Oznake
drugi stup, Država, Linić, međugeneracijska solidarnost, mirovine, mirovinsko, Mrsić, proračun, prvi stup, sindikat umirovljenika, SUH
Na pisanje ovog teksta potaknulo me otvoreno pismo Sindikata umirovljenika Hrvatske upućeno ministru Liniću a propos neodrživosti mirovinskog sustava. Preporučam da to pismo pročitate.
Sindikat zastupa interese umirovljenika (u teoriji), a time ujedno zastupa i vlastite interese, odnosno uživa odobrenje za vlastito postojanje i djelovanje. Sindikat smatra da se razdvajanjem mirovinskog “fonda” na prvi i drugi stup (oba su obvezna) naštetilo kako postojećim tako i budućim umirovljenicima. Tu štetu mogu jednostavno objasniti. Naime prije razdvajanja u postojeći “fond” uplaćivalo se 20% bruto plaće radnika. Novac prikupljen od tog oporezivanja, ili ustege na plaću (isto je), dijelio se među postojećom masom umirovljenika.
Poslužit ću se jednostvanim računom za ilustraciju:
Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 1000
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 1 HRK
Razdvajanjem fonda u dva neovisna krenulo se smjerom respektabilnosti kapitalizirane individualizirane štednje. To znači da je vlast odlučila građanima, radnicima, priznati pravo da sredstva koja odvajaju od vlastitog rada tijekom života doista pripadnu njima samima u starosti, u ograničenoj mjeri naravno, jer razdvajanjem fondova oni nisu dobili pravo uživati u cijelosti u plodovima vlastitog rada već i dalje imaju obvezu prvi stup, državni, financirati sa 15% svoje bruto plaće. Za vlastitu kapitaliziranu štednju iz koje će imati osiguranu mirovinu odvajaju neznatnih 5%.
Kako se razdvajanje manifestiralo na prvi stup?
Broj umirovljenika (A) = 1000
Masa mirovina (HRK) (B) = 750
Iznos mirovine (C) = B/A
C = 0,75 HRK (-25%)
Manji postotak uplate u prvi stup (smanjenje s 20% na 15% od bruto plaće) doveo je do 25%-tnog smanjenja svake pojedinačne mirovine isplaćene iz prvog stupa.
No je li?
Zapravo i nije. Postojeći umirovljenici nastavili su primati mirovine prema ostvarenim pravima što je dovelo do nedostatnih sredstava u novčanoj masi za isplatu mirovina. Razlika koja je nedostajala počela se u većoj mjeri pokrivati direktno iz državnog proračuna, dakle mirovine su postale obveza radnika i na strani oporezivog iznosa njihovih dohodaka ali i od drugih poreza poput PDV-a, kojeg će plaćati dijelom svoje neto plaće, pa i kroz porez na dobit tvrtki koje te radnike zapošljavaju.
Lošije uvjete ostvarit će oni umirovljenici koji su počeli primati mirovinu iz prvog stupa nakon razdvajanja. Ovime se stvorila određena razina socijalnog jaza između starih i novih umirovljenika. Mnogi dojučerašnji kolege, koji su ostvarivali iste osobne dohotke, te su se u istoj mjeri odricali vlastitih prihoda u korist mirovinskog fonda, sada će primati različite mirovine. Često i znatno različite.
Negativan učinak razdvajanja manifestirao se dakle isključivo kao nepovoljniji položaj novih umirovljenika u odnosu na ranije umirovljene koji također svoja prava ostvaruju iz prvog stupa, međutim prebacivanjem znatnog dijela troška isplata mirovina na državni proračun (gotovo 50% mirovina isplaćuje se iz njega, a ne iz mirovinskog “fonda”) osiguralo se da te mirovine budu i dalje znatno više nego što bi bile da se prebacivanje troška na državni proračun nije desilo.
Generalizacija Sindikata, da se drugim stupom učinila šteta mirovinskom sustavu i umirovljenicima, uz prijedlog da se sredstva iz njega “vrate” u prvi stup, odnosno da se on zamrzne, a izdvajanje u prvi stup vrati na 20%, nije točna ali prava umirovljenika koja se žele sačuvati predloženim metodama jesu način kako se tim umirovljenicima može pomoći da podignu vlastiti standard života.
Međutim sindikat je svjesno zanemario dati na ministru i javnosti na znanje, jer to se kosi s njihovim interesom i agendom, da zagovarajući te prijedloge za korist jednih istovremeno zagovaraju zlo i štetu drugima – onima koji štede za vlastitu starost u drugom stupu. Možda toga nije svjestan ali sindikat će očito do svog cilja preko leševa.
Kako se razdvajanje manifestiralo na drugi stup?
Poslužit ću se složenim kamatnim računom (konformnim) za jednog štedišu:
Iznos mjesečne štednje (B) = 1 HRK
Iznos godišnje štednje (BB) = B x 12
BB = 12 HRK
Vrijeme štednje (T) = 40 godina
Ukupni iznos glavnice (G) = BB x T
G= 480 HRK
Godišnji prinos fonda (K) = 5%
Ukamaćeni iznos (U) = BB x (1+K)^T-1
U = 80,46 HRK
Ukupan iznos štednje (Š) = G + U
Š = 560,46 HRK
Iz računa vidimo kako će se glavnica tijekom 40 godina štednje povećati sa 480 HRK na 560,46 HRK, odnosno za 16,77% (K je pretpostavka zbog ilustracije). Evidentno je da to ne može biti loše za onoga tko štedi.
Štoviše, osoba koja je štedjela na ovaj način, tijekom radnog vijeka, u starosti neće biti teret budućim generacijama radnika kao što je sada slučaj s međugeneracijskom solidarnošću. Drugi mirovinski stup je prilika da se kroz nekoliko desetljeća u potpunosti riješimo krimena nemarnih generacija koje su mu prethodile. U tome treba odlučno ustrajati.
Za razliku od ovog štediše, i razmišljanja o mirovini na način da se ona osigura individualiziranom i odgovornom štednjom za starost, osobe koje primaju mirovinu iz prvog stupa danas tijekom radnog vijeka nisu uštedjele baš ništa za vlastitu starost. Možda jesu kroz neke druge vidove štednje i ulaganja ali ovdje govorim o dediciranim izdvajanjima za mirovine.
Štoviše, mirovine današnih umirovljenika osigurane su na način da se postojeće radnike, koji za razliku od njih (dok su radili) sada razmišljaju o starosti i štede (za sebe) u drugom stupu, dodatno opterećuje obvezom da proizvedu sredstva za te mirovine posljedično se (i zakonski prisilno) odričući plodova vlastitog rada. Ono što se prezentira kao međugeneracijska solidarnost zapravo je propagiranje nebrige prema vlastitom životu koje se nastavlja podučavati mlađe naraštaje. Tome treba odlučno odolijevati.
Poznajem mnoge ljude kojima je briga o vlastitoj starosti vrlo nisko rangirana na listi prioriteta, a tu brigu licemjerno prebacuju na druge, kako bi valjda svu svoju pohotu mogli zadovoljiti sada u nekim dokonim materijalnim stvarima. Auto je važniji od vlastitog zdravlja pa neka o potonjem brigu vodi država i račun ispostavi onome “tko je bogatiji” (klasni neprijatelj je vrlo bitna komponenta u širenju kolektivističke vjere i nemorala), a isto vrijedi i za školovanje i mnoge druge tobože suštinski važne stvari o kojima oni koji ih zagovaraju zapravo ne mare.
Vlada bi doista i mogla zaštititi baš tu skupinu građana, prije svega zaustavljanjem uplata u drugi stup i njegovim smrzavanjem te vraćanjem uplata u prvi stup u punom iznosu, a s vremenom, kada se negativne reakcije na isto stišaju, i u potpunosti opljačkati tu štednju građana tako da je pretoči u državni proračun.
To zadnje navedeno je uostalom jedna od sugestija sindikata pa i razlog zbog kojega su se obratili eksponiranom i rezolutnom ministru Liniću umjesto kilavom ministru Mrsiću koji je zadužen za mirovinski sustav. Ako Linić uvidi mogućnost smanjenja proračunskog deficita pljačkom štednje iz drugog stupa lako će on uvjeriti kamerada Mrsića da pokrene kampanju o dobrobiti tog poteza na buduće umirovljenike.
Tvrdnja da bi ikome bilo bolje da ne razmišlja o vlastitoj starosti već da prepusti brigu o tom pitanju državi u ruke može značiti jedino da će država prebaciti tu brigu na naredne generacije, odnosno zadržati sustav onakvim kakav upravo i jest. Smatram to krajnje nemoralnim, iskonskim zlom prema sadašnjim i budućim generacijama sugrađana.
Sindikat se ovim otvorenim pismom otvoreno kocka novcem koji mu ne pripada te lobira Vladu da izvrši još jednu u nizu pljački građana.
Osim što se takvim lukavo zapakiranim potezima lobista i interesnih skupina treba žestoko suprotstavljati potrebno je i poticati građane da se odgovorno postave prema vlastitoj starosti, podignu to pitanje više na ljestvici osobnih prioriteta i djeluju proaktivno kako bi starost dočekali materijalno osigurani i mirniji.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Nisam očekivao ovakav članak. Bar sam očekivao bolju matematiku.
Naravno da sindikat starih prdonja misli na sebe. Pa nisu valjda napravili sindikat da misle na tebe i mene. Ukidanje drugog stupa je ludost. Ali vrlo lako bi se to moglo obistiniti.
Informacija da mi imamo nekakve koristi od 2. stupa je manipulacija zdravom pameću. Mirovinski fondovi nemaju nikakav prinos od 5% godišnje, nego 2-3% što je još potrebno umanjiti za inflaciju. Znači čista nula!!! A koliko su love maznuli za upravljanje fondovima??? Ti misliš da je 2. stup za dobrobit naroda ili financijskih institucija? U banci mi je lova osigurana i ne plaćam trošak upravljanja te je prinos veći. Znači da jednog lopova (državu) zamijenim drugim (mirovinski fondovi)? Ne hvala.
Prosječnom umirovljeniku ne možeš objasniti da je teret prebacivanja tih 5% u 2. stup pao na leđa proračuna (i prije su mirovine bile na leđima proračuna, ali sada i za tih dodatnih 5%). A kada bi i uspio, onda bi im morao objasniti od kuda lova dolazi u taj proračun. Kada bi i to uspio, onda bi oni rekli “Ok, ne mora nama država davati mirovinu, samo neka nam isplati što smo godinama uplaćivali plus prosječnu kamatnu stopu na bankarski depozit”. A od kuda bi tu lovu onda mi trebali dati umirovljenicima? Mogli bi prodati recimo sve istočno od Zagreba da ih namirimo. Ili bi im ti rekao da jednostavno nema love koju su oni uplaćivali te da neka krepaju od gladi?
S druge strane, podržavajući 2. stup, podržavamo sve veće zaduživanje da bi namirili te mirovine. Jel to u redu? Pa taj dug će naši unuci otplaćivati. U Poljskoj je propala igra s 2. stupom, a oni su država koja uopće nije osjetila ovu recesiju.
Niti 2. stup, niti njegovo ukidanje nisu rješenje da se spasi proračun. S njime nije niti trebalo kretati jer nedugo su izašle studije da ta tranzicija jednostavno nije održiva jer radi ogrmnu rupu u proračunu. Tako da tu govorimo o biranju između 2 zla pa koje je manje. Po matematici, 2. stup je veće zlo za moj džep. Za sav iznos koji završi u 2. stupu, država će se zadužiti s ogromnim kamatama koje ću opet ja plaćati. Ne znam kako je to 2. stup super, ali otvoren sam za diskusiju.
Polaziš od pogrešnih pretpostavki da se postojeći mirovinski sustav može, a kamoli treba pokušat održat.
Sorry, ali to si ti zaključio. Ja sam samo prikazao koje je manje zlo. A ti budi jedan od bistih umova pa reci kako problem riješiti jer ja nemam ideje. Ja svojom lovom znam upravljati bolje od države i od mirovinskih fondova, a ni ne trebam “mamu” da bi se brinula za moju penziju.
Ja sam apsolutno za ukidanje obveze izdvajanja za prvi ili drugi stup.
Vratimo se na tekst – Po matematici drugi stup je zlo. Zlo za one koji primaju mirovinu iz prvog stupa te za one koji računaju baš kao i sindikat da prebacivanjem tereta na vlastitu djecu mogu iskamčiti veću korist za sebe u trenutku umirovljenja.
Međutim u ovom tekstu služim se između ostaloga i moralnim argumentom:
Matematika je u tekstu poslužila da se ilustrira šteta koja je nastala prvom stupu, što sam nakon toga odmah de-mountao ukazavši na to da šteta kakvu sindikat prezentira ne postoji zbog manipulacije prebacivanjem troška na državni proračun. Drugi dio matematike odnosi se na nekakav hipotetički primjer, što sam napomenuo baš u djelu prinosa (što mi unatoč tome zamjeraš, a to nije u maniri korektne diskusije, zar ne?), koji je poslužio za prezentaciju značaja štednje i koristi od iste. Onaj tko štedi za starost neće biti teret drugim građanima u danom trenutku.
Što se tiče rješenja ono se nalazi ovdje:
Međutim problemom drugog stupa i općenito mirovinskog sustava bavio sam se u nekoliko prethodnih tekstova, koje sam, priznajem, i mogao linkati na ovaj tekst no ovo je bio kratak refleks na nasilni javni ispad sindikata.
Osnovni problem drugog stupa jest to što je instruiran od države pa naredba da 80% portfelja mora imati u bezvrijednim državnim papirima jest enroman razlog za brigu. Ipak, čovjek koji izdvaja novac u taj fond i promatra izvješća o stanju (ukamaćenom) ima dosad neiskušanu priliku da vidi kako njegova štednja negdje egzistira. Da, treba prekinuti sponu između države i tog stupa i aktivirati štediše da počnu razmišljati o toj investiciji na adekvatan i odgovoran način. Fondovi bi trebali imati autonomiju ulagati u što god hoće, za korist štediša, a koji fond valja vidjeli bismo po namjeri da se riješi bezvrijednih državnih papira. U tom fondu bih držao svoj novac (do trenutka ukidanja obveze, a dalje bih investirao sam).
Dakako, slažem se. Ali nemoj misliti da zamjeram. to je prejaka riječ. Ja samo pokušavam gledati sve solucije maksimalno objektivno (naravno s podacima kojima raspolažem), te ne ulaziti u ipade pojedinih interesnih skupina niti obazirati se na njihovu “propagandu” ili mazanje očiju. Jer ponašanje svih njih je egoistično, jednoobrazno, napadno… Evo na business.hr uprao izašao članak da će vlada raspravljati o sudbini drugog stupa. Koma. To je strašno. Ne znam jel strašnija opcija čistog ukidanja ili prisiljavanja fondova na “investiranje” po mjeri države. Pa to će biti katastrofa. Ne znam da li će proračun izdržati taj pritisak. Jedino bih odobrio krpanje te rupe već postojećim proračunskim sredstvima, a ne novim zaduživanjem. Primjerice poticaji poljoprivredi su potpuno beskorisni, štoviše štetni. Međutim, naše vlade su sklonije povećanju poreznih davanja nego da uvedu reda u proračun.
Pingback: Sirovi komunizam, kolektivna pohlepa i penzići |
“Iznos mirovine (C) = A/B”
ili možda B/A? ali pretpostavljam da je tipfeler 🙂
Između ostalih nesuvislosti objavljenog pisma nalazim i ovo:
“Time bi se prestalo stvarati privid kako se pola mirovina isplaćuje na teret građana.” – da li možda gospođa misli da onih 5% dolazi od čarobnog štapića? Iako me zapravo to dovodi do jedne druge misli – tih dodatnih 5% uplaćuju svi porezni obveznici a ne samo oni koji rade (npr. nezaposlena osoba koja nešto kupuje u trgovini plaća PDV), kao da socijala plaća socijalu – zapitaš se ko je tu lud?
Višekratnik je socijalistički management državnog proračuna. Ali to je opet neka druga tema.
Hvala za komentar i napomenu, bio je tipfeler.