svjedoči primjer liječnika specijalista.
Čak i SSS građaninu ne može biti u interesu biti porezni obveznik u Hrvatskoj i financirati školovanje doktora kada je sasvim izgledno da će taj doktor po završetku studija i specijalizacije otići iz države i neće mu biti na dispoziciji. Postoji mit kako građani porezima ulažu u izgradnju javnog zdravstva kako bi nam služilo kada zatrebamo. Koliko vidimo u praksi naša očekivanja ne koreliraju sa odljevom mozgova. Uz odljev mozgova suočavamo se s upropaštenim kapitalom poreznih obveznika. Stoga se i tom SSS-u nakon završetka školovanja isplati preseliti primjerice u Njemačku i zaposliti u nekoj renomiranoj naftnoj kompaniji, plaćati manje poreze, ostvariti veći osobni dohodak i višu mirovinu u starosti. Prosječna plaća će mu u tom slučaju biti najmanje duplo viša nego u Hrvatskoj, a liječnika specijalista više od tri puta. Dovoljan razlog za pakiranje kofera.
No mogu li se trendovi okrenuti?
Idealno rješenje moglo bi se iznaći u smjeru liberalizacije, kako usluga zdravstvenog osiguranja i razbijanja državnog monopola nad zdravstvenim sustavom, tako i u liberalizaciji obrazovnog sustava, a naročito njegovog visokoškolskog segmenta. Možemo se u tom smislu povesti modelom jedne europske države koju građani Hrvatske često idoliziraju – Švedskom!
Švedska je još 1982. godine privatizirala obrazovni sustav i uvela voucher kao model financiranja. Voucherima država umjesto da financira same škole, čime riskira neracionalno trošenje sredstava, financira njene polaznike. Taj model doveo je do okretanja škola tržišnom načinu razmišljanja gdje se za naklonost polaznika valja izboriti kvalitetnijim programom i dobrim glasom. Država je zadržala pravo na izradu nacionalnog kurikuluma te inspekcijski nadzor škola. Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) i bez mogućnosti naplaćivanja dodatne cijene školovanja.
Rezultat te reforme vidljiv je u prosperitetnoj državi odgovornih i svjesnih pojedinaca sa dominantnim privatnim ekonomskim sektorom koji prosperira zahvaljujući racionalnijem usmjeravanju građana još u školskoj dobi. Unatoč visokim porezima, koji su u usporedbi sa hrvatskim porezima i doprinosima ipak niži, Švedska još uvijek stoji visoko na ljestvici najprosperitetnijih država Svijeta.
Vrijedi još napomenuti kako je idejni tvorac modela vouchera od mnogih omraženi nobelovac neoliberal Milton Friedman. Dakle ukoliko su građani za „švedski model“ imaju i moju punu podršku!
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
“Školama je pak ostavljeno da u tom okviru osmišljaju obrazovni program i metode uz jednako pravo na upis svih polaznika (nema bodovnih kriterija) ” – a po čemu onda određuju tko će biti upisan ako ima više kandidata nego mjesta u određenoj školi, ako ne po bodovima? Ili se ovime dozvoljava upis kandidata sa npr prosjekom 2.0 ako ima slobodnih mjesta?
Švedska zahvaljujući voucherima ne pati od hrvatskog problema. Dakle Hrvatska ima ograničen budžet namijenjen obrazovanju i kojime financira škole direktno. Zbog toga one ekonomiziraju upisnim kvotama. Zbog nemogućnosti države da financira obrazovanje prema željama i preferencijama učenika ona ih ograničava kvotama i usmjerava u ograničen skup obrazovnih programa.
Kandidati koji ne zadovolje kriterije moraju birati manje atraktivne programe ili u potpunosti odustati od daljnjeg obrazovanja. No tada postaju tek dio porezne baze koju se dalje eksploatira da bi se financiralo one koji su imali sreće upisati nešto od ponuđenog (to i dalje možda nije ono što bi sami najviše htjeli).
U Švedskoj svi u startu dobivaju identične uvjete, voucher u ruke, i nadalje biraju s njime što će. Škola neće zatvoriti vrata ni jednom kandidatu već će prema interesu organizirati više razrednih odjeljenja. Kod nas ponovno to nije moguće jer je financijski okvir škole određen unaprijed pa one nemaju mogućnost niti sklonost zapošljavanju novog profesorskog kadra koji bi zaprimio veći broj učenika od planiranog. Voucher sistem je ujedno i fleksibilniji prema svakodnevnim promjenama u društvenim potrebama. Kako se društva razvijaju tako se posljedično i mijenja profil obrazovanja koji se prilagođava potrebama. Tako programi za određena zvanja nestaju iz obrazovnog sustava, jer za njih ne postoji niti interes niti potreba društva, a novi programi za nove oblike obrazovanja pokreću se brže. Posljedično imaju razvijenije društvo, veću zaposlenost, napredniju tehnologiju i uživaju viši standard.
Dragi Kapitalac,
usporedba rudarskog tehnicara i doktora specijaliste ti je poprilicno glupa. To je kao da usporedjujes kupine i breskve. Jedno s drugim nema veze. Tako si mogao usporediti placu specijaliste i profesionalnog vojnika u misiji U Afganistanu, koji moze biti i sa osnovnom skolom. Tada bi sigurno dosao do zakljucka kako ne trebamo ni ici u srednju skolu. Najvaznija razlika je to sto rudarski tehnicar radi u privatnom sektoru a specijalist u drzavnom sektoru. Da si usporedio rudarskog tehnicara i specijalistu u privatnoj klinici, dosao bi do sasvim drugog zakljucka.
Usporedba je marginalna. Prije svega tek u marginalnom broju slučajeva jedan SSS može nadmašiti VSS liječnika specijalista čak i kada radi u državnoj ustanovi, nadalje jedan liječnik tek u marginalnom broju slučajeva troškove života i specijalizacije pokriva nekakvim hipotetskim nenamjenskim kreditom koji će mu u potpunosti uništiti računicu ulaganja u to dugoročno i mukotrpno obrazovanje. To nije sporno i napomenuo sam to u tekstu.
Dakle ono što je u tekstu ključno, centralni dio teksta, nije ta marginalna računica već činjenica kako će liječnici, ili koji god stručnjaci iz druge domene, vrlo vjerojatno nakon školovanja ozbiljno razmotriti mogućnost da odu iz države. Dakle u Hrvatskoj se isplati školovati, jer trošak školovanja podmiruju porezni obveznici, ali ne isplati se raditi. Istovremeno građani žive u uvjerenju kako je opravdano da država nad njima vrši poreznu presiju u ime školovanja doktora – jer oni će im služiti kada zatreba. To je očito bila tek zabluda.
Ako već medicinski fakulteti trebaju školovati doktore onda neka otvore vrata i stranim studentima, neka dođu i neka plate studij onoliko koliko košta, a pretpostavimo da je jeftinije studirati medicinu u Hrvatskoj nego u Njemačkoj (ako govorimo o samostalnom snošenju troška) pa da se barem na neki način kompenzira gubitak. Vlada će zbog problema odljeva naših doktora napraviti što? Prije će uvoziti jeftinije doktore iz jugoistočne Europe nego li će uvesti tržišna načela i vouchere u obrazovni sustav koji bi pomogli građanima da donose bolje odluke za vlastitu korist, i što je najbitnije – da ih donesu pravovremeno, a ne sa desetljećima zakašnjenja u odnosu na promjene koje donose novi tehnološki trendovi.
Ovo zadnje što navodiš je vrlo dobra opservacija. Da, privatni liječnici zarađuju više od javnih. Pa kako je to moguće kada znamo da ih ne financira država nego pacijenti i da još k tome imaju jeftinije i brže usluge od javnog sustava. To je dokaz da je javno neracionalno i preskupo i ne može biti u interesu niti pacijentu niti liječniku da se takav sustav čuva. Dok bolničko osoblje u ovom trenutku štrajka koliko građana je zakinuto za specijalističke preglede, a istovremeno im država usteže s plaća doprinose za HZZO? To je čista krađa i kockanje novcem i zdravljem građana. Sve to je dio istog problema.
Specijalizacija nigdje nije besplatna, kako u medicini tako ni bilo gdje drugdje. Dakle treba samo uspoređivati specijaliste sa specijalistima.
A ovako imamo samo još jedan primjer zbog čega statistika dolazi na loš glas kao sredstvo manimulacije koje nije lako raskrinkati nestručnjacima, pa je omiljenije sredstvo posebno u menađerskim krugovima koji obično nemaju pojma o ničemu, ali svršavaju kad neko spomene grafikone i statistiku ..
Statistika je najčešće samo potpora unaprijed donešenoj odluci. Glavni dio teksta ipak nije ta marginalna računica već činjenica da se jedan doktor neće usrećiti plaćom koju može očekivati radeći kao specijalist u hrvatskim bolnicama te će gledati kako da ode. Analogno tome govorim o vezanim problemima gdje je osnovni problem uništen kapital poreznih obveznika koji je utrošen na školovanje nekoga tko nema namjeru ostati u Hrvatskoj, dakle ni samom poreznom obvezniku ne može biti u interesu da ostane ovdje i bude eksploatiran bez obzira na stručnu spremu.
Problem dakako počinje sa rigirnim obrazovnim sustavom kojim upravlja država.
Ako već moramo financirati tuđe obrazovanje onda neka to bude racionalno i u skladu s potražnjom za kompetentnim zaposlenicima. Nek tržište odlučuje koje i kakve škole trebam financirati za opće dobro.
Nisu ti šveđani postali bogati slučajno.
Učimo od boljih, kopirsjmo ih pa možda i mi postanemo bogatiji.
I ja sam za pošteni švedski model školovanja financiran vaucherima.
Hm… nisam baš siguran u ovu analizu.
1.Uspoređivanje dvije teško usporedivih stvari. Nisam upoznat s opsegom poslova rud. teh., ali pretpostavljam da je ime te struke poznatije kao – rudar. Iako u današnje vrijeme ne krampaju s kanarincima, vjerujem da je to razmjerno težak i opasan posao koji se često obavlja van mjesta (i države) prijavljenog prebivališta. Razlog u visini plaće rud.teh. (s obzirom na ostale SSS struke) je u opasnosti, zdrav. riziku (više im trebaju doktori :),otežanim uvjetima rada i dodatku na odvojenost. Također, rud.teh. je vjerojatno iz privatnog (iliti “realnog” sektora kako vole reći mnogi koji rade u navedenom).
Tako da nije riječ o običnom SSS/SŠS.
2. Plaće.
Click to access koliko_vrijedi_obrazovanje_i_rad_u_obrazovanju_u_rh.pdf
Rudarski tehničar u prosjeku prema gore navedenom linku ne zarađuje 7200kn. (A propos Vi govorite o neto iznosima?)
Imam nekolicinu dobrih prijatelja koji su liječnici specijalizanti/specijalisti i par puta sam imao uvid u njihove platne liste da vidimo dali ih država i bolnice muljaju (ne bitno sad). Plaća dr.med specijalizantu (opće kirurgije) s cca 4-5 dežurstva bez djece i s prebivalištem u ZG 2009. godine iznosila je nešto preko 10k kn. Specijalisti oko 13k kn. Nažalost nemam neke točnije podatke od gore navedenog linka, a pod klasu VSS u zdr. skrbi spada i mnogo ne liječničkih struka pa je navedena plaća nerealno mala.
Šteta što niste naveli izvore.
3. Solidarna davanja (‘ajmo iskreno reć’: solidarna uzimanja!) na plaću postoje svugdje tako da oko toga nema smisla plakati, jeli to fer ili nije – otom potom. Za posljedicu, takav model znači da VSS (koji danas prema “bolonji” kao više ne postoji) koji zaradi više dobije manje. Bitno je napomenuti da je u RH manja neto razlika između SSS i VSS bez obzira koje struke nego recimo u Švedskoj jer jer je osnovica (oko 5104 kn? ako se ne varam) manja nego u toj već navedenoj nesretnoj Švedskoj.
4. Specijalizacija. Ok, boldali ste taj paragraf u crveno, no ponovit ću ovdje. Gotovo nitko ne plaća svoju specku.Čuo sam za jednog tipa (od frendova dr.) kojem roditelji imaju privatnu praksu pa su mu je oni platili da ju ne mora odrađivati nakon što položi spec. ispit.
Problem kod specijalizacije je taj što liječnici vole navesti da njihovo školovanje traje 12-13 godina, no ta baš nije točno ili je u najmanju ruku podložno interpretaciji.
6 godina medicine – ok! (svi ostali fakultetski diplomski programi traju 5 god.)
1 godina prip. staža – nije ok! (svi danas stažiraju)
4-6 godina specke – nije ok! (Točnije nije ga ok gurati pod godine obrazovanja isto kao i na faksu jer plaća i staž idu, a učenje je jednako više-manje bilo kojem zahtjevnijem poslu (bilo kome tko se uči nekom poslu nakon staža samo nije formalno i toliko struktirirano). Dapače meni je u interesu imati formalnu specku jer novo zvanje zakonski garantira veću plaća u državnoj službi (o tome trenutačno govorim). Osoba koja nema foramalnu specku nakon 6 godina staža neće automatski dobiti povećanje plaće, nego ga mora tražiti (priv. sektor) ili ga uopće neće dobiti (držv. sektor) osim 3% (6 godina staža). Osoba s 6 godina staža vrijedi više od 3 % nego netko s 1 godinom staža (pripravnički). Kasnije s povećanjem staža i ta razlika opada (npr. razlika u stažu od 25 i 30 nije tako velika)
2 godine subspecke – nije ok! (vidi sve isto kao i kod specke)
5. Ok! Usporedba je marginalna. No, smatram da ste izabrali liječnike za usporedbu jer je to trenutačno aktualna tema koja skuplja “čitanja”. Objektivnije bi bilo da ste uspoređivali neku drugu VSS struku jer sve što ste postigli jest to da Jutarnjem listu podignete čitanost i komentiranost preko njihovog bombastičnog naslova:
“ISPLATI LI SE U HRVATSKOJ ŠKOLOVATI? Rudarski tehničar zaradi 100.000 kn više od kirurga”
Vjerujem da ste svjesni da naslov graniči sa žutom štampom i da trenutačno takav naslov izrazito “prolazi” među čitateljstvom.
Komentari ispod tog članka (i ispod ostalih slične tematike) se svode na prepucavanje između zdravstvenog kampa (u prvom redu liječnika) koji smatraju da su (humani i altruistični) bogovi svemira i drugog kampa koji smatra da su ovi prvi korumpirani lajbeki (nehumani i egoistični).
Iznenađujuće – svi su u krivu (čast iznimkama).
6 (usko vezano za 5). Ovaj zdravstveni prosvjed je pokrenula odluka ustavnog suda da samnji plaće…itd. Vjerujem da ste svi upoznati s time. Činjenica je da BDP pada već 5 godinu za redom i iako to nikako nije njihova krivnja, nije realno, a ni pošteno tražiti povećanje plaće bilo koga u sektoru koji se financira primarno od države. Smatram da bi liječnici trebali imati veće plaće od ostalih “standardnih” državnih službenika kao što i imaju, ali za povećanje danas nije vrijeme. Povećanje će biti kada se ona daleko gore navedena osnovica poveća (svima će biti veće plaće) jer su trenutačni koeficijenti dobri i usporedivi sa svim zemljama EU i šire. Dapače, neki dodaci na plaću su prenapuhani (sudim iz primjera ne iz podataka).
O tome tko je kriv za prosvjed mi se ne piše više, ali zakonodavac koji je znao da će ta odluka pasti na ustavnom sudu u najmanju ruku je neodgovoran, a u najveću ostavlja kukavičje jaje, ali zapravo cije paragraf broj 6 nema veze s člankom pa ću tu stati.
Htio sam još nešto napisati, ali ne stignem jer sam trebao napraviti ručak prije sat vremena koje sam potrošio pišući ovaj post 🙂
TL;DR
1. Stvari nisu usporedive.
2. Plaće prema mojim izvorima nisu realne. Molim stavljati izvore iza svakog bloga.
3. Nije bitno.
4. Nije bitno.
5. Loša usporedba, dobar odabir teme za biti čitan.
6. Potpuno nebitno… dodatno štivo za štrebere 🙂
Pozdrav!
Jura
Eto, inzistirali su na guranju marginalnog, gotovo nemogućeg primjera u prvi plan. Što ćeš. Uostalom, neka se javi tko može dobiti 500.000 kuna nenamjenskog kredita kojim bi pokrio hipotetske troškove studija i života u tom periodu. 😉
Istina koja je ostala prikrivena ovom računicom jest ono što je dovoljno šokantno i trebalo je biti u prvom planu. Liječnik nažalost ne može kapitalizirati svoju diplomu u Hrvatskoj. Sve češće oni će se odlučivati na odlazak. Mit o ulaganju u obrazovanje liječnika koji će služiti našem zdravlju kada zatrebamo se urušava, a tome trenutni prosvjedi idu samo u prilog.
Izvori:
Detalji o specijalizacijama po granama medicine: http://www.propisi.hr/files/File/IVANA%20-%20PROPISI%20VII/
Podaci o prosječnim plaćama po sektorima i stručnoj spremi: (http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/09-01-05_01_2012.htm)
Izračun mirovina:
http://www.imamnovac.com/2-stup,-sto-je-to-i-koliko-cu-love-dobiti-/178.aspx
http://www.azfond.hr/kalkulator/kalkulator_omf.html
http://www.rmod.hr/default.aspx?id=85
S druge strane ne mogu zamjeriti Jutarnjem jer doista ono što privlači pažnju jest senzacionalizam, no od toga pati kompletan tisak. Srećom blog ne pati pa možemo o tome diskutirati otvoreno. Hvala za komentar.
Ja sam prilicno kolutao ocima dok sam citao clanak u jutarnjem. Kao prvo, naslov u jutarnjem (“ISPLATI LI SE U HRVATSKOJ ŠKOLOVATI? Rudarski tehničar zaradi 100.000 kn više od kirurga”) je vrlo zlonamjeran i navodi citatelja na sasvim pogresan zakljuck (znam da urednik bira naslov a ne autor, tako da to ne uzimam za zlo autoru).
Sto se samog clanka tice, tu ja nabrojano sve i svasta. Kao prvo, mene bi zanimalo u kojoj drzavi je autor studirao ekonomiju jer cini mi se da mu je promaklo mnogo bitnih stvari. Nevezano sa sam izracun, smatram da je suludo uopce “racunat” isplativost skolovanja na temelju osobnih financija jer to ne bi trebalo biti niti pitanje samo financija niti pitanje samo osobe koja se skoluje.
Problem skolovanja je vrlo kompleksan i opasno ga je banalizirat na ovaj gornji izracun. To jel skolovanje “isplativo” ili nije odredjuje struktura skolovanog kadra, konkurentnost sredine, cijena kreditiranja, kvaliteta obrazovnog sustava… sve drugo je neozbiljno i svodi se na usporedjivanje neusporedivog. Ali dobro, legitimno je napravit i jedan takav banalni izracun kako bi ljudi koji mozda ne vide dubi nu problema mogli nesto izracunati, ali definitivno fali neki disclaimer. Ako se vec ulazi u ovakve gornje izracune onda ipak treba uzet u obzir i druge mogucnosti koje (ne)skolovanje sa sobom nosi. Sta ti vrijedi iakakv izracun poput gornjeg ako ce skolovan covjek iskoristit svoje skolovanje da se zaposli u Norveskoj i onda ce u par godian zaradit onolko koliko rudarsk tehnicar u Hrvatskoj. Suludo je i sugerirat ljudima da ovakva kalkulacija ima ikakvog smisla jer dovoljno je pogledat koliko se toga promjenilo u zadnjih 30tak godina i koliko je sarlatanski radit kalkulaciju koliko ce netko imat penziju za 50 godina kad ode u penziju. Ako vec zelis pomoc ljudima onda im poruci da na penziju najbolje da uopce niti ne racunaju. Onaj tko zeli imat sigurnu penziju ionako nema sta traziti u Hrvatskoj, barem ne od uplata u IIgi stupi.
Usporedba sa Svedskom??? Je, zgodno je napomenut kako to tamo funkcionira, ali sarlatanski je uopce spomenut rijec “kredit” bez da se spomene da je i cijena kreditiranja u Svedskoj vjerojatno par put niza nego u Hrvatskoj (to mi valjda vjerujes bez da idem provjeravat). Tako da je taj model ionako nemoguce preslikat niti ista iz njega naucit. Mozda ce to bit interesantno onda kada ce nam na raspolaganju bit jeftini krediti. A i koji je uopce smisao kreditirat studente ako ih ionako neces imat gdje zaposlit. Ono malo likvidnosti koje jos ima, drzava ipak moze potrosit na puno bolje nacine nego da kreditira studente po nekoj subvencioniranoj kamati a da ona sama placa razliku u odnosu na trzisnu kamatu.
Zatim se u clanku navode nekakve brojke, pise recimo da je “primjecen odljev 36-tero lijecnika”. Bez da tvrdim da je to tocno ili krivo, zanimalo bi me koji je tocno izvor te informacije. Jel 36 uopce puno il malo? Koliko je recimo lijecnika napustilo RH godinu prije? Brojke su vrlo opasna i manipulativna stvar i ljudi koji su navikli citat zutu stampu emocionalno reagiraju na te stvari. Stoga bih molio za malo objektivnosti i ozbiljnosti. Uostalom, kakve veze uopce ima EU s time? Dficitarni kadrovi su ionako i prije mogli napustat Hrvatsku kolko su god htjeli, cemu ta sugestija da je ulazak u EU tu nesto promjenio? Odlazak ljudi van je takodjer vrlo duboka tema i opasnu ju je povrsno obradjivat.
Da ne ponavljam oko opravdavanja motiva evo baci oko na neke od mojih replyeva na komentare prethodnih komentatora. Ukratko računica je u potpunosti nebitna, u prvi plan je stavljena kao attention catcher, što je očito dovelo do toga da se skrene pozornost sa stvarnog problema koji je dovoljno ozbiljan sam za sebe.
Primjer Švedske nema nikakve veze s “kreditom” niti kakvim šarlatanstvom. Švedska i dalje financira obrazovanje građana, naravno oporezovanim novcem, no uvođenjem tržišnog natjecanja (riječ “natjecanje” molim ne shvatiti kao nešto negativno), učenicima u ruke dala voucher u iznosu od 80% troška državnog školovanja do 1982. Obrazovni sustav i škole su se razvile do nevjerojatnih razina, a Švedska da ne govorimo.
Izvor informacije o 36 liječnika koji su napustili državu u srpnju je preuzet s Jutarnjeg. EU nije ključna, tko je htio otići naravno da je to mogao i prije, naročito ako je kompletan, no nikako nije za zanemariti znatno lakši postupak odlaska nakon ulaska u EU. Ipak je lakše sada nego prije. Pola prepreka manje motivirat će više ljudi da odu. Premalo je vremena proteklo za konkretne zaključke, no to nije ni bila namjera teksta, već da se na neki način ljude senzibilizira o problemu.
Osobno, volio bih napisati konkretan tekst isključivo o liberalizaciji školstva i uvođenju voucher modela financiranja. U Hrvatskoj je svako školovanje isplativo, jer je u načelu financirano iz proračuna (oporezovanog novca), no kapitalizacija usvojenog znanja i vještina nije dobra. Da ne govorim o tome koliko je odaziv našeg obrazovanja spor na realne potrebe društva. Od Švedske možemo naučiti puno.
Jutarnji bas i nije relevantan izvor jer i oni ga isto ispale bez da navedu izvor ili relevantan kontekst. Prakticki citav clanak posvetis izracunu a sad peontiras time da je izracun u potpunosti nebitan. Mozda netko voli da ga se manipulira, ali meni to bas nije simpaticno. Ili stojis iza onog sto i napisao ili ne stojis.
Sto se love tice, Hrvatska se bori sa teskom nelikvidnoscu i skupim zaduzivanjem i prakticni niti nema prostora za reforme (nazalost), pogotovo ne one koje bi dugorocno donjele korist. Nista nije moguce na pravit bez love, a lova se posudjuje uz kamatu od preko 8%. Stoga smatram da nema smisla usporedjivat nas sa Svedskom jer to jednostavno nije primjenjivo. Moze se jedino govorit o nekakvoj dugorocnoj viziji za bolja vremena, ako do onda uopce netko i ostane u Hrvatskoj. Edukacija je definitivno najbolja investicija – dugorocna i smatram da ovakvim clancima cinis stetu ljudima jer netko bi zaista mogao zakljucit kako je bolje ne skolovat se nego skolovat se. Pogoto je jutarnji napravio tesku glupost jer je takav zakljucak cak i u naslov stavio, iako to ti uopce nisi napisao (niti smatram da u to vjerujes).
Kvalitetan kadar je prije odlazio kao sto i sad odlazi, ne vjerujem da se tu nesto poremetilo ulaskom u EU. Sada je vecina ljudi uopce dosao na ideju da ode, to je jedino sto se promjenilo ulaskom u EU ali prepreke same po sebi nisu pale niti se smanjile (osim mozda ako je neka zemlja dozvolila nasim radnicima da rade). Jedan medicinar ili softwareas je i prije i poslije ulaska u EU jednako tesko (odnosno lako) mogao otic radit u Njemacku. Samo to nije bas puno ljudi znalo.
Nevjerojatno kako se komentatori zapetljaju u nebitnim detaljima izračuna, a ne vide bitnu stvar da se logika državnog finanviranja školovanja u potpunosti izgubila.
Mi hrvatski porezni obveznici plaćamo a netko drugi bere vrhnje.
Prestanimo bacati novac!
Rasipanje novaca na tzv besplatno obrazovanje ne vodi nas u društvo znanja nego u financijsko ropstvo.
Evo ti samo kratka ideja. Zamisli da živimo u društvu gdje se cijeni znanje jer nosi ugled, status, poštovanje, a ne lovu. Problem riješen.
Ovaj problem koji ti navodiš je nusproizvod kapitalizma. Kapitalizam je najbolja ekonomska teorija koja nema niti jednog društvenog cilja. Takvih nusproizvoda ima more. Pa nemojmo zato pokušavati popraviti kapitalizam, nego ga zamijeniti jer u njemu ne postoji duštvo.
Oprosti, tko će nekome dati i tko će definirati “Ugled, Poštovanje i Status”. To su poprilično nemjerljive kategorije.
Nemali “Ugled, Poštovanje i Status” – su, povijesno gledano, uživali tipovi kojima nije mjesto čak ni u zatvoru, nego u umobolnici, ćelija do one Dr. Hanibala Lectera. 🙂
“Ugled, Poštovanje i Status” zasigurno svugdje ipak uživaju akademski građani više no oni neakademski.
Međutim, od tih kategorija se ne živi, ne može se kupili ni kajmak ni vekna leba.
Stoga je novac nešto što meni, nakon silnog mozganja i određenog susreta sa životom predstavlja nešto najviše fer, najmjerljivije i najpraktičnije.
Osobno bih želio živjeti u društvu gdje me poštuju zbog moje silne pameti i ubitačne inteligencije 🙂 🙂 ali me ti gadni i nezahvalni ljudi ne poštuju zbog toga. Radije kupuju ono što ja prodajem i daju mi za vrijednost koju dobivaju od mene neke prljave papiriće. Onda ja sa tim prljavim papirićima mogu što oću.
Inače, zdravstveni sustav, koji je bolestan otkad ja znam za sebe, a i prije, treba ozdraviti. Heureka, otkrili smo Ameriku.
Kako? Paaaa, u nekoliko koraka. Neću ih navesti, jer bi mi mogao netko ukrasti ideju :-p pa se okititi tuđim perjem. Osim toga, ako se zdravstveni sustav bitno poboljša, nestati će tema za postove i medija, što nikako nije dobro.
Uglavnom upitajmo se:
a) da li su prihodi veći od rashoda, ili su rashodi veći od prihoda, ili su u ravnoteži?
b) da li je državno zdravstvo toliko skupo/jeftino da korisnike potiče na prekomjernu potrošnju usluga, ili ih destimulira u tome, ili je sva baš kako treba?
c) da li su bolnice fantastično organizirane, recimo poput Toyotine tvornice?
d) da li lezilebarovići i hvatači krivine u zdravstvenom sustavu bivaju jednako nagrađeni kao i oni liječnici/sestre/tehničari/svi ostali koji do fizičke i mentalne potpune iscrpljenosti obavljaju svoj posao?
Pingback: Socijalizacija problema uz pomoć korisnih Idiota | Neovisni portal