Oznake

, , , , , ,

Vjerojatno ste čuli za ideju ministra Marasa da bi tvrtkama bez zaposlenih trebalo nametnuti zakonsku obvezu da zaposle barem jednog radnika. Tvrtki bez i jednog zaposlenog navodno ima 30.000. Kaže Maras – to bi moglo pomoći u zapošljavanju nekoliko tisuća ljudi. Osobiti naglasak on je stavio na strane tvrtke koje na taj način posluju na hrvatskom tržištu, kroz svoja predstavništva.

U ovoj priči osim jalovih teza vidim barem dvije problematične stvari: 1. ideju da će propisivanjem obveze zapošljavanja barem jednog radnika tvrtke doista to i učiniti 2. da u stranim tvrtkama ima nešto posebno problematično.

Iz zadnjeg priopćenja DZS-a o broju i strukturi poslovnih subjekata doznajem kako u Hrvatskoj postoji 134.923 društava s ograničenom odgovornošću, tzv. D.O.O tvrtki. Iz ovog i Marasovog podatka vidljivo je da 22% od ukupnog broja registriranih tvrtki u Hrvatskoj nema ni jednog zaposlenog.

Iz analize Bisnoda doznajem kako je svaka 10. tvrtka koja je predala financijsko izvješće za 2012. godinu u stranom vlasništvu. U nedostatku preciznijih podataka mogu zaključiti tek da je broj stranih tvrtki u odnosu na ukupan broj tvrtki u Hrvatskoj 10%, odnosno 13.492 ako taj postotak primijenimo na ukupan broj tvrtki. Kada bismo usporedili taj broj s Marasovih 30.000 vidimo da je udio stranih tvrtki bez zaposlenih tek 45% od ukupnog broja takvih tvrtki gdje se razlika od 55% odnosi na tvrtke u hrvatskom vlasništvu. No stvar je kudikamo gora za hrvatski postotak, naime 13.492 strane tvrtke zapošljavaju čak 112.240 hrvatskih građana odnosno svaka od njih u prosjeku 8,3 radnika.

Tek manji dio stranih tvrtki ne zapošljava ni jednog radnika ali služi kao karika koja nedostaje između nekog proizvođača s jedne strane i kupca s druge. Ona ih povezuje. U nedostatku preciznijih podataka može se tek konstatirati kako u skupu od 30.000 tvrtki bez zaposlenih također vrijedi pravilo “10% stranih” dakle ima ih najmanje 3.000 dok je najviše 27.000 u hrvatskom vlasništvu. Marasova priča o problemu stranih tvrtki koliko vidimo ne drži vodu. On toga ili nije svjestan, pa predlaže mjeru koristeći se krivom tezom (što je tim veći politički problem), ili je svjestan ali namjerno prikriva činjenice i obmanjuje javnost što ne bi bilo nikakvo čudo jer to rade i njegovi kolege poput ministra Mrsića (što je još veći politički problem).

Maras je, prema mojem mišljenju, motiviran isključivo novcem kojeg bi rado prikupio u državni proračun (potom i potrošio) na račun zapošljavanja radnika u tim tvrtkama. U idealnom slučaju to je 30.000 novih radnih mjesta za koja očekuje ubrati porez i doprinose. Ako bi svaka tvrtka zaposlila radnika na minimalnu plaću (neto = 2.383,77 HRK, bruto = 3.017,61 HRK, bruto 2 = 3.476,29 HRK) to bi državnom proračunu na godišnjoj razini donijelo 393 milijuna kuna, od čega bi 217 milijuna otišlo u mirovinski sustav, 165 milijuna u zdravstvo, a tek 10 milijuna na konto poreznih prihoda. Ideja je dakle da se prisiljavanjem na nepotrebno zapošljavanje osigura dodatan novac za socijalne transfere iz državnog proračuna.

Smisao ovoj hipotezi daju svima poznati financijski problemi mirovinskog i zdravstvenog sustava gdje se prvi već odavno krpa sa 50% proračunskih sredstava, a zdravstveno nešto manje iz proračuna no sve više kreditinim zaduživanjem (u siječnju se saniralo sa 5 milijardi kuna temeljem Zakona o sanaciji javnih ustanova da bi dva mjeseca kasnije doznali da nedostaje još 3,2 milijarde povrh prethodne sanacije).

No Maras ovom mjerom neće napuniti proračun kako u idealnom tako ni u bilo kojem drugom slučaju. Naime ako tvrtka funkcionira bez zaposlenih, što znači da tek posreduje između drugih tvrtki na domaćem tržištu, onda je za tvrtku to optimalan način poslovanja. Stvaranjem troška prisilnim zapošljavanjem radnika taj način poslovanja prestaje biti optimalan. U startu to je gotovo 42.000 HRK godišnjeg troška za isplatu minimalne plaće radnika, a da radnik uopće nije potreban.

Neke tvrtke možda će preuzeti tu žrtvu no neke bi se zbog toga mogle i ugasiti. Osobno vjerujem da će to biti više pravilo nego izmimka. Maras će u tom slučaju izgubiti na prikupljenom porezu na dobit. No šteta bi mogla biti daleko veća. Te tvrtke “posrednici” spajaju druge tvrtke (kupce). Prestankom postojanja tvrtki “posrednika” dolazi do pucanja veze između tvrtki koje preko njih surađuju. Samim time narušava se i njihov optimum poslovanja što će dovesti do otežanog poslovanja, većeg troška i posljedično smanjenja broja radnika koji su u njima zaposleni. Dakle logično je očekivati manje priljeve od poreza na dobiti te dohodak i kod tvrtki koje su povezane s tvrtkama “posrednicima”.

Da bi priča bila bizarnija Maras je svoju ideju najavio na predstavljanju projekta “Poslovni uzlet” te u istoj prigodi izjavio kako državni dužnosnik i privatni biznis moraju biti odvojeni s dva metra armiranog betona. Maras sebe smatra iznimkom od slučaja, ili se možda ne smatra državnim dužnosnikom. Pretpostavljam da je ovo prvo ispravnije gledište.

Svako dobro,
vaš Kapitalac