Oznake
blagostanje, država socijalnog blagostanja, Kapitalizam, kriza, Mrsić, neoliberalizam, socijalna država, welfare state
Za Hrvatski radio ministar Mrsić je izjavio slijedeće:
“Moramo jačati ekonomiju, a onda je socijaldemokracija ta koja će višak vrijednosti rasporediti onako kako to socijaldemokracija radi. Dakle ovaj zakon (op.a. ZOR) ne ide prema smanjivanju prava radnika, već jačanju ekonomije kako bismo mogli dobiti višak vrijednosti koji ćemo moći pravedno raspodijeliti onima kojima je najpotrebnije.”
Lajtmotiv socijalizma, ili u slučaju 21. stoljeća njegove varijante tzv. socijaldemokracije, redistribucija je kapitala u cilju smanjenja ekonomskih razlika među življem. U svojoj izjavi ministar izbjegava izgovoriti tu omraženu frazu, kapital, pa izgovara “višak vrijednosti”. Redistribucija viška vrijednosti se vrši od jednih prema drugima po načelu “svakome prema potrebama” (što je općepoznati komunistički pamflet). “Pravedno” se u ovom slučaju ne odnosi na metode redistribucije koje da bi zadovoljile krajnji cilj (davanje potrebitima) nužno uključuju institucionalno nasilje koje kuluminira nasilnom otimačinom imovine jednima u svrhu davanja drugima, već na cilj (materijalnu jednakost – socijalističku utopiju). Te metode su realno nepravedne stoga se u prvi plan postavlja namjera. Kako bi se ta nepravda zamaskirala ministar se koristi generalizacijom “moramo jačati ekonomiju” koja stvara utisak da smo svi na jednak način involvirani ili integrirani u ekonomske procese, stoga doprinosimo jednako (ili koliko najviše možemo, što uvažava mogućnost da neki uz jednak napor mogu postići više od drugih) kao i da se prema ekonomiji moramo odnositi kao prema objektu (stroju). Jednom kada se prema ministru očekivanja zadovolje one najpotrebitije će država nahraniti od proizvedenog viška. Povijest govori da se taj ideal, kojeg socijalisti zdušno zagovaraju i ponavljaju, nije dostigao unatoč nebrojenim, sve češćim i sofisticiranijim pokušajima.
Osnovni problem u ovoj izjavi jest što implicira da se tim pitanjima (redistribuciji) u stvarnosti pristupa drugačije. Međutim možemo li posvjedočiti tu različitost?
Politički pristup ekonomskim pitanjima u Hrvatskoj je konstanta. Navodnom posljeratnom tranzicijom malo se toga uistinu i promijenilo u odnosu na stanje prije nje. Je li lažno višestranačje koje je nastalo podjelom partije na lijevu i desnu opciju kao i apsurdna kumovska privatizacija doista mjerilo uspješnosti tranzicije? Ili je prije mjerilo njenog neuspjeha i regresije?. Ekonomska pitanja su i dalje zavisna o političkim preferencijama odnosno volji političara i njihovih poltrona (stručna javnost, udruge poslodavaca, intelektualaca koji egzistiraju na državnom proračunu, produžene ruke EUrokracije…). U Hrvatskoj političke slobode nema stoga nema niti ekonomske slobode. Da bi se ostvarila ekonomska sloboda, a time omogućilo građanima i pravo na nepovredivost imovine, koja uključuje i “višak vrijednosti” (koju bi ministar silom raspodjeljivao), nužno je istovremeno ostvariti i političku slobodu. To znači, između ostaloga, napustiti kolektivističko razmatranje ovih pitanja, odbaciti pristup ekonomiji kao objektu (stroju) te joj prestati davati cilj.
Unatoč evidentnoj dominaciji kolektivističkih političkih ideologija u Hrvatskoj (nad onim liberalnim koje se odnedavno pokušavaju prezentirati građanima, ali dosad nažalost bez većeg uspjeha), te planskog pristupa ekonomiji, kao omiljenog oruđa kolektivista, uvriježeno je mišljenje kako se za naše svakodnevne probleme uzrok krije u imanentno neoliberalnom kapitalizmu. U doktrini koja svoj smisao nalazi u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava i izonomičnim i jasnim zakonima? To uvjerenje da je krivac nešto što u našoj svakodnevici ne postoji je, naravno, pogrešno na logičkoj razini.
To uvjerenje proizlazi iz nefunkcionalne države socijalnog blagostanja (welfare state) koju se postepeno gradilo i na koju se građane navikavalo podučavanjem etatističkih vrednota tijekom procesa obrazovanja pa kasnije integracijom u sferu civilnog društva koje uživa političku potporu za sve oblike aktivnosti koje bi jačale centralizirano-političko rješavanje sve većeg broja pitanja oduzimajući pri tome građanima iz ruku motiv da se istima bave sami, preuzmu odgovornosti i osjećaj za njih, a ona su pak po prirodi takva da su od suštinske važnosti za njih same. Država socijalnog blagostanja svakom je građaninu malo po malo oduzela njegovu osobnost u ime kolektiva i općeg nedefiniranog ili krajnje apstraktnog interesa te prezentirala neki novi pogled na realnost koju danas skupo plaćamo.
Nefunkcionalna socijalna država je rezultat prakticiranja socijalizma, nepoštivanja građanskih, ekonomskih i političkih sloboda, kriminalizacije pojma “privatnog vlasništva” i neprakticiranja vladavine prava. Njena nefunkcionalnost očituje se s jedne strane u sve lošijem standardu usluga koje država pruža (zdravstvo, školstvo, mirovine, socijalna skrb…) te s druge strane na onom intimnom, financijskom planu svakog građana i njegove osiromašene obitelji koju država nemilice eksploatira.
Opstanak megalomanske države socijalnih privilegija zahtjeva enorman “višak vrijednosti” koji u trenucima krize izostaje. Niti vladini kronisti, koje ova potiče novcem građana kako bi kapitalizirali vlastite ideje i stvorili taj željeni višak, ne uspijevaju stvoriti dovoljno za realizaciju socijalne države. Račun se stoga nužno ispostavlja samim građanima. Oni pak koji nemaju sreću da ih vlada časti tuđim, “pravedno raspodjeljenim viškom”, ostaju demotivirani pod čizmom poreznih i parafiskalnih obveza, birokratskih zavrzlama, pravne nesigurnosti i neizvjesnosti uslijed zakona koji se mijenjaju svakodnevno stoga sve češće i prestaju biti poduzetnici. Poduzetnici bez tvrtke su radnici bez posla, a radnici bez posla su država bez prihoda. I to je problem za državu koja je pod svoje uzela rješavati sve i svašta.
Pokojna lady Thatcher je izrekla jednu vrlo vrijednu misao koju vrijedi razumijeti, stoga ću je ponoviti:
“Problem sa socijalizmom je što na kraju ostane bez tuđeg novca kojeg može trošiti”
Uslijed nedostatka sredstava potrebnih za održanje država socijalnog blagostanja doživljava svoj kraj. Kraj se neće desiti preko noći već će se manifestirati kroz dugotrajan i mukotrpan proces sa rezultatom kojeg ne mogu predvidjeti. Sumnjam u njegovu pozitivnu vrijednost zbog ustrajnosti političara da dovrše započeto.
Izjava ministra Mrsića je vapaj socijalista za efikasnim tržištem koje, motiviran očuvanjem države socijalnog blagostanja, ipak neće ugladati kao svojeg saveznika. Napomenuo sam kao činjenicu nužnost političke i ekonomske slobode kako bi se efikasno tržište realiziralo, a država socijalnog blagostanja, kao idealizirani projekt, u sukobu je sa političkom i ekonomskom slobodom.
Ipak ono što u njegovoj izjavi vrijedi jest to što je njome razbio opće prihvaćenu paradigmu o neoliberalnom kapitalizmu kao uzroku krize u Hrvatskoj. Sada je jasno da je to socijalizam, planska ekonomija, indoktrinacija građana i nasilna redistribucija njihove imovine u ime stvaranja socijalističke utopije.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Uz dužno štovanje autoru teksta, zar ne bi svaka društveno – ekonomska formacija, pa i neoliberalni kapitalizam, trebala imati za cilj sretniju društvenu zajednicu, pa ako hoćete i uravnoteženu socijalnu državu. Slažem se s vama spram opservacija prema tranziciji i skupoj Državi, ali ako neoliberalni kapitalizam briše iz svakodnevnice rad na neodređeno vrijeme, ako kaapital više ne trpi zaposlenost i onda kada nema investicija, projekata, pogodbi,,,onda Država zajedno sa socijalnim partnerima mora imati odgovor na ovaj žestoki diktat, pa što mislite zašto francuska diže poreze na zarade nogometaša i ne samo njih, nego da servisira promjene poretka koji je na izdisaju. Proanalizirajte u svjetlu teme o propadajućem društvenom konceptu činjenicu da je Samsung u potrazi za extra profitom ili u očajničkoj borbi s konkurencijom otvorio poduzeće za proizvodnju televizora u bespućima Brazila, zapošljavaući potpuno neobrazovane, ali vrlo jeftine tamošnje radnike. Kapital ovdje pokazuje svu svoju sebičnost, nadilazi nacionalne okvire i ne brine se, to mu jednostavno nije u krvi za društvenu zajednicu koju napušta. Kapitalu zapravo nije jasno da su radnici i ne samo oni, nego svi zaposlenici uključujući i uprave poduzeća pripadnici ljudske rase, sa svim svojim potrebama i pravima,,,u situaciji smo kako dokazati robu da je rob. Mislim da je samo naizgled Obama u drugačijoj poziciji spram kapitala od prosječnog zaposlenog u Americi, ali i u cijelom svijetu. Sve naravno ima svoju cijenu pa rob kapitala Obama, menadžer ili radnik zapravo primaju primjerenu plaću za to sluganstvo. Vaš čitatelj i štovatelj, Stojan Miščević!
Poštovanje i hvala vam na komentaru. Države su stvorene, barem u teoriji, kako bi se monopoliziranjem sile stvorili preduvjeti za mir i napredak društva. Usprkos teoriji zahvaljujući tom alatu, a u ime kolektivističkih ideologija, izvršeni su u povijesti najveći zločini protiv slobode i života čovjeka. Ideološki ciljevi su jedno, a rezultati pokušaja njihovog ostvarenja nešto drugo.
A što ako ne briše navedeno? Zato sam u tekstu i postavio bitno pitanje kojim tražim dokaz funkcioniranja državne intervencije kao i dokaz nefunkcioniranja liberalnog kapitalizma. Premisa da bi nešto bilo nekako (a priori negativno) nije istovremeno i dokaz. Dokaz se treba izvesti.
No ipak u ime premise, a ta je da je neoliberalizam ili liberalni kapitalizam loš, vodi se žestoka ideološka borba između dva suprotstavljena svijeta. No borba se vodi na kolektivističkom terenu. Opservacija da se realno borimo pred nasrtajima kapitala nije validna. Ono s čime se borimo realno je nemogućnost države socijalnog blagostanja da ostvari svoj konačan cilj, a taj je da eksploatacijom jednih nahrani druge. Već na razini ideje vidimo da je kolektivizam opterećen materijalnim i na toj opsesiji definira metode djelovanja i sam cilj.
Država u kojoj živimo je država socijalnog blagostanja. Shvaćam, ona, ovakva kakva jest, nije ni traćak one države koju su u svojim glavama zamislili političari, mahom kolektivisti utopisti. Ona je država obespravljenih, pokradenih i demotiviranih građana. Obespravljenih – jer država im ne priznaje pravo na imovinu, pokradenih – jer njihove interese gazi pred interesima cilja te njihove resurse otima i ulaže u njegovo ostvarenje, demotivirani – jer marljiv i pošten čovjek kojem se iz ruku otme ono što je stvorio, a rad mu se ne prizna, prestaje imati motiv i ne vidi smisao postojanja. Takvi nužno postaju dio tragičnog scenarija i postaju ovisni o političkom planu i milostinji koju država uspijeva pokrasti od sve manjeg broja produktivnih građana.
Ugovori i norme poput “rada na neodređeno” koji nastaju u tom okviru skrivaju mnoge negativne osobine koje pred slijepilom sigurnosti treba isticati i kritizirati. Kako biste isposlovali rad na neodređeno nužno morate imati i onoga tko rad na neodređeno nudi. Ta mogućnost je uvjetovana potrebom i izglednošću njenog održanja u dugom vremenskom roku. Upitno je tko može kome jamčiti sigurnost radnog mjesta tijekom cijelog života, a da isti ugovor uvaži realne društvene i tržišne promjene u svakom trenutku. Možda jedino država i to na način da zanemari sve navedeno i rad zaštiti pred nepostojećim tržištem. Mnoge tvrtke su propale na taj način. HŽ Cargo je aktualan primjer.
Isto tako “kapital” nema ljudske osobine. Kapital je rezultat vašeg rada s kojim autonomno raspolažete.
Ima li vaša plaća, koju uložite u kupnju alata s kojime ćete zarađivati za život i malo po malo graditi blagostanje za sebe i svoju obitelj, kakvu ljudsku osobinu? Nema. Stoga nema ni smisla o kapitalu govoriti kao sebičnom, proračunatom ili kakvom već. Znam, reći ćete kako iza svega naravno stoji ljudska pohlepa i slično. Ona ista pohlepa koja vodi despotske političare prema imaginarnom cilju, prema pravednoj socijalnoj državi izgrađenoj na suštinskoj pljački građana čije blagostanje nominalno želi osigurati.
Država socijalnog blagostanja kao projekt osuđena je na propast i kao što vidimo zbog svoje nepravedne osnove i propada. Ne propada pod nasrtajem kapitalizma jer u Hrvatskoj nažalost ne uživamo blagodati koje on pruža. Umjesto šetanja s lijeve na desnu stranu i obrnuto mislim da bi se vrijedilo jednom okušati u tom smjeru, a on je, kao što rekoh, u maloj i funkcionalnoj državi, zaštiti imovinskih prava građana, slobodnom tržištu i prije svega u vladavini prava, kratkim, jasnim i malobrojnim zakonima.
znači Samsung je u potrazi za “ekstra profitom” (što god to bilo) pružio šansu neobrazovanim i siromašnim Brazilcima da nauče korisne vještine, podignu svoj standard i razviju svoju zajednicu i vi u tome vidite problem? zar to nije “sretnija društvena zajednica”?