Oznake

, , , , , , , ,

Vođe zdravstvenih sindikata proživljavaju trenutke svoje slave. Teško je da će se samo tako odreći pažnje javnosti koju su privukli na sebe pa osim prava i privilegija vezanih za kolektivni ugovor, koji su prema riječima ministra zdravlja zadovoljeni, tu priliku koriste i za ispravljanje nekih općih društvenih nepravdi prema vlastitom shvaćanju. Zapravo nastavljaju štrajk s namjerom da ostvare neke daljnje ciljeve, mahom budalaštine koje su i dovele zdravstvo do kolapsa, a sindikalce u fokus zbivanja, a među tim budalaštinama dominantna je ideja o održavanju države socijalnog blagostanja na životu.

Nažalost zdravstvo uslijed sindikalnih aktivnosti postaje prćija sindikalnih vođa. Javnost se u to mogla uvjeriti ako ne ranije tada sasvim sigurno trinaestog dana štrajka, a taj dan je specifičan po tome što se upravo tada uspostavilo da bi sindikalni vođe rado manipulirali kadrovima u zdravstvenim ustanovama pa i izbacivali neke sindikate iz pregovora – pregovora o pravima i privilegijama koje su načelno već i zadovoljene, a tiču se kolektivnog ugovora.

Država socijalnog blagostanja je na koljenima, sasvim sigurno ne zbog nekih imaginarnih napada neoliberalnih sila koje je nastoje srušiti, već zbog indolentnog uvjerenja klaunova koji njome upravljaju da se rastrošnost centralno upravljanog društva i države može dovijeka održati, a dug nikada ne vratiti. Neracionalan sustav, kojega su sindikati integralni dio, urušava se sam pod sobom, a najveću štetu trpe oni koji ga financiraju (porezni obveznici – građani – bolesnici).

Kako šteta nije samo financijske naravi govori i činjenica da je zdravstvo rigidan državni monopol, a građani svojim novcem u ovom trenu ne mogu izabrati neki drugi oblik zdravstvene skrbi i pomoći si ukoliko trebaju pomoć. Oni ovise o milosti i nemilosti državnog monopola i sindikalnih vođa. Dok se oni navlače oko podjele privilegija, poreznim obveznicima račun za zdravstvo dolazi na naplatu već na slijedećoj platnoj listi bez obzira da li im je zdravstvena usluga pružena ili ne.

I u tome jest jedini problem. Država socijalnog blagostanja bespoštedno eksploatira porezne obveznike, zakida ih za njihova prava, zanemaruje preuzete obveze, a probleme prepušta na rješavanje skupinama koje vodi ništa drugo do li sitni interes koji proizlazi iz pozicije koju im je omogućila politička borba.

Tržište je lijek za taj problem, kako za izmanipulirane liječnike koje je država zatočila staklenim zvonom na kojem sjede sindikalni povjerenici, tako i za građane koji podnose cjelokupan teret. Prema toj hijerarhiji možemo zaključiti kako jedino građani imaju efektivnu snagu okrenuti slijed stvari naglavačke. Taj teret trebaju zbaciti sa svojih leđa, kao i liječnici onaj sindikalni i politički. Nije proteklo niti 100 godina otkako su sustavi socijalne pomoći “podržavljeni”, stoga bi povratak u tu blisku prošlost mogao podsjetiti građane kako su prije državnih monopola u rukama imali solidarne sustave koji su bili funkcionalni i svrsishodni, i upravo zbog toga postali mamac promućurnih političara željnih moći koji su ih preoteli slobodnom građanstvu i unakazili do današnje razine.

Srećom, proces je reverzibilan. Građani samo trebaju smoći hrabrosti i shvatiti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac