Oznake

, , , , , ,

GreyScale

Gospodarski plan HSLS-a, kao i zadnja vijest o njihovoj viziji regionalnog ustroja Republike Hrvatske u paketu čine svojevrstan manifest još jedne u nizu socijalističkih, ili korektnije rečeno – kolektivističkih stranaka – hrvatskog političkog spektra. Nema na političkoj sceni nekog šarenila, da se razumijemo. Politička realnost Hrvatske je monokromatska, a razlika između ljevice, desnice ili tzv. centra je u količini vode kojom se razrijeđuje crnilo kolektivističkih vizionara koji stoje ispred njih.

HSLS tako predlaže, da krenem obrnutim slijedom počevši od zadnje vijesti, centralizaciju države kojom bi se, smatra Ferdelji, riješio problem “županica povampiranih za luksuznim automobilima”. Tako bi poput aktualne vlasti reducirao broj županija odnosno podijelio Hrvatsku na nekoliko administrativnih regija koje bi se učinkovitije nastavile baviti istim poslom kojim se bave i sada. Racionalnost, u ovom smislu, dakle definira više kao uži odnos između speficičnog zadatka i izvršitelja (1:1) nego kao pitanje smisla samo zadatka kojeg je država preuzela pod svoje ili nametnula građanima. Naime politika poticaja, koju spominju u gospodarskom programu, daje mi za pravo reći kako ne vjerujem u njihovu sposobnost racionalizacije jer oni i dalje namjeravaju novcem jednih građana (poreznih obveznika većinom iz kategorije fizičkih osoba) poticati druge građane iz kategorije poduzetnika ili mase socijalno ugroženih (ugroženi su postali upravo zbog bezbrojnih programa koji potiču socijalu). Razlika između modela horizontalnih poticaja koje predlažu te vertikalnih kakve imamo sada je, uvjeravam vas, tek u broju slova u tim riječima. U praksi je nema. Novac će tek biti redistribuiran nekome drugome, a korist po oporezovane građane bit će ista kao i u aktualnom modelu poticajne politike.

S druge strane tu je ideja da svaka regija a priori mora funkcionirati kao država u malom. Tako u svaku regiju smješta sveučilište, kliničku bolnicu, i pazite ovo – narodno kazalište kao i “prirodno pripadajuće ministarstvo”. Zar ovo ne zvuči kao čisti komunizam? Ja doista vjerujem kada bi građani podržali ovaj program da bi vlast koja smišlja ovakve ideje stvarno pokušala iste i realizirati. No realno ne postoji nešto poput “prirodno pripadajućeg ministarstva”, pri čemu mislim na vezu ministarstva poljoprivrede i Slavonije pa turizma i Dalmacije, a isto se odnosi i na ideju aktualne vlade da se promet veže uz Rijeku. Bezveze. Radi se naravno tek o manipulaciji mišljenjem javnosti. Prirode nema u ovoj priči kao što ni državnih institucija nema u prirodi. Iza svega je vizija neke osobe ili usuglašene organizacije u lovu na politički tron. Ovdje ne smatram HSLS nečim posebnim. Svaka borba političke stranke bez obzira na njen polaritet svodi se na isto.

Ono što u vijesti završava Josip Budimir, njihov ekonomski strateg, sa argumentacijom uštede koja bi se ostvarila regionalnim reustrojem, može se postići općenitom redukcijom uloge države i lokalne uprave koje iziskuju financiranje javnim novcem odnosno novcem koji se osigurava represijom nad poreznom bazom – građanima. Država se treba kroz institucije baviti sa manje stvari nego što se bavi danas, što znači da se financira s manje novca građana. No straha u raspuštanju državne birokracije i javnog sektora ne bi trebalo biti iako je on dominantan. Naime ljudi imaju sposobnost uspostaviti sve potrebne servise na tržišnim principima što će stimulirati prirodnu alokaciju resursa u one stvari koje su poželjne i korisne ljudima pri čemu se štedi sav novac koji se danas izdvaja za financiranje nepotrebnih ali zakonski nametnutih birokratskih mjesta troškova za koje uglavnom nismo ni svjesni da postoje. Stoga je pretpostavka da će manji broj birokrata u manjem broju regija za manje novca uspješno obavljati isti broj zadataka po mojem skromnom mišljenju – slab argument. Prije će se desiti da će se manji broj zakonski određenih postupaka moći zadovoljiti u istom vremenu. Povjerenje koje su građani dali strankama s argumentima ovog tipa u pravilu se iskoristilo protiv građana.

Riječ-dvije o gospodarskom programu

Na samom uvodu je kritika ekonomskih strategija dosadašnjih vlasti koje se okarakteriziralo kao izgubljene u problemu planske redistribucije (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”). Ipak dosadašnje vlasti prakticiraju neoklasičnu sintetiziranu ekonomiju, a u tom smislu HSLS-ova fiksacija BDP-om te razlikom uvoza i izvoza koje stavljaju u središte svoje ekonomske priče govori da su na potpuno jednakom potencijalu. Ideje koje nude samo su dosad neiskušane makroekonomske strategije unutar istog dominantnog ekonomskog okvira, a ideje HSLS-ovih vizionara su jednake idejama aktualnih vođa, jednako totalitarnog prizvuka i bez ikakvog argumenta. Kažu tako da rast BDP-a nakon provedenih reformi koje nude “mora” iznositi 6%. Ma nemojte. A što ako DBP na kraju padne za 3%? Nikome ništa pretpostavljam osim građanima čiji će standard ljosnuti još malo u smjeru siromaštva i potpune apatije. Tko povjeruje u tu priču sasvim sigurno će za desetak godina čitati produženu listu promašenih predviđanja koju je započeo Nedjeljni komentar u odličnom tekstu o promašenim makroekonomskim predviđanjima koja proizlaze iz mainstream politika.

No ja ipak radije ne bih riskirao pa zato sada i drobim kako bih možda nekome skrenuo pažnju da u ovoj novoj priči i ideji nema baš ništa novo i neiskušano.

Nadalje, visoku potrošnju države, javni dug, deficit i fiskalnu centralizaciju rješavaju flat tax stopom poreza od 23% za poreze na dobit, dohodak, PDV. Porez na dobit dakle raste sa 20% na 23%. Čudi stoga što također dvije točke niže navode kako nije za očekivati oporavak gospodarstva dok se ne smanji porezno opterećenje jer poreze namjeravaju povisiti. Uz zadržavanje uloge države u postojećem okviru, uz manje birokrata u manje regija, očito je da možemo očekivati još gore gospodarske rezultate odnosno nastavak poznatih negativnih trendova. Jer ne znam zašto bih temeljem ovih ideja mogli očekivati nešto drugo. Zaista čudi kako ljudi smatraju da će ponavljanjem istog eksperimenta dobiti drugačiji rezultat, u našem slučaju rast gospodarstva. Ovo je matreijal za sociologe i psihijatre.

Vrijedna posebnog spomena je i ta fiskalna centralizacija kao problem. Naime ovogodišnji rashodi opće države od 142 milijarde HRK podijeljeni su između središnje države i lokalnih samouprava u omjeru otprilike 90:10 u korist središnje države. HSLS zamjera centralizaciji pa ipak predlaže ukidanje lokalnih samouprava i centralizaciju u nekoliko regija. Statistički tada bi redistribucija bila pravilnija, a u praksi lokalne samouprave financirale bi regionalne proračune pri čemu bi same u većini ostale zakinute za vlastiti novac. U gospodarskom planu navodi se nešto sasvim suprotno – decentralizacija pa čak i prepuštanje cjelokupnog prihoda od poreza na dohodak općinama i gradovima. Unatoč tome ne sumnjaju da će moći ustabiliti državni proračun i nastaviti baviti se jednakom količinom nepotrebnih birokratskih poslova kao i danas. Kontradiktorno, kontraintuitivno i nadasve neuvjerljivo.

O monetarnoj politici ne govore mnogo

Ipak spominju moment u kojem se smanjenjem obvezne pričuve nastojalo potaknuti banke na kreditni rizik, pa usmjeriti kapital na izvozne aktivnosti, što je rezultiralo debaklom pa se brže bolje vraćalo pričuvu na 14% i povlačenjem novca zbog stabilizacije kune prema euru. Problem koketira sa socijalnom kategorijom pa ni sami ne znaju što bi. Kažu ciljana inflacija je najbolja, pri čemu bi nužno smrznuli plaće, mirovine i socijalne naknade. I tu staju. Valjda su shvatili da su izgovorili nešto čega se ne bi posramio ni prekaljeni komunist. No debakl s izvozom je eksperiment koji su sasvim sigurno voljni ponoviti jer to je, ako se podsjetimo, osnova njihove ekonomske strategije.

Regulatorna politika

Ni riječi o tržišnoj ekonomiji. Naravno, jer to nije priča koju priča i jedna hrvatska stranka pa tako ni ova. Fleksibilnije radno zakonodavstvo o kojem govore vrlo opskurno je jedino što bih mogao povezati sa nečim pozitivnim. Obećanja da će država raditi brže i bolje, da će depolitizirati upravljanje državnim monopolističkim poduzećima, da će pravednije dijeliti poticaje, poticati izvozne aktivnosti (vidi monetarnu politiku) te da će ukinuti neke parafiskalije, ponovno su stvari kojima se gađa u emocije lakovjernih. Depolitizacija upravljanja monopolističkom tvrtkom jednostavno nije moguća jer se radi o tzv. “interesima države” koji su prvo i osnovno politički interesi. Nije u interesu vlastodržaca da državnom tvrtkom upravlja osoba koja nije stranački poslušnik, a kamo li poslušnik stranke u opoziciji. Stručnjake se u tom smislu ne sluša. Nije li nedavno Bandić najavio smjenu nepodobnih stručnjaka u svojim redovima? Da pogodim, to je svatko tko se stručnim argumentima suprotstavlja njegovoj političkoj komandi. Takav je prepreka. Zamislite sada kakve igre bi se odvijale u prepuštanju državne monopolističke tvrtke na upravljanje nekom tko ne sluša pa i kad ispadne da taj netko nije poželjnog morala pa i sam “hapa” na svoju stranu, a iza svega opet stoji država kao garantor posla i porezni obveznici koji financiraju neracionalno poslovanje.

Energetska politika

Ne damo INA-u, ne damo HEP, ne damo JANAF, ne damo ništa! Kapitalističke babaroge napadaju domaće vrednote! Usput štitimo okoliš! Ulažemo novac poreznih obveznika u obnovljive izvore energije! Donosimo strategije! U priču ubacuju i privatnike, no realno svjedočimo sinergiji planske ekonomije i poduzetnika koji će na oskudnom tržištu povlastica voditi prave ratove za kupnju boljeg položaja na tržištu. Ako to nije fašizam onda ne znam što je. Najava nastavka kleptokratsko-kronističke antitržišne i antikapitalističke realnosti u svakom slučaju jest jer ponovno ne znam zašto bi ovaj puta ista stvar urodila drugačijim plodom. Presudno je poštenje i dobre namjere? Ma dajte. Da ima išta u tome tada bi se borili za vaš novac nečime što vam je od direktne koristi, a ne vašim novcem da dođu na poziciju s koje će vam nastaviti uzimati novac naredne četiri godine, sami ili u talu s nekom drugom interesnom skupinom u obliku kakve koalicije.

Mirovinska politika

Da podsjetim. Novac postojećih umirovljenika isplaćuje se umirovljenicima od rada postojećih radnika, odnosno pola isplaćenih mirovina dolazi od uplata doprinosa tih radnika, a druga polovica iz općih poreza. Dakle u financiranju mirovina danas sudjeluju baš svi porezni obveznici, a mirovinski sustav, koji bi u svojoj naravi trebao biti fond s kapitaliziranom štednjom koju radnici ostvaruju tijekom svojeg radnog vijeka i od svojeg rada, pretvorio se u borbu za štrucu kruha koju za sebe i svoju obitelj stvara današnji radnik. Da ne govorimo o tome što tog radnika čeka sutra kada će očekivati mirovinu po istom principu jer od svojeg drugog stupa i neće dobiti mnogo, ako uostalom do tada i preživi tendencije nacionalizacije zbog puke potrebe isplate trenutnih mirovina.

Da vidimo što kaže HSLS o problemu. Kažu da je sustav neodrživ, a neodrživ je po njihovom mišljenju jer je preliberalan. Mili bože. Ovo će opet netko shvatiti kao produkt kapitalizma, “povampirenog liberalizma” (ovaj Lesarizam otkriva mogućeg partnera u koaliciji) i slobodnog tržišta. Mirovinska politika dakle prema njihovoj viziji treba biti restriktivna, a ljude demotivirati od preranog umirovljenja. Jel shvaćate apsurd? Dakle radi se o novcu građana kojeg očekuju koristiti u starosti u obliku mirovine, a država je ta koja im treba braniti da taj novac počnu koristiti kada to i žele. Prvo i osnovno tu su dobne restrikcije koje imaju tendenciju daljnjeg povisivanja dobne granice te mnogobrojne povlaštene mirovine koje se isplaćuju na temelju uskraćivanja prava onih koji doprinose mirovinskom sustavu. I ne radi se više samo o štednji jednog umirovljenika koju mora podijeliti sa još jedim, povlaštenim iliti socijalnim umirovljenikom koji za života nije uštedio ni pare, već o tome da niti ta prva štednja ne postoji u obliku tzv. fonda već se radi o razmetanju novcem radno aktivnog stanovništva, što sam spomenuo u prethodnom pasusu. Što je tu liberalno pobodu? Dijeljenje povlaštenih mirovina posredstvom politike i zahvaljujući državnom monopolu nad mirovinskim sustavom s apsolutnim pravom redistribucije novca jest sve samo ne liberalno.

U tom smislu predlažu mjere povratka osiguranika iz drugog stupa u prvi te odmah nakon toga primicanje principa funkcioniranja prvog stupa drugom stupu. Ovdje je nešto očito kontradiktorno. Naime ako drugi stup ne valja, na što otvoreno aludiraju i nude mogućnost povratka u prvi stup tada nije jasno zašto onda žele da prvi stup funkcionira više kao drugi stup. A drugi stup očito funkcionira dobro, za sada, jer se štednja uspješno kapitalizira za razliku od prvog stupa koji realno više ne egzistira u obliku fonda jer, ponavljam i opet, novac dolazi od tekućeg rada aktivnog radnog stanovništva, a ne od kapitalizirane štednje. Dakle HSLS bi rado da prvi stup funkcionira kao drugi, a s obzirom da se u drugi stup izdvaja tek 5% bruto plaće, za razliku od 15% koliko se mora izdvajati u prvi stup, očito je da u dogledno vrijeme to neće biti dostatno za normalan život pa je jedino rješenje koje vide upropastiti i to malo drugog stupa u upropašteni prvi stup. Ostaje jedino vjerovati da će prvi stup nakon toga funkcionirati više po načelima drugog stupa, što naravno neće.

Zdravstvena politika

Vrlo slična situacija kao i kod mirovina. Država jamči svakome zdravstvenu zaštitu, a tek malobrojnim poreznim obveznicima nameće obvezu da ga i plate. Rezultat je raspad sustava potkapacitiranog sa strane resursa, a zatrpanog sa strane potražnje. Dugovi se saniraju novcem iz proračuna, dakle obveznici cijenu sustava plaćaju višestruko, liječnici štrajkaju, liste čekanja sve duže. Monopol je očuvan jer liberalizacija bi, vjeruju mnogi, vratila kugu na ulice hrvatskih gradova.

Da vidimo viziju HSLS-a. Sustav koji se rasuo iz gore navedenog razloga spasit će kozmetičkim promjenama u postojećem okviru. Reogranizirat će, unaprijedit će, uskladit će, regulirat će, redifinirat će, završiti započeto. HZZO pretvaraju u suvremenu, stručnu i vrhunski informatiziranu financijsku instituciju. Da ne duljim, osuvremenjuju neučinkovit monopolistički sustav, a rezultat tih briljantnih ideja bio bi jednak današnjim rezultatima do kojih su dovele jednake ideje. Kao da ih prepisuju jedni od drugih. Nema sumnje, ovaj put će biti drugačije.

Obrazovna politika

Obrazovanje nije stvar koja se smije prepustiti građanima u ruke, jer bi oni, vjeruje se, odlučili degenerirati par stoljeća unatrag. Matematika bi se bavila kruškama i jabukama, a Zemlja bi ponovno postala ravna ploča. Stoga obrazovni sustav mora ostati državni monopol, a građane se mora poput ovaca usmjeravati u profesije za koje se garantira da su perspektivne i korisne. I tako smo po svim parametrima daleko ispod prosjeka svih država EU. Nema dosta visokoobrazovanih, nema dosta doktora, nema tehničara, nema istraživanja i nema znanosti. Rješenje za monopol jest upumpavanje još više novca u njega, nezadovoljnim učiteljima povisiti plaće, omogućiti studentima još više “besplatnog” studiranja i mnoge druge mjere kroz koje država uzima u svoje ruke još veću ulogu. Ukidanje obveznog školovanja nije opcija, a ne razmatra se niti uvođenje vouchera kao modela financiranja. Štoviše, razmatra se uvođenje programa genijalnog naziva “sve u školi” koji znači upravo to – učenika obvezati da pohađa državnu školu, poreznog obveznika da to plaća, a učenik, da se vratim na njega, u školi bi trebao obavljati apsolutno sve aktivnosti koje ga u teoriji mogu zanimati, počevši od prehrane, dopunske nastave, izvannastavnih aktivnosti, sporta i inoga. Najbolje da im organiziraju i trajni boravak u školi po uzoru na kineske obrazovne logore. Sve u ime statistike i izjednačavanja sa EU prosjecima. Liberalizam par exellance.

Socijalna politika

Sustav socijalne skrbi je preširok i institucionalizirano preusitnjen. Stoga je smatraju neracionalan. Posljedice stoga trpe, pazite ovo – državni proračun s jedne strane, a korisnici socijalne pomoći s druge strane. A gdje su porezni obveznici može li tko reći? Tko njih šljivi. Oni su samo sredstvo. Uglavnom sustav će racionalizirati, poboljšati, s jedne strane centralizirati s druge decentralizirati. Jedni će ostati bez potpora, a drugi će dobiti više. Sve skupa nastavak iste politike na kojoj se temelji država socijalnog blagostanja. Pomoći žele tuđim novcem sve većem broju zainteresiranih socijalnih narkomana.

Reforma lokalne samouprave i javne uprave

Decentralizacija kroz centralizaciju (21 županiju mijenja 6 regija), pravednija redistribucija proračunskog novca, sa 90:10 na 70:30 (povećanje u korist lokalnih samouprava). Učinkovitija birokracija čiji cilj je učinkovitije sisanje novca iz EU fondova, a to je birokratima osobito bitno s obzirom da je hrvatska bara presušila, otpuštanje par tisuća zaposlenih, racionalizacija, optimizacija itd. Zanimljivo je da se zalažu za smanjenje broja ministarstava ali kako ne spominju otpuštanje znatnog broja ljudi očito je da se zalažu tek za integraciju postojećih ministarstava u manji broj novih. Troškove reforme očekuju povratiti u državni proračun tijekom godine i pol dana. To je naravno glupost, a zašto je glupost pogledajte “Yes minister” i “Yes prime minister” pa ćete vidjeti. Neke stvari teško je protuargumentirati brojkom jer su po prirodi stvari sociološke.

Turizam

Turizam je važan i zato mu trebaju poticaji. A u nastavku pogledajmo upropaštavanje jedine gospodarske grane koja još uvijek donekle funkcionira, a funkcionira upravo zbog toga što je visoko disperzirana i teško se politički kontrolira. Ali i to se može okrenuti u korist političkog planiranja, samo treba ustrajati. Strategija razvoja turizma već postoji.

Poljoprivreda

Ne proizvodimo dovoljno za vlastite potrebe, sve više hrane uvozimo – hrane koja je, usput rečeno, nekvalitetna i opasna, ljudi napuštaju selo, a polja se pretvaraju u šikare. Kriste.
Sve što treba jednom političkom planu jest da iznese hrpu negativnih besmislica i onda im okrene predznak te isto predstavi kao rješenje. Pa nije rješenje izmišljenog problema reći kako tog problema više neće biti! Rješenje problema jest ne izmišljati problem gdje ga nema jer pri tome izbjegavamo uvidjeti gdje on uistinu jest i kakav jest. Hrvatsko selo uništeno je, uvjetno rečeno, inzistiranjem na ekspanziji putem političkih razvojnih planova koje su slijedile politike poticaja raznih oblika. Tržište nije reagiralo na te signale kako su vizionari očekivali jer su vrlo brzo prepoznati kao lažni. Uvozna i manje opterećena roba lakše se plasira na domaće tržište i to je jedini razlog zbog kojega je ona češći odabir domaćeg potrošača koji oskudijeva resursima jer se oni troše osim za financiranje kolosalne državne administracije, socijalne, zdravstvene, mirovinske svrhe i na poticanje domaćeg gospodarstva gdje je poljoprivreda najznačajniji primatelj. Poticaji su doveli do prevelikog broja igrača na tržištu koji opterećeni preuzetim kreditima za proizvodnju na nepostojećem tržištu proizvode robu koja je cijenom odbojna domaćem i ikojem kupcu. Situacija u kojoj se našao poljoprivrednik nalaže da cijenu proizvedene robe podiže, u nadi da će njenom prodajom podmiriti preuzete obveze, a kako prodaja izostaje tako se računica urušava zajedno sa lažnom nadom. Ostaje bijes.
No bijes, kao ni osnovni problem, neće se riješiti nekom novom politikom istog tipa niti dodatnim poticajima “U ime gladnog hrvatskog puka” kako sugerira HSLS.

Promet

Ulaganja u luke, željeznicu, zračni prijevoz. Sad već doista vjerujem da stranke međusobno razmijenjuju strategije, nakon toga promijene font i prored u tekstu te isto pljusnu na svoj memorandum. “I dosad neviđena priča je tu”. Pristup dosad vodećih stranaka koji su kritizirali na početku (“Nećemo graditi ceste nego željezničke pruge”) ovdje je ponovno ispravan, a razlika je u tome što su se oni odlučili što će graditi, za razliku od dosadašnjih vlasti koje su… također odlučile isto.

Pravosudna politika

Sam uvod u ovu cjelinu otkriva kako i ova politička stranka smatra pravdu, pravo i pravosuđe državnim monopolom. Kažu, “efikasno i neovisno pravosuđe osnovni je uvjet za gospodarski rast…” – TOČNO! Jer jedna od osnovnih zadaća prava i pravosuđa jest zaštita imovinskih prava građana – pa nastavljaju: “… , za ostvarenje socijalne države te ostvarenje zakonom zajamčenih prava građana” NETOČNO! Pravo i pravosuđe se ne bi trebalo baviti izgradnjom socijalne države u kojoj su doista zakoni bitni za ostvarenje zajamčenih prava građana – u naravi ne radi se o pravima već povlasticama koje su osigurane zakonima osmišljenima isključivo u tu svrhu. Navedeno nije u skladu s načelima vladavine prava, a s vladavinom prava se vole razmetati sve političke opcije. Naravno, sasvim neopravdano.

Kažu “skratit će rok sudovanja na godinu dana”, a već u slijedećoj točci kako neće osnivati nove sudove. Naime rok je relativna stvar, doista okolnosti suđenja nije moguće uvijek unaprijed predvidjeti pa govoriti paušalno o određivanju maksimalnog roka “sudovanja” (zanimljivo je kako su lukavo izbjegli reći “rok za donošenje pravomoćne presude”) nema nikakvog smisla ni osnove, kako u teoriji tako ni u praksi. Upravo osnivanje novih sudova može uvelike pomoći ubrzanju pravosudnog procesa i to na način da se zakoni usklade s načelima vladavine prava i dozvole samostalna sudišta ili arbitraže na tržišnim principima. Zakoni bi trebali biti egzaktna forma, ne apstrakcija poput postojećih, koji služe interesima političara i zaštićenih skupina, a kao egzaktne ih može tumačiti i u sporovima arbitrirati baš svatko.

Ostatak ove cjeline uglavnom se odnosi na preimenovanje sudova, npr. Općinske bi preimenovali u Temeljne, te organizacijske rošade u smislu pripajanja jednih sudova drugima i obrnuto.

Kultura

Još jedno u nizu ekskluzivnih prava države odnosno kako kulturu percipiraju političari. Da ne ulazim u detalje.

A ne bih niti za kraj davao neki poseban zaključak s obzirom da je ovo u cijelosti tek subjektivan komentar. Ipak, pitanje je koji je realno interes građana da opetovano podržavaju iste političke ideja koje cirkuliraju iza naziva političkih stranaka, gdje je sam naziv stranke očito jedina razlika? Potez predsjednika HSLS-a da si smanji plaću vremenski se poklapa sa objavljivanjem gospodarskog plana HSLS-a koji očito kreće u neku vrstu ofenzive. Eventualnim dolaskom na poziciju u dogledno vrijeme i nastavkom politike na koju smo već navikli od dominantnih stranaka pozicije i opozicije taj simbolični potez bit će u potpunosti kompenziran jer vlast znači kontrolu nad najvećom blagajnom u okviru hrvatskih granica – državnim proračunom teškim više od 120 milijardi HRK.

Napisat ću još jedan tekst u dogledno vrijeme u kojem ću usporediti programe političkih stranaka, u obliku nekog crosstaba, gdje se nadam da će te sličnosti o kojima govorim isplivati na površinu i postati očitije. Čekam gospodarski plan HDZ-a koji još nije objavljen.

Svako dobro,
vaš Kapitalac