Oznake

, , , , , , , , , , ,

Kada ne znaš kako opravdati smisao postojanja neke državne agencije tada je najbolje osmisliti još jednu koja će ispravljati navodne nedostatke prve. Ili bismo posljednju ideju ministra Mrsića mogli razmatrati kroz uzrečicu koja kaže kako je dobar birokrat onaj koji stvori posao za još jednog birokrata?

Na ministrov prijedlog djelovanje Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu (HZZZSR) pojačat će se osnivanjem još jednog zavoda sa potpuno istim zadatkom (poboljšanjem zaštite na radu) ali opet, prema ministrovim riječima, njihove nadležnosti neće se preklapati. Motiv za osnivanje novog zavoda ne nalazi se u izmišljanju poslova za nove birokrate, naravno, već u crnim statistikama koje govore o 333 tisuće ozljeda na radu tijekom posljednjih dvadeset godina te 767 poginulih radnika. U prosjeku navedenog razdoblja to je 16.650 ozlijeđenih radnika te 38 poginulih godišnje.

Na stranicama HZZZSR-a mogu se pronaći detaljne analize ozljeda na radu od 2009. godine na ovamo. Iz njih se može doznati kako je prosječan broj ozlijeđenih i poginulih na radnom mjestu manji nego u spomenutom dvatesetgodišnjem razdoblju ili preciznije od 2009. do 2012. godine zabilježeno je u prosjeku 14.400 ozlijeđenih radnika godišnje te 18,5 poginulih. Vrijednosti su dakle pale sa prosječno 16.650 ozljeda godišnje na cca 14.076 ozljeda u 2012. godini u kojoj je broj poginulih bio 14 (63% manje od prosjeka koji je motivirao Mrsića na osnivanje još jednog zavoda). S obzirom da i HZZZSR-ovi podaci ulaze u spomenuti dvatesetgodišnji prosjek zaključujem kako upravo svjedočimo trendu smanjenja broja ozljeda i smrtnih slučajeva na radnom mjestu.

Pitanje je kome li se uopće mogu pripisati zasluge za ovaj trend, HZZZSR-u koji se prema Zakonu o zaštiti na radu bavi praćenjem stanja, analizama, politikama i drugim povezanim poslovima administrativne naravi, Inspekciji rada koja vrši nadzor na terenu ili možda samim poslodavcima i radnicima kojima je u direktnom interesu da sigurnost na radu bude na što većoj razini kako bi se očuvala produktivnost i kontinuitet poslovanja?

Razinu odgovornosti poslodavaca i radnika možemo provjeriti u posljednje objavljenoj analizi HZZZSR-a, onoj za 2012. godinu. U sektoru graditeljstva inspekcijskim nadzorom je utvrđeno kako je čak 96% radnika na radnom mjestu koristilo propisanu zaštitnu opremu. U sektoru javne uprave, za usporedbu, propisanu zaštitnu opremu koristilo je tek 38% radnika. Prilično velik nesrazmjer između privatnog i državnog sektora kada govorimo o odgovornosti poslodavaca i radnika o pitanju zaštite na radu.

U analizi ima još zanimljivih podataka. Prema načinu nastanka ozljede možemo vidjeti da su ozljede najčešće uzrokovane padom. U svim djelatnostima ta vrsta ozljeda ima udio od 35%.

No državni djelatnici u prosjeku padaju i ozlijeđuju se češće od djelatnika u privatnom sektoru. Djelatnici javne uprave ozlijeđuju se padom u 42% slučajeva dok djelatnici u sektoru graditeljstva, za usporedbu, u bitno manjih 35% slučajeva. Približno jednak postotak (34%) vrijedi i za djelatnost “prijevoza i skladištenja”. Međutim djelatnici javne uprave nisu statistički najgori u postotku ozljeda uslijed pada. Statistički najgori su djelatnici zdravstvene zaštite i socijalne skrbi. Oni se u padu ozlijeđuju u čak 47% slučajeva. Zanimljiva je još jedna kategorija nastanka ozljede – sudar radnika s predmetom (“pad predmeta na radnika” je zasebna kategorija, dakle ovdje se radi o naletu radnika na predmet). Zdravstveni i socijalni djelatnici sudaraju se s predmetima, i pritom ozlijeđuju, u 25% slučajeva. Za usporedbu, djelatnici u sektoru prijevoza i skladištenja, za koje bismo zbog prirode djelatnosti mogli očekivati veći postotak sudara s predmetima, bilježe tek 15% ozljeda tog tipa. U tome ih nadmašuju čak i djelatnici javne uprave sa 17%.

Uostalom možda je najbolje pogledati navedeno u tabličnom prikazu:

ozlj_na_radu_nastanak2

U odnosu na broj zaposlenih u navedenim sektorima broj ozlijeđenih na 1000 zaposlenih u graditeljstvu iznosi 14, u prijevozu i skladištenju 18, javnoj upravi 12 te zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 15. Evidentirani broj ozljeda na radu u sektoru graditeljstva manji je od broja ozljeda u sektoru zdravstvene zaštite i socijalne skrbi.  No dok radnici na gradilištu ozljede ćešće zadobivaju zbog pada nekog predmeta na njih radnici u zdravstvu češće padaju sami ili se pak zalijeću u predmete kojima su okruženi. Zanimljivo.

Ukupan broj ozlijeđenih u 2012. godini u sektoru graditeljstva bio je 1111, u prijevozu i skladištenju 1112, javnoj upravi 1325, a zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi 1307. Državni sektor očito prednjači kako u relativnim tako i u apsolutnim vrijednostima povezanim uz ozljede na radu.

Osnivanje novog državnog zavoda teško može pomoći radnicima državnog sektora da njihova radna mjesta postanu sigurnija, jer i novi bi zavod, statistički gledano, spadao u djelatnost zdravstvene zaštite i tako sam postao dijelom loše statistike. Državnom sektoru možda bi mogla pomoći inspekcija rada tako da pomogne uočiti i ispraviti nedostatke. Podatak o tek 38% zabilježenog korištenja zakonom propisane zaštitne opreme trebao bi biti dobar povod za konkretan inspekcijski nadzor. Možda bi zaštitne rukavice i štitnici za koljena popravili tu crnu statistiku? No i inspekcija rada je državna institucija koja i u ovom trenutku ima mogućnost da intervenirati ali unatoč statističkim vrijednostima koje u usporedbi sa privatnim sektorom značajno odskaču (u negativnom smislu) ona to ne čini. Teško da će svoj svome ići kaznu pisati. Lakše je udarati po privatnom sektoru što se toga tiče.

Što bi dakle bio motiv za osnivanje novog zavoda? Nema sumnje, to je stvaranje umjetne potrebe za državnom intervencijom u određeno pitanje pri čemu postoji značajna vjerojatnost da će biti zaposleni novi, nepotrebni birokrati koje će se namjestiti na nova, nepotrebna radna mjesta na trošak poreznih obveznika.

HZZZSR prema podacima objavljenim na web stranici zapošljava 46 radnika, većinom VSS. U 2013. godini iz državnog proračuna financiran je sa 8,26 milijuna kuna (trošak po zaposlenom veći je od 14.000 kuna mjesečno). Za zdravstvenu zaštitu na radu u 2013. iz državnog proračuna potrošeno je više od 103 milijuna kuna. Nema sumnje kako je dobar dio tog iznosa potrošen na liječenje i odštete za ozljede nastale popikavanjem ili zalijetanjem u uredski inventar. Za rad Državnog inspektorata, dijelom kojega je donedavno bila i inspekcija rada, potrošeno je dodatnih 129 milijuna kuna.

Niti dodatnih 100 milijuna kuna povrh navedenog, kao ni dupliciranje zavoda za zaštitu na radu, neće pomoći u rješenju osnovnog problema. Besmisleno je pri tome tražiti način kako postojeće institucije optimizirati (jer to i Mrsić kaže da čini osnivanjem novog zavoda) i natjerati ih da rade bolje ono zbog čega postoje. To bi bio diskurs srednjestrujaša, populista te nadobudne opozicije. Ali jednako besmisleno bilo bi govoriti i o tome kako bi sve redom institucije povezane s problemom trebalo ukinuti, što ćete čuti od malobrojnih libertarijanaca. Jer Osnovni problem je to kako jedan ministar može gotovo nevjerojatnom lakoćom obmanjivati javnost, time si znatno olakšati ostvarenje svog skrivenog nauma, pri tome prikrivati činjenice koje mu ne idu u prilog, a provući se neopaženo i netakuto od oštre kritike javnosti.

U ovom trenutku jedino što bi valjalo učiniti jest sprječiti ministra Mrsića u ideji da osnuje još jedan zavod za zaštitu na radu! Uz to on ima i moralnu odgovornost i obvezu da objasni građanima svoju poziciju i namjere u ovom slučaju. Osobitu odgovornost on ima prema poreznim obveznicima koji će uz dva radnika javnog sektora koje svaki od njih nosi na svojim leđima teško naći mjesta za još jednoga, i pri tome ostati stajati na svojim nogama.

Svako dobro,
vaš Kapitalac

Oglasi