Oznake
država socijalnog blagostanja, imovina, kapitalna dobit, konferencija, Linić, mirovine, pomoć, porez, proračun, socijalna skrb, welfare state, zdravstvo, Štednja
Na današnjoj konferenciji za novinare ministar Linić je najavio otimačinu dijela mirovinske štednje iz drugog stupa (beneficirane mirovine) u iznosu od 5 milijardi HRK, preusmjeravanje dobiti javnih tvrtki u državni proračun i naknadnu redistribuciju, a do 2016. i uvođenje novih vrsta poreza građanima (imovina, štednja, kapitalna dobit) sve u svrhu smanjenja deficita državnog proračuna.
Zašto je rezanje državne potrošnje realno neizvedivo, i ne pokušava se izvesti, što je suprotno uvriježenom mišljenju građana (dosadne priče o štednji na ovome i onome), zorno je ilustrirao Monopolizam:
Raznim bojama obojane površine u grafu predstavljaju pojedinačne kategorije rashoda državnog proračuna, a crvena linija prihode proračuna. Razlika između crvene linije i gornjeg ruba ove šarene planine je proračunski deficit ili iznos koji nedostaje da bi se potrošilo ono što je planirano, ili bolje rečeno ono za što se ranije preuzela obveza da će se potrošiti. Ta obveza definirana je u okviru države socijalnog blagostanja (welfare state) pa tako gledajući većihu rashoda uviđamo da se radi o socijalnim transferima odnosno transferima za usluge nad kojima država ima monopolni položaj.
35 milijardi kuna mirovina proizlazi iz sustava međugeneracijske solidarnosti. Tog proračunskog izdatka ne bi bilo da su mirovine osigurane sredstvima iz kapitalizirane štednje (poput 2. ili 3. stupa danas). Nadalje tu su rashodi za državne zaposlenike (administratore držanih servisa), zdravstvena skrb, socijalna skrb (koja čini tek djelić ukupnih transfera), materijalni rashodi za državu… i već smo na 90 milijardi HRK.
Interese korisnika tih 90 milijardi proračunskih kuna, kao i ostatka do 120 milijardi, zadovoljava se “spašavanjem proračuna”. Ti korisnici čine 72% biračkog tijela u Republici Hrvatskoj. Ministar Linić i Vlada RH (kako ova tako i svaka druga) nužno su njihovi zaštitnici i doista rade u njihovom interesu. O tome, usput rečeno, ovisi i izborni rezlutat. Ipak, ti interesi plaćeni su Linićevom eksploatacijom malobrojnih poreznih obveznika (28% biračkog tijela) na koju se sve češće gleda kao pravednu redistribuciju od imajućih prema neimajućima.
Motiv uvođenja novih nameta pripadnicima preglasanog skupa građana jest formalno zadovoljenje EU propisa o prekomjernom deficitu, jer nepoštivanje propisa ima direktan negativan utjecaj na položaj vladajućih političara, pa i konkretne financijske posljedice, pogađate, koje će u tom slučaju platiti ponovno porezni obveznici. Stoga je Linićev cilj da se crvena krivulja maksimalno podigne k vrhu šarenog brijega jer brijeg se, s obzirom na prirodu rashoda (sve redom socijalni transferi), ne može spustiti do realnosti crvene linije, prihoda od kojih se realiziraju. Međutim problem u očekivanju da će malobrojni porezni obveznici usprkos novim odricanjima uspjeti zadovoljiti nepromijenjene interese korisnika proračuna je razlog za zabrinutost.
Tko doista može, i na koji način, objasniti primatelju 1 besplatne kune odnosno one kune na koju se polaže pravo, a dolazi redistribucijom iz državnog proračuna, da je bolje za njega samoga i njegove sugrađane da tu 1 kunu potraži od tržišta u zamjenu za proizvedeno dobro? Pardon, griješim u razmatranju. Naime ako gledate na tu 1 kunu iz njegove pozicije tada je jasno da je bolje zagovarati državu socijalnog blagostanja i doći do 1 kune zagovaranjem socijalnih transfera nego riskirati i pokušati ostvariti isti cilj radom izvan države socijalnog blagostanja. Dakle, je li uopće moguće promijeniti taj pogled na svijet te dominantne skupine građana?
Razlozi pretvaranja države u državu socijalnog blagostanja, te njen put u posljedični kolaps, jesu stvar s kojom bi se valjalo pozabaviti u nekom zasebnom tekstu, u formi eseja, poput onih koje je objedinio Tom Palmer u svojoj zbirci After The Welfare State koju često spominjem.
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
Potovani, Imate li sto protiv da Vas lanak objavim u cijelosti na Vocarskom portalu kojeg sam urednik? Vocarski portal je na http://www.vocarstvo.org Lp, Damir lucic
Slobodno objavite.
Svako dobro.
Mislim da se nisi dovoljno objasnio (za prosječnog čitatelja) “nemogućnost” rezanja rashoda. Vjerujem da si htio reći da ih Vlada ne želi rezati, a ne da ih ne može. Zato što ne želi izgubiti biračko tijelo.
A kada bi bilo političkog interesa, brzo bi se ovi rashodi sveli ispod 100 milijardi kuna.
Ne znam što bi se desilo političaru koji bi srezao mirovine, zdravstvo, plaće javnog sektora…
Marine, ne tako davno na linku dolje preveo sam izjavu euroklauna Junckera koja u jednoj rečenici sažima bit problema zašto socijalna država vodi u krah:
Svi mi znamo što nam valja činiti, ali ne znamo kako da budemo opet izabrani nakon što smo to napravili.
~ Jean-Claude Juncker
http://intelektualac.com/2013/11/04/da-li-bi-prijevremeni-izbori-bili-dobri-za-gradane/
Proces je nezaustavljiv kad uzimatelji brojčano prevladaju stvaratelje, što je (osobno mišljenje) kod nas napravljeno u 90’ima.
Danas imamo više od 120 tisuća penzića mlađih od 55 godina, a ako se sjetimo da ogromna većina prvostupaša (možda svi) izvlače više nego što su uplatili, ukupni odnos snaga od 72 vs 28 % u društvu ne iznenađuje.
U vezi posta, još nekako ne vjerujem da će ti novi porezi biti uvedeni na vrijeme…
A ako ih uvedu, da li tko vjeruje da će vlada RH balansirati proračun do 2020.? I kakav će biti rast kad krenu ti porezi?
Da li ćemo do 2020. i službeno probiti omjer duga i BDP-a od 100%?
Neslužbeno taj omjer je već danas vjerojatno veći od 200% (ako se diskontira ukupan iznos budućih donacija penzionerima prvog stupa).
Game over, man, game over!
Šalu na stranu, zanima me da li je tko izvan vlade izradio nove pesimistične projekcije kretanja javnog duga. Iako je dovoljno pogledati pesimistične projekcije za ostale propale europske zemlje da se dobije približno točna slika onog što slijedi.
Konstatacija je bila da je moguće. Da li je uz to moguće ostati na vlasti je druga debata. Na tu temu, ne slažem se s njegovom izjavom, a stvarno ne znam zašto se i ti slažeš. Kao što sada demagogiju koriste za svoje ciljeve, tako bi mogli i za daljnu “reorganizaciju” proračuna. Oni žele povećati prihode, a mi želimo smanjiti rashode. Kako nas lagano kuhaju s novim porezima, istim tempom se mogu ukidati stavke u proračunu. Primjerice milijarde koje idu za subvencije se u roku 10 godina mogu ukinuti, a da nitko ne trepne. S druge strane, ti smatraš da bi primjerice takvo rezanje imalo pogubnije efekte na zadržavanje vlasti od uvođenja poreza na imovinu, štednju, krađe love iz 2. mirovinskog stupa što direktno pogađa sve ljude??? Pa to je apsurd. Ne vidim tu logiku.
Kako misle kupovati glasove ako novaca nema? Ne zvuci mi uvjerljivo. Ako nastave sa ovako destruktivnom politikom sigurno ce kad tad dotaknuti dno i zamjeriti se svima, i onima koje su haracili i onima kojima vise nemaju sto dati. Kada bi isli u rezanje i rasterecivanje ekonomije izgubili bi uhljebe ali privukli one koji zaradjuju plus nezaposlene. Oko petine glasaca su privatnici, nezaposlenih je formalno 0,3 miliona ali radno sposobnih koji ne rade oko 2.
Proučavajući strukturu proračuna sve sam sigurniji da se on može gotovo bezbolno, za većinu poreznih obveznika, smanjiti stanjivanjem za 50% debelih linija koje su označene sa: “rashodi za zaposlene”, “zdravstvo”, “materijalni rashodi” i “subvencije i pomoći”.
Dovoljno je samo malo odlučnosti i broj zaposlenih u državnoj službi može se prepoloviti, državno zdravstvo ionako ostaje bez doktora koji odlaze u inozemstvo pa će većina nas zdravstvenu pomoć morati tražiti kod privatnika.
Smanjenjem broja državnih doktora nestaje potreba za državnim bolnicama i drugim medicinskim ustanovama i velikim proračunom za socijalno zdravstvo.
Smanjenjem zaposlenika u državnoj službi automatski se smanjuju i njihovi materijalni rashodi, a subvencije u gospodarstvu su najgori oblik socijalističke dogovorne ekonomije koju treba pod hitno iskorijeniti.
Dakle, smanjenjem proračuna bolni rezovi pogodit će samo manjinu danas uhljebljenu na državnom proračunu, većina poreznih obveznika doživjet će ogromno olakšanje, a znatnijim smanjenjem poreza i drugih nameta stvorit će se uvjeti za rast gospodarstva dvocifrenim stopama, a to praktički znači nestanak nezaposlenosti i porast općeg blagostanja.
Samo još trebamo izabrati odlučne političare koji ne vjeruju u socijalizam i dogovornu ekonomiju.
Osim toga, smanjenje poreza znaci i smanjene troskove zivota. Uhljebima bi to trebalo djelomicno kompenzirati “bolne rezove”.