Oznake

, , , , , , , ,

O hrvatskom zdravstvu baš nikako nije dobro diskutirati na emotivnoj razini jer emocije dovode do potpuno krivih zaključaka – primjerice da se rješenje današnjih problema, koje uočavamo u financijskoj slabosti zdravstvenog monopola i padu kvalitete zdravstvenih usluga, nalazi u pronalaženju kvalitetnih upravljača.

Problem s kojim se zdravstvo u nas suočava, a znam to jer sam o temi napisao nekoliko traktata, nalazi se u demografskim trendovima i efektivnoj zaposlenosti građana. U teoriji od zaposlenih građana očekuje se da odvajajući dio svojih prihoda budu temelj financiranja sustava. Naš “biser” nekada je funkcionirao jer je odnos broja građana koji ga je financirao naspram ukupnog broja korisnika bio znatno povoljniji nego danas. U tom zanosu uspjeha nošenom na krilima produktivnosti rijetko tko je mogao biti dovoljno lucidan da pretpostavi moguće scenarije kolapsa.

Danas je omjer onih koji financiraju zdravstvo naspram ukupnog broja korisnika 1:5. Nema managera koji će riješiti ovaj problem. U SAD, primjerice, omjer je nešto povoljniji (1:2.5) od hrvatskoga ali je srozan u odnosu na omjer kakav je bio u njihovim najboljim godinama, a implementacija Obamacarea ne funkcionira iz identičnog razloga. Baza iz koje se sustav želi financirati nije dostatna za ono što se njime želi postići, a to je privid besplatne, svima dostupne i maksimalno kvalitetne zdravstvene skrbi.

Suočimo se s činjenicama – Država socijalnog blagostanja koja se financira iz državne blagajne, čiji dio je i naš zdravstveni sustav, pokazuje se kao obična ponzi piramida.

Baš se zbog tog razloga, kao i činjenice da je zdravlje najvažnija stvar svakog od nas, treba hitno osvijestiti, emocije i prošla vremena treba ostaviti za sobom i okrenuti se aktualnom stanju koje je alarmantno i neodrživo. Nastavimo li tako ostat ćemo i bez zdravlja i bez vlastitog novca. Početkom ove godine na snagu je stupio Zakon o sanaciji javnih ustanova koji je omogućio da se dug zdravstva pokrpa novim zaduženjem u iznosu od 5 milijardi kuna. Danas, zadnjeg dana veljače iliti nepunih 2 mjeseca nakon te intervencije, saznajem od ministra Ostojića da je zdravstvu potrebno dodatnih 3,2 milijardi kuna pomoći tek da bi se pokrpale rupe na fasadi institucije čiji temelji se ruše. Dokle ćemo krpati i čime na koncu konca?

Problem koji pronalazimo u javnom diskursu vezan je uz shvaćanja i očekivanja koja imamo prema toj instituciji i koja se uglavnom svode na emotivnu razinu. No što možemo očekivati ako se za održanje današnjeg zdravstvenog monopola, koji je niti sjena nekadašnjeg zbog razloga koji sam naveo, nastavimo boriti nošeni krilima emocija i prisjećanja na prošlost?

Već sam više puta rekao i ponovit ću još jednom – zdravlje je prevažna stvar svakom čovjeku da on dopusti da se isto svede na državni proračun, monopol i politiku.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi