Oznake
GONG, Hrvatska, Pravo na grad, referendum, sindikat, Ustav, ustavne promjene, vlada, vladavina prava, vlast, zakon
Jedno od pitanja koje je potaknuo skorašnji referendum jest svakako način na koji se referendumom može utjecati na ustavna i zakonska pitanja.
Svoje viđenje na to pitanje dala je družba raznoraznih sindikata i nevladinih organizacija (realno radi se o produženoj ruci vlasti, NGO-ovima, koji potpomažu samovoljne vlastodršce, a da toga nisu ni svjesni) koje je javno predstavio GONG i dokumentirao ovdje.
Osim što bi rado pojednostavili način na koji se pokreće referendum i kako su opisali dokumentom tako bi rado i da se o nekim pitanjima ne može ni u kojem slučaju raspravljati. Prilično oprečna logika družbe koja navodno propagira ravnopravnost građana i direktnu demokraciju. Ta pitanja su sljedeća:
- pitanja kojima se ugrožavaju najviše vrednote ustavnog poretka definirane u članku 3. Ustava RH „sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav”
- pitanja kojima se ugrožava nacionalna sigurnost i obrana
- pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze
- obaveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma
- pitanja koja se tiču imenovanja u nadležnosti Sabora
Mišljenja sam kako ni jedno od navedenih pitanja nije pitanje koje bi trebalo isključiti od propitkivanja pred građanima. Za neka pitanja to smatram u cjelini, a za neka u pojedinim elementima (primjerice prvo, koje se odnosi na članak 3. Ustava, gdje većina pojmova nije nigdje egzaktno definirana, primjerice “socijalna pravda”, pa su podložni svačijem tumačenju, želji za interpretacijom i manipulacijom u okviru subjektivnog, a realno prepušteni na samovoljnu definiciju i odluku vlastodršcima u danom trenutku).
Nadalje sva pitanja iza toga također idu na ruku prije svega vlastodršcima koji zabranom javnog referendumskog odlučivanja o tim pitanjima postaju apsolutni vlasnici odluka nad tim pitanjima. Dakle političarima će se prepustiti da određuju pitanja nacionalne sigurnosti i obrane, pa ako oni odluče obračunati se sa hipotetskim unutarnjim neprijateljem tada će imati apsolutno pravo da to čine kako god i kada god žele, kao i da definiraju pojam ugroze nacionalne sigurnosti (to može biti sasvim legitiman zahtjev mase da vlast odstupi koji će se tada moći kategorizirati kao napad na državu).
Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma su obveze koje su preuzeli ti isti ljudi u ime građana, i u pravilu na račun građana iz kategorije poreznih obveznika. Ako se na preuzete obveze ne može utjecati tada političari također dobivaju apsolutno pravo da definiraju sporazume u međunarodnoj politici ili preuzimaju obveze iz postojećih bez prava građana da ih ospore. Isto vrijedi i za pitanja imenovanja u nadležnosti Sabora, gdje dati bianco ugovor za zapošljavanje birokrata birokratima u ruke može biti od koristi samo birokratima. Nismo li dosad već nešto naučili o tim stvarima?
Osobito sporna su pitanja koja se izravno odnose na proračun i poreze. Naime sam Ustav u svojem članku 51. kaže:
Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima.
Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.
U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje. Naime ministar Linić ispred ministarstva financija kao i porezna uprava vrše sustavni progon mnogobrojnih poreznih obveznika – poreznih dužnika. U skladu s ustavom tog progona ne bi smjelo biti, a vlast bi kao nositelj javnih financija trebala financije države usklađivati sa mogućnostima njenih građana da plaćaju porez.
Kako je moguće da vlast ne usklađuje financije države i da istovremeno vrši progon iscrpljenih poreznih obveznika kada znamo da oni više nisu u mogućnosti nositi taj teret? Tako što zakoni nadilaze ustavne odredbe s jedne strane, a vlast vrši samovolju s druge strane.
Zagovaranjem zabrane mogućnosti referendumskog glasovanja o pitanjima proračuna i poreza udruženi sindikalci i NGO-ovi također čine nedvojbenu uslugu vlastodršcima, a poreznim obveznicima nedvojbenu štetu kojoj u ovom trenutku svjedočimo promatrajući posrnulo hrvatsko gospodarstvo, osiromašene i apatične građane, i koja objašnjenje nalazi u prethodnom pasusu.
Zašto udruženi sindikati, s obzirom na navedeno, zagovaraju sve navedene zabrane, a među njima ključnu vezanu za financiranje države? Upravo zbog toga što su sami dio tog okvira kojeg bi voljeli očuvati. Naime većina sindikata sudjeluje u kreiranju i izmjenama zakona i u pravilu je vrlo bliska vlastima. Oni se kao i vlast financiraju novcem građana koje asimiliraju pod sobom. To je u njihovom slučaju članstvo zatočeno kolektivnim i granskim ugovorima, a u slučaju države to su građani, porezni obveznici. Sindikati su produžena ruka vlasti.
NGO-ovi se, kao indirektni interesni partneri, u velikoj mjeri financiraju novcem poreznih obveznika. Iako ih većina zagovara političku neovisnost i nepristranost zapravo bez skrupula primaju novčane potpore iz državne blagajne. Odlučivanjem o pitanjima proračuna i poreza otvara se mogućnost da građani odluče suprostaviti se neracionalnom trošenju javnog novca (realno novca kojeg im država otima pod okriljem poreznih zakona i zanemarivanjem ustavnog članka 51.) što predstavlja opasnost prestanka financiranja njihovih aktivnosti novcem tih istih građana. Građane stoga treba sprječiti da odlučuju o načinu na koji se i u kolikoj mjeri troši njihov vlastiti novac.
Tako pitanje trošenja novca građana kao i uvođenja novih poreza postaje apsolutno pravo vlastodržaca i povezanih interesnih skupina koje stoga predlažu zabranu referendumskog propitkivanja tog problema. Upravo u ovom trenutku svjedočim lakoći promjene poreznog zakona. Naime ministar Linić najavljuje obavezno podnošenje porezne prijave za sve fizičke osobe koje ostvaruju drugi prihod počevši od 2014. godine. Prenosi Vlada na svojem Twitter profilu:
Linić: Uvodi se obveza podnošenja godišnje porezne prijave za fizičke osobe koje u poreznom razdoblju ostvare drugi dohodak #proračun
Na jednak način i bez sumnje jednakom lakoćom interesne skupine mogu izlobirati, a vlast donijeti odluku da se bilo koji postojeći porez povisi te uvede novi, a građane koji o tome nemaju pravo odlučiti – dotatno financijski eksploatira. Kakav sjajan primjer jednakosti.
Udruženi sindikati i NGO-ovi koji predlažu ovaj model i ograničenja mogu predlagati što hoće no građani, osobito porezni obveznici, trebali bi biti vrlo oprezni u odobravanju tih prijedloga i istima pristupiti vrlo kritički. Uostalom u samom uvodu dokumenta oni kažu kako zabrana navedenih pitanja proizlazi iz ustavnih vrijednosti. Već negiranje članka 51. u praksi govori kako mogućnost prepuštanja pitanja proračuna i poreza pod apsolutnu kontrolu vlasti nije ustavna vrijednost, a iz sličnih razloga, možda ovim tekstom manje objašnjenih jer sam se želio zadržati na primjeru proračuna i poreza, niti su ostala pitanja.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Ljevičari demokraciju podržavaju kada je riječ o redistribuciji dobara ili nekoj drugoj kriminalnoj aktivnosti na koju se da nahuškati mase. Konzervativci demokraciju podržavaju kada je riječ o tradicionalnim vrijednostima, poput nadolazećeg referenduma o braku. U slučajevima kad znaju da demokracija ne bi dovela do željenog rezltata, obje strane podupiru autoritet manje skupine ljudi, koja, za razliku od neukih masa, raspolažu s dovoljno znanja da donesu važne odluke.
Na našu sreću, nitko direktnu demokraciju (potpuni suverenitet masa) ne doživljava ozbiljno. NGOovi, birokracija i akademija su vrlo loši gospodari, ali rulja je još daleko lošiji.
Kada bi se država (mainframe) prepustila direktnoj demokraciji nastao bi kaos kakav si malo tko uopće može zamisliti. Borba za privilegije na tuđi račun na bezbroj strana.
OK, ja ovdje uopće ne vidim što to može na referendum. Po ovome ne možeš postaviti pitanje na referendumu da li treba ukinuti zabranu plastičnih vrećica.
Zadržali su se diskretno na pitanjima koja su njima interesantna. To je jedino jasno. 🙂
Ali interesantno im je ama baš SVE. Očekivao bi čovjek bar nekakvu rezervu u svrhu prodavanja ovoga kada je cilj spriječiti jedan određen referendum…
“Demokracija je volja naroda. Svako se jutro iznenadim kad u novinama pročitam što mi je po volji.”
Wim Kan
Pingback: Uz jutarnju kavu … | Quo Vadis Croatia | Na ovoj web stranici nastojimo pratiti najzanimljivije teme na katoličkoj blogosferi te ih prenijeti našim čitateljima uz neke naše komentare o zbivanjima u Lijepoj našoj.
Članak 1. Ustava:
“U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.”
Vlast u RH ne pripada političarima, ne mogu predstavnici naroda oduzeti vlast narodu. Ne postoji ni jedno pitanje čije bi rješavanje političari mogli uzurpirati i tako oduzeti vlast narodu.
Pitanje poreza je prvo i najvažnije pitanje o kojem narod treba uvijek odlučivati, a sva ostala pitanja proizlaze iz njega. U svakom području državne djelatnosti vrijedi ona “koliko para – toliko muzike”.
Npr. bez proračuna za obranu i nacionalnu sigurnost – nema ni obrambenog sustava ni nacionalne sigurnosti – to je prevažna stvar da bi se dalo u ruke pokvarenim političarima da samostalno o tome odlučuju, a narod ako ne želi imati državu, vojsku policiju – može uvijek o tome odlučivati – ne mogu to političari zabraniti – bitno je samo da postoji jasna procedura – narod će odlučiti uvijek u svoju korist.
Najviše vrednote ustavnog poretka – nisu to vrednote političara nego naroda – narod može uvijek promijeniti svoje vrednote – ne može stranka na vlasti određivati narodu što je njemu vrijedno – danas nam je vrijedan SDP, a sutra će to možda biti neka od stotinjak danas nepoznatih stranaka – narod će odlučiti koja će to stranka biti – ali neće ni ta stranka moći narodu zabraniti da preksutra prigrli neke druge vrjednosti.
Npr danas je narodu važno da je brak zajednica muškarca i žene, a SDP-u izgleda nije – njemu je brak zajednica dva muškarca ili dvije žene – i sad bi SDP zabranio narodu da o tome odlučuje. Narod je kao zaostao, a progresivni SDP zna što je za glupi konzervativni narod bolje.
Baš me zanima kako će to završiti!
Hoće li SDP preodgojiti narod ili će narod smijeniti SDP s vlasti?
“U ovom trenutku, kada je država na koljenima izvrnutih džepova zbog pretjerane ambicije političara da izgrade socijalni raj i omoguće što većem broju građana razne pogodnosti na račun eksploatiranih poreznih obveznika, očito je da se ustavom definirana obveza iz članka 51., da svatko sudjeluje u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, ne poštuje.” – jel imaš kakve brojke za to dokazati? Ja socijalnog raja ne vidim, ali čitam svaki dan koliko je tko pokrao. Milijarde eura su pokradene tako da bi bilo u redu pokazati prstom prvo prema najvećoj stavci pa onda prema sljedećoj u nizu, a to su subvencije / državna jamstva / predstečajne nagodbe/ razni izmišljeni poticaji… A kad te dvije riješimo, onda se možemo baviti socijalnim davanjima. Jer ne smeta me toliko dječji doplatak koliko razno razni lopovluk (zakoniti ili nezakoniti).