Kako se računa cijena goriva?

Oznake

benzin, cijena benzina, cijena goriva, dizel, gorivo, izračun cijene goriva, plavi dizel, poskupljenje goriva

Cijena goriva samo je jedan od mnogobrojnih misterija koji je proizašao iz laboratorija države socijalnog blagostanja. Iako se o njoj govori često, iz razloga što se često korigira, uglavnom naviše, a korekcija se opravdava uvijek i jedino stanjem na burzi nafte, što je tek jedan od razloga, ipak se rijetko govori o samoj strukturi cijene pa ako se i govori o strukturi cijene, a državu se prepozna kao velikog halapljivca, tada se usporedbom strukture cijene sa drugim državama duhovi kritike smiruju jer je i “kod njih tako”.

Ta pomirljiva konstatacija meni osobno je nekako slaba utjeha. Zamislite, i “kod njih je tako” pa vrijedi jedino začepiti labrnju, poklopiti se ušima i slučajno ne ispasti glup pred onima koji stvar promatraju kao “nužno zlo”. A što ako to nužno zlo postane zlo koje sprječava daljnji napredak? Što ako se to već desilo? I što ako se to desilo baš zbog sklonosti suverenog građanstva da ignorira očite posljedice tolerirajući nužnost države da radi što god da radi, pa i definira cijenu goriva, a to ćemo vidjeti čini jedino iz razloga što želi do vašeg novca pukom iznudom? Toleriranje postupaka države zapravo se svodi na to da ona radi u interesu građana, a naše ufanje u to postaje naš najveći neprijatelj. Natrag na stvar.

A stvar je ta da ću vas na najjednostavniji mogući način naučiti kako da sami izračunate cijenu benzina koju možete očekivati na svojoj benzinskoj crpki. Za početak matematička formula koju se ne morate truditi razumijeti niti zapamtiti baš ni u kojem smislu…

… jer ću je odmah sada pretočiti u oblik razumljiv svakom barem minimalno pismenom čovjeku:

Idemo redom.

Stavka 1 je prosječna cijena naftnog derivata na mediteranskoj burzi tijekom 14 dana. Derivat može biti benzin, olovni, bezolovni, zatim dizel i štošta drugo prerađeno iz sirove nafte. Cijene se zbroje, podijele sa 14 i dobije se prosječna cijena. U dolarima. Dolare se pretvori u kune prema srednjem tečaju HNB-a na dan. Npr. metrička tona nafte, koja teži 775 kg, u 14 dana prosječno je koštala $1000, pretvoreno u kune prema tečaju $1 = 6 HRK, dobijamo vrijednost 6.000 HRK. S ovime usput započinjem i račun.

Stavka 2 je parafiskalni namet, a plaćate ga kome drugome nego državi, odnosno njenoj Agenciji za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata (HANDA). Argumente za postojanje ove agencije kao i njeno prisilno financiranje putem ovog nameta država nalazi u kriznim stanjima poput rata, nestašica i drugoga, i koja osigurava zalihe nafte i derivata.

Visinu parafiskalnog nameta određuje Vlada jednom godišnje. A ako ste mislili da je to jedini izvor prihoda spomenute agencije tada vam evo jedan razlog za sumnju. Naime na svojoj web stranici HANDA navodi da se financira iz državnog proračuna, a u se njemu, koliko znamo, nalaze sredstva prikupljena ne samo kroz ovaj parafiskalni namet već i kroz poreze i bezbrojne druge parafiskalne namete, ali i dug koji Vlada generira prodajom vaše imovine, te sadašnjeg i budućeg rada u obliku državnih obveznica.

Zadnji podatak o iznosu naknade HANDA-i koji nalazim kaže 200 HRK/ mt (metrička tona) odnosno 0,2 HRK po litri goriva. Stavka 2 u računu je 0,2.

Stavka 3 je koeficijent, a radi se o masi jedne litre bezolovnog benzina. 1000 litara tog derivata (1 metrička tona) ima masu 755 kilograma iz čega je jasno da je masa 1 litre benzina 0,755 kilograma ili izraženo u tonama 0,000755. Ovim koeficijentom pretvaramo iznos iz zagrade u “litru” kako bismo na kraju dobili cijenu po litri. Dizel je u ovom slučaju 0,845 kilograma po litri ili 0,000845 ako želimo koeficijent za izračun cijene dizelskog goriva. No u primjeru smo na benzinu pa je Stavka 3 u računu 0,000755.

Stavka 4 je parafiskalni namet, a plaćate ga kome drugome nego državi, odnosno Hrvatskom operateru tržišta energije (HROTE). HROTE se između ostaloga bavi poticanjem proizvodnje biogoriva za prijevoz. Visinu nameta određuje Vlada RH odlukom jednom godišnje, a u 2013. on iznosi 0,03 HRK po litri goriva stavljenog na tržište. Ovaj namet je zanimljiv po tome što je u izravnom sukobu sa tržištem sirove nafte i naftnih derivata. Proizvodnja biogoriva je skuplja od konvencionalnog i to je osnovni razlog zbog kojega više proizvođača ne ulazi u tu branšu. Jedna od osnovnih ideja iza poticanja proizvodnje biogoriva jest da se osigura postepen prelazak s fosilnih na biogoriva zbog uvjerenja kako je prvih sve manje i u dogledno vrijeme će biti u potpunosti iscrpljena. Ono što ideja zanemaruje jest učinkovitija eksploatacija energije iz drugih oblika (npr. sunce), koji se također potiču novcem poreznih obveznika i koriste u iste svrhe. Iza ideje stoje razne međunarodne konvencije kojima se države obvezuju u određenom roku ispuniti zadane kvote proizvodnje iako za to ne postoji ikakva realna potreba. Tako će s vremenom naknada, pretpostavljam unatoč svemu, rasti i zahvaljujući njoj plaćat ćete višu konačnu cijenu goriva iako u njemu neće biti ni traga biogoriva. Trag će biti vidljiv jedino na računu državne agencije i isplatnim listama birokrata koji su u njoj zaposleni.

Konvencionalna proizvodnja goriva iz fosilnih izvora jeftinija je od proizvodnje biogoriva, a to znači da je ono dostupno na tržištu većem broju ljudi po nižoj cijeni. Kvaliteta goriva u oba slučaja nije stvar za raspravu jer se motori s unutarnjim sagorijevanjem prilagođavaju i jednom i drugom gorivu i rade jednako učinkovito. Progresivisti koji stoje iza ideja o poticanju tako ne uspijevaju pomiriti biogorivo i tržište, a novac koji u to ime doslovce otmu građanima iz džepova još je jedan u nizu primjera o kapitalu građana koji se upropaštava redistribucijom u neprirodna odredišta. Za naš račun zapamtit ćemo tih 0,03 HRK.

Stavka 5 je zakonom određen prihod energetskog subjekta odnosno tvrtke koja vam dobavlja i isporučuje gorivo. Prema pravilniku o utvrđivanju najviših maloprodajnih cijena naftnih derivata, članak 5. za sve vrste benzina i eurodiesel on iznosi 0,66 HRK po litri i taj iznos pamtimo u računu. Mislim da već ovdje sve priče o slobodnom tržištu padaju u vodu.

Račun do ovog dijela izgleda ovako:

C = (6000 + 0,2)  x 0,000755 + 0,03 + 0,66
C = 5,22 HRK / l

Kako bismo dobili željenu najvišu maloprodajnu cijenu goriva potrebno je još dodati trošarinu i na kraju sve oporezovati porezom na dodanu vrijednost (25%).

Zanimljivo je kako ćete porez platiti na sve navedene parafiskalne namete u izračunu osnovne cijene goriva. Nije li to porez na porez?

Trošarinu, još jedan parafiskalni namet, regulira Zakon o trošarinama, gdje ćete u članku 84, stavak 3., točka 1.2. naći iznos od 3151 HRK za tisuću litara bezolovnog goriva u koje spadaju benzini i dizel koje točite na benzinskim crpkama. To je 3,151 HRK po litri. Međutim trošarina, kao poluga za naštimavanje cijena i punjenje državnog proračuna, se često mijenja pa se tako promijenila i početkom rujna Uredbom te trenutno iznosi 3460 HRK po metričkoj toni odnosno 3,46 HRK po litri goriva. Početkom iduće godine možemo očekivati povećanje trošarina i sasvim logično višu konačnu cijenu koju će Vlada, pretpostavljam, ponovno opravdavati stanjem na mediteranskom tržištu nafte. Kako da ne.

Završetak izračuna:

Cmax = (5,22 + 3,46) x 1,25
Cmax = 10,85 HRK / l

Ako se vratimo načas na osnovnu formulu, pojednostavljenu verziju ako je tako lakše, možemo uočiti jednu važnu stavku koja je zanemarena – maržu, a marža predstavlja trošak prerade, prometa i distribucije goriva krajnjim potrošačima. Dakle sve ono što čini realnu tržišnu sliku u ovoj priči, uz iznimku tržišne cijene nafte s početka formule na koju je u nastavku nakalemljen niz antitržišnih parafiskalnih nameta i poreza, je zanemareno. Potpuni analitički račun stoga izostaje jer zakon ne poznaje stvarne tržišne mehanizme niti iz njih proizlazi već se svodi na interese države, odnosno državnog proračuna, odnosno zakonodavaca ili skraćeno u potpunosti – interese političara na vlasti.

Pretpostavlja se kako je realna marža u Hrvatskoj iznosi 0,1 EUR po litri, odnosno oko 0,70 HRK po litri. Zanimljivu analizu izradili su Anto Bajo i Irena Klemenčić, a objavljuje Institut za javne financije pa pogledajte ako ste zainteresirani za malo dublji uvid u problem. Isto tako o cijeni goriva pisao je i Monopolizam.

Vratit ću se na račun kako bih raščlanio cijenu bez poreza i trošarina na cijenu sirove nafte, maržu koju doznajem od Monopolizma i parafiskalije. Dakle:

C = 5,22
C = mediteranska cijena nafte (MED) + parafiskalije (P)
C = 4,53 + 0,03

Mediteransku cijenu nafte (MED) umanjit ću za pretpostavljenu maržu (M) kako bih dobio nabavnu cijenu (NC) Rastavit ću još mediteransku cijenu nafte (referentna vrijednost u određivanju cijene) na nabavnu cijenu nafte (NC) i maržu (M)

NC = MED – M
NC = 4,53 – 0,7
NC = 3,83 HRK / l

Dakle imam sve elemente za iscrtavanje jedne grafičke pite kojom ću prikazati udio pojedine stavke u računu.

NC (Nabavna cijena goriva) = 3,83 HRK
M (Marža) = 0,7 HRK
P (Parafiskalni nameti, neoporezovani) = 0,03 HRK
D (Prihod tvrtke od koje kupujete gorivo) = 0,66 HRK
T (Trošarina) = 3,46 HRK
PDV (Porez na dodanu vrijednost) = (NC + M + P + T) * 0,25

Provjera:

Cmax = NC + M + P + T + PDV
Cmax = 3,83 + 0,7 + 0,03 + 0,66 + 3,46 + 2,09
Cmax = 10,85 HRK

Pita:

U oči prvo upada cijena sirove nafte kao najveći iznos. No jeste li usporedili taj iznos (3,83 HRK) sa konačnom cijenom benzina (10,85 HRK)? Ne treba zanemariti ostatak vrijednosti u piti, a posebno bih istaknuo maržu (0,7 HRK) kao ukupan trošak koji plaćate, a on uključuje rafiniranje, transport, osiguranje, zalihe, distribuciju i profit tvrtki u tom nizu te konačnu dobit tvrtke koja vam isporučuje gorivo, a iznosi 0,66 HRK po litri. Iznos tih dviju stavki zbrojen je 1,36 HRK i predstavlja vrlo opipljiv spektar usluga koje služe tome da biste ležerno potegnuli rukom na pištolj benzinske crpke, zaglavili ručicu i ne misleći o svemu tome utočili gorivo u rezervoar svojeg automobila. Pritom čak i ne vidite to gorivo, a mnogi vozači ne znaju niti koje je boje.

Usporedimo li pak davanja državi koja se sastoje od poreza, trošarina i jednom parafiskalija (na koje ćete platiti i porez) sa davanjima za trošak distribucije (marže) i dobiti tvrtke na kraju lanca vidimo da država ubite gotovo 4x više. Nije li svojevrsna nepravda da državni proračun tek tako ubere iznos koji s druge strane sasvim opravdano zarade tvrtke koje vam to gorivo osiguravaju svojim vrlo opipljivim radom? 4x veća korist za apsolutno nikakav trud uložen u priču? Spomenut ću usput kako je ove godine pravilnikom smanjena premija tvrtkama sa 0,76 na 0,66 HRK. Samo tako.

Meni se čini da to nije osobitno pravedna rabota, prije kao iznuda, a na isto možda sumnjaju i pojedini investitori koji se nakon iskazanog interesa za ulaganje u hrvatsko gospodarstvo nekako vrlo brzo ohlade. Valjda kad malo bolje prouče zakonski okvir koji regulira (ograničava) sektor u koji su zainteresirani investirati.

Opravdanje za ovu kritiku nalazim u čestoj konstataciji vlastodržaca da se državnom regulacijom cijena i cjenovnih mehanizama štiti tržište i potrošače. No od čega točno? U formuli za izračun cijene goriva vidimo da država dolazi sa svojim “zaštitnim mehanizmima” nakon što se formira tržišna cijena. Tu cijenu nadograđuju tek nizom parafiskalnih nameta i poreza koji se teško ili nikako ne mogu opravdati iz perspektive krajnjeg kupca, a baš nikako kroz element zašite. Cijena goriva varira koliko varira na tržištu, u zadnje vrijeme to nije često, za razliku od iznosa parafiskalija koji imaju tendenciju česte promjene i to naviše. Trošarina od iduće godine podsjećam ide gore oko 4%, dakle sa 3,46 HRK po litri na 3,60 HRK. Ta korekcija bi cijenu od 10,85 HRK podigla na 11,19 HRK. Ne sumnjam da bi Vladin argument za to povećanje bio usmjeren prema volatilnom tržištu, što sam već rekao ali vrijedi ponoviti jer to je za očekivati, a i dešavalo se do sada pa nikome ništa.

Pitu ću iz tog razloga, pohlepe vlastodržaca prema novcu poreznih obveznika koju brane jalovim argumentima i obmanjujućim tezama, prikazati jednostavnije. Na način da se ukupna cijena rastavi na cijenu sirove nafte, maržu i davanja državi.

Tada bi ona izgledala ovako:

Ova pita je zapravo prilično dobar pokazatelj stvarnog stanja u priči o izračunu cijene goriva. I ta slika se ni u kojem smislu bitno ne razlikuje od države do države pa analize koje se bave takvim usporedbama propuštaju ukazati na pravi problem, a taj je da kupujući litru goriva zapravo sudjelujete u velikoj farsi, poznatoj ekonomijama socijalističkih država, zvanoj “planska redistribucija”. Kupujući gorivo zapravo kupujete i štošta drugo na što država polaže ekskluzivno pravo prodaje, poput školstva, zdravstva, infrastrukture te financirate rad raznoraznih agencija čiji smisao postojanja se opravdava borbom protiv problema i situacija koje postoje samo u glavama i vizijama birokrata koji u njima sjede.

Ministar Linić tu praksu naziva “socijalizacijom problema” (Video prilog s ministrovom izjavom koja počinje na 19:52). Citiram ministrovu izjavu ukoliko nemate volje gledati video:

Što znači parafiskalni namet? To znači da socijaliziramo neki problem.
Ako želimo riješiti pitanje voda, štete od vode, ili obrnuto ulaganje u veće količine vode, čuvanje tih voda, mi, ako bi ukinuli parafiskalni namet to znači da bi trošak svega toga platio samo korisnik voda!
Parafiskalni namet znači da to socijaliziramo i prebacimo i na onog tko ne koristi vode!

Dakle parafiskalnim nametima i porezima poreznog obveznika se prisiljava da sudjeluje u financiranju usluga i roba koje realno ne koristi i ne treba u ime onih koji ih koriste ili namjeravaju koristiti u budućnosti i špekuliraju o tome. Kako motiv nije tek solidarnost, što će svakome prvo pasti na pamet, dovoljno je pogledati još jednom udio davanja državi u cijeni benzina koji iznosi više od 56%. Kada govorimo o gorivu evidentno je kako je ta “socijalizacija” odavno prestala biti simbolična pomoć nekim skupinama građana ili interesima koji se opravdavaju “općim dobrom” i postala ozbiljna prepreka ili zlo koje se ispriječilo na putu napretka hrvatskih građana. A pravi motiv slijedi u nastavku ministrove izjave (počevši na 20:28):

Zašto? Zato jer imamo prevelike dobiti u bankarskom i telekomunikacijskom sektoru, financijskom sektoru, pa ih želimo opteretiti za nešto što ne koriste.

Unatoč ovoj kriminalnoj izjavi i dalje postoji široko uvjerenje javnosti, na koje utječu Vladine propagandne poruke, kako porezi nisu problem Hrvata već je problem pohlepa kapitalista koji potplaćuju i eksploatiraju radnike niskim plaćama, a kupce visokim cijenama. Pa koliko je to vjerojatno nakon svega?

Još ću se jednom vratiti na zadnju pitu i uputiti na onih 0,7 HRK marže i 0,66 HRK prihoda tvrtke na kraju lanca. U 1,36 HRK se nalazi profit nebrojenih tvrtki i svih zaposlenih u njima i to ne samo u Hrvatskoj već u svim državama na putu kojim gorivo prolazi od svojeg izvora do benzinskih crpki širom Hrvatske. Svi oni naplate se od tih 1,36 HRK po litri goriva, a na zakonom determiniran prihod tvrtke od 0,66 HRK po litri država udari još 20% poreza na dobit te oporezuje svakog zaposlenog po stopi od 12, 25 i 40%, a uzme i za zdravstvo i mirovine. Funkcioniraju li ti sustavi onako kako biste htjeli? Ne? I ja mislim. Ali kako i bi kada je lajtmotiv hrvatskih vlastodržaca kažnjavanje profita i socijalizacija problema na način – plati za ono što ne koristiš?

U tržišnoj ekonomiji postoji jedna genijalna stvar – to gorivo o kojem govorim evidentno ne mari na nacionalnost, vjeru, boju kože, spol ili rod bilo kojeg čovjeka koji je uključen u proces njegove eksploatacije, prerade, distribucije i prodaje. Također, uvjeren sam, niti vi sami vrijednost tog goriva ne određujete prema tim faktorima već vam je osnovni faktor njegova cijena. Ona je ključna tržišna informacija i stoga se nadam da je ova analiza prenijela onu najbitniju, o dominantnoj prisutnosti države, intervencionizma, regulacije, planskog ekonomiziranja pa i merkanzilizma u gorivu koje kupujemo.

Od svih faktora na njegovu konačnu cijenu u najmanjoj mjeri utječe tržište, nažalost, jer unatoč tome i u tom neusporedivo manjem iznosu kojim ga nagrađujete u odnosu na domaće diletantske vlastodršce, to tržište nagrađuje realnu korist, sve one ljude u procesu koje ne poznajete niti za koje osobito marite ali su tu. Zbog vas i zbog vaše želje da se vozite svojim automobilom. A i iza tog automobila nalazi se usporediva priča o tržištu pa i o davanjima državi, porezima i trošarinama, no o tome drugom prilikom.

Vidite, kada Vlada kaže da štiti ljude od tržišta tada to treba shvatiti točno tako. Postoji tržište, vlada i vi na kraju lanca. Shematski to izgleda ovako:

Tržište > Vlada > Vi

Vlada nije dio tržišta već prepreka između vas i tržišta, kako u slučaju tržišta nafte i naftnih derivata tako i u svakom drugom slučaju. Primjer koristi državnih intervencija jednostavno ne postoji. Svaka realna potreba ljudi može biti zadovoljena na tržišnim principima, čak i u slučaju “štete od voda” o kojima govori ministar misleći na štete nastale na imovini građana na poplavljenim područjima.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi

Liberalna misao (44)

Oznake

društvo, Država, iskrivljen pogled, Liberalna misao, prizma, stvarnost, Svijet

Nije sve tako iskrivljeno, kad ne gledaš kroz prizmu države.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Vladavina iznude – ideal iznad profita

Oznake

iznuda, kriza, moć, novac, politika, profit, siromaštvo, socijalizam, vlada, vladavina

Utrka za novcem polako završava. Ideali suvremenog Svijeta su iznad profita!

Umjesto vladavine novca, gradimo vladavinu iznude. Jednostavnije rečeno, danas, ključ nije u novcu već u moći. U poziciji. U utjecaju. Ali to ste, pretpostavljam, znali i sami. No unatoč tome i dalje smatrate ispravnom tvrdnju da je novac korijen sveg zla? Pa ako je novac korijen sveg zla, što je onda korijen novca?

Novac je alat koji nam omogućuje da surađujemo jedan s drugime.
Tvoja roba za moju robu. Tvoj trud za moj trud.
To je kamen temeljac civilizacije.

Bogatstvo nekog čovjeka izraženo u novcu nije mjerilo tog čovjeka. Kako je zaradio taj novac jest mjerilo. Ako ga je zaradio stvarajući vrijednost onda je novac simbol časti. Međutim ako ga je tek uzeo od onoga koji stvara, tada časti nema.

Tada si jednostavno lopov.

Ali vi i dalje vjerujete kako novac stvaraju moćni na račun nemoćnih?

O kakvoj “moći” se radi u tom pitanju? O sposobnosti stvaranja vrijednosti? Ili o sposobnosti manipulacije, prikrivenog dogovaranja i politiziranja u svrhu iznude novca?

Kad novac prestane biti alat koji omogućuje čovjeku da surađuje s drugim čovjekom, tada čovjek postaje alat čovjeku.

Krv, bičevi, lanci ili novac. Možeš birati no razlike nema.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Nije li vrijeme da pomognete barem jednom siromahu?

Oznake

beskućnici, eksploatacija poreznih obveznika, kleptokracija, korupcija, kriza, politika, pomoć, siromaštvo, solidarnost, vlast

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Hrvatski kralj Hamed

Oznake

Hamed Bangoura, hdz, Hrvatska, kraljevstvo, moć, peticija, politika, progresivizam, SDP, stranke, vlast

Budući kralj Hrvatske, g. Hamed Bangoura I, poslao je proglas hrvatskim političkim strankama kojim ih proglašava odgovornima, između ostaloga, i za to što ih je narod svojevoljno izabrao na demokratskim izborima, te nekako istovremeno s proglasom pozvao iznevjerene građane da podrže njegovu ideju o zabrani kandidiranja na izborima svim postojećim strankama, političarima i nevaljalim idejama koje stoje iza njih.

Tako on postaje jedina buduća politička opcija, jer bilo koja druga bila bi znak otpora progresivizmu, i sasvim jasno budući kralj Hrvatske.

Podrška puka je značajna, već se naziru pripadnici novih staliških slojeva (index je novo kraljevsko glasilo, građanin sa više od 100 sharea vijesti na Facebooku vlastelin, onaj iznad 500 barun, onaj iznad 1000 kraljev osobni savjetnik, a onaj iznad 5000 njegov partner), stoga nam živio dovijeka kralj Hamed!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

p.s. kalkuliram da bi moj blog mogao postati buduća Indexova kolumna ukoliko visočanstvo prepozna značaj moje bezuvjetne (sasvim logično) potpore za buduće objektivno informiranje puka o njegovim plemenitim nakanama.

Legalizacija vs. liberalizacija

Oznake

džoint, frula, legalizacija, marica, marihuana, referendum, trava, zabrana, začaburiti, čmrks

Index.hr poziva na ispunjavanje ankete “jesi li za ili protiv legalizacije marihuane?”

Preciznije, pitanja su dva:

1. Jeste li za referendum o legalizaciji marihuane? (DA/NE)
2. Kako biste glasali na referendumu o legalizaciji marihuane (ZA legalizaciju /PROTIV legalizacije)

Problemu možemo pristupiti iz minimalno dvije pozicije – one države i one građana.

Iz pozicije države znamo da su uzgoj, prodaja i konzumacija marihuane kaznena djela. A kao takva su klasificirana prije svega zbog činjenice da se u svakom koraku tog procesa vrti ogroman novac nad kojim država nema trag i s obzirom na to gubi vlastitu mogućnost da naplati porez od sudionika tog tržišta.

Građani su podijeljeni u najmanje dvije struje – onu koja drži konzumaciju, prodaju i uzgoj kriminalnim djelom i podržava državu u borbi protiv svih aktera koje zatekne u tom procesu, te onu koja podržava slobodnu konzumaciju. Tek dio onih koji podržavaju konzumaciju podržat će i mogućnost slobodnog uzgoja i prodaje marihuane na tržišnim principima. Većina onih koji podržavaju konzumaciju će ipak zagovarati nekakvu vrstu kontrole nad ostatkom procesa.

O marihuani se govori štošta. Jedna struja dokazuje štetnost, druga korist. Zbog velike podjele javnosti i znanosti ne bih ulazio u razmatranje tog aspekta već se zadržao na motivima Indexove inicijative koji pretpostavljam dolaze od zadnje navedene skupine, dakle onih koji podržavaju konzumaciju ali ne i slobodnu trgovinu i njen uzgoj. Stoga treba razdvojiti ideju legalizacije od liberalizacije i naglasiti kako to nisu istoznačnice.

Legalizacija u ovom slučaju znači regulacija. Jedina zainteresirana strana, kada govorimo o regulaciji, jest država jer regulacija otvara mogućnost ulaska u dosad neregulirano tržište i pristup velikoj količini dosad nekontroliranog novca. Liberalizacija bi značila upravo suprotno, da se postojeći pravni okvir reducira, a kako je pravno jedino reguliran kazneni dio tada bi ona značila prestanak kažnjavanja i prepuštanje marihuane slobodnotržišnim principima u potpunosti.

Dosadašnji trendovi na tom “crnom tržištu” govore kako je droga sve dostupnija, sve kvalitetnija i sve jeftinija. Ne bih nastavljao sa medicinskim aspektom jer nisam u potpunosti kompetentan, no mogu pretpostaviti da je usljed veće kvalitete droge broj smrtnih slučajeva usljed prekomjerne konzumacije manji nego u trenutku kada je droga bila lošije kvalitete.

Ulaskom države u kontrolu tržišta marihuane pretpostavljam da bi došlo barem do sljedećeg:

1. cijena marihuane bi narasla usljed manje količine proizvedene robe i manjeg broja proizvođača koji trenutno konkuriraju jedan drugome (regulacija, kvote…)
2. kvaliteta marihuane bi pala usljed izostanka konkurencije, a ne isključujem i mogućnost da država subvencionira tu perspektivnu gospodarsku granu
3. ilegalno tržište bi nudilo još lošiju robu po neznatno nižim cijenama što bi dovelo do većeg broja tragičnih događaja o kojima ćemo čitati u crnoj kronici u dogledno vrijeme

Iz tog razloga ja bih na oba pitanja odgovorio protivno inicijativi, odnosno na prvo sa NE i drugo sa PROTIV. Stanje na tržištu marihuane kako ga ja percipiram, neiskusan kakav jesam u tom pogledu, je očito stabilno. Ne vidim da postoji problem u potražnji, da ljudi umiru po cestama od prenapušenosti, niti rastafarijanske prosvjednike koji traže bolju robu za nižu cijenu. Taj izostanak dramatičnih vijesti, a pogotovo ovih vezanih za crnu kroniku, nekako mi govori da je trenutno sve u redu po tom pitanju. Tržište je našlo svoj ekvilibrijum i funkcionira u okviru koji se u pravilu ne mijenja.

Podržao bih liberalizaciju ali držim da tvorci ovog pitanja, a sutra možda i referenduma, ne misle na isto.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Model referendumskih promjena Ustava i zakona po mjeri interesnih skupina

Oznake

GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon

Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.

Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.

Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:

• pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
• pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
• pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
• obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
• pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora

Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).

Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?

Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:

Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.

U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.

Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.

Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.

Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.

NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.

Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:

Vlada R. Hrvatske ‏@VladaRH3h

Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun

Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.

Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mate Kapović je libertarijanac!

Oznake

antikapitalizam, Index.hr, Kapitalizam, katarza, kleptokracija, korupcija, kronizam, Mate Kapović, socijalizam, Vidošević

Gotovo nevjerojatan kolaž misli Mate Kapovića možete pročitati danas na Indexu. I doista, Mate Kapović, gorljivi zagovornik svega antikapitalističkoga, konačno je na tragu bolnog zaključka – kako za turobnu svakodnevicu Hrvata mogu biti krivi jedino kleptokratsko-kronistički akteri i njihov instrumentarij. Zahvaljujući uhićenju Nadana Vidoševića Mate Kapović doživljava katarzu.

Fino je adresirao problem u svojem tekstu, iako se refleksno dotaknuo i fraze “kapitalizam”, ali ne i zadugo. Nastavio je razmatranjem veze politike i hrvatskih gospodarskih moćnika pa čak i nadošao na zaključak o prodaji Vidoševića zbog interesa nekih drugih, trenutno dominantnih igrača istog genotipa, uz ključnu karakteristiku – da su oni ti koji sada određuju pravila igre. Nadam se da je sada malo jasnije kako je politička moć mnogo interesantnija pozicija od indolentne jurnjave za nekim novcem i sitnim ovozemaljskim zadovoljstvima koja se njime kupuju.

U konačnici borba protiv korupcije u postojećem okviru je nemoguća. Moguće je tek konstatirati da korupcija postoji i da stvara problem, a problem nerješivosti nalazimo u tome što se od države očekuje da vodi uspješnu borbu protiv korupcije. S obzirom da državu, znamo, reprezentira ta ista problematična ekipa korupcija perzistira. Korupcija jednih trenutno se može riješiti tek na način da se podrži smjena vlastodržaca koja dovodi do korupcije drugih. A to očito malo tko više želi. Pravo rješenje problema stoga ne može biti u borbi s korumpiranima, tako da ih mijenjamo s drugima, već u okviru unutar kojega oni realiziraju svoje stvarne namjere. Zauzdaj okvir, zauzdat ćeš i korupciju.

Dobrodošao Mate i ne daj se natrag kada si već zakoračio u ovom smjeru, s namjerom ili tek pukim slučajem, nebitno. Predlažem da nastaviš sa razmatranjem redukcije države, u njenom institucionalnom okviru, kao mogućem rješenju problema korupcije.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

HSLS-ov gospodarski plan i hrvatsko političko jednoumlje

Oznake

ekonomija, gospodarski plan, gospodarstvo, HSLS, politika, program, stranka

Gospodarski plan HSLS-a, kao i zadnja vijest o njihovoj viziji regionalnog ustroja Republike Hrvatske u paketu čine svojevrstan manifest još jedne u nizu socijalističkih, ili korektnije rečeno – kolektivističkih stranaka – hrvatskog političkog spektra. Nema na političkoj sceni nekog šarenila, da se razumijemo. Politička realnost Hrvatske je monokromatska, a razlika između ljevice, desnice ili tzv. centra je u količini vode kojom se razrijeđuje crnilo kolektivističkih vizionara koji stoje ispred njih.

HSLS tako predlaže, da krenem obrnutim slijedom počevši od zadnje vijesti, centralizaciju države kojom bi se, smatra Ferdelji, riješio problem “županica povampiranih za luksuznim automobilima”. Tako bi poput aktualne vlasti reducirao broj županija odnosno podijelio Hrvatsku na nekoliko administrativnih regija koje bi se učinkovitije nastavile baviti istim poslom kojim se bave i sada. Racionalnost, u ovom smislu, dakle definira više kao uži odnos između speficičnog zadatka i izvršitelja (1:1) nego kao pitanje smisla samo zadatka kojeg je država preuzela pod svoje ili nametnula građanima. Naime politika poticaja, koju spominju u gospodarskom programu, daje mi za pravo reći kako ne vjerujem u njihovu sposobnost racionalizacije jer oni i dalje namjeravaju novcem jednih građana (poreznih obveznika većinom iz kategorije fizičkih osoba) poticati druge građane iz kategorije poduzetnika ili mase socijalno ugroženih (ugroženi su postali upravo zbog bezbrojnih programa koji potiču socijalu). Razlika između modela horizontalnih poticaja koje predlažu te vertikalnih kakve imamo sada je, uvjeravam vas, tek u broju slova u tim riječima. U praksi je nema. Novac će tek biti redistribuiran nekome drugome, a korist po oporezovane građane bit će ista kao i u aktualnom modelu poticajne politike.

S druge strane tu je ideja da svaka regija a priori mora funkcionirati kao država u malom. Tako u svaku regiju smješta sveučilište, kliničku bolnicu, i pazite ovo – narodno kazalište kao i “prirodno pripadajuće ministarstvo”. Zar ovo ne zvuči kao čisti komunizam? Ja doista vjerujem kada bi građani podržali ovaj program da bi vlast koja smišlja ovakve ideje stvarno pokušala iste i realizirati. No realno ne postoji nešto poput “prirodno pripadajućeg ministarstva”, pri čemu mislim na vezu ministarstva poljoprivrede i Slavonije pa turizma i Dalmacije, a isto se odnosi i na ideju aktualne vlade da se promet veže uz Rijeku. Bezveze. Radi se naravno tek o manipulaciji mišljenjem javnosti. Prirode nema u ovoj priči kao što ni državnih institucija nema u prirodi. Iza svega je vizija neke osobe ili usuglašene organizacije u lovu na politički tron. Ovdje ne smatram HSLS nečim posebnim. Svaka borba političke stranke bez obzira na njen polaritet svodi se na isto.

Ono što u vijesti završava Josip Budimir, njihov ekonomski strateg, sa argumentacijom uštede koja bi se ostvarila regionalnim reustrojem, može se postići općenitom redukcijom uloge države i lokalne uprave koje iziskuju financiranje javnim novcem odnosno novcem koji se osigurava represijom nad poreznom bazom – građanima. Država se treba kroz institucije baviti sa manje stvari nego što se bavi danas, što znači da se financira s manje novca građana. No straha u raspuštanju državne birokracije i javnog sektora ne bi trebalo biti iako je on dominantan. Naime ljudi imaju sposobnost uspostaviti sve potrebne servise na tržišnim principima što će stimulirati prirodnu alokaciju resursa u one stvari koje su poželjne i korisne ljudima pri čemu se štedi sav novac koji se danas izdvaja za financiranje nepotrebnih ali zakonski nametnutih birokratskih mjesta troškova za koje uglavnom nismo ni svjesni da postoje. Stoga je pretpostavka da će manji broj birokrata u manjem broju regija za manje novca uspješno obavljati isti broj zadataka po mojem skromnom mišljenju – slab argument. Prije će se desiti da će se manji broj zakonski određenih postupaka moći zadovoljiti u istom vremenu. Povjerenje koje su građani dali strankama s argumentima ovog tipa u pravilu se iskoristilo protiv građana.

Riječ-dvije o gospodarskom programu

Na samom uvodu je kritika ekonomskih strategija dosadašnjih vlasti koje se okarakteriziralo kao izgubljene u problemu planske redistribucije (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”). Ipak dosadašnje vlasti prakticiraju neoklasičnu sintetiziranu ekonomiju, a u tom smislu HSLS-ova fiksacija BDP-om te razlikom uvoza i izvoza koje stavljaju u središte svoje ekonomske priče govori da su na potpuno jednakom potencijalu. Ideje koje nude samo su dosad neiskušane makroekonomske strategije unutar istog dominantnog ekonomskog okvira, a ideje HSLS-ovih vizionara su jednake idejama aktualnih vođa, jednako totalitarnog prizvuka i bez ikakvog argumenta. Kažu tako da rast BDP-a nakon provedenih reformi koje nude “mora” iznositi 6%. Ma nemojte. A što ako DBP na kraju padne za 3%? Nikome ništa pretpostavljam osim građanima čiji će standard ljosnuti još malo u smjeru siromaštva i potpune apatije. Tko povjeruje u tu priču sasvim sigurno će za desetak godina čitati produženu listu promašenih predviđanja koju je započeo Nedjeljni komentar u odličnom tekstu o promašenim makroekonomskim predviđanjima koja proizlaze iz mainstream politika.

No ja ipak radije ne bih riskirao pa zato sada i drobim kako bih možda nekome skrenuo pažnju da u ovoj novoj priči i ideji nema baš ništa novo i neiskušano.

Nadalje, visoku potrošnju države, javni dug, deficit i fiskalnu centralizaciju rješavaju flat tax stopom poreza od 23% za poreze na dobit, dohodak, PDV. Porez na dobit dakle raste sa 20% na 23%. Čudi stoga što također dvije točke niže navode kako nije za očekivati oporavak gospodarstva dok se ne smanji porezno opterećenje jer poreze namjeravaju povisiti. Uz zadržavanje uloge države u postojećem okviru, uz manje birokrata u manje regija, očito je da možemo očekivati još gore gospodarske rezultate odnosno nastavak poznatih negativnih trendova. Jer ne znam zašto bih temeljem ovih ideja mogli očekivati nešto drugo. Zaista čudi kako ljudi smatraju da će ponavljanjem istog eksperimenta dobiti drugačiji rezultat, u našem slučaju rast gospodarstva. Ovo je matreijal za sociologe i psihijatre.

Vrijedna posebnog spomena je i ta fiskalna centralizacija kao problem. Naime ovogodišnji rashodi opće države od 142 milijarde HRK podijeljeni su između središnje države i lokalnih samouprava u omjeru otprilike 90:10 u korist središnje države. HSLS zamjera centralizaciji pa ipak predlaže ukidanje lokalnih samouprava i centralizaciju u nekoliko regija. Statistički tada bi redistribucija bila pravilnija, a u praksi lokalne samouprave financirale bi regionalne proračune pri čemu bi same u većini ostale zakinute za vlastiti novac. U gospodarskom planu navodi se nešto sasvim suprotno – decentralizacija pa čak i prepuštanje cjelokupnog prihoda od poreza na dohodak općinama i gradovima. Unatoč tome ne sumnjaju da će moći ustabiliti državni proračun i nastaviti baviti se jednakom količinom nepotrebnih birokratskih poslova kao i danas. Kontradiktorno, kontraintuitivno i nadasve neuvjerljivo.

O monetarnoj politici ne govore mnogo

Ipak spominju moment u kojem se smanjenjem obvezne pričuve nastojalo potaknuti banke na kreditni rizik, pa usmjeriti kapital na izvozne aktivnosti, što je rezultiralo debaklom pa se brže bolje vraćalo pričuvu na 14% i povlačenjem novca zbog stabilizacije kune prema euru. Problem koketira sa socijalnom kategorijom pa ni sami ne znaju što bi. Kažu ciljana inflacija je najbolja, pri čemu bi nužno smrznuli plaće, mirovine i socijalne naknade. I tu staju. Valjda su shvatili da su izgovorili nešto čega se ne bi posramio ni prekaljeni komunist. No debakl s izvozom je eksperiment koji su sasvim sigurno voljni ponoviti jer to je, ako se podsjetimo, osnova njihove ekonomske strategije.

Regulatorna politika

Ni riječi o tržišnoj ekonomiji. Naravno, jer to nije priča koju priča i jedna hrvatska stranka pa tako ni ova. Fleksibilnije radno zakonodavstvo o kojem govore vrlo opskurno je jedino što bih mogao povezati sa nečim pozitivnim. Obećanja da će država raditi brže i bolje, da će depolitizirati upravljanje državnim monopolističkim poduzećima, da će pravednije dijeliti poticaje, poticati izvozne aktivnosti (vidi monetarnu politiku) te da će ukinuti neke parafiskalije, ponovno su stvari kojima se gađa u emocije lakovjernih. Depolitizacija upravljanja monopolističkom tvrtkom jednostavno nije moguća jer se radi o tzv. “interesima države” koji su prvo i osnovno politički interesi. Nije u interesu vlastodržaca da državnom tvrtkom upravlja osoba koja nije stranački poslušnik, a kamo li poslušnik stranke u opoziciji. Stručnjake se u tom smislu ne sluša. Nije li nedavno Bandić najavio smjenu nepodobnih stručnjaka u svojim redovima? Da pogodim, to je svatko tko se stručnim argumentima suprotstavlja njegovoj političkoj komandi. Takav je prepreka. Zamislite sada kakve igre bi se odvijale u prepuštanju državne monopolističke tvrtke na upravljanje nekom tko ne sluša pa i kad ispadne da taj netko nije poželjnog morala pa i sam “hapa” na svoju stranu, a iza svega opet stoji država kao garantor posla i porezni obveznici koji financiraju neracionalno poslovanje.

Energetska politika

Ne damo INA-u, ne damo HEP, ne damo JANAF, ne damo ništa! Kapitalističke babaroge napadaju domaće vrednote! Usput štitimo okoliš! Ulažemo novac poreznih obveznika u obnovljive izvore energije! Donosimo strategije! U priču ubacuju i privatnike, no realno svjedočimo sinergiji planske ekonomije i poduzetnika koji će na oskudnom tržištu povlastica voditi prave ratove za kupnju boljeg položaja na tržištu. Ako to nije fašizam onda ne znam što je. Najava nastavka kleptokratsko-kronističke antitržišne i antikapitalističke realnosti u svakom slučaju jest jer ponovno ne znam zašto bi ovaj puta ista stvar urodila drugačijim plodom. Presudno je poštenje i dobre namjere? Ma dajte. Da ima išta u tome tada bi se borili za vaš novac nečime što vam je od direktne koristi, a ne vašim novcem da dođu na poziciju s koje će vam nastaviti uzimati novac naredne četiri godine, sami ili u talu s nekom drugom interesnom skupinom u obliku kakve koalicije.

Mirovinska politika

Da podsjetim. Novac postojećih umirovljenika isplaćuje se umirovljenicima od rada postojećih radnika, odnosno pola isplaćenih mirovina dolazi od uplata doprinosa tih radnika, a druga polovica iz općih poreza. Dakle u financiranju mirovina danas sudjeluju baš svi porezni obveznici, a mirovinski sustav, koji bi u svojoj naravi trebao biti fond s kapitaliziranom štednjom koju radnici ostvaruju tijekom svojeg radnog vijeka i od svojeg rada, pretvorio se u borbu za štrucu kruha koju za sebe i svoju obitelj stvara današnji radnik. Da ne govorimo o tome što tog radnika čeka sutra kada će očekivati mirovinu po istom principu jer od svojeg drugog stupa i neće dobiti mnogo, ako uostalom do tada i preživi tendencije nacionalizacije zbog puke potrebe isplate trenutnih mirovina.

Da vidimo što kaže HSLS o problemu. Kažu da je sustav neodrživ, a neodrživ je po njihovom mišljenju jer je preliberalan. Mili bože. Ovo će opet netko shvatiti kao produkt kapitalizma, “povampirenog liberalizma” (ovaj Lesarizam otkriva mogućeg partnera u koaliciji) i slobodnog tržišta. Mirovinska politika dakle prema njihovoj viziji treba biti restriktivna, a ljude demotivirati od preranog umirovljenja. Jel shvaćate apsurd? Dakle radi se o novcu građana kojeg očekuju koristiti u starosti u obliku mirovine, a država je ta koja im treba braniti da taj novac počnu koristiti kada to i žele. Prvo i osnovno tu su dobne restrikcije koje imaju tendenciju daljnjeg povisivanja dobne granice te mnogobrojne povlaštene mirovine koje se isplaćuju na temelju uskraćivanja prava onih koji doprinose mirovinskom sustavu. I ne radi se više samo o štednji jednog umirovljenika koju mora podijeliti sa još jedim, povlaštenim iliti socijalnim umirovljenikom koji za života nije uštedio ni pare, već o tome da niti ta prva štednja ne postoji u obliku tzv. fonda već se radi o razmetanju novcem radno aktivnog stanovništva, što sam spomenuo u prethodnom pasusu. Što je tu liberalno pobodu? Dijeljenje povlaštenih mirovina posredstvom politike i zahvaljujući državnom monopolu nad mirovinskim sustavom s apsolutnim pravom redistribucije novca jest sve samo ne liberalno.

U tom smislu predlažu mjere povratka osiguranika iz drugog stupa u prvi te odmah nakon toga primicanje principa funkcioniranja prvog stupa drugom stupu. Ovdje je nešto očito kontradiktorno. Naime ako drugi stup ne valja, na što otvoreno aludiraju i nude mogućnost povratka u prvi stup tada nije jasno zašto onda žele da prvi stup funkcionira više kao drugi stup. A drugi stup očito funkcionira dobro, za sada, jer se štednja uspješno kapitalizira za razliku od prvog stupa koji realno više ne egzistira u obliku fonda jer, ponavljam i opet, novac dolazi od tekućeg rada aktivnog radnog stanovništva, a ne od kapitalizirane štednje. Dakle HSLS bi rado da prvi stup funkcionira kao drugi, a s obzirom da se u drugi stup izdvaja tek 5% bruto plaće, za razliku od 15% koliko se mora izdvajati u prvi stup, očito je da u dogledno vrijeme to neće biti dostatno za normalan život pa je jedino rješenje koje vide upropastiti i to malo drugog stupa u upropašteni prvi stup. Ostaje jedino vjerovati da će prvi stup nakon toga funkcionirati više po načelima drugog stupa, što naravno neće.

Zdravstvena politika

Vrlo slična situacija kao i kod mirovina. Država jamči svakome zdravstvenu zaštitu, a tek malobrojnim poreznim obveznicima nameće obvezu da ga i plate. Rezultat je raspad sustava potkapacitiranog sa strane resursa, a zatrpanog sa strane potražnje. Dugovi se saniraju novcem iz proračuna, dakle obveznici cijenu sustava plaćaju višestruko, liječnici štrajkaju, liste čekanja sve duže. Monopol je očuvan jer liberalizacija bi, vjeruju mnogi, vratila kugu na ulice hrvatskih gradova.

Da vidimo viziju HSLS-a. Sustav koji se rasuo iz gore navedenog razloga spasit će kozmetičkim promjenama u postojećem okviru. Reogranizirat će, unaprijedit će, uskladit će, regulirat će, redifinirat će, završiti započeto. HZZO pretvaraju u suvremenu, stručnu i vrhunski informatiziranu financijsku instituciju. Da ne duljim, osuvremenjuju neučinkovit monopolistički sustav, a rezultat tih briljantnih ideja bio bi jednak današnjim rezultatima do kojih su dovele jednake ideje. Kao da ih prepisuju jedni od drugih. Nema sumnje, ovaj put će biti drugačije.

Obrazovna politika

Obrazovanje nije stvar koja se smije prepustiti građanima u ruke, jer bi oni, vjeruje se, odlučili degenerirati par stoljeća unatrag. Matematika bi se bavila kruškama i jabukama, a Zemlja bi ponovno postala ravna ploča. Stoga obrazovni sustav mora ostati državni monopol, a građane se mora poput ovaca usmjeravati u profesije za koje se garantira da su perspektivne i korisne. I tako smo po svim parametrima daleko ispod prosjeka svih država EU. Nema dosta visokoobrazovanih, nema dosta doktora, nema tehničara, nema istraživanja i nema znanosti. Rješenje za monopol jest upumpavanje još više novca u njega, nezadovoljnim učiteljima povisiti plaće, omogućiti studentima još više “besplatnog” studiranja i mnoge druge mjere kroz koje država uzima u svoje ruke još veću ulogu. Ukidanje obveznog školovanja nije opcija, a ne razmatra se niti uvođenje vouchera kao modela financiranja. Štoviše, razmatra se uvođenje programa genijalnog naziva “sve u školi” koji znači upravo to – učenika obvezati da pohađa državnu školu, poreznog obveznika da to plaća, a učenik, da se vratim na njega, u školi bi trebao obavljati apsolutno sve aktivnosti koje ga u teoriji mogu zanimati, počevši od prehrane, dopunske nastave, izvannastavnih aktivnosti, sporta i inoga. Najbolje da im organiziraju i trajni boravak u školi po uzoru na kineske obrazovne logore. Sve u ime statistike i izjednačavanja sa EU prosjecima. Liberalizam par exellance.

Socijalna politika

Sustav socijalne skrbi je preširok i institucionalizirano preusitnjen. Stoga je smatraju neracionalan. Posljedice stoga trpe, pazite ovo – državni proračun s jedne strane, a korisnici socijalne pomoći s druge strane. A gdje su porezni obveznici može li tko reći? Tko njih šljivi. Oni su samo sredstvo. Uglavnom sustav će racionalizirati, poboljšati, s jedne strane centralizirati s druge decentralizirati. Jedni će ostati bez potpora, a drugi će dobiti više. Sve skupa nastavak iste politike na kojoj se temelji država socijalnog blagostanja. Pomoći žele tuđim novcem sve većem broju zainteresiranih socijalnih narkomana.

Reforma lokalne samouprave i javne uprave

Decentralizacija kroz centralizaciju (21 županiju mijenja 6 regija), pravednija redistribucija proračunskog novca, sa 90:10 na 70:30 (povećanje u korist lokalnih samouprava). Učinkovitija birokracija čiji cilj je učinkovitije sisanje novca iz EU fondova, a to je birokratima osobito bitno s obzirom da je hrvatska bara presušila, otpuštanje par tisuća zaposlenih, racionalizacija, optimizacija itd. Zanimljivo je da se zalažu za smanjenje broja ministarstava ali kako ne spominju otpuštanje znatnog broja ljudi očito je da se zalažu tek za integraciju postojećih ministarstava u manji broj novih. Troškove reforme očekuju povratiti u državni proračun tijekom godine i pol dana. To je naravno glupost, a zašto je glupost pogledajte “Yes minister” i “Yes prime minister” pa ćete vidjeti. Neke stvari teško je protuargumentirati brojkom jer su po prirodi stvari sociološke.

Turizam

Turizam je važan i zato mu trebaju poticaji. A u nastavku pogledajmo upropaštavanje jedine gospodarske grane koja još uvijek donekle funkcionira, a funkcionira upravo zbog toga što je visoko disperzirana i teško se politički kontrolira. Ali i to se može okrenuti u korist političkog planiranja, samo treba ustrajati. Strategija razvoja turizma već postoji.

Poljoprivreda

Ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe, sve više hrane uvozimo – hrane koja je, usput rečeno, nekvalitetna i opasna, ljudi napuštaju selo, a polja se pretvaraju u šikare. Kriste.
Sve što treba jednom političkom planu jest da iznese hrpu negativnih besmislica i onda im okrene predznak te isto predstavi kao rješenje. Pa nije rješenje izmišljenog problema reći kako tog problema više neće biti! Rješenje problema jest ne izmišljati problem gdje ga nema jer pri tome izbjegavamo uvidjeti gdje on uistinu jest i kakav jest. Hrvatsko selo uništeno je, uvjetno rečeno, inzistiranjem na ekspanziji putem političkih razvojnih planova koje su slijedile politike poticaja raznih oblika. Tržište nije reagiralo na te signale kako su vizionari očekivali jer su vrlo brzo prepoznati kao lažni. Uvozna i manje opterećena roba lakše se plasira na domaće tržište i to je jedini razlog zbog kojega je ona češći odabir domaćeg potrošača koji oskudijeva resursima jer se oni troše osim za financiranje kolosalne državne administracije, socijalne, zdravstvene, mirovinske svrhe i na poticanje domaćeg gospodarstva gdje je poljoprivreda najznačajniji primatelj. Poticaji su doveli do prevelikog broja igrača na tržištu koji opterećeni preuzetim kreditima za proizvodnju na nepostojećem tržištu proizvode robu koja je cijenom odbojna domaćem i ikojem kupcu. Situacija u kojoj se našao poljoprivrednik nalaže da cijenu proizvedene robe podiže, u nadi da će njenom prodajom podmiriti preuzete obveze, a kako prodaja izostaje tako se računica urušava zajedno sa lažnom nadom. Ostaje bijes.
No bijes, kao ni osnovni problem, neće se riješiti nekom novom politikom istog tipa niti dodatnim poticajima “U ime gladnog hrvatskog puka” kako sugerira HSLS.

Promet

Ulaganja u luke, željeznicu, zračni prijevoz. Sad već doista vjerujem da stranke međusobno razmijenjuju strategije, nakon toga promijene font i prored u tekstu te isto pljusnu na svoj memorandum. “I dosad neviđena priča je tu”. Pristup dosad vodećih stranaka koji su kritizirali na početku (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”) ovdje je ponovno ispravan, a razlika je u tome što su se oni odlučili što će graditi, za razliku od dosadašnjih vlasti koje su… također odlučile isto.

Pravosudna politika

Sam uvod u ovu cjelinu otkriva kako i ova politička stranka smatra pravdu, pravo i pravosuđe državnim monopolom. Kažu, “efikasno i neovisno pravosuđe osnovni je uvjet za gospodarski rast…” – TOČNO! Jer jedna od osnovnih zadaća prava i pravosuđa jest zaštita imovinskih prava građana – pa nastavljaju: “… , za ostvarenje socijalne države te ostvarenje zakonom zajamčenih prava građana” NETOČNO! Pravo i pravosuđe se ne bi trebalo baviti izgradnjom socijalne države u kojoj su doista zakoni bitni za ostvarenje zajamčenih prava građana – u naravi ne radi se o pravima već povlasticama koje su osigurane zakonima osmišljenima isključivo u tu svrhu. Navedeno nije u skladu s načelima vladavine prava, a s vladavinom prava se vole razmetati sve političke opcije. Naravno, sasvim neopravdano.

Kažu “skratit će rok sudovanja na godinu dana”, a već u slijedećoj točci kako neće osnivati nove sudove. Naime rok je relativna stvar, doista okolnosti suđenja nije moguće uvijek unaprijed predvidjeti pa govoriti paušalno o određivanju maksimalnog roka “sudovanja” (zanimljivo je kako su lukavo izbjegli reći “rok za donošenje pravomoćne presude”) nema nikakvog smisla ni osnove, kako u teoriji tako ni u praksi. Upravo osnivanje novih sudova može uvelike pomoći ubrzanju pravosudnog procesa i to na način da se zakoni usklade s načelima vladavine prava i dozvole samostalna sudišta ili arbitraže na tržišnim principima. Zakoni bi trebali biti egzaktna forma, ne apstrakcija poput postojećih, koji služe interesima političara i zaštićenih skupina, a kao egzaktne ih može tumačiti i u sporovima arbitrirati baš svatko.

Ostatak ove cjeline uglavnom se odnosi na preimenovanje sudova, npr. Općinske bi preimenovali u Temeljne, te organizacijske rošade u smislu pripajanja jednih sudova drugima i obrnuto.

Kultura

Još jedno u nizu ekskluzivnih prava države odnosno kako kulturu percipiraju političari. Da ne ulazim u detalje.

A ne bih niti za kraj davao neki poseban zaključak s obzirom da je ovo u cijelosti tek subjektivan komentar. Ipak, pitanje je koji je realno interes građana da opetovano podržavaju iste političke ideja koje cirkuliraju iza naziva političkih stranaka, gdje je sam naziv stranke očito jedina razlika? Potez predsjednika HSLS-a da si smanji plaću vremenski se poklapa sa objavljivanjem gospodarskog plana HSLS-a koji očito kreće u neku vrstu ofenzive. Eventualnim dolaskom na poziciju u dogledno vrijeme i nastavkom politike na koju smo već navikli od dominantnih stranaka pozicije i opozicije taj simbolični potez bit će u potpunosti kompenziran jer vlast znači kontrolu nad najvećom blagajnom u okviru hrvatskih granica – državnim proračunom teškim više od 120 milijardi HRK.

Napisat ću još jedan tekst u dogledno vrijeme u kojem ću usporediti programe političkih stranaka, u obliku nekog crosstaba, gdje se nadam da će te sličnosti o kojima govorim isplivati na površinu i postati očitije. Čekam gospodarski plan HDZ-a koji još nije objavljen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

“Poduzetnička inicijativa” – novi ciklus predavanja

Oznake

CEA, Iustitia, libertarijanci, odgovornost, poduzetnička inicijativa, pravni fakultet, predavanje, sloboda

Centar za javne politike i ekonomske analize www.cea-policy.hr i Udruga za promicanje individualne slobode “Iustitia” www.iustitia.hr pozivaju Vas na sljedeći u nizu seminara u okviru našeg projekta “Poduzetnička inicijativa” kojime promoviramo poduzetničke slobode.

Petak 22. studenoga 2013. od 17 do 19 sati

Pravni fakultet u Zagrebu, Trg maršala Tita 3, dvorana III. radi se o sporednoj zgradi Pravnog fakulteta, desno od kafića Kavkaz i Hemingway. Za sve informacije nazvati 091 5723 495

predavači i teme prvog u nizu predavanja:
Daniel Hinšt: Što za poduzetnike znači jedinstveno tržište EU?
Goran Kauzlarić: Poduzetnički mikroinkubatori i info-točke

molimo Vas da nas o mogućnosti sudjelovanja obavijestite na daniel.hinst@gmail.com

Raspored narednih predavanja možete naći na linku http://www.cea-policy.hr/index.php/poduzetnicka-inicijativa

Kapitalac nije član navedenog think tanka i udruge, još, ali ih podržava u tome što rade. S obzirom da se radi o rijetkim i vrijednim stručnjacima iz domene prava i ekonomije koji o problematici progovaraju iz pozicije klasičnog liberalizma, pozivam i vas, cijenjene čitatelje, da ih podržite barem dolaskom na uvijek zanimljiva predavanja otvorena za sve zainteresirane.

Svako dobro,
vaš Kapitalac