Oznake
demokracija, direktna demokracija, fakultet, filozofski, izborni sustav, odlučivanje, parlament, plenum, skupština
Plenum je javna sjednica na kojoj je pravo prisustvovanja i aktivnog sudjelovanja dano svim građanima. U svojem praktičnom smislu plenum se ne razlikuje mnogo od koncepta “skupštine” odnosno poznatijeg koncepta parlamenta iliti sabora. Na plenumu se kao i u saboru odlučuje o pitanjima od društvenog značaja. Barem u teoriji.
Osnovna razlika između sabora i plenuma nalazi se u modelu zastupanja. U sabor su putem izbornog sustava izabrani zastupnici koji svojim glasom artikuliraju interese građana, stoga je njihovo glasovanje upravo prenošenje prava zastupanja u trajanju mandata, dok na plenumu tih zastupnika nema već se zainteresirani građani zastupaju samostalno jedni pred drugima po načelu jedan “čovjek – jedan glas”, a suma glasova je argument konačne odluke o nekom pitanju.
Pojedinac na plenumu definira, prezentira i brani vlastite interese i zajedno sa okupljenima glasuje o politikama koje proizlaze iz tih interesa. Interesi mogu biti vezani za specifične i uske teme ali i one šire koje se odnose na društvo u cjelini. Pojedinac će na plenumu ostvariti svoj interes ako za njega dobije odobrenje od 50% + 1 glas (u trenutku izglasavanja svojeg prijedloga) odnosno “ne ostvariti ga” ukoliko ne dobije potrebnu podršku.
Plenumski model odlučivanja povezuje se s političkim sustavom koji se naziva direktna demokracija, a parlamentarni model odlučivanja uz predstavničku demokraciju kakva je danas Hrvatska ali i većina država Svijeta.
U praksi ne postoji država koja svoj politički sustav bazira na direktnoj demokraciji niti o unutarnjim državnim pitanjima odlučuje plenumski. Švicarska je, primjerice, iako poznata po referendumskom odlučivanju, ipak parlamentarna demokracija koja ustavom građanima jamči mogućnost da direktnim glasovanjem odlučuju o određenim pitanjima. Ne postojanje određenog sustava u praksi nije istovremeno argument na kojemu bi se isti moglo odbaciti.
Razmatranje mora započeti s razlogom zbog kojega se direktnu demokraciju i plenumsko odlučivanje prezentira kao bolje rješenje od parlamentarnog sustava ili čak kao nužno rješenje kako bi se zaštitio opći interes građana. Taj razlog se prvenstveno nalazi u razilaženju između interesa građana i interesa zastupnika koje oni odaberu u parlament. Stječe se osjećaj, koji bi se mogao potkrijepiti i empirijskim dokazima, kako se interesi birača i zastupnika počnu razilaziti netom nakon prijenosa prava zatupanja na potonje, odnosno nakon što izbori završe. Neposrednih primjera ima mnogo, a kako vrijeme mandata prolazi tako ih je, čini se, i sve više. Jedan od aktualnih primjera je nabavka novog voznog parka za državu sa više od 1500 vozila među kojima su i luksuzna vozila namijenjena baš tim predstavnicima građana. Tijekom prenošenja prava zastupanja građani nisu mogli odlučiti o nabavci tih vozila kao ni o brojnim drugim pitanjima koja su u konačnici stvorila konkretan trošak građanima. Javni dug države (oko 200 milijardi HRK) nastao je na istom principu, sumom pojedinačnih odluka zastupnika koje su iziskivale konkretan trošak.
Iz navedenog slijedi kako izabrani zastupnici uživaju respektabilnu razinu autonomije i samovolje u upravljanju državom i gdje se vrlo često ili gotovo uvijek suprotstavljaju opći interesi građana i osobni interesi zastupnika. Pitanja koja oni detektiraju od društvenog značaja ispostave se kao društveno nebitna, istovremeno bitna za njih osobno, a u konačnici za društvo (građane) štetna. U ovom kontekstu može se nastaviti rasprava o problemu monopolizacije moći, o korištenju države kao poluge za stjecanje osobnog bogatstva zastupnika i njihovih odabranika (poticanje poduzetnika, predstečajne nagodbe…) te pojave korupcije, odnosno o smislu države općenito. No time se u ovom tekstu neću baviti.
Zagovornici direktne demokracije i plenumskog odlučivanja svoju primjedbu baziraju na upravo izrečenom, dakle razilaženju interesa građana (općeg interesa) i onoga što u konačnici u politiku i djelo pretvore zastupnici. Rješenje stoga vide u izmicanju prenosa prava zastupanja sa građana na zastupnike i prepuštanje upravljanja državom građanima u ruke.
Međutim ako se parlamentarna demokracija pokazala kao nevaljala zašto ne bi vrijedila pretpostavka da će i direktna demokracija biti jednako tako nevaljala? Ukoliko je centralni objekt i dalje država, a možemo pretpostaviti da jest, te se pitanja kojima će se plenum baviti i dalje od općeg interesa postoji realna opasnost da će takav sustav naslijediti bolesti parlamenta. Štoviše, mogao bi postati i mnogo gori.
Parlamentarna demokracija je kao pozitivnu novinu u svoje vrijeme donijela mogućnost da se prema unaprijed zadanim pravilima odredi svrha i doseg vlasti. Za razliku od autokratskih sustava koji su prethodili parlamentarnim, sa monarhom na čelu čijoj samovolji se svatko morao pokoravati, parlametnarni sustav pokazao se pravednijim jer se njime po prvi puta ograničila samovolja države nad građanima i uspostavili kontrolni mehanizmi (Ustav, zakoni, trodioba vlasti…).
Problemi suvremenog društva baziranog na parlamentarnoj demokraciji nastaju tijekom vremena kako vlast žudi za poturanjem sve većeg broja društvenih pitanja pod kapu politike pa tako u vrijeme Bismarcka ona asimilira sustave socijalnog osiguranja, zdravstvene skrbi, škola itd., koji su do tada bili bazirani mahom na voluntarnoj osnovi (i to vrlo uspješno), da bi se nadalje u sve većoj mjeri počela baviti pružanjem raznovrsnih usluga građanima, uspostavljanjem monopola itd.. Očuvanje integriteta države i općeg interesa građana kroz zauzdavanje samovolje vlasti nad građanima postajalo je sve više sporedna stvar. Država socijalnog blagostanja, nastala na hiperprodukciji i sve učinkovitijem korištenju resursa, postala je primarna okupacija vlastodržaca.
Međutim u pogledu građanskih sloboda izgradnjom države socijalnog blagostanja svjedočimo svojevrsnoj regresiji u smjeru autokratskog doba i karakteristične visoke razine samovolje vladajućih. Javnost često rezonira da se vraćamo u feudalno doba.
Za razliku od promjene koju je narod mogao ostvariti nasilnom smjenom autokrata, uz pomoć revolucije koja je za cilj imala njegovu abdikciju (najčešće i egzekuciju), moderne revolucije ne donose očekivane rezultate. Autokrat naime više nije jedan niti se udio odgovornosti za nastali problem može pravedno rasporediti na sve pojedinačne zastupnike građana kako bi oni bili adekvatno sankcionirani (smijenjeni, zatvoreni, imovinski obespravljeni ili što već predlažu revolucionari).
Kada se govori o prednostima direktne demokracije nad predstavničkom tada se može konstatirati da one nisu onoliko očite koliko su bile u skoku sa autokratskih na parlamentarne sustave. Pitanje je postoje li uopće ikakve prednosti direktne demokracije u odnosu na parlamentarnu jer od zagovornika direktne demokracije i plenumskog odlučivanja zapravo možemo vidjeti kako osnovni motiv promjene nalaze u očuvanju države socijalnog blagostanja koja je nastala kao posljedica sve veće samovolje nositelja parlamentarne demokracije. Ipak onaj pravi problem je sasvim sigurno regresija parlamentarne demokracije u smjeru autokratskih sustava i karakteristične samovolje vlasti.
Ako u potpunosti zanemarimo motive zagovaranja direktne demokracije i dalje ostaje problem plenumskog odlučivanja koji je u praktičnom smislu jednak parlamentarnom uz mnogo problematičnije neposredno funkcioniranje.
Naime ako pristup plenumu omogućen svim građanima tada bismo i dalje imali problem razgraničenja osnovnih društvenih vrijednosti od utjecaja plenuma. Ima li išta što u smislu države vrijedi i što se nikako ne smije mijenjati ili je sve podložno promjenama baš na svakom plenumu? – Primjerice može li plenum odlučivati o životu pojedinca pa i o tome da se nad njegovom imovinom izvrši eksproprijacija?
Ukoliko se na svakom plenumu može postaviti baš svako pitanje i mijenjati baš sve što je definirano prethodnim plenumima tada ćemo sasvim sigurno stvoriti vrlo nestabilan društveni sustav. Na jednom plenumu ćemo odlučiti za, a na drugom protiv o istom pitanju, i tako unedogled. Pitanje braka, primjerice, plenumski bi se u jednom trenutku definiralo kao pravo isključivo heteroseksualnih parova, na drugom pleumu svih ljudi bezuvjetno, na trećemu opet ono prvo, na četvrtom iz inata samo LGBT populaciji itd. Jer podsjećam plenum u teoriji nije ideološki motiviran, on je sredstvo kroz koje građani slobodno odlučuju o onome što žele, a njegovi zagovornici pravednost tog sustava vide isključivo u tome što većina odnosi pobjedu. Ako i nije tako tada plenumu mora prethoditi neki jasan temelj, a temelji su u principu uvijek ideološkog predznaka. Plenumi tako nemaju niti svoj početak, a niti svoj cilj. Barem kako sada stvari stoje.
Dopuštajući svakome da iznosi prijedloge i glasuje na plenumu sustav direktne demokracije potencira neusporedivo veću opasnost od one koju nalazimo u parlamentarnom sustavu kojeg se želi njome zamijeniti. U domeni bujanja korupcije i kronizma to se može lijepo ilustrirati. Zagovornici direktne demokracije i plenuma u većini slučajeva su žestoki kritičari kapitalizma (antikapitalisti). Ako su već detektirali po društvo razarajuću spregu političara (parlamentarnih zastupnika) i kronista koji međusobno zadovoljavaju vlastite interese na štetu građana, što usput rečeno nije kapitalizam već “kleptokracija i kronizam”, tada ti isti političari i kapitalisti i dalje imaju pristup plenumu i direktnoj demokraciji. Oni i dalje imaju otvoren put da na isti način definiraju pravila sebi u korist, a ostatku građana na štetu. Uz otvorena vrata većinu na plenumu oni će lako osigurati.
Pojedini plenumi, primjerice ovi u BiH, zabranili su prisustvo političarima. No kakva je to demokracija? Ako to (“demokratski”) zanemarimo pa zabranimo pristup plenumu političarima za koje se generalno tvrdi da su pokvareni, a sasvim sigurno jesu, tada plenumu i dalje pristup imaju kapitalisti koji su danas skloni trgovati s političarima. Plenum dakle nije mjesto koje će zaštititi građane od bolesti parlamentarnog sustava s kojima su danas suočeni već je mjesto na kojemu će se još lakše trgovati interesima na štetu nezainteresiranih. Može li se zabraniti pristup plenumu i kapitalistima? Kako? Tko su kapitalisti među građanima i koje metode su dokazano uspješne u detekciji kapitalista? Ima li među kapitalistima razlike? Primjerice može li na plenum vlasnica neke male cvjećarnice ili vlasnik bike-shopa? Zašto je vlasnik bike-shopa manje kapitalist od vlasnika nekog trgovačkog centra? Gdje se podvlači crta?
Plenumi tehnički funkcioniraju baš kao i sabor ili kakva druga skupština. Plenum od 1000 građana može se moderirati jednostavno ako se diskutira o vrlo uskoj temi. Sama tehnička izvedivost plenuma nije dokaz tome da on funkcionira u političkom smislu, kao sredstvo direktne demokracije, niti se u tom smislu može koristiti kao argument. Za razliku od parlamenta i okvira kojima je parlament ograničen plenum naizgled nema okvira. Ako ih i ima tada trebaju biti jasno artikulirani da bi se o njemu mogla dati jasna i kompletna kritika.
Iz svakodnevnih događaja vidimo da se na plenumima uglavnom razglabaju revolucionarne i subverzivne teme te kako je bastion domaće plenumske klike Filozofski fakultet u Zagrebu – koji je od 2009. naovamo održao ni manje ni više 200 plenuma. Umjesto da su okupirani studijem mnogobrojni studenti filozofskog vrijeme troše na plenumske aktivnosti (blokade predavanja i slično) ne mareći pri tome kako im se sredstva za studij omogućuju iz državnog proračuna kojeg puni masa od države obespravljenih građana (uključujući i Todorićeve blagajnice koje im služe kao mjerna jedinica robovlasničkog odnosa). Te blagajnice osim što su u funkciji pokvarenih političara i kroni-kapitalista su na jednak način i u funkciji sponzoriranja aktivističkog djelovanja revolucionara s FF-a.
Jedna od agendi te klape je i “besplatno obrazovanje za sve”. Pa ako nemate namjeru eksploatirati tu blagajnicu na koga ćete onda prebaciti trošak svojeg studija? Na svoje pajdaše političare s kojima sada u talu eksploatirate ovu jadnicu? Teško. Vama političari trebaju da bi održali mit o besplatnom obrazovanju. Vama treba potlačena klasa koja će biti u funkciji državnog proračuna iz kojega se zajednički financirate. Vama treba država kao centralna točka za osiguranje vaših osobnih interesa.
Dakle po čemu je to direktna demokracija sa plenumom na čelu bolja od predstavničke na čelu sa parlamentom i kako se blagajnica može obraniti od utjecaja oba suštinski jednaka sustava?
Svako dobro,
vaš Kapitalac
Kapitalac 
U uređenom društvu postoji više istrumenata odlučivanja i bira se uvijek najpogodniji. Preduvjet kvalitetnog parlamentarnog odlučivanja je da su parlamentarci natprosječno pametni i moralni ljudi. To u stvarnosti nije slučaj jer umjesto pozitivne selekcije imamo negativnu.
Tko je tome kriv? Mi sami dok god ne shvatimo da je ključ u nama a ne političarima.
Umjesto plenuma vidim referendume kao rješenje direktne demokracije. Tehnologija danas to omogućuje i to je samo pitanje vremena.
Nijedan sustav odlučivanja neće biti dobar, i bit će zloupotrebljavan dok god imamo nepismene građane u većini i penzionera koliko i zaposlenih.
Dakle ključ je u građanskom odgoju odraslih a onda i širem obrazovanju. A osnovni medij za to bi trebala biti javna televizija u mnogo širem obimu nego što je to sada.
Građanski odgoj po receptu glupih i nemoralnih vlastodržaca?
Je li se tko uopće usuđuje sam sebi postaviti pitanje: “Ta o čemu uopće moramo glasovati pa da je problem samo tehničke naravi?”.
Građanski odgoj po mjeri građana. To ne bi trebalo biti sporno.
Što se tiče referenduma, kad malo bolje razmislim unatoč brojnih tema većina ih je ipak za stručnjake. To je pokazao i posljednji referendum.
No tu opet dolazimo do plenuma 🙂 Ili neke njegove varijante. Demokracija se mora razvijati a s postojećim modelom je u slijepoj ulici. Treba napraviti mehanizam s kojim se radi pozitivna selekcija. Trenutačno je to kotač koji nedostaje u sustavu.
Također u postojećem sustavu nema osigurača koji bi ograničio zaduživanje države. Postojeći zastupnici ga očito neće ugraditi sami. Prema tome moraju građani.
Ukratko rješenje za demokraciju vidiš u njenoj evoluciji u nešto nedemokratsko (pozitivna selekcija, odgoj “po mjeri građana”, stručnjak kao vrhunaravni autoritet…).
Osigurač bi mogla biti vladavina prava. Nema potrebe da se izmišlja topla voda.
Nije ništa nedemokratsko nego ima elemente kvalitete.
Pravednost i kvaliteta su različiti pojmovi i ne vidim im jaku poveznicu.
Već sam rekao moje mišljenje da je temeljni razlog dugotrajne krize neznanje.
I da, volio bih da se poduzetništvo razvija na temeljima kvalitete usluga a ne naivnosti i neznanju ljudi.
Ja mislim da je temeljni razlog dugotrajne krize jačanje utjecaja države nad slobodama građana. Volio bih stoga da se država reducira i skloni građanima s puta kako bi se poduzetništvo moglo početi razvijati na slobodnotržišnim načelima.
Slažem se, ali kako si mislio da će se to dogoditi ako ljudi uvijek biraju mediokritete koji opstaju samo uz ovakvu državu?
Ne znam. Ne vidim za sada rješenje zbog dominantnog uvjerenja da nas je upravo to dovelo do problema. Malo po malo vjerojatno ali gotovo nimalo vjerojatno da ćemo taj zaokret vidjeti za naših života.
Ja ne vjerujem u velike zaokrete, niti u to da je država jedini krivac. Ima toga još. Vidim da je kvaliteta života vezana uz znanje i sposobnosti kako u užoj zajednici tako i u široj. Teoretski moguće je napraviti preokret u kratkom roku ali sve je vezano uz kritične mase znanja i sposobnosti. A tu je prilično kaotično. S jedne strane gubimo sposobnosti stjecanja kvalitetnih znanja dok s druge strane tehnologija omogućuje veću dostupnost znanja. Tako da je ishod tih suprotnih procesa neizvjesan.
Pisanje i diskusije svakako pomažu ovom drugom.
Tako ja vidim.
Direktna demokracija = vladavina rulje = paleži, silovanja, pljačke i decivilizacija.
Prednost tipa demokracije koju poznajemo jest u stabilnoj vladavini birokracije i vrlo uskom okviru unutar kojeg se smije birati vlast. U tom smislu su birokrati neopjevani heroji koji sprječavaju da FFZG aktivisti ne zapale državu u borbi za vlast.
Tako nekako. Zanimljivo je također što njihova svojedobna okupacija FFZG-a uopće nije manifestacija direktne demokracije. Naime oni su na svojim plenumima samo definirali zahtjeve i poslali ih državi na rješavanje. To je sasvim sigurno indirektno demokratski postupak. Nisu dosljedni.
Prosvjed FFZGa protiv ministarstva obrazovanja je sukob unutar državnog aparata, u kojem akademska birokracija pokušava iskamčiti veći komad kolača za sebe.
Što se tiče “demokratičnosti” plenuma i sl. sranja, da imam vremena pronašao bih ti eksplicitne izjave vođa tih plenuma u kojima kažu da se ne smiju zavaravati i moraju prihvatiti to da progresivni i obrazovani ljudi odlučuju koje je ispravno mišljenje. Ljevičarska teologija se dovoljno bavila tim pitanjem da možeš biti uvjeren da neće vidjeti nikakvu nekonzistentnost na tom području.
“paleži, silovanja, pljačke i decivilizacija.”
Sve redom ono što vidimo u Švicarskoj?
Švicarski model je odličan jer povjerava birokratima da ‘odrađuju posao’ ali kad god nešto počne upućivati na to da ne služe interesu općeg stanovništva, vrlo lako se raspiše referendum i odlučuje se o bilo čemu.
Eto nedavno o tome treba li kravama rezati rogove, a već u nekoliko navrata i o puno ozbiljnijim temama poput Basic income-a.
> “U praksi ne postoji država koja svoj politički sustav bazira na direktnoj demokraciji niti o unutarnjim državnim pitanjima odlučuje plenumski.”
Iako si se u odlomku ogradio od zaključka, svejedno kao da sugeriraš da to znači da DD nije dobra.
DD donedavno nije bila moguća jer je internet tek nedavno postao mainstream.
Činjenica da nigdje električni automobili nisu većina, ne znači da neće biti u budućnosti. Ponavljam, iako si se ogradio, svejedno dobivam dojam da ovo brojiš kao argument protiv DD.
> “prvenstveno nalazi u razilaženju između interesa građana i interesa zastupnika koje oni odaberu u parlament.”
Točno. No kasnije kao da si zaboravio na ovu tezu i počeo se obračunavati s nebitnim ‘tangentama’.
> “Međutim ako se parlamentarna demokracija pokazala kao nevaljala zašto ne bi vrijedila pretpostavka da će i direktna demokracija biti jednako tako nevaljala?”
Mogu ja reći “ako se ulje pokazalo kao nevaljalo u gašenju vatre, zašto ne bi vrijedila pretpostavka da će i voda biti jednako tako nevaljala? Da pojasnim što želim reći: Ova rečenica ti nema smisla, jer si upravo zanemario tezu koju si sam gore identificirao kao ključnu: razilaženje u interesima. Kako se većina (odluka DDa) može razilaziti u interesima od većine?
> u sljedećim paragrafima pričaš o motivima zagovornika DD, što uopće ne želim komentirati jer je potpuno nebitno. DD treba analizirati kao sustav. Isto kao što se brod treba testirati po nekim zdravorazumskim parametrima prije puštanja u plovidbu, ne zanima nas gdje netko želi njime ploviti.
DD predlaže ideju gdje većina odlučuje. Ako sustav dođe ‘na vlast’, u svakom slučaju će većina odlučivati, znači nismo žrtve nikakvih pojedinaca. Jedino što možemo debatirati je ‘je li vladavina većine dobra za tu istu većinu ili nije?’
> “i dalje ostaje problem plenumskog odlučivanja koji je u praktičnom smislu jednak parlamentarnom.”
Uopće nije. U parlamentu 100 i nešto ljudi odlučuje o sudbini 4 milijuna. U DD 4 milijuna (odnosno oni koji smiju glasati) odlučuje sami o sebi.
> “Primjerice može li plenum odlučivati o životu pojedinca”
Po kojem zakonu je to trenutno moguće? Ni po kojem. Plenum bi znači, morao prvo uvesti zakon po kojem se o pojedinačnom životu može odlučiti plenumom.
Misliš da bi taj zakon dobio podršku većine? :// silly.
> “Ukoliko se na svakom plenumu može postaviti baš svako pitanje i mijenjati baš sve što je definirano prethodnim plenumima tada ćemo sasvim sigurno stvoriti vrlo nestabilan društveni sustav.”
Ovo stoji i dobar je argument protiv.
> “Ako i nije tako tada plenumu mora prethoditi neki jasan temelj, a temelji su u principu uvijek ideološkog predznaka. Plenumi tako nemaju niti svoj početak, a niti svoj cilj. Barem kako sada stvari stoje.”
Najdublja ideologija svakog političkog sustava je dobrobit. U autokracijama dobrobit manjine. U svim oblicima demokracije je to, barem deklarativno, dobrobit što je moguće većeg dijela ljudi.
Koji to ‘početak i cilj’ ima parlament? Osim deklarativno dobrobit stanovništva?
Isto bi bilo u DD, samo bez ranjivosti sustava zbog lake potkupljivosti 100 i nešto zastupnika.
> “Dopuštajući svakome da iznosi prijedloge i glasuje na plenumu sustav direktne demokracije potencira neusporedivo veću opasnost od one koju nalazimo u parlamentarnom sustavu kojeg se želi njome zamijeniti.”
Zašto?
Što brani ‘bilo kome’ da se kandidira na izborima, pobijedi i provede svoje opasne ideje? Aha, da, tako je – podrška većine stanovništva. (isto kao u DD, samo je birokracija manja)
Pretvaraš se kao da bi zbog DD odjednom neka čudna manjina provela svoje stavove diljem države.
> “Zagovornici direktne demokracije i plenuma u većini slučajeva su žestoki kritičari kapitalizma”
Totalno nebitno. Opet pričaš o potencijalnoj primjeni, a ne o sustavu samom.
Osobno sam zagovornik kapitalizma, i zagovornik DD, što je zapravo potpuno nebitno i pišem to samo zato da ti oslabim argument.
> “Oni i dalje imaju otvoren put da na isti način definiraju pravila sebi u korist, a ostatku građana na štetu. Uz otvorena vrata većinu na plenumu oni će lako osigurati.”
Pa što god većina glasa, to je dobro za većinu. Bolje da je većina sretna, nego manjina. ceteris paribus.
> “Pojedini plenumi, primjerice ovi u BiH, zabranili su prisustvo političarima.”
Ovo uopće neću previše komentirati jer je očito bio loš plenum.
Prikazivati taj konkretni plenum kao ilustraciju DD je netočno i nema smisla puno komentirati. Svi trebaju moći pričati, iznositi ideje i glasati. Većina odlučuje.
> dalje komentiraš plenume na FF. Nikakve veze to nema s potencijalnom DD na razini države putem interneta.
Zaključak:
Jedina smislena pitanja o kojima bi se trebalo raspravljati o DD jesu:
– Je li vladavina većine (dugoročno) bolja od predstavničke demokracije? (Kratkoročno će se i zagovornici možda složiti da vrlo vjerojatno nije.)
– Kako u DD osigurati stabilnost sustava, znajući da nestabilnost plaši investicije?
I možda još neke teme kojih se trenutno ne mogu sjetiti.
Direktna demokracija je prirodan način odlučivanja, svatko bi trebao moći utjecati na pojedinačne odluke i dati svoj glas.
Trenutni sustav predstavničke demokracije je nastao, smatram, jedino zbog nepraktičnosti plenuma u starim civilizacijama pa se odlučivanje povjerilo najmudrijima.
No, više nepraktičnosti nema (zbog interneta) a ‘starješine’ odavno ne rade u interesu naroda, pa se DD sve više nameće kao tema za razmišljanje.