Oznake

, , ,

Kako je životni put jednog poreznog obveznika popločen trnjem i oštrim kamenjem znaju mnogi, ali kakav je tek život vječnih studenata – te strahote teško je riječima opisati, a o njima se ne govori i stoga ne zna mnogo.

Srećom, danas je objavljen šokantan članak na T-Portalu u kojem možete pročitati priče dvoje studenata o strahotama koje im je priredila majka država.

Novim zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju redovni studenti stariji od 26 godina gube pravo na zdravstveno osiguranje. Zla država naime očekuje da studenti završe studij do tog vremena, zaposle se i na taj način nastave biti zdravstveno osigurani. Nadalje ona obvezuje poslodavce da za svakog zaposlenog uplaćuju 13% povrh bruto plaće na račun HZZO-a. To što liječnici upravo u ovim trenucima štrajkaju i zakidaju te građane za njihovo pravo na liječničku pomoć sada je manje bitno ali ipak vrijedno usputnog spomena.

Studentica Maja već je tri mjeseca zdravstveno neosigurana i riskira plaćanje zdravstvenih usluga na vlastiti trošak u slučaju da se razboli, i to 150 kuna za pregled u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, 220 kuna kod specijalista ili povrh svega više tisuća kuna za kakav operativni zahvat. Taj rizik po vlastito zdravlje i dalje na nju ne djeluje dovoljno motivirajuće da problem riješi zaposlenjem. Pa ako treba i odustajanjem od vlastitog višeg cilja da bude visokoobrazovana, ponovno o trošak poreznih obveznika.

Kaže T-portal kako sulude svote Maju ne zastrašuju. Ona ne želi biti ta koja će svaki mjesec puniti državni proračun da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu:

Ne pada mi na pamet plaćati 360 kuna mjesečno. Nemamo svi potporu od roditelja; odakle mi toliko novca? Radije bih na hitnoj završila pa kud puklo da puklo!’

Srećom Maja ima nevjerojatno veliku potporu poreznih obveznika, doduše ne voluntarnu, kada joj već roditelji ne mogu pomoći – bez obzira na razlog. Njene osobne ambicije tako postaju trošak nekih nepoznatih građana, udruženih kroz državni proračun, obvezanih poreznim zakonima financirati mnoge takve Maje. Tako je Maji lakše kritizirati nedovoljnu razinu skrbi za nju kao studenticu, jer sa svojim sponzorima ne mora komunicirati oči u oči i riskirati biti tek jedna u nizu ciničnih individua koja svoja prava ostvaruje na njihov račun, jasno i glasno reći kako su njeni ciljevi važniji od njihovih.

Drugi student, Saša kaže:

Dodatnih 360 kuna mjesečno, odnosno 4.320 kuna godišnje, trošak je koji nikako ne mogu pokriti i samim time ugrožava mogućnost mog nastavka studija,

Da, zdravstvena skrb nije i ne može biti besplatna. Tih 4320 kuna on očekuje da država prebaci na nekoga drugoga kako njemu ne bi bila ugrožena mogućnost nastavka studija. Divno. Njegov cilj, vidimo kao i kod Maje, postavlja se kao viši cilj pred građanima koji bi trebali platiti i njegovo zdravstveno osiguranje kako mu ta sitnica ne bi poremetila uzvišeni plan.

i dodaje:

kako smatra da se novim zakonom direktno krši njegovo pravo na visoko obrazovanje.

Zdravstveno osiguranje nema baš nikakve veze s pravom na obrazovanje. Svaki čovjek ima pravo obrazovati se, unutar državnog sustava ili van njega. Bilo bi dobro kada bi o toj stvari istovremeno glasovali vlastitim novcem. I to je ono što je osnova problema u ovoj priči.

Maja i Saša su na vlastitoj listi prioriteta obrazovanje postavili iznad zdravlja, a to što ni jedno ni drugo ne moraju platiti samo im stvara dodatne probleme u racionalnom postupanju.

Svako dobro,
vaš Kapitalac