Oznake

, , , , , , , ,

Vlada je svoje napravila, a privatni sektor nije napravio ništa! Tvrdi Linić.

Uistinu, Vlada je napravila sve kako privatni sektor ne bi mogao napraviti ništa. Na stranu kozmetičke intervencije oko smanjenja pojedinih međustopa PDV-a kada je osnovna stopa podignuta sa 23% na 25%. Tih 2% višeg PDV-a neizmjerno je veće opterećenje poduzetnicima od troška doprinosa na plaće koji je spušten sa 15% na 13%, no ipak o tom rasterećenju će govoriti kao velikom poklonu hrvatskom gospodarstvu. Konstantne izmjene i nadopune ionako kompleksnih birokratskih procedura i zakona vjerojatno su i veća prepreka od postojećih poreza, a privatni sektor očito korespondira na isto te polako izumire. Je li stoga kriv bolesnik ili uzorčnik bolesti? Vidimo koga je ponajviše uzrujala činjenica da uskoro više neće imati koga eksploatirati.

Privatni sektor nažalost nema svojeg glasnogovornika, kakva usta koja bi mogla upravo sada jasno i glasno demantirati Linićevo opsjenarstvo, pa se isto lako širi eterom, pušta korijenje među naivnima i nalazi potporu među proračunatima.

Linićeva anamneza tek je jeftini spin. Zar nije očito kako se u ovom rasulu, gdje se krivca traži u posrnulom privatnom sektoru, tek nalazi idealna prilika za vlastodršce da preuzmu još više moći u vlastite ruke? Ako privatni sektor nije napravio ništa, onda ja hoću! O tome razmišlja birokrat.

Novih investicija nema. Domaći poduzetnici eventualno uspijevaju ukoliko su u direktnoj vezi sa politikom, što je u pravilu povezivo tek sa kronistima, dok strani investitori mahom bježe iz države tek što su zakoračili u nju. Zašto, pitate se?

Osim birokratske skalamerije koju im hrvatska birokracija postavlja na put još je jedan razlog njihovog odustajanja od ulaganja u hrvatsko gospodarstvo – problematična imovinska prava. Naime vlastodršci smatraju kako je načelno sav profit jednog poduzetnika u Hrvatskoj u startu vlasništvo države. Nakon ostvarenog profita država uzme malo na konto poreza, a vraća poduzetniku većinu. Iz tog odnosa prema profitu poduzetnika proizlazi Linićevo tumačenje dobrote, pa tako sam kaže:

Privatni sektor iz proračuna je dobio 7,8 milijardi kuna, a ništa nisu napravili

… misleći pri tome na poduzetnike u turizmu kojima je PDV smanjen na 10% čime su ostvarili 7,8 milijardi kuna više prihoda.

Profit po prirodi stvari pripada onome tko ga je stvorio, nakon čega dolazi država sa svojim pravom iz poreznih zakona da dio prihoda otme u ime ovog ili onog razloga.

Kada država svojata nečiji profit, a dobit nakon oporezivanja tumači kao nagradu poduzetniku koja mu je omogućena poduzimanjem unutar hrvatskih granica, tada će svaki pošteni poduzetnik shvatiti kako u Hrvatskoj nešto ozbiljno nije u redu. Hrvatska ne poštuje privatno vlasništvo i kapital. Dok pošteni poduzetnici zaobilaze Hrvatsku ili iz nje bježe (dok još mogu), tko onda ostaje?

Zadatak hrvatske politike očito je tek osigurati što veću i učinkovitiju potrošnju proračunskog novca kojeg prikupe oporezivanjem privatnog sektora i građana. Kako novca ne prikuplja dovoljno politika si je davno dodijelila još jedan zadatak – namaknuti novac kroz dug. Proces političkog uništenja hrvatskog gospodarstva i poreznih obveznika nije se zbio preko noći, ili što mnogi smatraju od 2008. godine s početkom krize na ovamo. Već 2008. javni dug iznosio je više od 100 milijardi kuna, a rastao je do tog trena usporedno sa cjelokupnim gospodarstvom koje je u vlastitom zanosu opraštalo političarima prosječan godišnji rast državnog proračuna od 12% u periodu od 2001. – 2008.. Uz sve veći proračun u istom preiodu javni dug povećao se za 33 milijarde kuna ili 4,1 milijardu godišnje. Zapravo se ne radi o oprostu već o tome da se do krize nitko nije ozbiljno zamarao time što politika radi, na što troši i da li bi posao koji si je sama dala u ruke mogao učinkovitije obavljati u privatnom sektoru, sve dok sami nisu trpili posljedice političkog uplitanja i letjeli na krilima gospodarskog rasta.

Privatni sektor je na krizu reagirao kontrakcijom, usporio je, rezerviran je i oprezan, osluškuje i odmjerava, dok vagon kojeg je vukao za sobom (državni proračun i politička potrošnja) nastavlja juriti isim smjerom i brzinom. Pitam se koliko se građana osim političara usput utovarilo na taj vagon i znaju li uopće u kakvom su im stanju kočnice. S obzirom na Linićeve pokliče s vagona očito je da nisu svjesni problema:

Zbog čega se privatno gospodarstvo ne razvija? Stalno pričamo kako je država skupa, a i dalje se bavimo pitanjima hoće li oni plaćati porez ili neće?

trci_na_vlak

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi