Direktori javnih tvrtki lobiraju za rušenje temeljnog ljudskog prava!

Oznake

ceste, Država, građevinsko zemljište, HAC, Hrvatske ceste, Hrvatske vode, HŽ, imovina, infrastruktura, investicije, Javni interes, ljudsko pravo, opći interes, Plinacro, poljoprivredno zemljište, pravo, vlast, zakon

Direktori javnih tvrtki žele državu u kojoj će umjesto vladavine prava, načela koji štiti vrijednosti i interese svih građana na jednak način, vrijediti pravo njihovog osobnog interesa. Svoje interese oni žele ostvarivati oduzimajući građanima pravo da posjeduju imovinu. I to kako bi sa istom raspolagali drugačije odnosno da bi na toj imovini ostvarivali korist za sebe. Pravo na posjedovanje imovine je temeljno ljudsko pravo svakog čovjeka (Čl.17. Opće deklaracije o ljudskim pravima).

Direktori javnih tvrtki otvoreno pozivaju vlast (zakonodavnu, izvršnu i sudbenu) da stvori pravni okvir koji bi građanima Hrvatske oduzeo temeljno ljudsko pravo na posjedovanje imovine! Potpuno je nevažno od kakvog značaja će država pritom proglasiti neki projekt. Sva korist od istog postaje beznačajna zbog činjenice da direktori javnih tvrtki svoje projekte žele realizirati gaženjem temeljnih prava građana!

Da stvar bude degutantnija direktori javnih tvrtki u otvorenom i besramnom lobiranju vlastodršcima zahtjevaju da im se omogući neometan ulazak na posjede građana kako bi mogli izvršavati procjenu vrijednosti njihove imovine (!), potom da tu zemlju u svrhu izgradnje ne moraju otkupljivati kao građevinsko već kao poljoprivredno zemljište (!), zatim da se zakonski odredi besramno niska cijena otkupa te zemlje (!), a od sudbene vlasti traže da odluke o ovim pitanjima sudovi donose isključivo u njihovom interesu (!!!).

Srećom, država prema radikalnim idejama poput ovih još uvijek pokazuje znatnu dozu rezistencije. Ukoliko ona odluči mijenjati svoju pravnu osnov u smjeru jačanja vladavine prava tada će razloga za strah od nametanja besramnih ideja putem države biti sve manje, a imovinska prava građana bit će zaštićena. Ukoliko država popusti pod pritiskom besramnika građani će sve češće biti zakidani za svoja temeljna ljudska prava, bilo to kroz gubitak imovine poput zemlje ili kroz nemilosrdno oporezivanje njihovog produktivnog rada od kojega se, uostalom, i financiraju projekti koje će besramni direktori javnih tvrtki svrstavati u kontekst “javnog interesa” ili čak “općeg dobra”.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Oglasi

Da je živ, Reagan bi ismijavao Mrsića i poslodavce koji čekaju poticaje!

Oznake

Hyperactive, lista čekanja, mjere, Mrsić, poticaji, Reagan, startup, zapošljavanje

Jedna tragikomična priča s Jutarnjeg.

Ukratko, informatička start-up tvrtka koja se bavi razvojem mobilnih aplikacija privukla je velikog ulagača, a da bi odradila posao, za koji im je na raspolaganje investitor dao golemi budžet, morala je zaposliti dodatnog stručnjaka. Našli su jednog takvog … i napravili kardinalnu pogrešku! Umjesto da čovjeka plate koliko im vrijedi odlučili su od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tražiti poticaj u okviru Mrsićevih mjera aktivnog zapošljavanja. Što da kažem na to, a da genijalce ne uvrijedim? Ne znam.

Uglavnom, zahtjev za poticaj zapošljavanja im se kuha u ladici nekog birokrata koji je, usput rečeno, pretrpan gomilom sličnih zahtjeva. Točnije 8000 zahtjeva za poticaje zapošljavanja trenutno je na čekanju. Čekaju tako poslodavci, čekaju radnici. Gomila čeka da im država bude posrednik u zapošljavanju. Tako eto izgleda država prepuna freetarda u svojem punom sjaju. U gotovo četiri mjeseca koliko čeka rješenje mladom poduzetniku se sada (neočekivano) desilo da je program poticanja zapošljavanja zamrznut. Nema dosta love za sve koji su se za lovom povampirili. U tome je ostao zamrznut i njegov zahtjev pa mu je palo na pamet nešto doista grozno, a to je da će na kraju, jadan, morati platiti stručnjaka onoliko koliko realno vrijedi. I drago mi je da je tako, zbog stručnjaka.

Tko ide u tal s državom stavlja glavu na panj i nepotrebno preuzima na vrat rizik disfunkcionalne države. A kako i ne bi bila disfunkcionalna kada gura svoj nos tamo gdje joj nije mjesto i još k tome gdje god stigne. Koliko toga je uzela pod svoje ne bi joj bilo dovoljno ni dva milijuna birokrata niti 10 milijuna poreznih obveznika da sve odradi u skladu s obećanjima i očekivanjima.

Međutim je li mladi poslodavac naučio lekciju? Naime, da se osobno odlučim investirati u njegovu tvrtku ne bih ni trenutka tolerirao takve špekulacije sa državom i sitnim interesima. Nekoliko tisuća kuna olakšice posredstvom države ne može opravdati višemjesečni zastoj u projektu kojeg ja financiram! Da ne spominjem njegovu izjavu gdje tolerira birokratski nerad, tobože jadni birokrati su zatrpani poslom… da ne povjeruješ! Pa što njih, skupa s tobom, motivira da budu dio ove krajnje glupe igrarije!?

Ah da, birokrate motivira želja za sigurnim poslom do mirovine, pa smišljaju nepotrebne ALI OBAVEZNE procedure u koje vas privlače povlasticama, a tebe, poduzetniče, to da trošak zapošljavanja ne platiš u cijelosti iz vlastitog džepa već da ga prebaciš malo na porezne obveznike.

Hehe, zato sam vam ja, dragi čitatelji, Pro-market, a ne Pro-business. 😉

Gomila od 8000 ljudi koja stoji u redu i čeka zaposlenje zbog milostinje koja proizlazi iz igre države i uskogrudnih poduzetnika me podsjetila Reaganovu šalu o ekspeditivnosti planske ekonomije i državne birokracije, a ne sumnjam da bi se ista mogla uz sitne promjene modificirati i za prigodu o kojoj je riječ:

Teško je dobiti automobil u Sovjetskom Savezu. Uglavnom ga posjeduju elitni birokrati, a obični građanin nakon što ga naruči u prosjeku mora čekati 10 godina da ga dobije. Procedura kupovine automobila je komplicirana, a platiti ga morate unaprijed. U konačnici tek jedna od sedam obitelji u prosjeku ima automobil.

I tako čovjek naruči automobil, a prodavač mu kaže:
– U redu, po automobil možete doći za 10 godina!
Na to mu čovjek odgovara pitanjem:
– Ujutro ili poslijepodne?
Prodavač ga začuđeno upita:
– Pa kakve veze to ima?
Čovjek proračunato odgovori:
– Ujutro mi dolazi vodoinstalater pa mi više odgovara poslijepodne!

Svako dobro,
vaš Kapitalac

 

Gubitak perspektive kao posljedica mjera aktivne politike zapošljavanja

Oznake

1600 kuna, Mrsić, nezaposlenost, samozapošljavanje, staž, volontiranje, zapošljavanje

European Youth Guarantee je program europskih socijalističkih i socijaldemokratskih ministara kroz kojeg se jamči mladima do 25 godina starosti da će u roku 4 mjeseca od završetka školovanja dobiti posao, šegrtsko naukovanje ili daljnje obrazovanje. Garancija vrijedi i u slučaju otkaza, dakle u roku od 4 mjeseca socijalistički program nalazi vam novi posao.

Dio te učmale socijalističko-utopističke priče je i ministar Mrsić zajedno sa svojim programom volontiranja za 1600 kuna mjesečno te drugim oblicima potpora namijenjenim zapošljavanju i samozapošljavanju. Problem sa tom pričom navodno nastaje sada kada se proaktalo da se rebalansom proračuna prepolovio budžet namijenjen programu za ovu godinu. U nedostatku novca program se do daljnjega obustavlja.

Ovo je dobar trenutak da se prisjetimo one antologijske izjave Margaret Thatcher:

“Problem sa socijalistima je što na kraju ostanu bez tuđeg novca kojeg mogu trošiti”

A trenutak je dobar i da se podsjetimo na to da država nema svoj novac. Država na raspolaganju ima jedino novac koji kroz oporezivanje i kažnjavanje građana, ili zaduživanjem na račun građana, namakne u državni proračun. Taj novac naknadno planski redistribuiraju vlastodršci.

U trenucima kada novca nema dovoljno da se realizira sve što su si zamislili zaluđeni vlastodršci (uključujući i zaluđeno biračko tijelo) prvo će ga pokušati prelijevati od jednog proračunskog korisnika prema drugome, odnosno žonglirati proračunom uskraćujući novac onima koji se bune manje i davajući ga onima koji se bune više.

S obzirom da se građani koji su bili dio ovog programa bune najmanje, ili se uopće ne bune, logično je bilo za očekivati da će njima uskratiti ta sredstva kako bi s druge strane nahranili one najglasnije proračunske korisnike. Da je, primjerice, uzeto parsto milijuna kuna umirovljenicima u korist poticanja zapošljavanja mladih svjedočili bismo znatno većoj halabuci (od ove sada koje realno nema) skupine koja je fokusirana i navikla na svoj status proračunskog korisnika. Također, da je uskraćeno zdravstvu, školstvu ili drugom statusnom proračunskom korisniku u prvi plan bi iskočili sindikati i zaprijetili Vladi novim prosvjedima, štrajkovima i blokadama.

Mediji unatoč gorkoj činjenici neodrživosti socijalističke kalkulacije nekako žaluju (tu, tu…) što ova mjera zastaje (barem dok EU ne upumpa lovu iz zajedničkog proračuna). Govore kako je kroz nju zaposleno više od 30.000 mladih, što ne smatraju eksploatacijom u ime ostvarenja ciljeva koje su zadali socijalisti, već uspjehom u politici zapošljavanja. Činjenice govore na štetu socijalistima i planskoj politici zapošljavanja. Od 2008. godine na ovamo broj nezaposlenih građana povećao se sa 236.741 na 381.330 (+61%), a otkako je Mrsićev program na snazi više od 60.000 građana ostalo je bez posla. Dičiti se pozitivnim učincima planske politike zapošljavanja i zagovarati nastavak takvog pristupa zapošljavanju očito je obično licemjerje.

Kako ne biste pomislili da sam namjerno ili nenamjerno učinio logičku pogrešku (non sequitur) treba biti svjestan jedne bitne stvari. Od 2008. godine na ovamo javni dug, dakle količina novca kojeg su političari zadužili na račun građana Hrvatske, se uduplao. Točnije od 100 milijardi kuna duga doveli su nas na više od 200 milijardi kuna duga u ovom trenutku. Javni dug u tom razdoblju rastao je brzinom od 20 milijardi kuna godišnje. Svakog građanina Hrvatske vlast je u tom periodu zadužila za okvirno 23.650 kuna! Uključujući i radno nesposobne, dakle djecu, trudnice, invalide te stare i nemoćne građane, registrirane i neregistirane nezaposlene građane, a osobito porezne obveznike koji nose taj teret na svojim leđima.

Mladi ovim potezom Vlade nisu izgubili samo spornih 177 milijuna kuna. Oni su uslijed poteza Vlade u proteklih pet godina (i dulje), objedinjeno gledano, izgubili čak 100 milijardi kuna! To je novac koji im je u startu uskraćen zajedno sa prilikom koju bi nedvojbeno stvorili (kao novi poslodavci ili novi radnici na tržištu) da su ga imali pravo zadržati. Mladi to sada osjećaju na vlastitoj koži, na vlastitim novčanicima, kroz pad standarda, a osobito kroz sasvim opipljiv gubitak perspektive.

Za kraj primjer iz osobnog iskustva. Moja supruga je “nedavno” diplomirala predškolski odgoj. Na zadnjoj godini studija počela se raspitivati po dječjim vrtićima o uvjetima stažiranja te je odabrala vrtić koji joj je ponudio pripravničku plaću od okvirno 4000 kuna. Nedugo nakon toga nastupila je Mrsićeva mjera volontiranja za 1600 kuna čije štetnosti smo postali svjesni onog trenutka kada je supruga diplomirala i pokucala na vrata ravnateljice vrtića kako bi najavila svoj dolazak. Plaća više nije bila 4000 kuna već 1600 kuna. Zašto? Zato jer je zahvaljujući Mrsiću sada mogla legalno biti plaćena toliko malo, ili preciznije rečeno umjesto da je plaćena onoliko koliko vrijedi na tržištu ponuđeno joj je onoliko koliko vrijedi po mišljenju birokrata. Spuštanje cijene rada proizvelo je nestašicu nove radne snage u toj branši, a to je povrh sve veće nezaposlenosti tek jedan od problema koji nastaje petljanjem politike u tržište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Obračun plina ili nabrijem ti cijenu s faktorom korekcije

Oznake

centralno, cijena plina, faktor korekcije, grijanje, obračun, očitanje brojila, plin, plinara, tarifni model

Jučer sam dobio obračun potrošnje plina za proteklo tromjesečje, par novih uplatnica i još jedan papir koji mi je odmah zasmrdio na nešto novo. Ispostavilo se da imam dobar njuh.

Osim što su prije nešto više od godine dana obračun cijene plina zakomplicirali prelaskom s metode “cijene po kubiku” u kompliciranu metodu sa varijabilnim parametrima (ogrijevna vrijednost, kilovati, fiksne tarifne naknade…) sada su uveli još i faktor korekcije. A taj se pak faktor odnosi na korekciju vrijednosti stanja koje pokazuje plinsko brojilo. Plinarsko-monopolistički lobi isposlovao si je zakonski akt u kojem uvođenje faktora korekcije opravdava primjerice atmosferskim oscilacijama tlaka zbog čega plinska brojila pokazuju stanje sa greškom. Primjenom tog revolucionarnog faktora korekcije, koji je u pravilu veći od 1, dobiva se pravo stanje potrošnje plina, a plinara još poneku kunu na računu.

Iako sam prema brojilu potrošio 140 m3 plina taj broj morao sam pomnožiti sa faktorom korekcije 1,0073 (to je formulom odredio stručnjak zaposlen u plinarsko-monopolističkom lobiju) da bih dobio “stvarnu” potrošnju od 141 m3. Moš mislit. Ako brojilo ne pokazuje stvarnu potrošnju onda brojilo jednostavno ne valja, a kupcu se prodaje nešto što nema jasno određenu cijenu, dakle krši se zakon o obveznim odnosima i onaj o zaštiti potrošača. Bilo kako bilo u plinari su našli način kako od potrošača izvući još poneku kunu.

Uz to, jednu stvar su i zabrljali. Spomenuo sam fiksnu tarifnu naknadu. Oni je zovu Ts2. Do primjene nove metodologije ona je iznosila 16,5 kuna za sve potrošače. S novom metodologijom uvedene su različite kategorije potrošača odnosno tarifni modeli “TM1 do TM12” gdje svaki ima propisan iznos naknade koja se plaća povrh potrošenog plina. Prema obračunu strpali su me u tarifni model TM2 gdje je propisana fiksna naknada od 10 kuna mjesečno no u obračunu su ipak koristili staru vrijednost od 16,5 kuna. Eto, pa se ti njima žali.

Zapravo vjerujem da oni računaju s time da su stvar toliko dobro zakomplicirali da se žaliti neće nitko (jer ne kuži igru ili mu je jednostavnije platiti).

Živjeli državni monopoli, a ja idem malo proštrumpfati koliko bi me izašla investicija u centralno na drva…

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Do državnih poticaja Toyota je sama subvencionirala kupnju hibrida

Oznake

automobil, električni auto, hibrid, poticaj, subvencije, Toyota, vlada

Mislio sam da neću komentirati priču o subvencioniranju kupnje hibridnih i električnih vozila no desio se jedan moment kojeg Monopolizam i Katkapital nisu u potpunosti obradili u inače solidnim postovima na tu temu.

Radi se o tome da su Toyotina hibridna vozila nakon najave državnih subvencija poskupila. Točno jest da je poskupljenje potaknula najava državnih subvencija ali stvara se krivi dojam da je Toyota digla cijene kako bi navukla još par tisuća kuna po vozilu i time se dodatno okoristila. Toyotino poskupljenje je zapravo korekcija cijene na realan maloprodajni iznos. Naime Toyota je do trenutka najave subvencija u sklopu svoje poslovne politike za hrvatsko tržište davala tvornički popust na kupnju hibridnih vozila i to u navedenoj razlici sadašnjeg poskupljenja. Politika tvrtke je također takva da na državno subvencionirana vozila ne daje tvornički popust.

Poanta je u tome da je Toyota (kapitalist) već sama subvencionirala kupnju vozila kroz nižu cijenu, a razliku je u manjoj ili većoj mjeri kompenzirala na drugim vozilima, drugim tržištima ili možda uopće nije. Cijena tih vozila, uključujući tvorničku subvenciju, njihova je realna tržišna cijena u Hrvatskoj. Nakon uvođenja državnih subvencija Toyota osim što je dobila mogućnost da rizik poslovanja prebaci na hrvatske porezne obveznike (zahvaljujući Vladi RH) je nagrađena i bonusom u iznosu jednakom dosadašnjem popustu kojeg je sama davala svojim kupcima.

Iz državnog proračuna za subvencioniranje ove priče namijenjeno je na prvi pogled mršavih 7 milijuna kuna. U potpunosti sam siguran da će od toga biti iskorištena i zadnja kuna, a prema okvirnim izračunima ukupan iznos je dostatan za subvencioniranje tek stotinjak vozila. Subvencionirat će se čak i pravne osobe. Kada se subvencioniranih vozila dočepaju kronisti i dobrostojeći građani Vlada će objaviti da se politika poticaja pokazala uspješnom i da iznos subvencija u narednom razdoblju treba povećati zbog velikog interesa. No radi se o pokvarenom interesu.

Dok će rijetki budući (proračunati) vlasnici tih sofisticiranih vozila uživati u povlaštenoj nabavnoj cijeni (za jedan Yaris hibrid iz svojeg novčanika morat će izdvojiti 25% manje novca) razliku od povlaštene do pune maloprodajne cijene morat će u potpunosti podmiriti porezni obveznici od kojih većina, nažalost, nije u prilici da razmišlja o kupovini takvog vozila, a kamo li o priči o subvencioniranju kao nečemu što vrijedi zagovarati ili hvaliti.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što je Hrvatima važnije od zdravlja?

Oznake

Država, Lalovac, Linić, ministar, monopol, Nekretnine, porez, proračun, vlada, zamjenik, zdravlje, zdravstvo

Jedina stvar koja Hrvatima vrijedi više od vlastitog zdravlja jest monopol države nad tim pitanjem. To znači da pitanje brige o vlastitom zdravlju oni prepuštaju na volju vlastodršcima i institucionaliziranom državnom monopolu. Izgovor koji će u tom smislu uvijek upaliti jest da zdravlje nije roba i ne može se prepustiti tržištu. U stvarnosti ne postoji ni jedan opravdan razlog da se pitanje zdravlja tako olako prepušta monopolu. Monopol nad zdravljem, koliko mi je poznato, uz nebrojene useful idiote najviše zagovaraju naši pošteni političari.

Monopol nad zdravstvom lišen je svake odgovornosti za svoje postupke i učinak. Građani su prisilom financiranja monopola lišeni prave istine o njegovoj cijeni i kvaliteti (ovo zadnje vjerujem čak i osjećaju na svojoj koži). Iz godine u godinu zdravstvo košta sve više, pacijentima pruža sve manje, a reklamira se kao besplatno. Unatoč tome doprinosi iz plaća radnika za “besplatno” zdravstvo rastu s 13% na 15%, beneficirane mirovine iz drugog stupa vraćaju se u državni proračun kako bi se njima pokrpalo dugove “besplatnog” zdravstva, novac iz dopunskog osiguranja (koje se sve agresivinije reklamira) također se koristi za krpanje dugova, a u interviewu s budućim ministrom financija(?) upravo doznajem da će i porez na nekretnine također biti iskorišten za financiranje monopola države nad vašim zdravljem.

Jasno je i u ovom slučaju, građani su samo sredstvo realizacije plitkih osobnih interesa vlastodržaca koji se redom svode na – dolazak i ostanak na vlast koja pruža brojne privilegije od kojih je najveća sasvim sigurno pravo na nekažnjeno i ničim ograničeno otimanje novca građanima kroz porezni sustav.

U ne tako dalekoj budućnosti vaš rad i trud mogli bi se u cijelosti svesti na financiranje zdravstvenog monopola i podmirivanja troškova tekućih mirovina. U prosjeku danas od svoje plaće izdvajate 55% u korist državnog proračuna. Uvođenjem poreza na nekretnine to će biti 60% (karikiram), pa s nekim novim porezom 70%, pa 80% i tako do trenutka kada ćete u proračun biti zakonski prisiljeni dati sve što zaradite, u ime financiranja državnih monopola. Jesti ćete onoliko koliko vam odredi državna agencija nadležna za to pitanje. Zalogaj više ili zalogaj manje.

Jedino što u ovom trenutku sprječava vlastoljupce da vas opletu po novčaniku jesu nesređene zemljišne knjige. Kao što vidimo primarni motiv njihovog sređivanja nije zaštita vaših imovinskih prava već stvaranje uvjeta da vas se porezima jače eksploatira. Ovo je ujedno dokaz kako Hrvatska, koja je pravna država, ipak ne poštuje načela vladavine prava. Uz odobravanje državnih monopola, na vaše razočaranje, porezna presija koju će vlast vršiti nad vama može jedino biti sve veća.

U zdravlje,
vaš Kapitalac

Ako pošaljemo Vladu na krstarenje možemo uštedjeti milijarde!

Oznake

deficit, javni dug, krstarenje, Milanović, proračun, put oko svijeta, ušteda, vlada

Ovih dana se podigla velika prašina oko odlaska premijera Milanovića u Novi Zeland i Australiju, što će hrvatske porezne obveznike stajati nešto više od milijun kuna. Njegova zamjenica, gđa. Pusić, za to vrijeme je na putu u Čile. Hrvati su se momentalno zabrinuli tko će za to vrijeme vladati Hrvatskom. No u svemu tome ima i nešto dobro i o čemu vrijedi razmisliti barem na simboličkoj razini.

Zamislite si ovakav aranžman…

Krstarite oko Svijeta cijelu godinu na jednom od najluksuznijih brodova (cruisera). Smješteni ste u vrhunski opremljenoj kabini sa balkonom i pogledom na more. Ili preciznije – s pogledom na sva mora Svijeta. Doručkujete, ručate, večerate (i međuobjedujete) u jednom od četiri vrhunska restorana, a opuštate se u jedanaest barova među kojima je Cigar Lounge te Coffee i Chocolate Bar. Relaksaciju nastavljate u bezbrojnim spa tretmanima, turskim kupeljima i saunama, naravno, nakon što odradite trening u teretani na najboljim spravama koje je fitness industrija proizvela. Zabavljate se u 4D kinu, iskušavate sreću u casinu, gledate kazališne predstave, plešete u ritmu moderne glazme na disco podiju ili plovite na notama valcera u velikoj dvorani za balove, igrate golf, surfate najbržim internetom, čitate knjige u knjižnici ili možda samo trošite svoj novac u shoping centru. Ako vas ništa od toga ne zanima možete uživati u više od 5000 umjetničkih djela koja su razasuta širom broda dok priželjkujete iskrcaj u nekoj narednoj svjetskoj luci i obilazak znamenitih kulturnih destinacija koje je okružuju. Večere s kapetanom broda za vas postaju svakodnevica.

Ova priča koštat će vas oko 500.000 kuna. Na prvi pogled radi se o suludo velikom trošku. Pa tko si normalan može pruštiti taj aranžman? Međutim koliko god da se taj trošak činio nezamislivim on je prava sitnica. Jer plaćanjem tog troška, koji vam omogućuje čisto hedonističko zadovoljstvo, istovremeno na drugoj strani štedite 3,5 milijardi kuna! Pitate se kako je to moguće?

Lako! Pošaljimo kompletnu Vladu na krstarenje!

Da, dobro ste pročitali! Naime riječ je o slijedećem. Razmišljao sam na koji način demonstrirati djelovanje Vlade i njen učinak za koji smatram da je po financijsku stabilnost građana loš pa i sve gori kako vrijeme prolazi. Javni dug iz godine u godinu raste kao i sam državni proračun. Vlada svojim radom donosi politike, a iz tih politika proizlazi trošak za građane. Kockajući se njihovim novcem Vlada stvara sreću za rijetke pojedince, odabranike, sretnike koji se dočepaju kakvog ugovora na javnom natječaju ili subvencije za nešto što im je od osobnog interesa. Za to vrijeme ostatak građana služi tek kao sredstvo realizacije tih uskih ciljeva pojedinaca koji su shvatili čemu u praktičnom smislu služi država. Ostatak građana takvima služe kao financijski sponzori.

Koliko je novih politika Vlada donijela u prethodnoj godini teško je izbrojati. Njihove učinke teško je procijeniti. Oni će naravno uvijek reći da su oni pozitivni. No građani bi vjerojatno rekli nešto drugo, da na osobnom planu žive sve gore, da im nedostaje novca i da se sve više odriču malih i sve manjih životnih zadovoljstava. A to stanje odgovara apetitima državnog proračuna koji su iz godine u godinu sve veći. Državni proračun usisava sve veće količine novca iz džepova građana. Iz tog razloga oni su u sve većoj oskudici.

Državnim proračunom autonomno upravlja Vlada. Ona proračunom upravlja osmišljajući raznorazne politike koje se realiziraju proračunskim novcem. Svaka politika košta, a kako ih Vlada donosi sve više i sve češće tako raste i sam proračun. Kada bi stanje bar jednu godinu ostalo nepromijenjeno, na razini prethodne godine, možemo reći da se ništa loše ne bi desilo. Bilo bi nam u najmanju ruku jednako loše kao i prethodne godine.

S obzirom da je državni proračun iz godine u godinu sve veći bar tu jednu godinu on ne bi bilo veći. Bio bi isti. Narastao ne bi niti jedne kune, a opet bi sve funkcioniralo kako je funkcioniralo do tada. Zdravstvo bi potrošilo novca koliko ga je potrošilo i lani, mirovine bi bile isplaćene u istom iznosu i na vrijeme, pa čak i meni omražene milijarde kuna subvencija svima i svakome koje nisu donijele prosperitet masama Hrvata već samo odabranima. Bar jednu godinu bilo bi tako.

Rashodi državnog proračuna u 2014. veći su za gotovo 4 milijarde kuna od rashoda 2013. godine. Ta razlika uvažava čak i servisiranje javnog duga pa i obavezan doprinos proračunu Europske Unije (u 2014. moramo platiti čak 3,6 milijardi kuna). Dakle sve ono što moramo platiti, dug i obveze prema EU, uzeto je u obzir.

Razlika koja ostaje i koju vidimo kao povećanje rashoda proračuna odnosi se na sve veću potrošnju države, od ministarstva do ministarstva, ureda do ureda, agencije do agencije. Svi oni će u 2014. godini u prosjeku potrošiti 11% više novca nego prethodne godine. Potrošit će 11% više novca poreznih obveznika nego prethodne godine. Pojedina ministarstva, državni uredi i agencije izborile su se za veća sredstva, a pojedini su izgubili. Državni ured za upravljanje državnom imovinom raspolagat će sa gotovo tri puta više sredstava, ured za javnu nabavu sa 150% više, ministarstvo poduzetništva te zaštite okoliša sa 84% više, ali i sama Vlada, koja donosi politike i stvara trošak, čak 30% više nego u 2013. godini.

Ne računajući pojedine institucije koje su se ukinule, poput Državnog inspektorata čiji zadaci su tek raspoređeni po resornim ministarstvima, najveći gubitnik je ministarstvo zdravlja koje će na raspolaganju imati 11,5% manje sredstava, zatim ministarstvo branitelja sa 7,5% manje, a tu su i turizam, kultura, ustavni sud, pučki pravobranitelj uključujući i pravobraniteljicu za djecu. Svi redom su gubitnici, a o tome je odlučila Vlada svojom radom, donoseći politike, stvarajući novi trošak.

Kako će Vlada građanima objasniti zašto je zdravstvo manje važno od primjerice Agencije za regulaciju tržišta željezničkih usluga? Baš nikako. I usprkos tome spomenuta agencija uz mnoge druge dobitnike raspolagat će s više novca, a zdravstvo sa manje.

Da se Vlada nije toliko trudila i donosila brojne politike državni proračun bi ostao zamrznut na vrijednostima iz 2013. godine. Navedene razlike ne bi bilo. Ne bi bilo dobitnika ni gubitnika. Svi bi dobili ono na što su ranije navikli, a zdravstvo ne bi izgubilo 2,7 milijardi kuna, koliko u apsolutnom broju iznosi navedeno smanjenje od 11,5%. A važnije od svega jest da hrvatski građani, porezni obveznici, ne bi morali iz svojih šupljih džepova izvući dodatne 4 milijarde kuna kojima će se platiti trošak povećanja državne potrošnje. Ako porezni obveznici već ne bi uštedjeli taj novac utoliko bi im barem život bio lakši. Možda bi zdravije jeli ili bi otišli s obiteljima na kakav izlet i bar na trenutak zaboravili na svakodnevne brige.

Sa 300 milijuna kuna, koliko iznosi budžet Vlade RH, moglo bi se na krstarenje oko Svijeta u trajanju od godine dana poslati premijera i ministre, zajedno sa njihovim zamjenicima, pomoćnicima, savjetnicima i drugim uvaženim dužnosnicima koji zajedničkim radom proizvode novi trošak, a nikakvu korist za građane Hrvatske. U tom aranžmanu moglo bi se naći mjesta za čak 600 ljudi. Ako se ne bi moglo nakupiti toliko vladinih dužnosnika neka im se slobodno pridruže i Saborski zastupnici. Vjerujem da bi se svi zajedno dobro zabavili na naš račun i omogućili nama, malobrojnim poreznim obveznicima, da se i sami zabavimo na račun novca kojeg nam za to vrijeme ne bi bili u mogućnosti oteti. Vlastoljupcima se nažalost nećemo pridružiti na krstarenju, ali 4 milijarde kuna ostaju nam u džepu. A možda bismo na količinu aranžmana od turoperatora mogli dobiti i neki popust, pa povrh svega uštedjeti još poneki milijun.

Ako mene pitate ovo je win-win aranžman.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Mercedes koji porezne obveznike nije koštao ništa?

Oznake

Anka Mrak Taritaš, carina, Država, kupnja automobila, leasing, Mercedes, ministarstvo, porezni obveznici, trošak

Ministrica graditeljstva Anka Mrak-Taritaš, poznata još i po orkestriranju legalizacijom nekretnina zahvaljujući kojoj je stvorena (i stvorit će se još) gomila društveno beskorisnih (i time štetnih) radnih mjesta, pohvalila se građanima kako je za razliku od svojih kolega, ministara i drugih državnih dužnosnika, u odabiru službenog vozila postupila racionalnije. Njeno ministarstvo je od Carine kupilo zaplijenjeno vozilo, Mercedes S klase. Nadam se da su to učinili na javnoj dražbi, a ne direktnom pogodbom da je za par godina ne moram gledati kako se vuče po novinama u kontestku nekog novog sudskog procesa.

Dok njeni kolege na automobile troše milijune kuna poreznih obveznika Anka, kaže, ne troši niti kune:

Doznali smo za njega, poslali im dopis i kupili ga po cijeni od samo 115.000 kuna. Dakle, novac je dala jedna državna institucija, odnosno naše ministarstvo, drugoj državnoj instituciji – Carini. Po principu, iz proračuna u proračun, što znači da porezne obveznike nije stajao ništa

Da bi njeno ministarstvo imalo na raspolaganju 115.000 kuna potrebnih za kupnju automobila prije toga ih mora nabaviti. To može tako da kune dobije preraspodjelom iz državnog proračuna kojeg pune porezni obveznici, zatim prodajom kojekakvih dozvola i parafiskalnih nameta koje također plaćaju porezni obveznici, ili kreditnim zaduženjem gdje su garantor i platitelj, pogađate, ponovno porezni obveznici. U svakom slučaju trošak ovog automobila platili su porezni obveznici. Ministrica dakle notorno laže. Ili to spada u kategoriju “neistine”? Tko će ga znat više.

Kad vidite vijest u kojoj se povezuje državnog službenika i novac obratite pažnju na svoj novčanik. Nema sumnje, trošak ide na vaš račun.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Što skriva Strategija razvoja socijalnog/društvenog poduzetništva?

Oznake

socijalno poduzetništvo, strategija

Ako želiš ubrati gomilu para, a da se pri tom ne zamaraš razmišljajući o tome što ljudima oko tebe realno treba pa da im to na poduzetničkim (tržišnim) načelima i ponudiš, i da pri tom ne ispadneš kriminalac i završiš u zatvoru – sve što trebaš učiniti jest:

1. izboriti se za vlast,
2. izmisliti problem,
3. prezentirati sebe kao rješenje problema,
4. izmisliti i opširno dokumentirati kojekakve strategije, pri čemu je poželjno prosipavati što više floskula, izražavati se relativno i emotivno, s naglaskom na velike i gotovo utopijske ciljeve u ime “općeg dobra”,
5. pronaći što više supportera koji će ti čuvati leđa i umjesto tebe se boriti za tvoj viši cilj,
6. prebaciti posao na institucije države, time se riješiti praktičnog posla, i tako unaprijed stvoriti krivca-kandidata za slučaj da se nešto od planiranog izjalovi. Tako uvijek možeš reći da je za debakl kriv neki pojedinac koji je postupao na svoju ruku, bez tvojeg znanja, mimo propisanih politika, na štetu društva i tako izdao zajedničke interese.
7. dok se priča rola u pozadini sada već ubireš plodove od kojih obavezni dio dijeliš sa navedenima u točci 5..

Ništa od navedenog nije jednostavno niti lako realizirati. Osobito prvu točku. No stvari nakon nje postaju kudikamo jednostavnije. Stvar je u tome što se ovakvim šablonama za bogaćenje koriste pojedinci koji ne mogu društvu ponuditi ništa korisno, a to bi značilo na tržišnim osnovama (nekome nešto treba ali ne zna kako da realizira, ti mu to omogućiš jer znaš kako realizirati, on ti to svojevoljno plati, obojica ste dobili što ste htjeli), ili tek žele kruha preko pogače (slobodno tržište im ne pruža koliko bi htjeli, ili onako brzo kako bi htjeli). Svoje intelektualne kapacitete oni troše na razradu kompleksnih sustava za malverzacije u cilju osobnog probitka.

Jedna od takvih priča je i priča o Strategiji razvoja socijalnog/društvenog poduzetništva do 2020. godine. Radi se o još jednoj “petoljetki” koja će služiti kao pokriće za izmišljeni problem i gdje se kao rješenje ponovno prezentira vlast. Strategija na kojoj će se raditi godinama, koja je opsežno opisana, iza koje stoje mnogobrojne zainteresirane skupine i državne institucije koje će sve navedeno u njoj pokušati sprovesti u djelo. Za tu svrhu već sada su definirana potrebna sredstva u ukupnom iznosu od gotovo 315 milijuna kuna, od čega će 5% biti utrošeno na osmišljavanje zakonskog i institucionalnog okvira, 14% na propagandu o Strategiji, a 81% na direktne novčane poticaje, naravno bespovratne, za sve koji se nađu zainteresiranima braniti priču koja se kroz nju gura.

A sama priča i ne mora imati posebnog smisla. Već sam rekao da je jedino bitno da je ona opširno dokumentirana, podržana od interesnih skupina i osigurana kroz državne institucije. Socijalno poduzetništvo, što je po mom skromnom sudu svaka vrsta poduzetništva, a ne nešto deseto, samo po sebi jest nedefiniran pojam što se ne libe konstatirati niti u samoj Strategiji. Štoviše, kreatori ovog dokumenta, koji svoje ime skrivaju ispod Vladinih skuta, na više mjesta to će potvrditi. Između ostaloga i u terminološkim odrednicama gdje stoji:

Trenutačno ne postoji univerzalno prihvaćeno pojmovno određenje društvenog ili socijalnog poduzetništva. 

Prema objašnjenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, da bi se poduzetnik okarakterizirao kao socijalni/društveni, nužne su društveno-poduzetničke aktivnosti tijekom cjelokupnog životnog ciklusa subjekta. Dakle nitko živ u praktičnom smislu ne može biti prepoznat kao socijalni/društveni poduzetnik jer da bi se to moglo odrediti potrebno je sagledati njegovu poduzetničku aktivnost u ukupnom trajanju, a to je moguće tek u trenutku kada ona prestane postojati, kada postane dio prošlosti. Usput, pitam se čija je to uzvišena dužnost da dodijeljuje tu etiketu? Kladim se da igrač iz točke 1. s početka teksta ima odgovor na to pitanje.

Ipak, socijalnog poduzetnika opisuje se kao osobu kojoj je primarni cilj društveni utjecaj, koji dobit tvrtke ne dijeli s vlasnikom ili dioničarima već je poklanja u svrhu ispunjavanja društvenih ciljeva, te koja u načelu tvrtkom upravlja otvoreno što znači da u rad uključuje zaposlenike, korisnike i ostale dionike na koje utječe njegova gospodarska aktivnost.

Kriteriji prepoznavanja socijalnih/društvenih poduzetnika su sljedeći:

• Socijalni/društveni poduzetnik ostvaruje ravnotežu društvenih, okolišnih i ekonomskih ciljeva poslovanja.
• Socijalni/društveni poduzetnik obavlja djelatnost proizvodnje i prometa roba, pružanja usluga ili obavlja umjetničku djelatnost kojom se ostvaruje prihod na tržištu, te koja ima povoljan utjecaj na okoliš, doprinosi unaprjeđenju razvoja lokalne zajednicu i društva u cjelini.
• Socijalni/društveni poduzetnik stvara novu vrijednost i osigurava financijsku održivost na način da u trogodišnjem razdoblju poslovanja najmanje 25% prihoda planira ostvariti ili ostvaruje obavljanjem svoje poduzetničke djelatnosti.
• Socijalni/društveni poduzetnik najmanje 75% dobiti, odnosno viška prihoda ostvarenih obavljanjem svoje djelatnosti ulaže u razvoj svoje djelatnosti i ostvarivanje ciljeva svojeg poslovanja.
• Socijalnog/društvenog poduzetnika odlikuje dobrovoljno i otvoreno članstvo te visok stupanj autonomije poslovanja.
• Republika Hrvatska, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili tijelo javne vlasti ne može biti jedini osnivač socijalnog/društvenog poduzetnika.
• Socijalnog/društvenog poduzetnika odlikuju demokratski način odlučivanja (uključenost dionika u transparentno i odgovorno upravljanje), odnosno odlučivanje nije isključivo vezano uz vlasničke udjele ili članske uloge već obuhvaća ključne dionike: radnike,članove, korisnike ili potrošače te suradničke organizacije.
• Socijalni/društveni poduzetnik prati i vrednuje svoje društvene, ekonomske i okolišne učinke i utjecaj te rezultate vrednovanja koristi u planiranju svog daljnjeg poslovanja te vodi računa o njihovu poboljšanju/povećanju.
• Socijalni/društveni poduzetnik u slučaju kada prestaje obavljati djelatnost, svojim općim aktima ima definiranu obvezu svoju imovinu prenijeti u vlasništvo drugog društvenog poduzetnika s istim ili sličnim ciljevima poslovanja, odnosno u vlasništvo lokalne i područne (regionalne) samouprave koja će je upotrijebiti za razvoj socijalnog/društvenog poduzetništva.

Što je “ravnoteža” iz prve točke? Što je “povoljan utjecaj na okoliš” iz druge točke? Na kakvo poduzetništvo otpada ostatak povrh 25% iz treće točke? Iz čega proizlazi postotak definiran u četvrtoj točki? Što znači “članstvo” u petoj točki? Može li itko biti jedini osnivač socijalno/društvene tvrtke iz šeste točke? Zašto vlasnik nije ključni dionik zajedno s navedenima u sedmoj točki? Kako poduzetnik sam može vrednovati svoj utjecaj iz osme točke? Je li deveta točka naznaka ukidanja institucije privatnog vlasništva?

Na ova pitanja u Strategiji nećete naći odgovore. Radi se o apstraktnom dokumentu kojim se nastoji privući što veći broj fanatičnih građana koji će njegov sadržaj slijepo braniti u javnoj debati.

Tu razinu apstrakcije možete vidjeti osobito u SWOT analizi Strategije gdje se posebno ističu u dijelu slabosti (Weakness). Izdvojit ću po meni ključne apstrakcije:

• Nejasno i neusuglašeno razumijevanje socijalnog poduzetništva među dionicima – uistinu, ljudi koji su skloni poduzimanju to primarno čine zbog vlastitog interesa, zbog toga što od poduzimanja rješavaju vlastita egzistencijalna pitanja. Tako i sam, odlazeći na posao, prvenstveno mislim na vlastiti želudac i želudac svoje žene i svoje djece. Radeći to što radim posljedično činim dobro i za druge pojedince i njihove obitelji, a da se u pravilu nikada osobno niti ne sretnemo.
• Negativne konotacije komunalnih i neprofitnih oblika gospodarskog djelovanja koje se proglašava neproduktivnim i neopravdanim i veže ih se s razdobljem državne, planirane ekonomije.
  – uistinu, kada se u samoj Strategiji kaže da vlasnik mora svoju imovinu silom zakona prenijeti društvu tada se i ne može ne povezati priču sa razdobljem državne, planirane ekonomije, iz kojeg, ruku na srce, nismo nikada ni izišli, a ova Strategija ide tome u prilog
• Nepostojanje analiza, slabo, premda rastuće, prepoznavanje potencijalnih koristi socijalnog poduzetništva za socio-ekonomski razvoj
  – Uistinu, ne postoje nikakvi dokazi da će predložene mjere učiniti ikakvu korist kako se to Strategijom nariče. No to i nije njen smisao. Njen smisao je pobuditi emocije građana, pokrenuti priču i okoristiti se njihovim novcem za vlastiti probitak. 
• Manjak kvalitetnog i jasnog zakonodavnog okvira vezanog uz socijalno poduzetništvo
  – Ovaj “problem” Strategija prepoznaje. No problem je izmišljen. On postaje problem tek sada kada se silom pokušava pokrenuti priča o socijalno/društvenom poduzetništvu.
• Manjak financijskih instrumenata dostupnih potencijalnim socijalnim poduzetnicima (potpore, krediti, jamstveni fondovi, društveno odgovorno investiranje, zakladništvo)
  – Strategijom se predlaže ubiranje 315 milijuna kuna od hrvatskih poreznih obveznika. Ako je nedostatno (manjak) možemo naslutiti da će porezni obveznici iz svojih džepova u budućnosti odvajati još novca u svrhu paušalnog financiranja poduzetnika sa socijalnom etiketom.
• Niska poželjnost socijalnih poduzetnika kao klijenata financijskih institucija zbog manjka poslovnog iskustva i vještina te nedostatka kolaterala/zaloga za financiranje
  – Financijske institucije sasvim sigurno prepoznaju količinu gluposti koja se nalazi iza ove priče. Dođe socijalni poduzetnik i traži novac za svoje eksperimente uz prijedlog da ga ne vrati nikad pa ni tad. Pazi nos jer zatvaram vrata! Nažalost država ima mogućnost novac pribaviti na razne druge načine. Primjerice porezom na kamate dijelom kojega će se financirati fond društveno/socijalnih poduzetnika.
• Manjak vidljivosti društveno i okolišno odgovornih proizvoda i usluga na tržištu
  – Uistinu, društveno i okolišno odgovorni proizvodi nisu vidljivi na tržištu jer ne postoje. Postoje samo proizvodi koje su porezni obveznici u startu platili kroz subvencije takvim poduzetnicima da bi iste naknadno mogli kupiti po neusporedivo većim cijenama od tržišnih. No ovdje se i radi o svojevrsnom sukobu tržišne i planske ekonomije sa jasno vidljivim razlikama. Razlike su očito vidljive i samim kreatorima Strategije.
• Nedostatno osjetljiv sustav javne nabave na kvalitetu i odgovornost (pozitivne društvene,ekološke i ekonomske učinke) proizvoda i usluga
  – Ovo se zakonom rješava u tren oka. Dovoljna je odredba da u javnoj nabavi mora biti primjerice minimalno 30% robe i usluga proizvedenih na društveno/socijalan način. Što god da to značilo, a značit će pogodovanje odabranim igračima koji shvaćaju kako se igra ova igra.
• Nerazvijeni mehanizmi dokumentiranja i statističkog praćenja socijalnog poduzetništva
  – Proračun Državnog zavoda za statistiku u 2014. povećao se u odnosu na 2013. za 11 milijuna kuna. Možda se u okviru toga mogu pobrinuti za praćenje statistika. Uostalom, u ranije spomenutih 315 milijuna kuna to je valjda uzeto u obzir.
• Manjak jasnih i pouzdanih podataka o veličini i utjecaju sektora socijalnog poduzetništva
  – Naravno. Podataka nema jer je cijela priča o socijalnom poduzetništvu izmišljena kako bi birokracija imala što raditi, a vlast što redistribuirati i pritom se okotistiti. Treba samo izmisliti i podatke.
• Slaba razvijenost i umreženost regionalnih i lokalnih centara potpore socijalnim poduzetnicima
  – Svaka regija u Hrvatskoj već ima centre potpore koji su sastavni dio same Strategije (www.cedra.hr). Ovo je naznaka otvaranja novih centara. Porezni obveznici pripazite na svoje novčanike.
• Nedovoljno stručna upravljačka struktura unutar sektora (socijalnog) poduzetništva
  – Pa tko bi bio dovoljno stručan za ovo pitanje kad ganja tek vlastite interese? Za osposobljavanje takvih mora se angažirati prave socijalističke planere.
• Slaba povezanost sektora civilnog društva s gospodarskim sektorom, nedostatak Quadruple helix modela
  – Malo frazeologije iz genetike nije na odmet. Ta tko će napadati ovakav sofisticirani izrijek.
• Manjak poslovnih vještina kod postojećih i potencijalnih socijalnih poduzetnika
  – Ovdje se ne radi o poslovnim vještinama već o anti-poslovnim vještinama. Da biste bili dobar socijalni poduzetnik morate zaboraviti sve što ste dosad naučili o poduzetništvu. Socijalistički brainwashing je obavezna stvar.
• Slaba uključenost u međunarodne poslovne i suradničke mreže socijalnih poduzetnika (klasteri, razmjena znanja)
  – Par službenih putovanja na račun poreznih obveznika i stvar je rješena.
• Malen i nepovezan korpus znanja i edukacijskih programa za socijalno poduzetništvo u formalnom obrazovnom sustavu
  – Priča o socijalnom poduzetništvu doista je puna nedostataka. Na elementarnoj razini.
• Kašnjenja i nekoherentnost reforme sustava socijalne skrbi, uključujući i razvoj socijalnih usluga u zajednici,
  – MRMS, koje je u nadležnosti pitanja ujedno je nadležno i za ovu Strategiju. Skakajući u vlastita usta ostavlja se loš dojam.
• Slabo razvijen koncept socijalnog poduzetništva u kontekstu zapošljavanja socijalno ugroženih i marginaliziranih skupina (socijalnog zapošljavanja)
  – i još elementarnih nedostataka. Znaju li oni išta o tome na što žele ulupati 315 milijuna tuđih kuna?
• Neusklađenost sustava obrazovanja s potrebama tržišta rada
  – Kako se ovo potkralo u Strategiju? Valjda su mislili “s potrebama socijalnog poduzetništva”
• Ne postojanje mehanizma mjerenja socijalnog učinka
  – ne postoji ništa vezano za socijalno poduzetništvo. Valjalo bi prije guranja te priče u javnost barem odglumiti da je sve jasno.
• Slabi kapaciteti dionika za ugradnju društvenih/okolišnih kriterija u svoje procese upravljanja
  – Uistinu, teško će se tko odreći vlastitih ideala u ime ovog kolaža apstrakcija nazvanog “socijalno/društveno poduzetništvo”

U dijelu Mogućnosti (Options) SWOT analize ističem tek jednu stvar:

• Pojačana svijest o potrebi promišljanja alternativnih ekonomskih modela zbog krize liberalnog kapitalizma

Liberalni kapitalizam je u krizi utoliko što ga u novijoj povijesti nikad nije bilo manje. Svjetska ekonomska kriza je sve samo ne kriza liberalnog kapitalizma. To je prije svega kriza naganjanja jednih političkih ideala, a proganjanja drugih (poput liberalnog kapitalizma), gdje su dominantne ideologije kolektivizma, strateškog planiranja i podrivanja individualnih interesa kolektivnim. Tako je i spomenuta kriza započeta idejom da svi zaslužuju krov nad glavom, što je lijepa želja koju vjerojatno nije moguće realizirati ni na koji način no maksimalno uspješno vjerujem jedino ako se poštuju načela liberalnog kapitalizma odnosno klasičnog liberalizma. No zbog uplitanja države u financijsko i nekretninsko tržište gdje su zakonski spuštene kamatne stope na hipotekarne kredite mnogi su zavedeni i navedeni na trošak iznad svojih mogućnosti, na špekuliranje, mnogi se okoristili na njihov račun, a oni najveći su spašeni novcem poreznih obveznika. Od cijele priče ostao je neviđen broj ljudi bez krova nad glavom i kriza koja se prelila na Europu koja je zabrazdila u nekom svojem ludilu.

U dijelu Prijetnji (Threats) SWOT analize također tek jedna stvar:

• Moguće administrativne prepreke zbog neprepoznavanja punog potencijala socijalnog poduzetništva od strane državnih/javnih institucija i regionalnih/lokalnih zajednica

Potencijal nije prepoznat jer ne postoji kao ni sama ideja. Nema se što prepoznati. Čak ni u ovoj Strategiji ne postoji ništa konkretno za što bi se čovjek mogao uhvatiti, a još manje čime bi mogao opravdati izgradnju novog institucionalnog okvira i utrošak pustih milijuna. Administrativne prepreke ne postoje na putu onome tko ih je postavio.

Unatoč tome što ne postoji konsenzus o tome što društveno ili socijalno poduzetništvo jest postoji jak konsenzus oko toga da ono pomaže gospodarskom rastu, smanjuje broj nezaposlenih, sprječava siromaštvo i još štošta. Sve bitna od bitnije stvari. Samo ih ne pitajte kako. Na to pitanje odgovora nema. Unatoč tome Strategija je prezentirana kao važna i takva kreće u realizaciju bez da je argumentirana i dokazana i jedna teza na kojoj se temelji.

Sve navedeno ne bi bilo ni najmanje bitno da se ne financira novcem poreznih obveznika. Nemam baš ništa protiv toga da se ljudi igraju socijalističke (ili komunističke) ekonomije u svom dvorištu. No s obzirom na to da im za start-up treba moj novac, jer drugačije mogu samo sanjati o pokretanju ovog nakaradnog eksperimenta, ja imam velik problem. 315 milijuna kuna velik problem. Jedan Sanader je za ovu lukavu ekipu ništa drugo do li sajamski šibicar.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Tko tu kome (ili čemu) sudi?

Oznake

hdz, izbori, javni dug, Kapović, liberalna demokracija, nitkovi, presuda, proračun, Sanader, vlast

Mislio sam u potpunosti preskočiti temu osude Sanadera i njegove klape za hapanje nekih 70 milijuna kuna ali zbog Kapovićevog napisa na Indexu, kojeg slobodno potražite tamo, u kojem on “stvar sagledava nešto trezvenije i u širem konktekstu”, ipak ću kratko prokomentirati jer mislim da je tu trezvenost do kraja svojeg komentara utopio u čaši vode.

Sama presuda me nije iznenadila. Očekivao sam da će ih odrapiti kako zatvorskom tako i financijskom kaznom. Nije me osobito iznenadilo ni obrazloženje presude u kojem se ističu brojni elementi odgovornosti u širem smislu. Osuđuje se čak i Sanaderov (ne)moral zbog kojega su iznevjerena očekivanja građana. Milijuni o kojima se ovdje radi doista su sporedna stvar. Rekao bih “kikiriki” naspram stvari koje imaginarna višepartijska demokracija zajedno sa svojim protagonistima svakodnevno čini građanima Hrvatske. Daleko od toga da krađa ne zaslužuje primjerenu kaznu, to je stvar zaštite imovinskih prava, no ovdje se radi doista o političkoj presudi. Naime do dana današnjeg ni jedan političar, vlastodržac, nije kažnjen za stvaranje javnog duga koji iznosi više od 200 milijardi kuna i kojeg prema zakonima, kojeg su osmislili ti isti ljudi, imaju obvezu plaćati građani – porezni obveznici. Naime taj dug je stvoren u ime hipotetskog “općeg dobra” i na njega se ne gleda kao na kriminalno djelo. Međutim upravo taj dug jest jedna od klica općeg zla u sustavu. Sustavu koji osim površinskih obilježja, kojima će lako obmanuti kratkovidne, nema stvarnih obilježja liberalne demokracije.

Šteta nastaje od samog izbornog sustava, gdje građani na vlast postavljaju političke stranke (a ne svoje predstavnike) nakon čega ove postavljaju svoje pijune na ključne položaje da bi samovoljno vladali. Zatim se nastavlja kroz lažnu trodiobu vlasti, gdje je sasvim jasno da su zakonodavna i izvršna vlast jedna te ista figura. Nadalje upitno je postoji li barem i dvodioba vlasti jer zakoni koji se donose u tako osmišljenom okviru sasvim sigurno nisu primjer zakona koji se donose na načelima vladavine prava (grč. isonomia). No vladavina prava, tragično, jest osnovni element Ustava RH ali suštinski neshvaćen i u potpunosti zanemaren.

Vladavina prava prije svega bavi se smislom zakona. Definira kakav zakon može biti, a ne što je zakon. Ako se zakon ne može primijeniti na sve na jednak način onda ne može biti zakon. Pa ipak Hrvatska obiluje zakonima koji vrijede za jedne, a za druge ne vrijede ili su im tek nedostižan san. Primjerice Zakon o strateškim investicijama kojim politička kasta pogoduje imućnim pojedincima poklanjajući im novac poreznih obveznika koje se za njihovu imovinu (novac) ne pita već ga se uzima, također pod izlikom “općeg dobra” gdje se ugurao i ekonomski razvoj vođen rukom države, pa do nepoštivanja imovinskih prava građana gdje će ponovno u ime “općeg dobra” biti konfiscirana imovina malog čovjeka kako bi se zakonom ona dala drugome, recimo u svrhu izgradnje golf igrališta. Dakle očito je da zakonodavna vlast ne razumije koncept vladavine prava, ne razumije ga niti izvršna, pa niti sudbena koja svoje postupke temelji na takvom relativnom pravu.

Možda je razlog tome što su svi oni zapravo pripadnici iste interesne skupine, gdje je interes isključivo i jedino vlast nad narodom i na račun naroda. To je idealna pozicija za nitkove i za nju će se rukama i nogama uvijek boriti nitkovi. Milijarde kuna duga kojeg vlastoljupci stavljaju građanima na leđa, zdravstveni i mirovinski sustav kojeg su upropastili pod svojim monopolitičkim upravljanjem tek su neznatna žrtva koja je morala pasti u ime “općeg dobra”, a zapravo u ime njihove pozicije nad građanima. Usput rečeno, takvi nitkovi će vam uskoro u okviru građanskog odgoja u školama djecu podučavati kako da budu financijski pismena i odgovorna.

Svako dobro,
vaš Kapitalac